Pozvana sam na romantičan vikend, večeru uz kamin i šetnje šumom.
Radovala sam se velikom društvu, istraživanju šumskih tajni, možda nekoj vjeverici, ili slatkom malom zečiću na travi koji skakuće dok u daljini vitka srna s Bambijem trčkara u šumu. Zamišljala sam kako milujem lane, i smješkam se dok me fotkaju za fejsbuk.
Kamin, bijelo krzno medvjeda na podu, a ja sanjalački gledam u plamen i pijuckam šampanj.Naravno, tu će biti i neki vatreni obožavatelj sa crnim očima kao noć, ili plavim kao more. Tu sam malo zastala, taj plavušan više paše uz neku barku, ipak ću zadržati ovog prvog.
On će mi pjevati serenadu nježno prebirati po strunama gitare, milovaće mi kosu i dosipati vino. Hm ... da sve to uradi mora biti indijsko božanstvo sa sto ruku. Šetaću po škriputavom snijegu, pahuljice će mi dodirivati kosu, obraz, skupljaćemo šišarke i smokve (zašto da ne, volim smokve). Ujutro će poslije burne noći (kao u onim porno postovima gdje kapljice rose, ili suze, ili već neka voda, blista na zažareno tijelu koje drhti od neizvjesnosti, strasti i sličnih tandrmoljaka) poslije takve noći, dobit ću u krevet s baldahinom, bijelu kavu, kruh s maslacem, i medom, šunke, ružu u srebrnoj vaznici (to je obavezno, uvjek to rade u filmovima) i tako… uživam u krevetu našminkamna, zavodljiva u svilenij spavaćici…
U reali je bilo malo drugačije.
Veliko društvo bilo, moja prijateljica, njen brat sa ženom i još jedna nepoznata osoba srednjeg pola, jer se još nije opredijelila što će biti (hlače, šlampav pulover, naušnica, jedna, kosa ni kratka ni duga, cigareta u ustima nezapaljena, ostavila -o je pušenje). Na onog iz snova ću naići u šumi, ne mora biti na konju, može i u jaguaru, na magarcu, nešto egzotično, samo da nije krokodil.
Ulazimo gurajući škripava drvena vrata koja nisu popustila ni pred guranjem, ni pred ključem i elegantno uskačemo kroz prozor, prethodno ga razbivši, što se kasnije pokazalo kao greška.
Bijelo krzno pred kaminom je bilo više smeđe, i čudno je smrduckalo.Nije baš izazivalo želju za bliže dodire, kao ni ležanje na njemu.Kamin je postojao, zadnji put su ga upalili vjerojatno prije Prvog svjetskog rata, ali pepeo nisu čistili, ni prašinu ni aaaaaaaaaaaaaaaaaa .... Derem se nešto leti iz one rupe iznad. Kad gvirneš pada na glavu nešto crno, prašnjavo. Ipak su ložili.
Vadimo sendviče, a mjesto šampanja nude pivu iz plastične čaše. Ubilo se od romantike. Onaj neindentifikovane uzima neki isto takav neindentifikovani instrument. Da li ga je posudio od urodjenika iz Juž Amerike ili iz Afrike, ne znam. Lupa po njemu i duva ... ništa se ne čuje.
Izgledada nije glazbeni instrument nego nešto za pravljenje cipela konjima.
Malo je ladnjikavo. Iskačem kroz prozor u šetnju. Na planini je snijeg drugačiji nego u gradu. I staze nitko nije očistio pa upadaš u snijeg koji nepogrešivo nalazi put kroz obuću, lijepi se za noge i topi izazivajući osjećaj da gacaš po vodi ... nije samo osjećaj. Menjam cipelice u čizmetine s kojima jedva hodam i krećem tražiti zeku i bambija. Nešto šuška u grmlju i bež ... bež ... mecabg, ali netko je posadio granu na stablo meni pod nos, grana me klepi, ja sjednem i onako kao kornjača mašem. Ne možeš se podignuti onako natrončana ni slučajno.
Šum sve bliži, ruši se, snijeg oko mene sve jače pada, crna sjena se nadvija. Zatvaram oči. Medvjed, izem ti moj nik.Od straha ne otvaram oči. Osjećam dodir medvjeda sad će me pojesti ... Sva sam se zgrčila u onom snijegu, a medvjed me gura. Setih se onih priča da se napraviš mrtav i neće te medvjed dirati. Ne dišem, ali medvjed uporan.
-Diži se iz tog snijega, prehladit češ se.
Maštanje i reala, baš kao i blog svet i realni...
