AnaM

ponedjeljak, 25.05.2015.

Miran ponedjeljak ...


Ponedjeljak, divan miran dan.
Pjesnik bi napisao, probudilo me je rominjanje kiše, blistave kapi na vlati trave i nježan osmijeh ruža.
Kao realist začula sam tras bum nekog groma, vodurinu koja se sjurila na terasu kao iz škafa i bljesak munje ...
Pojurila sam zatvarati prozore i kupiti stolice i deke i ubrzo sam izgledala kao porno diva sa zalijepljenom mokrom spavaćicom. Možda djeluje sexi, ali meni je počeo curiti nos, kihala sam i djelovala više kao pokisli miš.
Sat kasnije kad je sve došlo u red i kad sam se opustila uz miris kave i zamišljala kremšnitu umjesto keksa pored nje, zazvonio je telefon.
-Susjeda sve je stalo bez vas. Ništa ne možemo ako vi niste ovdije, molim vas dodjite.
Ne to nije bio neki uspaljeni obožavatelj, kome nedostajem, nego susjed kome je procurila voda iz renovirane kuhinje. Kad sam kazala da cijevi imaju svoje zakonitosti, posebno one koje odvode vodu, samo je mahnuo rukom,
-Vi školovane ženske. Ako nešto ne bude u redu, stavit ćemo jedan Aspirin u cijev. Pokušao je biti duhovit, ali meni nije bilo smiješno.
Što ću, kud ću, zbog dobrosusjedskih odnosa krenem ja u civilizaciju.
Pošto je akumulator na autu crkao, a novi tek stavljen, i treba još samo nešto ... zbog tog "samo nešto" krenuh busom ...
Polako krenusmo, ali meni sve nepoznate ulice. Da nism pogriješila bus ?? Panično se derem kao prava seljanka noseći torbu s domaćim jajima, jagode i trešnje, neprskane i luk koga možeš naći na svakom koraku, ali moj je bez kemije. Samo mi je falilo mlijeko i sir, da nosim na glavi, ali još nemam kravu ili neku zivotinjku koja bi dala mlijeko.
-Sve je uredu, komšinice, danas imamo kružnu turu.
Kakva sam ja susjeda i kakva je to tura nije objasnio. Poslije sam vidjela da je onaj dio grada koji je u novinama već davno završen, prokopan, iskopan i razrovan kao da je počeo treći svjetski rat.
Prelazim u drugi autobus do kuće i blaženo sa torbetinama se smjestim, kad
-Predjite u drugi autobus, prvo će kolega krenuti.
Kufre dol, kufre gor, prebacujem se u drugi autobus, naravno, mjesta popunjena, a kako nisam u minici niti dekoltiću, jedva se uguram na neko stojeće mjesto. Kad smo najzad stigli do moje kuće, vidim 4 busa isti broj, staju, a šoferi si mašu sretno, crkavajući od smjeha kako su se jurili i prestizali.
Polako se šuljam u stan. Što li će me tu dočekati. Nije uspjelo. Začu se glas
-Susjeda, da vam pričam nešto interesantno.
Sjetih se jedine stvari koja će mi osloboditi ulaz u mir stana.
-Serija samo što nije počela.
Ne znam koja, ali nije ni važno, uvjek ima neka ... susjeda odlete liftom, metlu je parkirala negdje drugdje, a ja blaženo udjoh u stan i sjedoh da čvrkam post ...
Čiča Richa gotova je priča,pardon, post, nema više ... nadam se

- 21:11 - Komentari (29) - Isprintaj - #