AnaM

Noćas sam te sanjala.
Poželela sam osjetiti tvoju toplotu.
Mazno sam se protegla u snu, pružila ruku, ali bio si leden.
Panika!!
Gdje si??
Da li te nešto fali, bolestan si??
Kako te nema?? Uvjek si tu. Uvjek??
Koliko dugotraje to uvjek??
Samo sam uzdahnula sećajući se naših vrelih noći, toplih jutra, moje radosti od samog dodira tebe, i zajapurenosti. Sad si hladan, nezainteresovan. Gdje sam pogrešila?? Uvjek sam tu za tebe, pričam o tebi kao nečem najdražem. Nikad nisam preskoćila svoje obaveze vezane za tebe, možda iz straha da te izgubim. Februarsko jutro, a tebe nema. Sve je sumorno i tužno.
Zašto si me napustio??
Kad ćeš se vratiti?? Tisuće pitanja i samo jedna želja, dodji, dodji što pre . Ne mogu bez tebe... Ne umem...
Drugo jutro. Nema te...
Oko 4h ujutro produdio me je neki zvuk, lagan, jedva čujan. Ukočila sam se. Da li si to ti?? Nadala sam se, sanjarila o tvom dolasku, toplom zagrljaju, ali, nisam se usudila da pružim ruku i da proverim. Zaspala sam drhteći u nadi da ćeš najzad doći.
Uspavala sam se. Smešeći sam, zatvorenih očiju, osjetila da si tu.
Tu si... Ostaćeš dugih zimskih noći samnom. Nemoj da odeš. Život mi postaje tužan, krećem se usporeno, radim samo ono što moram. Sad si tu. Susjeda mi je javila da su popravili puknutu cijev. Jesam li ti rekla da te obožavam, dragi moj topli radijatore. Možda su nekom romantične večeri uz kamin pucketanje vatre, kristalne čaše na stolu, sumrak. Možda. Ja volim da si ti meni topao, a za čaše i ostalo ću se već snaći.