jedna nova mama

Ne dam svoj blog,ne dam i gotovo...

Evo, princeza Kukrica sada ima svoj blogač i baš joj je supač, možda posjeti moj...na "maminodijete.blog.hr"....pa nek tamo piše što hoće....ne dam svoj kutak za odmor...Ma, zamisli ti, ja lajem na telefon, tlači me tlačitelj, a ona se dopisuje sa dizajnerom dajući upute za rad...a ne znam zašto sam mislila da ne zna što je mail...ah, djeca...

Danas mi je jedan skroz, naskroz lijeni dan...sivilo i mrak cijeli dan.Što kaže ZGBABA, spavam iz protesta dok ne zasja sunce...a nekad smo se kupali u moru, za Prvi maj.Sad se možemo kupat na kiši i eventualno negdje na pahulju snijega naletit...ali kad ga zaprži, pa odleti u nebo jedno 10,15 celzijusovih...e, onda smo nadrapali...

Baš si malo mislim, TEUTA me nagnala na razmišljanje (evo ga na! mama opet misli!), evo, prošlo je skoro dva mjeseca otkad sam počela blogarit.Prvi naziv bloga, kojeg je pojelo, onomad kad je server riknuo, bio je "zašto uvijek meni" ili nešto slično...sve sami crnjaci, kuknjava, teške misli...a onda je krenulo...i sad, kad pogledam u arhivu, vidim da sam poprilično uznapredovala.. baš mi je i moj jedinac, ljubi ga maaajka, rekao preksinoć dok smo kaučarili: mama ti si skroz drugačija otkad si na blogu...super si volje i samo se smiješ s nama...Da ne bi rekli da je moje mišljenje subjektivno...A dječja usta su najiskrenija...

Idem probat pročitati Bracu, pa onda još i još...

Ako sutra slučajno zasja sunce, odoh negdje tražit graha...možda ga i kod nas sprave na kakvoj pučkoj svečanosti...Sjetih se, dok sam još živjela u Rijeci, tamo negdje '88., '89. na Prvi maj ujutro oko 5 sati, pičila je limena glazba (Trsatska!) svirajući zornice...tek toliko da se radni narod odmori na svoj praznik...

Puno Vas voli Vaša mama

Sretan si kada:
si na rođendanu,kada se kupaš u bazenu ili u moru,kada pišeš post k'o moja mama kada piše post umire od smijeha,kad se zabavljaš s prijateljima ili možda kada slušaš meditacije kod Zlatka Sudca.Hmm,ima još puno za nabrajat kada si sretan.Ali ja sada ne stignem dalje pisat,jer mi se spaaaaava!Zato vi napišite,kada ste vi sretni?







Puno pozdrava od Dore

Prijenos Mise iz pulske Arene.Događaj godine u Hrvata katolika.Sve za mlade.I prekinu u 19 i 30.Evo, javlja mi se kćer u 20 i 45, da je maloprije završila Misa.Dakle, zakinuli nas za sat i 15 minuta.Jer je trebalo pustiti nešto ne znam što.Na HRT-u.
I onda će mi doći onaj jadničak tražiti 60 i kusur kuna za TV pretplatu.Za ono što ne mogu pogledati do kraja i kad ja hoću.Tako.
Kaže moja Mia da je bilo fantastično, da je bila takva izuzetna vibra u Areni...A mogli ste je vidjeti kad je pjevala klapa...ona dugokosa cura do starije voditeljice, kratkokose i sa naočalima...ma baš mi je bila....sve pet.I baš sam ponosna.I presretna.
I malo žalosna, jer, iako sam je jučer vidjela i bile smo pola dana zajedno, danas kad se ukazala na ekranu, odjednom me lupila misao: Bože, pa ona je odrasla ...pa ona će maturirati za mjesec dana...pa ode mi i ona...pa gdje je to brže prošlo?Tako mi je bila nekako odrasla i ozbiljna.Nije više mala curica, mlada djevojka.Sad je djevojka, koja postaje žena.I neću više, jer ću se još rascmoljit.Samu sebe.

Eelem, pričao Bozanić puno toga.Nikako da mu ode onaj čakavski naglasak, ma koliko se trudio.Jedva mu riječi izlaze, ali lijepo je pričao.Jedno 80% govora k'o da sam mu ja napisala.Tu i tamo je nešto krivo pročitao, ali se brzo ispravio.A najjača mi je bila Jadranka i ostala svita ispod baldahina.I to usred mase ljudi, mladih.Na najboljim položajima.Da bolje vide oltar, jer će tako biti Bogu miliji.I ako slučajno padne kap kiše da se, ne daj Bože, ne rastope.Sa onim svojim osmjesima, tipa "joooj, kako mi je neugodno!".A možda im je bilo i krivo što moraju ovdje biti, obzirom da se ostatak ekipe - Čobanković, Kolinda & Co. raftao po nekakvoj rijeci, potoku, što li.I kažu da im je baš dobro bilo.Malo ih vesla zezaju, doduše, mislim, treba znat i veslat.I imat kondicije, k'o Kalmeta na primjer...Ali Čobanković je sve to dobro sredio.Doveo ih do cilja.A ne u Arenu.

Sutra ćemo jesti graha.I kobasica.I to će nam HRT prenositi.Raju u Maksimiru kako ograđena žicom čeka na plastični tanjur pun graha, dva komada kruha i travu.Za stolicu.I naš župan Komadina dijeliti će grah u Ronjgima.Za umirovljenike.

Ne znam samo što će Bozanić na to sve reći.Hoće li se jednom i o tome očitovati.Na HRT-u.
Ili Mesić.Rekao je večeras "Hrvatska moooora proizvoditi...Hrvatska se moooora razvijati...".Pritom je znakovito podigao svoje čuvene obrve.Valjda smo shvatili, pa ćemo to i napraviti.I to je bilo na HRT-u.

Evo, Dinamo gubi od Rijeke 2:1.Prijenos na HRT-u.Ajde, bar nešto.Možda se i neću ljutiti kad dođe barba pokupit lovu za TV pretplatu.Ako Rijeka pobijedi.

I nemojte me pljuvat zato što sam spominjala političare.Spominjah ljude, ne stranke, jer me ne zanimaju ni koliko je crno ispod nokta.Navedenima znam imena zato jer su stalno na HRT-u.I u ostalim medijima.Već godinama.Desetljećima.

Voli Vas svih Vaša mama.:)))

Evo, ako koga zanima, ona najveća cura sa slike sutra će pjevati sa svojom klapom u Puli na misi Susreta katoličke mladeži...šteta da će im biti ružno vrijeme...da, inače uvijek stoji u sredini...ljubi je majka...

Ajmo...Dan mi je počeo vrlo brzim buđenjem...nemojte gledati komentare čim otvorite oči...nikad ne znate što vas čeka...kompu treba ujutro prići polako i nježno...s izvjesnom dozom opreza...jer neprijatelj nikad ne spava...pa se poslije možete osjećati slijedećih 12 sati ovako ko ja danas...usrano!!!

Neki dan su mi rekli u riječkoj ispostavi HZMO, službi za DD, da isti nije uplaćen, mislim dječji doplatak, jer Porezna uprava iz Krka nije dostavila neke potvrde.Gospođa je bila stvarno jako ljubazna, objasnila mi je da sam ja sve sa svoje strane učinila kako treba, ali oni nisu...

Ne budi lijena, odem ja do Krka, pravo u Poreznu,pa pitam tetu da pogleda što ne valja.Suflira joj kolega iz susjedne sobe:

Ona:"Sve je u redu, nema ništa..."

On:"Ma ča si ćorava,ča ne vidiš da ti je tamo ITM (ili nešto slično, op.ur.)...!"

Ona:"Čekaj malo, ću pogjedat...dajte mi još jedanput matični..."

Ona:"A, da, stvarno...vi imate dva obrta, a nije prijavljen porez za prošlu go..."

Ja:"Čega imam?!?!Super, nisam to ni znala, hvala na prosvjetljenju...!!!"

Ona:"Da, da...trgovinu hranom i pićem, te auto-limarsku radionu sa prodajom auto-dijelova...!"

Ja:"Daaa, i sexy-shop, samo nisam prijavila djelatnost...!"

Mo'š mislit...jer bi tuda plazila da to imam..ili da sam ikada imala...

Ma, sve je bilo u šaljivom tonu, jer se u malom mjestu svi više-manje poznajemo, ako ništa, a ono bar iz viđenja...zna žena kako, koliko i gdje radim...viđamo se povremeno...

Međutim..što sada...kolega koji smije brisati podatke, baš je krenuo na godišnji...vraća se za dva tjedna...
a da li se može što napraviti, znate, frka mi je s lovom, tako...a dobro, pričekajte malo, vidjet ćemo što se da napraviti, kaže kolega.

I čekam tako ja ispred bijelih vrata, mislim vidi ti koliko sretnika ovdje radi...pa još i civilni vojnici...e, možda su oni krivo ubacili podatke?Tko je taj sretnik koji se okačio o moj JMBG, pa ga ne terete ni za šta, a on mudro šuti...Kako je to onda u sistemu poreznih obveznika na nivou cijele RH, ako se mogu događati takve greške...mogu dozvoliti i to da sam ja jedini primjerak, obzirom na to kakva me sreća u životu prati, ali ipak...

A onda se javio moj prijatelj adrenalin...pa mi kaže, mama, sve je još dobro...ali ako te netko pita da kreneš dokazivati da ti to stvarno nemaš, ako te počnu vozati po kancelarijama i tražiti potvrde i papire...e, onda ja nastupam, šikljam i pravim od tebe monstruma...

Velim ja mom adrenalinu...daj, smiri malo, pa valjda ja mogu svojim šarmom (!!) nešto ušićariti...i bi tako!
Kolega ljubazni od maloprije, u dva poteza prstima riješio me obrta, samo ovako...a dragi prezimenjak iz Rijeke, čiji su se podaci radi sličnog matičnog broja ukrcali kod mene, bio je kratke sreće...ako je uopće primijetio...

Samo što više ne mogu telefonom dobiti službu DD-a u Rijeci..ili zvoni, il je zauzeto...stara priča..

Prije jedan krenula sam u Pazin, na zadnji roditeljski sastanak moje maturantice...izvješća i domjenak uz glazbu...oni to uvijek tako dobro organiziraju za roditelje...

Samo, put do Pazina trajao je neočekivanih dva sata...ljudi moji, od Matulja do dobra tri kilometra iza tunela, dakle s istarske strane, bila je takva magla da se nije vidio doslovce automobil ispred tebe...ma kakvi, magla je počela još na cesti iznad samog Bakra...strašno nešto..u Istri je tako lijevala kiša, da se mililo po Ipsilonu...sve po 50, 60 na sat...pa sam stigla na roditeljski...taman pred kraj...i po dobrom starom sistemu i navadi počela kimati u klupi nakon deset minuta...Bože, nikad se neću popraviti...kako sjednem u školsku klupu, tako sam gotova nakon par minuta...naročito ako je mir i ako teta lijepo priča...

A kako ja psujem kad vozim po takvoj cesti...ajme, da me tko čuje...ma ne čujem ni samu sebe, tek se poslije sjetim...a valjda je to ventil za ispuhavanje napetosti...i da, vraćala sam se kroz Rijeku...maturantica je trebala u shoping...od Krnjeva do Kazališta - više vremena nego od Pazina do Rijeke...odavno ne upah u takvu dobru staru riječku gužvu...GOGOOOOO, blago tebi...i stvarno bi magla...ali samo preko mosta...
I sad sam krepana...i živčana....noge su mi živčane...spavala bi, a sve mi je živčano...a mlijeko mi se gadi...pogotovo toplo...Ajde, laku noć!

Voli Vas svih Vaša mama

OBZIROM NA TO DA MI VEĆ U PAR DANA DVA PUTA STIŽU ANONIMNI KOMENTARI NE BAŠ MILOG MI SADRŽAJA, POSLJEDNJI POTPISAN SA

"TVOJA PRIJATELJICA..."

TO MOLIM DA SE ODMAKNU TAKVE I SLIČNE SPODOBE, TE NEKA SVOJE NISKE, MALOGRAĐANSKE, BOLESNE, TURBOFOLKNARODNJAČKE, PRIMITIVNE I INE UMOTVORINE OSTAVE ZA SEBE ILI DA IH USMJERE KA MENI, ALI BAR SA NEKAKVIM NIKOM.PA DA SE MOŽEMO LJUDSKI POPRIČATI...

USPUT, IMAM JAKO DOBAR NJUH, SVE MI SE SLIKA "MOJE PRIJATELJICE" NEŠTO MOTA PO GLAVI, A KAKO MISLIM DA MI JE I U BLIZINI, NIJE BITNO VIRTUALNOJ ILI FIZIČKOJ, TO NEKA SE MALO PRIPAZI...JER MAMA ZNA PUSTITI JEZIČINU, A ISTO TAKO KAD POPIZDI, ONDA NE BIRA SREDSTVA...

HVALA NA RAZUMIJEVANJU I UVRŠTENJU.

MAMA44

Šta da vam pišem?
Pa, sve je jasno ko dan.
Sreća u nesreći je i opet to, da sam otkrila ovo čudo zvano blog.

Bilo je raznih faza.Cjelodnevnog buljenja, hranjenja ega novopridošlim ljudima, nevjerica radi broja komentara...

Neka kokoš, zapravo dvije kokoši koje su došle i ošle...malo svoju bolest pokušale izliječiti kod mene, ali nisu bile zadovoljne terapijom...

Pa zasićenje...u stvari, praznina...

Pa ideje za postove svakih pet minuta...

Pa trčkaranje od bloga do bloga, čitanje svega i svačega...formiranje galerije likova, čak pravih lica, muških i ženskih koja se kriju iza ekrana...al bi bilo smijeha da se negdje nađemo "Ajme, nisam te uopće ovakvoga/ovakvu zamišljala!!!"

Pa pokušaji tješenja, nalaženja nekakvih rješenja...ponekad, ma kakvi ponekad, svaki put kad vidim da je nekom teško, pa i mene zaboli želudac...onda vidim da je bolje, da smo pomogli, da sam i ja tu jedan dio te pomoći...onda mi je dobro i sretna sam...

Onda kažem, dosta je bilo...ajde se malo otkači...i onako nemaš o čemu...ponekad stvarno izgleda i nevjerovatno i čudno da se baš meni događaju tolike stvari preko dana...ali eto, sve što pišem, živa je istina...čak i previše, možda...


Onda sam shvatila da čak mogu i procijeniti ljude čitajući između redaka...osjetiti toplinu, hladnoću, iskrenost, tugu iza veselih i zabavnih postova, čak i psihičko stanje....jednom me baš strah uhvatio za jednu blogericu, nije se javljala, a prije toga nije baš dobro zvučala..., smiješno možda, ali to je već bila panika...odahnula sam kad je javljeno da je sve OK...



Saznala sam onda puno stvari o sebi...kao prvo, ja vrijedim...eto, to je sad najiskrenije...vrijedim,i to i sebi i drugima...i nije hranjenje ega, nego nešto u što nikad nisam vjerovala...naučila sam da se trebam stvarno početi brinuti sama za sebe...naučila sam da su prave ljudske vrijednosti ipak još uvijek na snazi....a sve to prije nisam imala, nisam znala i nisam vjerovala...

Istina je..da se sretnemo na Korzu, u Nivicama po ljeti, negdje - bilo gdje, vjerovatno se ne bismo ni pogledali...možda samo ovlaš ili čak s podozrenjem iz nekog razloga...ne znamo ništa jedni o drugima, a još manje o sebi...a tako nam je malo potrebno da budemo ljudi...osmjeh, toplina i lijepa riječ...koju ovdje dobivamo u neograničenim količinama...ne zato što nas je netko primorao na to...i onako nemamo koristi, niti nas za to netko plaća...to izvire iz čistog srca...sviju nas...i onda čovjek osjeća tako neku toplinu i ljepotu, da bi zagrlio cijeli svijet, nema riječi kojima bi opisao zahvalnost osobi, osobama koje su ga utješile, bodrile, dale savjet, pružile ruku, makar virtualnu...


Eto, kao neću pisati.I onda me krene...a kad me krene, onda ste nagrabusili...jer ja ne znam stat...samo bujice izviru...bilo lijepo ili ružno...

Sva sreća da ipak, unatoč svim našim jadikovkama, lijepe stvari prevladavaju...

Tako...volim Vas svih...onako pravo, obično, ljudski...uopće mi nije bitan spol, rod, broj, boja, količina vlasi ili udova...bitna su mi vaša otvorena srca...pa čak i onih koji su navratili kod mene sa ne baš pravim namjerama...

Vaša mama44

Nisam odustala od svoje namjere...preslagivala sam papire, pa i našla jednu malu ceduljicu...srednjoškolci Pazinskog kolegija pisali su i naknadno štampali neke misli...pa evo jednog primjera:


TAJNA SREĆE:

OSTATI LJUBAZAN KAD SU DRUGI LOŠE RASPOLOŽENI,


BITI VEDAR KAD SE DRUGI TUŽE I KUKAJU;


ZASUKATI RUKAVE I DJELOTVORNO POMOĆI DOK DRUGI GOVORE I GOVORE...;


i najvažnije, bar za mene:


MOĆI OPROSTITI KAD TI DRUGI NANESU ZLO.

pozdrav svima Vama, dragi moji...to što nisu svi tatlane, ne znači ništa jer si nisam sama dala truda, a drugi, dizajneri, baš i ne znaju tko mi je sve drag...


Elem, došlo je pravo vrijeme da se malo domaknem od piskaranja i trčanja za komp svakih pola sata, pa i po noći...

Što ne znači da Vas neću pratiti, moje oko Vas prati, pazite što radite...

Toliko, imam nekih obaveza, a i teme su mi postale dosadnjikave...


Ali, da ne kažete da skačem sama sebi u usta, poznavajuć sebe, ako mi nešto padne na ovo malo pameti što mi je ostalo, već ću ja dojurit....


Voli Vas i ljubi svih od srca Vaša mama

Jedan od ljepših poslova u kući mi je svakako spremanje zimske i vađenje ljetne garderobe...proljetne i jesenske u principu ni nema, jer ta godišnja doba postoje samo još u uspomenama...

A i inače su mi kućanski poslovi nešto prekrasno.Sve ne znam kako bi se ujutro prije probudila, pa da prionem Sizifu. Kako sam starija, to me sve više raduju i privlače.

Što ima zabavnoga u tom prevrtanju robe?

Pa recimo, uvijek se iznenadiš kako si zaboravljiv.Obraduje te svaki komadić krpetine koju si smetnuo s uma...ajme vidi, još ću se ovu sezonu izvuć s ovim, nije se jako raspalo...

Onda popizdim, da prostite na izrazu, jer 90% stvari ne mogu navuć, pošto sam imala neke navale gladi ove zime, pa sam se tako lijepo zaokružila....mmmmmmm...ma baš sam si slatka...i gola.

Onda budem sretna jedno pola sata jer i klinci imaju dosta toga od lani....dok ne probaju i oni...i oni su imali ove zime neke čudne metamorfoze...tek sad vidim koliko su ZAPRAVO narasli...i u visinu...i u širinu, bogme...a o perajama da ne pričam....

Tako...sad imam punu kuću vreća za smeće,u velike ide pravo smeće, ono totalno neupotrebljivo i izrocano..u neke ponešto za iduću zimu...u najveći dio skoro nove stvari dječje koje ću dat ne znam kome, ali odvest ću ih u Caritas, pa možda njima posluži...mada iz iskustva znam da baš i nisu oduševljeni garderobom, oni bi radije nešto konkretno...na primjer lovu...a moj Bože...


Suma sumarum: osim što imamo u petom mjesecu maturalnu zabavu, pričest i izlet, osim što moramo jesti i odvesti se negdje, osim što moramo ponešto i poplaćati, došlo je vrijeme za šoping - to me raduje najviše pak od svega...- nešto majica dječjih, pa nešto hlačica dječjih, pa nešto japanki dječjih...pa nešto kupaćih gaća dječjih...o sebi poslije ovog nabrajanja ne bi...iz nekih objektivnih razloga...


Sve Vas puno voli Vaša mama

Evo, otkad se bavim blogarenjem, uvijek pišem o sebi.Možda sam i previše toga i preiskreno napisala...no, takva sam...kažem ja, još samo fali da stavim ime i prezime...a ako naleti netko iz mog okruženja, znat će odmah o kome se radi...iskreno, nije me briga.I onako sam shvatila ovo onako kako piše u objašnjenju što je to blog:dnevnik i osobna razmišljanja...

Popodne sam bila u pohodu na školu.Trebao je biti samo roditeljski sastanak u vezi trodnevnog izleta mog četvrtaša, a pretvorilo se u razgovor s učiteljem, profesoricom engleskoga, psihologinjom, Dorinom učiteljicom...na kraju sam iscrpljena od mase novih informacija sjela u prvi kafić...poslala monstrume da me malo ostave da sredim dojmove...kad eto nje...

Znamo se površno, više smo na "bog - bog", tu i tamo "kako si?", ali smo u prolazu.Ne znam zašto ljudi misle da sam ja idealna osoba za to da budem njihovo rame za plakanje i savjetodavac...a u prvom redu zahvalni slušatelj.

I tako počne ona meni otvarati dušu, najprije sramežljivo, a onda sve iskrenije.Ne bih to ni spominjala, ali čudno je kako pokraj tebe prolaze ljudi sa sličnim ili istim sudbinama kao tvoja, a ti nekako uvijek misliš kako je tebi najgore.Svakom svojom riječi dovodila me do toga da je pitam jel' se to ona sa mnom poigrava ili stvarno priča svoj život?Razlika je sitna, u godinama i u broju djece.Status, obrazovanje,čak i godine staža su nam skoro identične...

I priča ona meni: muž ljubomoran do neizdrživosti...ne spavaju već godinama zajedno...izvana sve izgleda savršeno, jer, eto, ne želi od srama pokazivati emocije pred ljudima...on radi vani, lovu dobiva kad on hoće i koliko on momentalno misli da joj je dovoljno ( to mi je nešto poznato?!), dijete je dobro, ali osjeća da nešto ne štima...puno puta je već sve htjela ostaviti i otići, ali eto, ta prokleta ekonomska ovisnost, bez krova nad glavom, dijete ne bi ostavljala ni u ludilu...i to mi je kao poznato...

Sad, u čemu je problem? Pa u tome što je nakon niza promašaja i izgubljenog povjerenja u muški rod, naletjela na muškarca.I to na vrlo neobičan način.Sasvim slučajno, kako to obično biva, i ničim izazvana, kako ja to volim reći.Kaže da se najprije nećkala da li da uopće pristane na kontakt s njim ,previše je loših iskustava...međutim, čovjek je bio nenametljivo uporan, pričao joj lijepe stvari, dizao je u nebesa, kaže, prvi put je tek u ovim godinama osjetila lijepu riječ i toplinu srca.I nije odolila iskušenju, iako je veoma oprezna.Nije s njim išla u intimu, dovoljno je pametna da zna kamo bi je to odvelo.Kaže da je tek sada oživjela, kao žena i kao osoba.Traje to već neko vrijeme, više telefonom i poskrivećki, ali intenzivno...

I sve bi to bilo dobro, jer svjesna je ona i svojih i njegovih obaveza, udaljenosti, toga da ta priča kad tad mora završiti, da nije jedne stvari, crva sumnje koji se uvukao u nju.Najprije mu je vjerovala svaku riječ, oprezno i polako razmišljala o tome da je to nemoguće, ali ipak se dešava...i taman kad je mislila da je konačno stekla dobrog druga i prijatelja, čovjek je okrenuo ploču.Čas bi bio s njom, naravno, muško je, čas priča o tome da ne može, jer to nema smisla, zbunio ju je totalno.Kaže da ne zna što bi sama sa sobom, jer kad i sama ne radi greške, onda naiđe netko ili nešto što je uvuče u sranja.I nije joj jasno kako se uopće u ovim godinama mogla tako navući na tanak led. Nećeš godina...

Moje prvo normalno pitanje nakon bujice njenih riječi, bilo je: da li ti uopće nešto za njega osjećaš, mislim, s obzirom na sve? Ili je to samo fikcija, plod mašte i želje za nečim što nema osnove?Ne zna, kaže, i kune sudbinu koja joj se tako narugala nakon što je mislila da joj se nikad više neće tako nešto dogoditi.Pita me što da radi? Mene?Kud ja, pa kompetentna?

Nisam sigurna da je pametno postupila, ali u kakvom je stanju, nisam ni imala obraza to joj reći.Rekla sam joj da pusti da ide sve svojim tijekom, da se pokuša zabaviti nečim drugim (eto, blog joj nisam spomenula, ne znam zašto?), da se posveti sebi i nečemu što je zadovoljava.Da se nađe.I da si sama pomogne.

Ah, mama, mama, kako si ti pametna kad treba drugima dijeliti savjete!Pa sam se pitala, a što da se kojim slučajem meni tako nešto desi?

Ma nema šanse, taj se još nije rodio, he-he...


Voli Vas vaša mama

Dizanje u pet.Pvi dan škole.Jutarnje maltretiranje i zapikavanje.Bježim u 7.Do 8 po svim užancama i pravilima moram bit u KBC-u.

Gužva po cesti k'o da je sutra gotovo.Zauvijek.Utrke.Nije važno tko vozi, što vozi.Iza mene žena u Matizu, sa djetetom na sredini između dva sjedala, nezavezanim, ona također.Zalijepila mi se, kako ja volim reći, "za guzicu", vidim joj boju očiju.Izlijeće svakih par minuta u nemogućim situacijama, htijući me prestići.A vidi da ne može.Mala se smije.Mislim si, glupačo, bit će ti smiješno kad ti kroz šajbu izleti ako ovako nastaviš.Dajem se što više desno, jer, ako ona neće mislit na dijete i sebe, onda moram ja.

Na prvom semaforu, na Plumbumu, žena izvede manevar prebacivanja iz trake u traku, uz sveopću škripu, trubljenje, kočenje drugih i odeeee.Valjda je stigla tamo i nazad...

Na Piramidi čep.Čep i gotovo.I ni makac.Koordinirana akcija napada na centar Rijeke iz svih pravaca.Odozgo, odozdo, sa strane i popreko.Isto vrijeme koje treba od Njivica do ulaska u Rijeku, potrebno je da bi stigao od Piramide do Školjića, cca 2 kilometra.

A, pazi sad! Urban Jungle.K'o na igrici...

Lijepo u lijevoj traci ulazim na Školjić, sa desne strane iz pravca Orehovice, Banskih vrata stiže crni Seat, ZG registracija, vozimo paralelno desetak metara i onda odjednom - BUM! - nosi teta mene pravo na pumpu...Ničim izazvana.Ma super!!!!!!!

I naravno, stajem iza nje, izlazim van, samoj sebi vrištim iznutra "SABERI SE!!!!!", ali onaj adrenalin ne da, još kad vidim registraciju, znam nije OK, ali popizdim...Jel' se ja tak po Zagrebu rajfam?Bez žmigavca i na guranje?

Žena plava, ušminkana, vrište markice i parfemi...otvara vrata i blene u moj lik bez djela..."A kaj ću ja sad?Pa nisam ja kriva..."Inače, službeni auto vozi, ima kolegicu sa sobom, koja nije ni u malo boljem stanju...šok...a munjena mama se narogušila...Vidim, ako dreknem, bit će još i gore...

Došla je na sastanak u banku.Pa je zvala dečka koji se i inače brine o voznom parku riječkih vozila iste banke da dođe po nju, jer "ja ti više nisam za niš, a kamo li za vozit!Ja ti ni ne znam di sam!"Dečko Riječanin, skroz faca, vidi da tu može još bit i čupanja, pa smiruje situaciju, pita 'oće li zvat Policiju."KOGA? NEMAŠ NEKOG PAMETNIJEG,TKO ĆE RADIT MANJE PROBLEMA?PA MORAM I STIĆ JOŠ NEGDJE DANAS..."Super, to su i čekali...On će seata ispolirati, ja ću ulubljenje izvući i žmigavac kupiti.S parama koje je teta izvukla iz lisnice.Iliti takujina.

Valjda će biti dosta.Žmigavac je oriđiđi 200,00 kuna, falši oko 70,00...kad zbrojim majstora koji neće naplatit to što će napravit, još sam dobro i prošla...

Eto.Ne može mama proć neopaženo.Nema šanse.Tako.Sada moja kanta još više sliči na kantu.Jebemumaterisvepospisku, pa kud uvijek na mene.Em sam magnet za glupe muškarce, em sam prijemčiva za psihodelične prosjake, a sad još i za kojekakve vozače...Vozačice!!!Stvarno ženama ne treba dati volan u ruke...


Obavila doktora.Obavila matični ured.Obavila šetnju i napasla oči po robnoj kući.Na "Transjugu" (pardon "Transagentu") pisalo je + 24 C u 10:55....kanta je bila na suncu prije toga...

Kažem što sam i prošli put rekla:

EEEE, NE'Š ME VIDIT TAKO SKORO!!!! OVAJ PUT ZA OZBILJNO!!!


Voli Vas svih Vaša mama:)))

Dobar dan svima, blogomani moji...

Zapanjio me broj komentara na temu "kako natjerati nenatjerivo..."


Kasnije ću napisati zaključak koji sam izvukla iz vaših savjeta...


Sad idem malo u malu metropolu, ne bi da ne moram, ali eto...


Želim Vam svima jedan jaaako, jaaako ugodan ponedjeljak, lijepe misli i puno ljubavi!!

Ubiću ga, časna riječ, golim rukama!!Jaaa sam ga rodila, al' jaaa ću ga i ubit (he-he, to kao da sam slušala nekada davno...!!)

Mislim, stvarno, ima takav vokabular, takve zaključke izvodi, učitelj sa 25 godina iskustva ostane ponekad bez teksta kad dobije odgovor iz povijesti na koji ga ni neočekuje....
Ima sluha, muzikalan je, instrumenti su mu ovako...uhvati i svira...crta fantastično...ali najviše voli kaučarit i gluvarit...

Ide u četvrti razred, ali njemu definitivno još nije jasno da ide u školu.Uopće ne kuži, ne reagira na eventualne posljedice nerada i neučenja.Nije ni jednu lektriu pročitao...uredno donese doma knjigu, premješta (ako!) s jednog mjesta na drugo i na kraju vrati natrag...

Zadaće piše redovito, teke i knjige su mu k'o u neke djevojčice, sve u bojama, uredno i podcrtano, sve u bojama...divota jedna,ali....knjige u školu - knjige iz škole...

Nikako nisam uspjela stvoriti radne navike kod njega, tupim pričam, molim, prijetim, ucjenjujem...ma ništa!!!Gleda u mene onako blentavo...njega uopće nije strah niti loših ocjena niti loše reputacije...izvlači se sa četvorkom, nisam uopće ambiciozna što se tiče uspjeha, daleko od toga, ali.....da samo pola sata dnevno pročita ono što je radio u školi bio bi bez beda 5,0...seronja, izvlači se na pamćenje i inteligenciju...no, hvata me panika!!!

Dogodine kreće u peti razred, predmetna nastava, novi profesori, svatko traži svoje...a ovaj gleda...i ne trza...

Razgovarala sam ne jdnom s njegovim učiteljem...on krivi mene, ne zna rješenje problema, kao Luka je pametan, on zna, on je bistar, ali ne uči...ma, jebote, znam i ja to, ali pitam kako da ga motiviram!!!Pa sam kontaktirala psihologinju, sve je ok, inteligencija, omiljenost u razredu, blablabla, ali ona ne zna kako potaknuti ambiciju:Ma, baš sam našla crkvu u kojoj ću se molit!!!

Natjeram li ga, nakon vikanja, uvjeravanja i ostaloga, da ipak uzme knjigu, onda plače, cvili, kuka, sažaljeva se...onda ipak nešto napravi, da bi sljedećih pet dana vikao na sva usta kako je on učio...u glavnom, voli puno pričati, a kad treba nešto napraviti, onda ga nema nigdje...Ako mu krenem nešto objašnjavati, za par minuta zijeva, oči mu se zacrvene, živ spava ...pa, dosadno mu je, vidim da uopće ne prati što govorim...i tako već četiri godine...

E, sad, sve bi to bilo ok, da mene nije strah te njegove osobine ili mane...nevjerujem baš da će mu to dobro doći u životu, htjela bih nekako potaknuti onaj "klik" u njegovoj glavi, da shvati, ali stvarno shvati da neke stvari i mora raditi, svidjelo se to njemu ili ne...ponekad mi dođe da dignem ruke od svega, ali onda ne mogu, ipak...

Nekako mi se čini da voli ići linijom manjeg otpora, strah me godina koje dolaze i zamki raznih eksperimentiranja...jednostavno ne znam što s njim učiniti...

Sa curama, pa ni s ovom najmlađom nemam problema, ona ga čak isto samoinicijativno tjera i opominje da mora nešto učiti, međutim, njemu je to najblaže rečeno smiješno...jednostavno ne trza..


ETO, PRIMIJETILA SAM DA KOD MENE DOLAZI DOSTA MAMA I ŽENA KOJIMA JE ŠKOLA I PEDAGOGIJA FAH, PA AKO NETKO IMA KAKAV PAMETAN SAVJET, NEĆE BITI NA ODMET, DAPAČE, POMOĆI ĆETE MI...MOŽDA MI JE RJEŠENJE PRED NOSOM, A JA GA NE VIDIM...

Usput, ne pada mi na pamet da s njim sjedim i učim gradivo koje sam odavno naučila, a da on gleda u prazno i mislima bude negdje sasvim drugdje...to zbilja nema smisla...pomoći matematiku, nešto što nije jasno, da, ali čitati na glas i pričati priče iz udžbenika...e, to ne...a kamo li lektire...nema koristi od toga...


Eto, ako netko zna više od mene, a u to ne sumnjam, neka viče...

Voli Vas Vaša mama...

Ne mo'š vjerovat.Iznenada i nenadano, jedinac se jutros morao rano ustati, e da bi
otišao igrati utakmicu...ništa od mog spavanja...a noćas opet do sitnih sati pred ekranom...ovim...

Pa, dobro, nije 4,5 sati spavanja ni tako malo, kažu, što si stariji, to ti manje sna treba...i onda taman kad se navikneš - zaspeš zauvijek.Šala mala.Morbidna...

No, spremili nesposobnjakovića, al' to je maaajka kriva, što je on nesposoban jer radi po sistemu "pusti, mama će..." pa se njemu svidjelo i evo mi ga sad, na! Njemu nikad nije dovoljno rano, ni dovoljno kasno...uopće ne zna kad i gdje treba krenuti...ali, eto, valjda će jednom sazrijeti...možda...

Ode on, a mama frk! nazad u krevet.Samo još pola sata.Aha, da,da...U devet i po sjetila sam se otvoriti okice, u panici nazvati banku, jupiiiii, stigla je lova...obući se i odjuriti u Omišalj.

Je, sve što se trebalo obaviti, optimalno bi trajalo maksimalno sat vremena, ali mene stvarno po smrt treba poslat.Odem i nikada, ali nikada se ne znam vratit kad treba.Pa sretni ovoga, pa kava s njom, pa dvije riječi tu, pa dvije tamo...I ode vrijeme, samo ovako...

Onda sam molila Boga da se Dorina prijateljica predomisli i ne dođe na ručak na koji smo je pozvali...i taman kad mi se već nekako činilo da će tako i biti...evo nje...u međuvremenu je bio i inkasator za tv pretplatu...kako samo nanjuši lovu, ne mogu vjerovat...platila i telefon koji su mi malo iskopčali, jer ne daju ti pričat ako nisi platio...ne znam zašto...

Ručak - najblaže rečeno katastrofa!!!Krumpir se nije ispekao do kraja, nekakvi pileći ražnjići bili su toliko zasuti crvenom paprikom, da su se klinci samo pogledavali...ajde, salatu sam pogodila...u glavnom - debakl.. a, zašto? Jer sam kasnila cijelo jutro...

A Dora je bila pozvana na rođendan u Rijeku u M'c Donalds...snobovski rođendani za male buduće elitaše...nema mi gore stvari nego kupovati poklone za djecu kojoj j i onako puna guzica svega i svačega i ništa ih ne veseli...to je strašno...onda kupim čokoladu i bombone, fino upakiram i čekam reakciju...koja nikad ne dođe...U glavnom, zadnje vrijeme glavna je fora
u našem mjestu voziti hrpu djece u Rijeku na proslave...evo, stigla Dora s kutijom Heppy meala, glupim balonom i još glupljom zastavicom...dva sata zatvoreni u smrdljivom restoranu, bez zraka, bez mogućnosti izlaska van...mislim, stvarno...treba bit kreten...ali neka, valjda će dijete nešto shvatiti.Vidim po njoj da je "oduševljena".Ništa ne govori, ništa ne komentira...He, he....baš sam zlica od opaka....Pa da vidimo kad mama napravi rođendane za pamćenje...prave zdrave seljačke rođendane sa tulumom do ludila....bez kutija i zastavica...Bože, dijete mi je gladno došlo sa rođendana...

I nije samo to...slučajno sam se sjetila, odnosno žena me podsjetila, da moram popodne očistiti crkvu mi najdražu.Takav je sistem kod nas...neke tete, profesionalne oltarke, početkom godine po popisu stanovništva rade raspored čišćenja, pa onda po dvije svake subote čiste...I još moraju ostavit svaka po 50 kuna...aha, malo morgen, možete zamisliti kako dotična mama ostavlja pare.Kako supatnice nije bilo jer je odputovala, to sam ja na brzake usisala, tepih, između klupa, sakristiju i ostrmuljila (????) stakla na ulaznim vratima.Poklonila se Isusu, usput zamolila da mi oprosti na šlampavosti, ali po onome kako je izgledalo, a imam dobro oko, tako čiste još od lani otkad sam
ja zadnji put bila na redu...mora da Isus ovdje češće oprašta šlampavost...

I naravno, opet sam srela neke ljude, pa otišla na kavu...konobarica malo nije na dupe pala..."a šta ti radiš ovdje???"Pa riječ po riječ, doznala tko se odselio, tko rodio, tko od čega boluje...ma kakve novine, bežična telefonija radi punom parom....i onda na putu do kuće skrenula kod depresivne susjede odslušati opijelo...I eto me konačno...di si bila, nigdje, što si radila , ništa.Ali baš mi je bilo super!!!Dan k'o stvoren za zujanje bez cilja i bez plana...jedino mi žao propalog sunčanja...ali zato sutra!!!!

Eto, tako...sve Vas voli Vaša majčica...

Eto, znala sam...stvarno, ima dana kad ja volim reći za sebe da "nisam društvena"...ne da mi se ni sa kime pričati, nervozna sam k'o pas, djeca mi smetaju k'o da sam im zla maćeha a ne mama...strašno...na momente imam osjećaj da bi mirne duše migla svih i sve ostaviti i otići u nepoznatom pravcu...

Sreća da takva raspoloženja kratko traju.I nisu uzrokovana, na žalost nekih koji su to mislili (he-he!) PMS-om, nego, eto, valjda kravljim ludilom, ptičjom gripom,svinjskom kugom, mišjom groznicom ili svime time zajedno...

Osim toga, zadnja dva dana je tako grozno zagrijalo, da valjda i to utječe na mene.Nije normalna takva nagla promjena u temperaturi...pa kako ću ja onda bit normalna? Doduše, to "normalna" je kod mene jako diskutabilan pojam...

Jedino što je kod mene velika greška je to što me ne bi puškom istjerali iz kuće kad me nešto tako pukne. Znam, znam, moram se natjerati...to bih i ja drugima savjetovala...ali, ne daju se noge, pa da se ubiješ...Međutim, no i ali, popodne je jedinac imao trening, pa nije trebala puška, nego nepostojeće autobusne linije...i tako me primoralo...i neka je...

Lijepo sam otišla u Omišalj, posjetila usput banku, gdje je vrla službenica rekla, ono što sam i sama znala, a to je da nije stigla nikakva lova, jer, kao, radi Uskrsa sve kasni ovaj mjesec.Blago nama...uza svu tehnologiju i kompjuterizaciju, internetizaciju i ostale acije...mi i dalje ko trube prepisujemo naloge na komp, pa sa kompa, natrag na papir, pa tako jedno par dana da i banka nešto, jel', zaradi...a sve radi jednog neradnog dana...ma, nikad od nas Evropa. Što kaže jedna moja poznanica, ne Evropa, nego nismo ni Balkan, jer isti je poluotok, a mi smo na otoku...

Sa nešto sitnih novaca, što ponjela sam ja...sjedoh u slastičarnu, naručih veeeliki kapučino i čašu prave, zdrave, jeftine bodulske vode...posludila Gloriju u kiosku, uzela novine - klupske...i naravno odmah našla društvo za razmjenu iskustava...i baš mi je bilo dobro...tiho, drvo divljeg kestena koje je već dobrano olistalo...znači ide ljeto, i to ubrzanim koracima...toplo, taman za kratke rukave...ma divota jedna.I mislim si, pa tuko jedna, što ti više treba....love nemaš, ali na to si već navikla, tako da to nije neki bed...ljudi se smiju (za divno čudo!), imaš s kim kavu popiti...lijep je dan...i eto, izliječila se mama.

Naravno, Gloriju sam otvorila i zatvorila, jer, neka se ne ljute tete koje tako ne misle, ja jednostavno ne mogu te stvari pratiti, koncentrirati se na njih...mislim, imam dovoljno problema, a da bi još pamtila ko je koga i ko je s kim i zašto i kako...elem, po meni bi novinske kuće koje tiskaju takvu literaturu učas propale...novine?Dnevne? A i to je priča za sebe...Obavezno počinjem od zadnje stranice, ali znam da nisam jedina...pogledam osmrtnice, kakav zalutali oglas za posao, crnu kroniku letimice, sve znam za tri minute...i ne pamtim, jer ko bi to sve u glavu potrpao??

Nije mi vrag dao mira pa sam svratila do dvorane gdje su klinci imali trening... ajoj, rukometa!Dečki, 10-12 godina...taman onako lajavi i inatljivi...trener lud od muke...motorika ih zeza, ne mogu najjednostavnije pokrete napraviti...upišah se skoro od smijeha...a malo sam i trčala, jurcala se s djecom...neću reć da ne mogu nikoga ulovit, to se podrazumijeva...kao i hvatanje zraka nakon toga...no dobro je došlo neurotransmiterima u mozgu...očito...jer se jaaaaako dobro osjećam...

A ako za vikend bude lijepo vrijeme, a rekli su da hoće, izvlači mama svoj badić i pravac plaža..pohvatat malo bojice...pa da svi misle da se teta solarila u solariju...možda i probam jel se može noga u more umočit...he-he, stiže moje godišnje doba.Ja tvrdim, a tu teoriju potkrepljuje moje ponašanje, a i mojih potomaka, da je čovjek nastao od dupina.Stvarno!

Nemoguće je da netko toliko voli more, plivanje i ronjenje, a da je nastao od majmuna.Ili od zemlje.
Jedino od dupina.


Pozdravljam vas svih, šaljem vam puse, želim dobar, dobar vikend

Voli Vas Vaša mama!

Svima vam želim dobar dan, dobro jutro...danas mi je onaj "dan poslije", osjećam se ko da me krdo slonova, nosoroga i bizona pregazilo...pa jednostavno nemam snage ni misliti, a kamo li pisati...Što ne znači da se ne osjećam dobro...Dobro i umorno.Bez veze.

Čitamo se tijekom dana, naveče...do tada,

Voli Vas Vaša mama...svakog ponaosob:)

....malo gore, malo dole...sva sreća da me male stveri mogu usrećiti



GIBONNIJEV NOVI ALBUM KONAČNO IZLAZI!!!!!

SREDINOM SVIBNJA!!!!


TEMA: naša generacija, razvodi, advokati, novi životi.....ajd' pa da to konačno vidimo i ČUJEMO!!!!

Nema ni posta.


Jer mi danas nije ni do čega.


Jer mi se čini da mi život opet smješta jednu od svojih nepredvidivih igara.


A ja nikako da se naučim.


I onda opet samoj sebi ispadam idiot.

Totalni.

Pa ću malo šutit dok se ne oporavim.


Do večeras, sutra, preksutra...ne znam...to se kod mene nikad ne zna...


Koji sam ja kreten, pa to je strašno.......

Jebemti Rijeku i grad i smrad i munjene ljude i gužvu i dućane i svepospiskudajoj....

Autobusna karta od Njivica do Rijeke je 30 kuna...u jednom pravcu, naravno.Kad ideš sam, još,ajde, može i proć...ali kad vas je više, nema šanse...

Zato je ova tuka danas krenula put Rijeke, e, da bi pomogla svojoj maturantici u odabiru materijala za maturalnu haljinu, eventualno gotove haljine, što je samo po sebi nemoguća misija, jer ona ima uvijek neku ideju koju još ni DVersace nije zamislila...Monstrume, jer to sad već stvarno i jesu, ubacila sam Zagušljivici seniorki (neka mi Bog oprosti, a i vi!), valjda ih je prepoznala nakon toliko vremena što ih nije vidjela...Usput je napomenula da mora na nekakav sprovod (kako ona voli sprovode-imam dojam da tamo ide samo da bi likovala kako je još nekog nadživjela...a oće ona, oće...), od kojeg je teatralno odustala...a već je imala spremljen ručak za klince...mislim, ne pada jabuka daleko od stabla, naročito ako je stablo jabukovo...vole lagat i bajat samo tako, reda radi...bemti familiju taku...

Nakon što sam utekla otamo, slijedilo je drugo iskušenje...snalaženje po uličicama, jer, naravno, i Rijeka ima proljetno okopavanje, asfaltiranje, u po bijela dana, tek da ljudima ne bude dosadno...A nakon toga, susret sa mojom dragom mamom...kako ja volim tu ženu, pa to je strašno...I tako, krenuše tri generacije, na urednoj razdaljini od po metar, u obilazak dućana.Divota jedna.Em ne znam što tražim, em mi je u glavi đumbus, em samo gledam di ću eskivirat...Al, ne može...

Prva štacija, dakako, robna kuća Ri.U šta se to pretvorilo, ljudi moji...gore nego na placi...samo u boljim prostorima...cure dozlaboga zainteresirane i ljubazne, iz pogleda im viri ono "šta si, koji ku... baš sad ti morala doć, kad i onako nikog nema...", možeš im nešto i ukrast ispred nosa, a da ne bi ni mrdnule.Usput te odmjere od glave do pete, procjenjujući u koju kategoriju spadaš...jer nemere baš svatko u njihovim buticima, jel', pazarit....samo elita...što se procjenjuje po količini i veličini rupa na čarapama, tankoći i šarenilu što viših štikli, i urlajućim kombinacijama crno-bijele boje...to zamijetih...svi idu k'o Bubimiri okolo...k'o šahovske ploče...

A da ne bi propalo selo, nastavlja se i tradicija...ako me ne uhvati ona baba "daj babi kunu!", onda se prikelji nešto drugo u tom stilu.Da se razumijemo, ljudima koji prose uvijek dam sitno što imam po džepovima, otprilike su uvijek isti i na istim mjestima..ali ovo što je sad došlo...to nisu prosjaci, to su biznismeni...Dakle, teta ima sigurno preko sto kila,po dva prstena, malo veća, zlatna, na svakoj ruci...tenisice nove Reebok (k'o moje, samo ove potonje čuvam samo zato što sam se emocionalno vezala za njih, nakon toliko godina...), torba velika, a iz nje viri mobitel...naočale, one crnog okvira, "socijalne", velike, sa motivom "dno pepeljare" ili "dno pivske boce", gornjih zubi nema do očnjaka...Kad odjednom prijeteći tonom zareži "Dobar dan, ja sam gladna, dajte mi deset kuna, gladna sam..." i ne miče...stoji i ne da proć...mislim si, jebote, prstenje, tenisice, mobitel!A gladna...A moja stara, koja fakat ima neku mizeriju od mirovine, to joj se mora priznat, vadi dvije kune iz novčanika...a ova okrene glavu i ode...nije ih uzela...tarifa deset kuna i zdravo..il deset il ništa...Mislim, stvarno!

Kako u tufina-šopovima nismo ništa našli, jer toga što ona traži, naravno, nema, sjeli smo odmoriti nogice u kavani "Ri"...zaskočile me moje drage, pa sjele za stol za nepušače...dobro, vratit ću vam, kad tad...k'o da sam kužna...Bože, ta kavana je ista u dlaku k'o i kad sam ja išla u srednju školu...čak i miris koji dopire iz javnog WC-a kat ispod je isti....čak su i konobarice iste...malo se samo vuku, malo su im samo noge otečene...pa jedva stanu u Borosane...ajme, tko to još nosi...i taman krenuli popiti nešto što bi se trebalo zvati kavom, kad evo ti opet "Dobar, dan, dajte mi deset kuna , gladna sam, gladna sam...":Popizdila sam, mislim si, pa jel nas ova prati, koji klinac..pa pored toliko ljudi, dva puta u sat vremena.Ustala sam, otvorila novčanik i izvadila bijesno jebenih 1o kuna, i pitala je da li bi možda i one dvije koje prije nije htjela uzet?Stara me vuče, mala pokriva oči od srama...Ma baš me boli,nek se makne više...jesam magnet za glupe muškarce, al kud i za ovakve trolove?

Baba je frknula nosom, otela mi desetaču iz ruke, okrenula se, ni hvala, ni pomoz' Bog, i ode na terasu tlačit guštere...Žali nam se konobarica, da ju je prije par tjedana probala udaljiti iz kavane, ali da ju je ova doslovce napala, udarila i tako uštipnula, da je danima nosila modricu na ruci.A što je najgore od svega, kaže konobarica, nitko živ joj nije pritekao u pomoć.Ni kolege, ni gosti, nitko...Ne čudim se.U Zagrebu ubijaju ljude u pothodniku, a par metara dalje gosti mirno jedu...pa šta bi se onda ovdje obazirali na jedan udarac...

Tako, prisjede mi kava...a i nije bila baš kava,nego nešto što se samo plaća kao kava...Rijeko mila, Rijeko grade....I nastavismo putešestvije u koloni po jedan, skupile još dvije krojačice usput, pa snebivale ljude u dućanima samim ulaskom....jooooj, kako mrzim hodat po Rijeciiiii!!!

E, da, sva sreća da povremeno probauljam po Korzu, pa tamo sretnem sve Njivičare, koje inače ne viđam po Njivicama...kao nitko nema
love, a svi nakićeni vrećicama k'o da se iz Trsta vraćaju...benetton, sisely...neka mi oproste oni koji se kuže, ako sam što krivo napisala, jer baš nisam zainteresirana za zvučna imena...

Da, primijetih da su se na mjestima gdje su nekad bile stare, dobro uhodane trgovine raznom robom, osim odjeće, nakotili dućani zvučnih imena i još zvučnijih cijena...cipela na svakom koraku, garderobe još i više...pa tko to sve kupuje???Zapravo, s čime???Niš ne kužim...

Nabavile smo, na kraju,neki materijal...dali krojačicama....Mijino novo ruho će ipak biti zgotovljeno o roku...ako krojačice shvate što to ona zapravo hoće....ma, baš me briga, na tim zabavama i onako nitko ništa ne vidi osim pijače i žderače...Kaže mi moja maturantica da njene cure kupuju haljine po Zagrebu, cijena prava sitnica, 2000-3000 tisućice kuna...pa onda još i pripadajuće štikle...ma nema nas europa...jer, kažu cure "to se tako mora..jer šta bi ljudi rekli...". Milsim, stvarno!

Pokupile smo monstrume istom brzinom kojom smo ih i iskrcale, riješile se drage mi mame i utekle doma...Zbilja, kad vidim Kčki most,(sad se ponavljam, ali tako je!), padne mi kamen sa srca...Prvo, zato jer sam došla u svoj mir, a drugo zato što sam i opet preživila vratolomiju zvanu vožnja na relaciji Njivice-Rijeka-Njivice...jer to treba preživit...

Eto, istresla sam dušu i sad mi više nije GRRRRR.Sad sam samo umorna i pojavljuju se prvi znaci Bodulskog sindroma...glavobolje nakon odlaska u Rijeku...


Eeeeeeeeee, ne'š me vidit tako skoro !!!!!!!

Voli Vas Vaša mama.

Znate li vi tko je Damir Keđo?

To vam je onaj dečko iz Omišlja, finalist na SSNMT Nove TV, kad je vladala histerija i euforija u cijeloj Hrvatskoj.To je dečko, jedan od trojice iz boy banda "Saša, Tin i Keđo", onaj mali crni...

Znam ga dok je još bio beba...pa onda kasnije jer je išao u razred sa mojom maturanticom...onda su krenuli u različite škole, ali su i dalje jako dobri prijatelji, jer su se još u 6. razredu osnovne dogovorili sljedeće:

"mi do 24,.25. godine možemo raditi što hoćemo, ići s kim hoćemo, ali onda ćemo se naći i oženiti..."


To je bio njihov dogovor.I to vrlo ozbiljni.

Nego, Damir je uvijek volio pjevati, pisati pjesmice, lupetati po instrumentima...u viši razredima osnovne i on i moja Mia snimali su neke pjesme za dječji krčki festival...bilo je fantastično, a to su bili i njihovi prvi ozbiljni nastupi u javnosti...Eto, on stigao na estradu, ova moja je samozatajnija, pa je izabrala klapsko pjevanje...
Dečko je super, nikad se nije uzoholio, stoji na zemlji čvrsto, zbilja je drago mlado stvorenje...i dalje radi to što voli, malo je razočaran svime što je vidio u tom estradnom fancy kolu, ali izašao je živ i sad zna kako mora dalje...i ne odustaje, jer mu je to oduvijek bio san...

Evo, baš prije sat vremena ostavila sam mu moju kćer, da se malo ispričaju, Bože oni mogu pričati satima, pa mi je dao CD sa dvije pjesme, obećao ih je Miji još prije.Jedna je singl sa budućeg albuma, lijepa laganica, stila Houdekovog, ali opet s nečim osobnim, a druga čakavska pjesma koja je već na nekim lokalnim radio postajama pri vrhu lista...Osim aranžmana, sve drugo je njegovo djelo.i baš mi je drago.Drago mi je zato jer polako ostvaruje svoj san, a još više zato jer je unatoč mladim godinama koje je imao kad je ušao u svijet šou biza, ostao ono isto normalno, dobro i drago stvorenje. I želim mu od svega srca da uspije u ostvarenju svojih snova.

...i 'ajmo stavit Bethany tamo gdje joj je mjesto...u zaborav.

Palo mi je na pamet da je proljeće (vidi vraga, pametna mama!), a kod mene u kompletu s tim obično idu neke promjene u životu.Kao da se probudim povremeno iz nekakvog dugog, dugog zimskog sna, pa sam prijemčivija za nove misli, ideje, djela...prije i ljubavi...

Ja bi o mojoj prvoj ljubavi

Koja se, naravno, dogodila jednom u proljeće...Kad mi je bila osamnaesta...Kad sam mislila da osim škole, mature i budućeg faksa nema većeg problema...kad nisam mislila ni o čemu drugom, nego samo o tome kako što bolje provesti vikend, otići s dobrim društvom na što bolju zabavu...skoro k'o danas...

Dečko se pojavio niotkuda.Kaže, on je tu dugo, uvijek kada i ja, ali nisam ga sretala.Do sada.Jednim slučajnim susretom pogledima, sve je bilo rečeno.I nije bilo govora o tome da se razdvojimo, nakon tog trenutka, vrijeme više nije postojalo.Ni noć, ni dan...Svaka misao, svaki korak svodio se samo na jedno...biti zajedno.Šetati zajedno.Disati zajedno.Pomiješane emocije sreće i tuge, sreće radi tako lijepog osjećaja, tuge zato jer nemaš načina da se ustopiš u tako nečem lijepom i ostaneš tamo zauvijek...Nitko nije postojao...drugi ljudi, zvukovi, mirisi...sve su to bili samo obrisi nečega što je jedva primjetno prolazilo pokraj nas...Šutjeli smo zajedno.I pogađali misli jedno drugome.Pogledali se u trenutku i točno znali što nam je u glavama...
A oko nas more.Toplina netom probuđenog sunca.Tišina koju čuješ istom jačinom.I riječi...beskrajno tople riječi...koje hrane dušu...ispreplitanje prstiju, slučajni dodiri...mekoća poljupca...utapanje u bezdan nečega čemu ne znaš ime...ne možeš to opisati riječima, ali nije ni potrebno...uživanje u svakom trenutku...upijanje svakog mirisa, pokreta, treptaja...osmjeh...

Trajalo je...ne dugo.Ostalo zapamćeno zauvijek.Vjerovali ili ne, danas se povremeno sretnemo na nevjerovatnim mjestima.I onda pijemo kavu i nastavljamo pričati, kao da smo jučer stali.Nema onih osjećaja koji su onda postojali, bilo bi to ludo...ali uvijek među nama postoji ono nešto što nas je vezivalo određeno vrijeme...kad smo mislili isto.I priznajemo jedno drugome, jer sad možemo o tome razgovarati otvoreno, da nikad poslije toga, do dana današnjega, s drugim osobama takvo nešto nismo doživjeli.Kao što je bila naša ljubav.Ona u proljeće.


I sad je proljeće.Povremeno otplovim u prošlost.Volim se sjećati lijepih stvari, vizualizirati mjesta i vrijeme...
Pa se pitam, da li je moguće da se još jednom u životu tako nešto ponovi?

Da li su godine ono što stvara prepreku, pa da ne možeš više nikada osjetiti emocije takvog intenziteta?

Ne bih baš bila previše sigurna...


Voli Vas mama.

Htjela sam počet pisat, al' vidim da mi je tastatura puna mrvica i svakojakog smeća....pa kako??Pa ne jedem dok pišem??Nevjerovatno...

Znači, kao što ste imali čast vidjeti, jučer se meni u goste nenajavljeno, ali očito nečim izazvana, pojavila neka osoba, zvana bethany, sa komentarima na koje više nemam komentar.Da bi stvar bila bolja, obilazila je ona kuće mojih dragih ljudi, pa i tamo, ovisno o spolu, ostavljala svoje tragove, ali samo za dobrim konjem se prašina diže.Jedino što sam primijetila je to, da je kod muškaraca, barem se takvim imenima predstavljaju, ostavljala lijepe, nježne, srcedrpateljne komentare, a kod žena, babaca koji su napokon našli malo ventila za ispuhavanje i zabavu, a najprije za komunikaciju, nešto što se može okarakterizirati samo kao svinjarija.Ili bolest.Ili smišljena provokacija.Da se nekom pokvari raspoloženje i Uskrs.Jer besposlen pop i jariće krsti.Kod žena koje joj/mu nisu interesantne, nije se pojavljivala, iako vidim da je redosljed haračenja bio nekako po redu pojavljivanja blogera.Lanac sreće...

Kod jedne blogerice sa cool liste, koja je i onako duže vrijeme meta napadanja i otvorenih prijetnji, bila/bio je jako fin.Prefin.Pregnjecav.Onako, ljigavo-poltronski.

I onda, zašto ja to sada, kad je sve već viđeno?

Mislim da je provokator uspio u namjeri, na moju žalost.Jer je jutro pametnije od večeri, pa kad prespavam, onda mi se posloži.Žao mi je i radi vas i radi sebe što nisam odolila iskušenju, jednostavno prešla preko toga kao da nisam ništa vidjela, i nastavila dalje.Ovako, ona/on je postiglo efekt, ja sam se iznervirala, svašta izbljuvala, ne na svoj ponos, i sad mi je žao.Jer sam si ispala seljača.A sto puta sam rekla da nije potrebno na kretene trošit energiju...ali eto, opet me zadesi...Pa, dobro.I to mi je škola.Sad znam kako ću se neki drugi put eventualno ponijeti.Vidim - ne vidim.I gotovo.

Mana mi je brzopletost, očito.Pogotovo kad me neprijatelj iznenadi.Reagiram impulzivno.Akcija - reakcija.I onda se sve praši.A to ne valja.

Eto, sad vidite s kim posla imate.

I hvala na podršci.I kako u svakom zlu ima i neko dobro, ja sam shvatila dobro.Vas.

Eto, lijep Vam uskrsni ponedjeljak, meni je subota već četiri dana...

Voli vas svih Vaša mama...

P.S. Dotična/i je već jučer zatvorilo blog.Jest dugo trajao.Ili su to gazde napravile, ne znam.Jer post je bio osvrt na blogosferu.Ne osvrt, nego teška pljuvačina.Ali nije bitno, jer oni koji ga nisu pročitali, nisu ništa izgubili, a živce su sačuvali:))

Eto, otvorih svoj omiljeni kutak za odmor...kad ono paf...eto tete da me uči pameti i da se brine za zapuštenost mojih ukućana.I za muža mi se brine...neka, O BETHANY, daj si lijepo uzmi Zagušljivog, on ti se baš pali na takve...
Elem, reći ćete - što se zamaraš takvima, ne troši vrijeme - istina je to.Velika.I natjeralo me na razmišljanje....mama opet misli...ako je već sve "zapustila" barem misli...i to je nešto...Pa sam i zaključila:

NAJDRAŽI MOJI, NE DAM VAS NIKOME!!!!!!!!!!!AKO TREBA NEĆU NI SPAVAT SAMO DA BIH VAS MOGLA PROČITAT I REĆI VAM KOJU LIJEPO RIJEČ NA VAŠE LIJEPE RIJEČI.JER DOBRO SE DOBRIM VRAĆA, A SRETAN JE ČOVJEK KOJI ZNA UŽIVATI U TAKVIM, NAOKO MALIM, A ZAPRAVO JAKO, JAKO VELIKIM STVARIMA....

sLIJEDOM LOGIKE: JA SAM SRETNA.

PA MA ŠTO TKO O TOME MISLIO.


Ljubi Vas, i želi Vam lijepu uskrsnu nedjelju, Vaša mama.

...jer je kokoš...pa je cijeli dan zujala...što više, što manje....i BAŠ JOJ JE BILO DOBRO....i zato će sad, uz Vazmeno bdijenje, dežurati uz svoju crkvicu...raditi pincu iliti sirnicu...ali ne pravu, nego jestivu...pa će sutra hodati ko zombi...ali neka...ima i to svojih draži...nek' se i ja malo patim...

Ipak:

SVIMA KOJI REDOVITO, POVREMENO ILI MALO RJEĐE DOLAZE K MENI U GOSTE, ŽELIM SRETAN, BLAGOSLOVLJEN USKRS, NEIZMJERNO ONOGA ŠTO NAM JE SVIMA POTREBNO VIŠE NEGO SVAGDAŠNJI KRUH, A TO JE MIR U SRCIMA.

Vašim najdražima, mamama, tatama, sestrama, braći, djeci, tetama i stričevima, želim pak puno razumijevanja i strpljenja za svoje bližnje u ovo doba teških ovisnosti o blogu.Treba to istrpit...


Voli Vas svih, i dežura cijelu noć

Vaša mama

Dragi moji, dobro Vam jutro svima.Koristim gužvu dok nemam iza leđa ekipu za očevid (kako vole mamu dok je za kompom...stalno im nešto treba, pa me, kao, jako vole i grle, a oči im ispadaju od znatiželje..) da Vas pozdravim i kažem kako, eto, unatoč svim iskušenjima, nisam iskočila iz kože.

Imam osjećaj da će danas biti jedan jako dobar dan, probat ću ga iskoristiti na najbolji mogući način, a to želim i Vama svima....


Do čitanja večeras.....

Poljubac svima!

JEL' VAM DOŠLO NEKAD DA JEDNOSTAVNO NESTANETE, POBJEGNETE NA NEKO VRIJEME OD SVEGA I OD SVIH????????????

I DA VAS PRITOM UOPĆE NIJE BRIGA ŠTO ĆE TKO JESTI, HOĆE LI SE SNAĆI ILI NE???


DA IMATE OSJEĆAJ DA ĆETE ISKOČIT IZ VLASTITE KOŽE AKO VAS NETKO JOŠ SAMO JEDNOM PITA "HOĆEŠ MI DOOODAT OVOOOOO?"



DANAS GRIZEM, ŠTIPAM I UJEDAM.BJEŽ'TE ZMIJE OTROVNICE....MOGLE BI NASTRADATI...


ALI VAS SVEJEDNO VOLI VAŠA MAMA

Eto, čovjek te ni ne pozna i za ništa para napravi ti ovo što je on meni napravio.Toliko o blogu.I o otuđenju.I o asocijalnosti blogera.


BRACO, čovječe, hvala ti.Baš si me razveselio.Baš sam sretna.I baš je lijepo.I to je to.Pogođeno.

Eto, jučer sam igrom slučaja (ili Božjom providnošću?) pomogla jednoj blogerici u akciji "izgubljeno - nađeno".Nije pronašla izgubljeni novčanik, nego, u kaosu života, zagubljenu prijateljicu.I kumu.Neću vam pričati koliko mi to znači, jer to i sami možete pretpostaviti...

Nego, nagnalo me...da razmišljam, malo za promjenu...čemu služi blog...i tko smo mi, svi anonimusi iza raznoraznih šifri i brojeva, koje više ili manje tom jednom riječju karakteriziraju nas same i ono što jesmo.Nema blogera, vjerujem, koji si nije postavio to pitanje...

Recimo, što me vuče blogu...imam vremena satima sjediti ispred PC a, a nemam volje uputiti ljudima koje znam godinama, više od dvije riječi...predrasude?Antipatija?Otuđenje?
Blogeri s kojima svakodnevno komuniciram, osvojili su me začas...ljudi s kojima suživim gooodinama, odavno su jako rijetka meta mojih interesa.Možda se poklopilo, ali ....

E, sad mi je kliknulo!

Ahaaa!!!! Da, to je to...ma pametna mama....ccccc...

Kad smo bili klinci, dok smo učili prve pljuske u životu, neiskustva radi iznosili smo svoja mišljenja, ljutnju, veselje,žalost...otvoreno, impulzivno, "što na umu - to na drumu...", svađali se sa svojim vršnjacima, tukli se, ali smo uvijek govorili jedni drugima ono što stvarno osjećamo.Onda smo počeli doživljavati neugode...rekli smo pred susjedom, kojoj se mama smijuljila i bila dobra na stepeništu, da mama kaže doma kako je ona glupa...bez ikakve zle namjere, nismo znali da se to NE SMIJE...ali smo, nakon mamine reakcije shvatili da se to ne smije, i te kako...dobili po repu...ustima...prstima...
Onda su se te situacije počele ponavljati, a mi smo rasli...krenuli u školu, nalazili prijatelje, prijateljice...sad smo već bili malo oprezniji...naučili smo polako navlačiti masku za vanjski svijet...kako se odnositi prema ukućanima, kako prema susjedima, prema nepoznatima....počeli smo pokušavati ostavljati dojam boljega nego što jesmo...pa bi nas prozreli...pa opet evo neugode...sve rjeđe smo nalazili situacije u kojima smo mogli biti iskreni poput djece, jer bi nam se iskrenost i istina vratila poput bolnog bumeranga...naučili smo se živjeti životom odraslih..ne petljaj se - nepetljam se...a sve samo radi toga da ne bi doživljavali neugode.
Nakon toga, shvatili smo da nam svi ljudi i ne žele baš dobro ( iz ne znam kojih razloga - ljubomora, zloća, sitne duše, uživanje u tuđim nevoljama, da bi zaboravili na svoje pogreške...), da moramo malo lagati da bi dobili posao, malo glumiti da bi na placi dobili popust, hmm
Ako si kojim slučajem drugačiji, ako je u tebi ostalo dječje iskrenosti, jer ti je tako lakše, jer te navlačenje maski zamara, gledaju te k'o ne baš jako zdravog, smatraju čudakom...pa se makneš od njih...Još te upozoravaju da si glup što si tako iskren, da će te otvorenost koštati, da bi mogao malo razmišljati (pa mama uvijek razmišlja!!) prije nego nešto kažeš...čak ima i poslovica "ispeci pa reci!", ali ona bi se, po meni, morala odnositi samo na situacije kad ne treba nekoga povrijediti, ili mu naštetiti...
Kaže meni jučer jedna poznanica, kad sam joj pričala o blogu..."ti si kukavica !".Kukavica, zato jer se skrivam iza zaslona.Pa, kao, ne mogu reći popu - pop, a bobu - bob.Mada jaaako dobro zna da sam upravo takva.Za razliku od nje.Koja unatoč svoj svojoj vjeri i pričanjima o Bogu, čim otvori usta, laže.
Pa sad vidim: kad si iza zaslona - ti govoriš istinu.Kao malo dijete.Kad komentiraš, iskren si isto kao malo dijete.Tu i tamo se posvadiš s nekim, ispsuješ ga jer te iznervira svojom glupošću...baš kao malo dijete.A mala djeca su čista i nevina.Kod njih nema kalkuliranja.Vic je u tome da ti nećeš doživjeti neugodu.Ako je i doživiš, bit će privremena, jer ćeš u najgorem slučaju ugasiti blog, pa jednog dana otvoriti novi...jer te vuče...iskrenost i podrška ljudi.Kojima možeš reći sve, a neće te pljuskati, proglašavati te čudnim.A to nam svima treba.zato i postajemo ovisni o blogu.Jeste li primijetili da na blogu nema ogovaranja?Da se nitko ne hvali svojim bogatstvom ( osim BRACE, a i on ode psihijatru radi toga!), nitko ne spominje glamour, tete iz novina, pjevače. glumce...ništa od onoga što nas maltretira iz svakog ugla čim se okrenemo od zaslona...Na tapetu su samo naši osjećaji, povezani, nepovezani, teme koje MORAMO podijeliti s nekim, bio to izlet u prirodu, skidanje kila, depresija, veselje...bilo što...otkrivamo svu svoju običnost, ranjivost, znajući da nas radi toga neće nitko povrijediti i smatrati nas blesavim zato što smo iskreni...našli smo ljude koji nas razumiju i koji nam žele pomoći lijepom riječi, podrškom, savjetom, nekad kritikom...i sretni smo...a kad nas nešto čini sretnima, onda se tome uvijek vraćamo...Rekao bi jedan moj jako dobar prijatelj SKIDAMO SA SEBE GODINAMA NAKUPLJENE SLOJEVE PRAŠINE, SLOJ PO SLOJ, KAO FOLIJE...prijatelju, hvala na prosvjetljenju!...ljubi te mama...
Da, mislim da je to to, iako nisam baš posve dobro to uobličila u glavi...Shvatila sam da me sram uopće zucnuti, osim onoj mojoj poznanici jučer, da sam blogoman...odmahuju rukom, kao, to je glupost, otuđenje...ali ipak odu i poskrivećki se logiraju, otvaraju svoje carstvo iza zaslona...jer je tako lakše.He, he...

Voli Vas svih Vaša mama:)))))))))))))))))

he-he, vidim da vas je zagolicao moj zubar...ma to ja, samo tako, da ubacim neke svoje zeze, zna on da mi je drag...a i njegova žena mi je draga...ljudi su totalno ok, žive skromno, on se oblači na sajmovima, jer mu je tamo baš dobro, kaže...klinci su im malo zahtjevniji, ali drže ih na uzdi...još uvijek...

Elem, dalo mi je to ideju.Recimo, kakav bi trebao biti muškarac mog života?

Prvo, napominjem, takav se NIJE RODIO, pa prema tome, u ovom ga životu, kako stvari stoje, neće ni biti.Mada znam za onu, nikad ne reci nikad.I znam da kršćanska religija ne priznaje reinkarnaciju.Znači, kako sam ja katolik, kršćanin, nema šanse ni u drugom, eventualnom životu, jer ga nema i u njega ne vjerujem.E, OVO je bilo jasno i prejasno.GOGOOOOO, pišem iz glave...drito!!

Trebao bi imati npr. centimetara dovoljno.185 - 190.Visine.Širine isto mora imati, ali nije uopće bitno koliko.Nije da mi treba bakalar, jer sam i ja daleko od toga, ali ne treba mi ni tonaš, jer sam, hvala Bogu, i od toga još uvijek daleko.Dakle, recimo, na primjer, nije da biram, ali bilo bi dobro da teži 85 - 95 kilograma Žive vage.S cipelama i novčanikom može i više.Kosu može imati, ali nije nužno.Može biti plava, bijela, smeđa, crna, sa pramenovima ili bez njih.I da ima uši.Na glavi, ne u kosiBez pripadajućih dlaka.Mislim, uha.Dalje, treba imati i dva oka, po mogućnosti, jednake boje, ali ni to nije nužno.I još da vidi, ali bolje možda da i ne vidi, jer bi mog'o svašta vidit.
Mora imati i nos (o Krejziiiiiiii!), ma što god to značilo.Moj nos, moj ponos.Trebao bi biti veći, manji, prčasti i ravni, ali bez dlaka do usta.Jer za to postoje brkovi.Koji su isto dlakavi, pa nisu poželjni.Nisu, jer ih i Zagušljivi ima, pa me pere trauma.Od brkova.I Zagušljivog. Još sam se i stresla.Možda mi je hladno.A možda i nije...
Svakako je poželjno da ima usta.Sa zubima i sve što uz to ide.Može i montažnima.Sa pripadajućom čašom.I cijanofixom.Zlu ne trebalo.Nije zgodno.
Kako se podrazumijeva da ima vrat, jer je pretposavka da ima i trup, taj bi mogao biti.Svakako, da na čemu ima držati glavu kojom će smisliti kako da zaradi para.Za mene i moje nemale prohtjeve:

cipele : 1 par u godini (ako su se stare raspale, inače ne mora)
garderoba: sportska, 1 komad ( jer se širi i sužava prema potrebama jo-jo efekta)
kaput: ne nosim
čarape:a što će mi ako imam trenerku
kupaći : imam od lani...
frizer : obadva pute godišnje
kozmetičar:što je to?
benzin:puno!!!
auto: da vozi od točke A do točke B i natrag, po mogućnosti bezkvara
hrana: sve manja i manje, jer živim od ljubavi dotičnog, pa dok izdržim....


Nadalje, bilo bi poželjno da ima udove.Svih pet.Dvije ruke, dvije noge i, naravno...pišu.Koji može biti, a i nemora velik.Ili mali.A obrnuto proporcionalan nosu.Na glavi.Samo da se oko nogu ne plete, ako ih ima.

Ruke duge.Koliko treba i sa prstima.Može i manje od pet po ruci, nisam izbirljiva.Noge do poda.Da me može pratit, kad odem pa se ne znam vratit.I stopala, da može nosit cipele.Broj isto mora imat.Do veličine manje barke.Da ne mora kupovat peraje, nego da pliva leđno.Uz mene. Romantično.

Dlake isto može, ali i ne mora imat.Jer, ako ih ima možemo ih počupat.U zanosu.Radi cipela.I nosa.Ako ih nema, a Bože moj, nitko nije savršen.

Dakle, sad se ponavljam ,ali od viška glava ne boli:

AKO IMA NEGDJE ČILI 80-GODIŠNJAK, SA SVIM KARAKTERISTIKAMA GORE NAVEDENIMA, A KOJI JE VOLJAN NA DUŽE UDOMITI SREDOVJEČNU, NE BAŠ U GLAVU ZDRAVU, ALI ZATO MUNJENU, ŽENU S KOSOM I DJECOM, A DA PRI TOM BAŠ I NE GLEDA NA SVAKU POTROŠENU KUNU BM I EURO, JER NIJE CICIJA, NEK MI SE JAVI, RADO ĆU GA DOKUSURITI.

Sve Vas puuuno voli, JEDNOG PO JEDNOG, Vaša mama!!!

Ma, da, mama će spremati.Da, ali jednom drugom prilikom.Toliko o mom planiranju.Malo sam brbljala, malo kuhala, malo suđe prala, pa malo izašla van, a mene treba po smrt poslat, jer ju sigurno nikad neću dovest.Oće reći da se ne znam vratit doma, pa makar išla i smeće bacit.A kamo li u dućan.Pa mi se onda više nije dalo ni započinjat.Nikad ne učini danas, ono što možeš sutra.Naročito ako ti se ne da i ako je dan ovakav, prevrtljiv i smušen.

Inače, uopće nisam mislila na nikakvo veliko pospremanje, jer to trebam stvarno odlučiti.Ono baš veliko..ovo je trebalo biti sklanjanje stvari koje su moje zmije poostavljale naokolo, valjda za dekoraciju, a mama je bila previše zauzeta pa nije stigla.Ono, tek toliko da baš ne izgleda k'o da je bomba pala, a trebalo je malo i mucice otjerat, stakla, prije par dana oprana, i onako je kiša zasrala.Pa me prošla volja.

U međuvremenu je i susjeda došla po toplomjer.A ni moj jedinac se ne osjeća najbolje.Siročića glaaava boooli.Naravno, idu praznici.Pa može bolovat.

Mi inače za Uskrs ne idemo nikamo.To za nas nije ni čudno.Prvo, svi smo ovdje na okupu, a drugo, da i hoćemo negdje ići, fali nam uvijek jedna sitinica.Lova.Tako da djeca mogu slobodno biti bolesna.

Da, bila sam i kod zubara.I nisam uzela novčanik.Jer, osim što me treba poslat po smrt, vjerovatno ću zakasnit i na vlasititi sprovod.Sad ste dobili o meni jednu jako dobru sliku.
Kod zubara je bilo opuštajuće kao i uvijek.Stvarno.Imam predivnog zubara.Taj bi mi valjda mogao zube na živo vadit, koliko je dobar.I zgodan je, ali mu žena radi k'o asistentica, pa ništa.

Što potvrđuje moju teoriju o muškarcima, davno pročitani grafit, "Muškarci su k'o zahodi...ili su zauzeti - ili su usrani!" .A dobro.Valjda će se netko pojaviti.A da nije Zagušljivi.

I ne bojte se da će se mama pretrgnuti od posla.Davno je mama prestala čekati kasne večernje sate da bi mogla krenuti u noćne radne pobjede.Stvarno nema smisla.A pogotovo kad nemaš volje, jer i ovako i onako nećeš niš napravit...
Pa tako, ja sutra dovršavam nezapočeto, a sutra svakako moram jer mi dolazi i maturantica.


CURA ĆE PJEVATI SA SVOJOM KLAPOM, KOJA JE LJETOS OSVOJILA NA HVARU PRVU NAGRADU U KLASI DEBITANATA , U PULSKOJ ARENI NA SUSRETU MLADIH KATOLIKA, BOZANIĆ I EKIPA.Pa ćete je moći vidjeti i na TV-u.Ljubav mamina.

A, Bože, reći će GOGOO da pišem direktno.A nego kako ću, jadna?Pa kom dobro, a kom ne.

I eto, tko je rekao da neću izdržati?
Pa izdržala sam , eto, skoro cijeli dan.
I ne bojte se, neću prestati.


I zahvaljujem se svima koji su danas ostavili svoj trag u mom dnevnom boravku.Nemam baš puno volje svima odjednom sad odgovarati, ne bi to bilo to.Onako, bolje je kad odmah odgovorim, spontano, a ne ovako, razmišljajući, i to nakon pola dana.Što znači da i dalje moram dežurati.Što će mi jaaaako teško pasti.


U glavnom, ja Vas i dalje SVIH volim.I pozdravljam.I hvala Vam.

Naveli ste me na razmišljanje.Da, mama je poznata po glagolu "razmišljati", upotrebljava ga , po prilici, bar u svakoj rečenici.Pa, kad sam razmislila, onda sam se okrenula oko sebe.Onda sam shvatila da situacija baš i nije sjajna.Da ima tu nešto i za srediti.Pritom ciljam na brlog.Jer, sad nije stan, nego brlog.Jer ne možeš radit ovo što ja radim...
...pa ću malo par dana (baš me zanima!!!) zašutjeti, malo ću vas komentirati, a u međuvremenu se dubokoumnim i općekorisnim stvarima baviti.Ono...kuhanje, spremanje, čišćenje, peglanje...Pa kad sve to napravim, onda ću vam pisati kako je bilo.
E, da, i iz kuće smeće izbaciti.Jer da je to zdravo.Kad bacaš smeće iz kuće, da bacaš smeće i iz sebe.To se zove veliko pospremanje ili generalka.Oko, i u sebi.
Pa, tako.
Svi prisutni, svakodnevno ili povremeno, imate veeeeliku pusu i puno ljubavi.Majčinske.:)))))

A, obećala sam vam.Ali ne znam kako da to izvedem, da kažem sve što mislim, znam i osjećam, a da ne bude zatupljujuće, euforično i subjektivno.Moram vam reći da je sve moj osobni doživljaj, ali isto tako i upozoriti da sam uvijek u doživljavanju Zlatka pokušala biti što trezvenija i objektivnija.To mi je, u ostalom , i vrlina,cccc..Kao i kratkoća postova.I to mi je vrlina.

Dakle, u Centru za duhovnu obnovu "Betanija", koji se nalazi par kilometara prije Malog Lošinja, a zove se Ćunski, bile sam više puta.Prvi puta 2000.godine, kad je naša župa organizirala obnovu za bračne parove, a Zlatko još nije bio toliko razvikan.Da, i tamo sam išla sama, kao bračni par (op.ur.!).Seminar je trajao za vikenda, tri dana, sa programom koji se sastojao od jutarnjih predavanja, pauze za ručak i odmor, te popodnevne mise i predavanja, te klanjanja.Oni koji se kuže u to, znati će o čemu se radi.
Meni osobno sve je bilo poprilično nejasno, Crkva mi je bila kao i mnogim ljudima tradicija i nužno zlo, nešto što se mora, a i to sam izbjegavala već od krizme (svete potvrde).Kao i većina mladih ljudi, jedva sam čekala to obaviti, pa da više ne moram tamo ići.Moram napomenuti da sam kao dijete živjela u zgradi koja je bila i još je, nadomak crkvice sv.Jakova u Opatiji, takoda je ona bila moj poligon za igranje skrivača, pranje ruku nakon branja pinjola, tada si mogao u crkvu bilo kada tokom dana, a ne kao danas, samo kad je vrijeme mise.Igrom slučaja, od pete godine draga mama me poslala učiti sviranje klavira kod jedne dozlaboga zločeste časne, koju sam izbjegavala na cesti i dvadesetak godina kasnije.Moja baka je bila "jako" pobožna, lizala je oltare, kako smo mi to govorili, ali samo kad su je svi vidjeli.Pa je unuka pala u nemilost kad je počela postavljati glupa pitanja (indigo dijete).Između ostalog, jednom sam pitala, sjećam se toga vrlo živo, kako to svećenik priča o siromaštvu i da svi moramo davati drugima i biti skromni, a on jede iz zlatnih tanjura?Stvarno sam ga znala viđati za ručkom, to je kao kad gledate filmove o grofovima u dvorcima, s time da je njega posluživala časna sestra.
Zašto to pričam?Zato što sam do 2000. doživljavala Boga kao strogog stričeka sa bijelom bradom koji sve vidi i sve zna, pa će me kazniti.A teško dijete prestraviti...Još i danas je na stropu crkve freska apostola, po cijeloj dužini, koja je meni onda bila slika i lik Boga.Poprilično zastrašujuća.

I tako se to vuklo godinama.Kasnije mi je smetalo što se petljaju u propovijedima u politiku, vrbuju praktički ljude.Ne svi, neki, ali dovoljno da čovjeka natjera na postavljanje pitanja.Joj što volim zapitkivati...

Stvar je prevršila mjeru kad su nakon misa počeli svirati hrvatsku himnu.Istina, bilo je vrijeme rata, ali meni to nije bilo baš nešto dobro. I nije bilo dobro.Jer su si neki dali pravo da pričaju i rade ono što nikako nije bila njihova kompetencija.Ponavljam, ovo je sve moj doživljaj.

Istovremeno, ipak sam nekako uvijek bila sklona tome da shvatim kako se stvari u životu temelje na dObrim djelima i ljubavi.U meni je uvijek čučao mali duhovnjak.

Dakle, moje prvo iskustvo u Betaniji bilo je mješavina osjećaja.Gledala sam i tupo slušala čovjeka, koji je pričao lijepo i melodično, koji je pričao o "poniranju" ,a riječ meditacija bila je još uvijek rezervirana za istočnjačke religije.Ali pričao je nekako drugačije, nešto što nisam bila navikla slušati.Pričao je o ljubavi.I to bezuvjetnoj.Prema sebi, Bogu, životu, dobru i zlu, ljudima oko sebe...

Zaboravila sam taj pohod.Nije me dotaknuo.Pa se netko ili nešto poigralo sa mnom.

Slijedeći put su me u Betaniju skoro pa donijeli.U meni je bilo svakakvih kemikalija, svega osim droge.Depresija je uzela maha do te mjere, da više zbilja nisam imala nikakve volje za životom.da bi stvar bila gora, ili bolja, osim nas tri žene pridošle po vezi, tamo je bilo 35 narkomana, ovisnika bivših, sadašnjih i recidivista.Ako onda, gledajući i slušajući te ljude, raspon od 16 do 35 godina, nisam umrla, ni neću tako skoro.Zlatko se posebno založio za te ljude.
Sjećam se da sam jednom prilikom pitala svećenika, njegovog pomoćnika, kao kakvo je to ponašanje, ta galama, to divljanje po Betaniji, ipak je to sveto mjesto? Odgovorio mi je mirno i začuđeno "Pa što?Pa nisu ništa loše napravili.Oni su tu, nitko nije otišao."Dugo nisam shvaćala te riječi.Danas mi je jasno.

U glavnom, kroz predavanja, meditacije, a to je samo njegova "šetnja" prirodom uz izuzetnu glazbu...ja sam doživjela takva, oni to kažu, pročišćenja.Bilo je tu plača, grcanja na glas,suza na potoke,a sve kao bez razloga.No, i sa te kakvim razlogom.Isplakala sam tih 6 dana valjda svo smeće koje se u meni nakupilo od rođenja.Vidjela da moji problemi nisu vrijedni tableta i bolesti, sudbine onih jadnih ovisnika, neki su poslije i umrli, rastrijeznile su me i naučile da od gorega ima uvijek još i gore, da treba naći načina da se u životu nosimo sa svojim teškoćama, a to svakako nije bježanje od njih.Stvar koja se mnogima događa kad se vraćaju iz Betanije, dogodila se i meni.

Svakim kilometrom koji sam prevaljivala prema kući, hvatala me sve veća panika.Na trajektu je kulminirala: nisam mogla odjednom prihvatiti činjenicu da se moram suočiti sa svojom obitelji, činilo mi se da nikoga ne poznajem, vlastita djeca bila su mi stranci.U mojoj glavi, naravno.A zašto?Dogodilo se nešto što me stubokom promijenilo.I moju percepciju ljudi oko mene.I svijeta.I svega.Istovremeno, osjećala sam se jako dobro.nakon dugog niza godina nestao je onaj teret tjeskobe, koji se tako bio uvukao u moja prsa da nisam mogla disati.Svim ljudima koji su bili kod Zlatka, koji su ga slušali, ali i čuli što je rekao, dogodile su se promjene u životu.Moje su preokrenule moj život, možda u lošijem smislu, odonda sam počela konačno o sebi razmišljati kao o vrijednom čovjeku, o nekome tko zavređuje ljubav, o nekome tko kad je i sam - nikad nije sam.Žena koja je do onda dozvoljavala da je tlače i maltretiraju, shvatila je da to nije to, okrenula ploču i nastavila, sa većim ili manjim uspjehom tako koračati do dana današnjega.I kažem vam, voljeti ljude i praštati, najprije sebi pa svima oko sebe, recept je za mir u duši.A to nam svima treba.Taj recept naći ćete u raznim časopisima, tabloidima, ali Vam nikad neće biti objašnjen i argumentiran na način na koji to radi Zlatko Sudac.

Vjerujem da sam nepovezana,Ali to je logično.
Zlatko Sudac sam je potvrdio da ima sposobnost levitacije i bilokacije.I ne voli o tome pričati.Jer misli da je to nešto što nije potrebno govoriti kad i onako ne koristi radu s ljudima, nema na to nikakvog utjeca,a.To je njegova patnja.Stigme su dugo bile predmetom znatiželje i snebivanja, raznih napisa u novinama.Istina je ta da on i radi njih pati, jer ima perioda kad jako krvare i bole.
Ali Zlatko Sudac je čovjek dubokog, ali blagog pogleda, koji SLUŠA čovjeka i doslovce guta njegove jade, bolesti i probleme.Kod njega nitko nijemanje ili više vrijedan.Svi koji su potrebiti, dobro su došli.I muslimani i pravoslavci i ateisti.Jedino ne dobivaju hostiju, ali ni od toga se ne pravi problem, ljudi koji se ne pričešćuju, jednostavno prekriže ruke.I bivaju na misi.Jer žele čuti propovijedi.A to treba čuti.Ne radi euforije, nego radi topline koja čovjeka prožima i koju taj čovjek zrači.
I na kraju, nemojte tog svećenika suditi po njegovim vanjskim obilježjima ili navodnim čudima koja je napravio.gledajte ga kao čovjeka koji se razbolio nakon godina sustavnog rada, bez odmora, sa braniteljima oboljelima od PTSP-a.Ne sjećam se da sam taj podatak pročitala zadnjih pet godina negdje u novinama.Nemojte ga suditi po odijelima koja nosi, oduvijek se voli lijepo obući, i to je ono zadnje što mu zlobnici zamjeraju kada više nemaju što.Nemojte se iščuđavati njegvim stigmama, i drugim darovima koje je dobio od Boga.Zato jer nije jedini, a u Indiji fakiri rade puno nevjerovatnije stvari nego što je lebdenje i pojavljivanje na dva mjesta istovremeno.Mi smo skloni ne vjerovati u ono što egzaktna znanost ne može potvrditi.I probajmo se zapitati da li je za svaku stvar u koju želimo vjerovati zaista potreban opipljiv dokaz.

Jer, kako možemo zakonima fizike dokazati da se ljubav to više umnožava, što je više daješ?

Čini mi se da sam i ja počela propovijedati, pa je vrijeme da završim.Objektivno, subjektivno, ne znam.Vidim da su ljudi imali prvi put priliku stvarno čuti što Sudac govori, nakon što su ga samo gledali u novinama, kao Gotovininog jataka.Mislim da je netko u medijima pobrkao redosljed.I da bi bilo jako dobro kad bi se organizirala jedna velika duhovna obnova za cijeli svijet.Koju bi vodio Zlatko Sudac.


Hvala na uvrštenju, volim vas.Svih.

Kad sam bila kod ZLATKA SUDCA, svaki dan sam išla na meditacije, koje su se prevodile na druge jezike.Jednog dana sam bila na meditaciji i slušala sam kako nježnim glasom govori tako sam zaspala na podu k'o cok.U jutro smo doručkovali, popodne ručali, a navečer večerali i išli bi spavat, spavali smo par nas u jednoj sobi, a ja sam spavala na krevetu na kat, dok jedne noći nisam pala s kreveta na kat, ali dobro da me je jedna teta Slavica zadržala na leđima.Čak sam bila kod teta u kuhinji i pomagala sam im.Moj brat je s jednim radnicima radio zidiće i lampe.





PUSA SVIMAAAAAAAAAAA

...imala sam sreću (on voli pričati o toj temi: dal' je sreća il' nesreća?) nekoliko puta ići na seminare u Betaniju.

Za sada samo ovo: Zlatko Sudac je čovjek.običan, dobar,istinski čovjek.Koji kaže da je Bog samo jedan, ma kako se on zvao.I to puno, skoro sve govori o njemu.Žao mi je što ga cijeli svijet ne može čuti, vjernici i oni drugi.

Zimski praznici.Živa dosada u ovom našem kraju.Ostatak svijeta otišao na skijanje.Ja ih zovem - novokomponiranim skijašima.Jer do jučer nisu ni snijeg vidjeli.A sad su stručnjaci za cijelu paletu raznobojnih staza u svim krajevima svijeta.

Ja više preferiram kino.U kojem, suput nisam bila od '89.Kad sam htjela odgledati "Kišnog čovjeka", ali me Zagušljivi čovjek skoro zagušio.I oslijepio.Pa sam od filma vidjela ništa.

I pošto su moji mali klinci stvarno dobro prošli na polugodištu, mama je odlučila nagraditi ih "Narnijskim kronikama".Sa vješticom i lavom.I ormarom.U 4 popodne.

Mjesto radnje,bivše kino Partizan, danas Teatro Fenice.
Kupili karte, ponedjeljkom jeftinije, jupiii, jer je obiteljski dan.Pa smo uzeli veću, najveću kantu kokica.I pojeli je prije projekcije.Kokice, ne kantu.I popili fantu.Običnu, ne bambuču.

Sjeli nasred balkona.Iza nas crvene fotelje.Iza zavjesa.Za specijalnu klijentelu.Mi nismo ti.
Masa male djece, mladih roditelja, stanje okupacije, buka k'o na željezničkom kolodvoru.To tako nekad nije bilo...Mislim si, prestat će kad se ugase svjetla.

A meni se tako spava...Zagasiše se svjetla, odjednom brrrruuuuum-bum-pras-cijuk i lelek...sve se trese, padaju bombe, lome se stakla.Kad mi se i sjedalo počelo trest, više mi se nije spavalo.Grmi iza mene, ispod mene, sa svih strana!!!

Zaključak: kad sam ja išla u kino, nije bilo takve stereo tehnike.I da li se uopće još uvijek zove stereo???Jer tog praskanja ima na sve strane.

Vidim, nitko ne bježi, nema evakuacije, pa i ja ostanem mirno sjediti.A kako mi je bilo, to samo On i ja znamo.

U redu iza nas, majčica je djetetu, totalno nezainteresiranom za radnju, možda zato što ne zna ni govorit, nadobudno čitala prijevod - od početka do kraja filma.A meni se spavaaaaa...Pa mislim, dobro, ubijem jednim udarcem dvije muve, spavam i slušam.Ali, ne možeš ni čut.Sedmeročlana familija, dva reda ispod nas zauzela položaje, k'o da je oslobodila kino, pootvarala sve najšuškavije vrećice koje je našla, slasno i masno žvačući, preživajući, na sav glas komentirala film.Usput su se djeca istog krda dobacivala preko glava svojih otaca, braće ,tetaka i inih, bocama nekih tekućina...

Mislim si ja, pa bilo je svakakvih i kad sam ja išla onomad u kino, ali ovo je nenamjerno, totalno nenamjerno, to je njihov način života, modus vivendi...Nije tu bilo ničeg na silu, to su odavno naučeni pećinski maniri...

Teti s visokom frizurom, u kaputu od nedavno izmasakrirane životinje, zvonio je mobitel.Više puta.Valjda joj se sviđa ring ton, pa je dala nekom da je zove svako dvajst minuta.A onda ga ona pušta da zvoni do kraja.I uživa.

Pokušavam sklopiti oči, čak se naslanjam na osobu do sebe, znate ono kad vam glava pada, a sline cure iz kutova usana...I uspijevam zadrijemati, smirilo se gledateljstvo, a ono opet prasak, lomljava...topot tisuću životinja...jednim okom, jer sad sam se već privikla na čuda tehnologije, vidim završnu borbu nekakvih čuda...I divim se kompjuterskoj animaciji.Ovo moje dvoje - krasno izgledaju iz profila, očne jabučice u ravnini s vrhom nosa, usta otvorena i bez daha...ne miču se, ne dišu, ne trepću.I ništa ih ne smeta.Naravno, kad su mladi i neoštećeni, a ne k'o njihova maaajka.


Projekcija gotova - zar već?A nisam ni oka sklopila?! - svjetla se otvaraju, na vidjelo izlaze posljedice borbe s kokicama, vrećicama, plastičnim bocama.Prije spomenuta gradska, urbana familija, kao i teta, vidim baka sa visokom frizurom i životinjskom garderobom, ostavljaju balkanski svinjac u kinu europskoga imena.Pače, šutaju ga i preskaču.Ovi moji, jadni, skupljaju.Ma, kad te ja skupim, mislim si, ali šutim.I trpam zgužvanu nepojedenu kantu u torbu.I gledam tetu u socijalistički-plavoj kuti kako pokušava odstraniti tragove borbe s grickalicama.Jer za 15 minuta stiže nova horda.
Sa povećim arsenalom, spremna za napad iz svih raspoloživih sredstava.
Dok gleda film.I sluša cajke.S mobitela.

"Mamaaa, kako je bilo super,daj, kad ćemo opet u kinoooo??!!?"
"Kad porasteš, sine, kad porasteš..." (pa budeš mog'o sam ratovat i strahovat...)

Ovu pjesmicu, odnosno igru riječima, napisala je gospođa Ivanka Glogović Klarić, profesorica hrvatskog i engleskog jezika.
U Novom listu vodi kolumneu Beseda (Riječ), piše kratke crtice o čakavskim riječima, manje poznatima i zaboravljenima.Tako njeguje čakavsku riječ, čuva od zaborava.

Osim ove, napisala je i puno, puno drugih pjesama za djecu, koje su u glavnom i uglazbljene, a izvode ih, naravno, dječji zborovi.
Inače, profesorica Glogović Klarić dobitnica je nagrade Grada Opatije za životno djelo. A sad slijedi prijevod, pa da vidite svo bogatstvo čakavštine, gdje se može i od jednosložnih riječi načiniti smisleni govor:

"Tko je to?
Jesi li to ti?!
Je li tu On?"
"Nema ga, nema!"

"Što je da ga nema?
Pa tu su mu svi!"
"Da, ali što će mu oni!
Nje, nje mu nema!"


"Tko je (tu), je!
Tko nije, nije!"
"Ma da, da!
Ma naravno (pa,da!)!"

"A što ću mu ja!
Ni ti!
Ni mi!
Ni vi!
Ni svi!"

"Ma, naravno (pa,da!)!"


Eto, pa da vidite da nije baš kineski...he-he:)))

"Ki je to?
Si to ti?!
Je tu On?"
"Ni ga, ni!"


"Ča je da ga ni?
Tr tu su mu si!"
"Ja, ma ča te mu ti!
Nje, Nje mu ni!"

"Ki je, je!
Ki ni, ni!"
"Ma ja, ja.
Ma tr ši!"

"Ča ću mu ja!
Ni ti!
Ni mi!
Ni vi!
Ni si!"

"Ma tr ši!"



Ivanka Glogović Klarić, prof.

Jučer mi se definitivno sve pomutilo.Totalna zbrka u glavi.Kaos.Proljeće.I inače reagiram na njega k'o mačka.Samo blesavim bez cilja i pameti.Nikad neću odrasti, činjenica.

Pogodilo me bolno saznanje.Da sam dobrih desetak ako ne i više godina potrošila na druge, dobro, to se moralo.Mene tih godina u tome svemu nije bilo.Bila sam zadnja, ako ne i neprimjetna.Nitko mi nije kriv, ako i ima krivice, ona je samo moja.Jer se nisam znala postaviti.Nisam znala biti i malo sebična.Ako se to zove sebičnost.

I onda otvorim blog.Bez veze.Božji prst?Ne znam.Prije iskušenje.
Napišem par postova i ne mogu vjerovat da sam ja to pisala.Da sam to ja.Otkrijem da iz mene idu riječi.I da se ljudima to i sviđa.I da imam smisla i za humor.I da ima ljudi koji me prihvaćaju.Koji žele sa mnom razgovarati.
Da živim u sredini koja definitivno nema veze sa mnom.Koliko god se trudila, nikad ni sa kim, osim s mojom prijateljicom, nisam dijelila mišljenja, stavove, ništa.

I onda sam shvatila najgore.Meni fale ljudi.Fali mi društvo.Imam toliko toga za reći, za pitati, za podijeliti s drugima.Imam užasnu potrebu da me netko konačno čuje.Pa se dogodilo.Odjednom se pojavilo mnoštvo ljudi koji su me osvojili na prvi post.Nisu zaključili da "filozofiram", nisu zaključili da sam "jebozovna", nisu zključili da mi mogu prići drito s pitanjem "o'š se jebat".Kad nekome kažem lijepu riječ, ista osoba čak kaže i hvala, vjerujte, to je za mene nešto nemjerljivo, jer to odavno nisam čula.Ne traže od mene da ih tješim a da ništa ne dobijem za uzvrat.I oni mene tješe.Čak me i prvi pitaju što me muči.I ja to ne mogu vjerovati.I sretna sam.I onda bih vas svih zagrlila, ali ne mogu.Pa dolazim kod vas u posjet, bez cvijeća i kave.Ostavljam tople riječi.Shvatila sam da vrijedim, koliko god to glupo zvučalo.Da mjerilo nije izgled, visina, širina, status, nego riječ.Smajlić.Interpunkcija.Onomatopeja.

I sad ne znam što sam.Sretna ili tužna.Sretna radi vas svih, tužna radi saznanja.Koje me dobro zdrmalo.
I zato, ako se desi da nekom ne odgovorim, da nekoga zanemarim, to nije zato što ne bih.To je zato što vas odjednom ima puno.A ne vidim vam lica.Samo imena.I sudbine.I želje.Pa mi se sve zbrkalo.

I mislm da moram malo predahnuti, uzeti si određeno vrijeme u danu za blog, savladati želju i ovisnost.Poslagati kockice u glavi.Uzeti digitalac, upute za rad na kompjutoru, presnimiti slike.Otkriti dizajniranje bloga.Logiranje na MNS (ili kako se već zove) MSN?

Jel' mi vjerujete da sam jučer uzela olovku u ruke...neću vam reć što sam zaključila.

Voli Vas mama.Mama-žena, mama-dijete, mama-tužna, mama-vesela.

Poblesavjela mama.

ILI: ČARI BRAČNOGA ŽIVOTA

U početku sve je tako divno, raste ljubav, divna laka....poznato?
Pogotovo kad se ljubav dogodi u proljeće.Mani su se sve ljubavi događale u proljeće, valjda kod mene hormoni prorade malo jače, nego kod drugih ljudi.Ima tu i malo preosjetljivosti, gledanja život kroz ružičaste naočale, možda i više nego treba, previše vjere u ljude koji to i nisu zaslužili - vidim danas.

No da ne bih skrenula.

Leptirići u želucu, iščekivanje ("jer ljubav je lepa, samo dok se čeka, samo dok od sebe nagoveštaj da..." baba mi se zgadila, al' stih je istinit!), upoznavanje, prepoznavanje. prvi poljupci, dodiri i zagrljaji.Lebdiš poprilično iznad zemlje, ne vidiš nikog oko sebe, doli osobe koja te prožima u svakoj pori.Ne možeš raditi ništa, a da u mislima ne sjedi jedna te ista slika, jedna te ista misao.Dok si udaljen od svoje druge polvice, vrijeme ide puževim korakom, kad ste zajedno, prolazi za tili čas.Ne znaš da li si tužan, veseo, sretan, ushićen...gledaš se o ugledalo, ne prepoznaješ tu osobu koju vidiš, nekako drugačije zrači, oči se sjaje, lagani, znakoviti osmjeh titra na licu.Jednostavno - zaljubljen si.Jednostavno - voliš.

Jednog dana odlučiš ti, odluči tvoja polovica, da postanete jedno do kraja života.I to pred Bogom i pred ljudima.Imate sreće, pa nađete gnijezdo daleko od svojih roditelja i inih koji bi na bilo koji način mogli dirati u vaš novi svijet.Nakon nekog vremena, slučajno ili ne, stigne i jedan mali paketić, novo biće, novi razlog postojanja.

I tu se nešto polako počinje mijenjati.Dan za danom, isti početak, isti kraj.Za neke pos'o, kuća, birtija, za neke kuća, kuća kuća.E, tu počinje.

On, ako ima sreće i sposobnosti, ode ujutro, radi k'o marva cijeli dan, dođe doma.Ovisno o karakteru, ljudima oko sebe koji su ga taj dan tlačili ili ne, on je zlovoljan, dobre volje ili čisto utučen i mutav.Ona baš i nije tako zamišljaja svoju sreću i toplinu doma.Nije zamišljala dizanja ujutro baš svaki dan tako rano, nije zamišljala vječitu borbu sa idejama za menu toga dana.Nije mislila da će biti tako teško doći do frizera i da će joj krajnji domet šopinga u većini slučajeva biti mjesna trgovina.Nije se zamišljala u trenerci svakog dana.Nije znala da će tako teško biti skucati karticu ili par čekova da bi i ove godine vidjela more, a preklani je bilo tako dobroooo na Pagu...

Ona će pitati - što ti je, on će reći - ništa.Onda će on pitati - šta ti je? - a ona će reći ništa.On će sjesti pred TV ili pred PC, a ona će se vratiti u kuhinju ili u najboljem slučaju skupljati dlake po kupaoni.Prati ne baš mirišljive čarape, i ne baš bijele gaće.I brda pobljuvane robice.Onda će sjesti, no čim joj glava počne izdajnički kimati, diže se u panici, jer mora uključiti bijeli veš, jeftinija je struja.On je u to doba već u totalnom outu, komatoznom stanju, hrče tako da se pitaš da li će doživjeti sutrašnji dan.Prilazi mu polako, ipak je umoran k'o pas, nježno ga budi da ga spravi u krevet, negdje u dubini duše nada se možda nekom zagrljaju, poljupcu, nježnosti...On ne trza...mumlja nešto nerazgovjetno, okreće glavu na drugu stranu i nastavlja piljenje.Ona odlazi u kupaonu, pita se kako je moguće u pedeset kvadrata napraviti dnevno toliko kilometara, pere zube, šminku ne skida jer se odavno nije šminkala.U mislima planira iduće jutro.Odlazi u krevet i već u silaznoj putanji - spava.

Ujutro se bude zajedno.On je u neko gluho doba noći dobauljao do kreveta i kune joj se djetetom da ju je pokušavao probuditi na sve mile načine.Ako imaju sreće i volje, odrade brzinski seks, jer bebač več plače, prisjedne im sve, više njoj nego njemu.I kreću u još jedan novi dan.

Ako imaju sreće, protresu glavom, razmisle i shvate da je za sreću potrebno malo.I onda priča krene drugim tijekom.Sa sretnim nastavkom.

Ako nemaju sreće, ako ne protresu glavom i ne razmisle, nema tog Boga koji će ih spasiti.Upali su u žrvanj svakodnevnice, nekih drugih, pogubnih ideala.Zaboravili sebe irazlog radi kojeg su nekog davnog dana odlučili postati jedno.


Voli Vas vaša mama...


P.S. Šipak, mislila sam to u malo šaljivijem tonu, ali ne ide me danas.A znala sam, nema sunca, oblačno je.A to jaaako, jaaako utječe na mene...

Od svih tema koje su ma danas usput popadale na glavu, ja nađem na kraju pisat o dlakama.

Elem, to je ono što vam raste dok ste još u utrobi.Netko izađe na ovaj svijet sa više, a netko sa manje toga.Kažu da mame imaju žgaravicu, ako bebe imaju puno kose dok su u vodi-plodnoj.Seru, vjerujte mi na riječ.Nisam imala žgaravicu, nikada, a ovi svi čupavi k'o gorile.

Onda kreću prve borbe sa šišanjima.Po sistemu - reži što uhvatiš.Hvala Bogu, svi imaju oči.I nemaju ožiljaka.I uši su im na mjestu.

Pa onda djeca rastu.Dogodi se da se oko 12-te godine poneko dijete do jučer ravne kose ošiša, a onda mu počnu rasti lokne, rici, kako tko već to zove.Pa onda sumnja - a tko je tata? Mama jesam i nisam ricasta, ali tate????Bo, nemam pojma.Drugoj se to dogodilo nedavno.Pa se sad pegla do iznemoglosti.Dok joj kosa ne ispadne.I razvija svoje teorije o tome kako je to isto ko i feniranje.A dobro, već će shvatiti.Kad ne bude imala što peglati.

Jedinac ima stršeću kosu.Pa to još malo dotjeruje kilama gela, laka, pjene,svih čudesa koje nađe.

Ova najmlađa, e, ta ima stila.Najviše voli sitne pletenice, a ima kosu do pola leđa.Pa vi radite pletenice.

Osim što rastu dlake na glavi, rastu i one druge.Koliko puta sam uletila u kupaonu, a oni bulje u pazuha i u gaće.Ajme mama, vidi jedna velika dlaka mi je narasla na mišu!!!I meni, i meni, viče ona...Sreća, nije, čini joj se.Što se babi tilo - to se babi snilo...Mada nisam sigurna da neće uskoro i to...

Pa onda dlake rastu i tamo gdje ne bi trebale.Recimo, po nogama.Iznad usana.Iznad očiju.Pa cure otkrivaju žilete, kreme za izbjelivanje, depilatore, epilatore, Čupka, hladne i tople voskove, na kraju i čupalicu...

Sve one dlakurde koje su s ponosom zagledale na početku, sad su predmetom gađenja i uništavanja.Naročito ljeti.Jer po zimi je hladno.
Tange.A kad imaš tange, ne trebaju ti dlake.Kako sad? Jučer ponos i dika, a danas....


Ma, zašto ja to pišem?

Zato jer sam čistila kupaonu (ma, zamisli, odjednom, bez trčanja za komp!!!).I jer su mi rukavice i opet bile pune dlaka.I zato jer popizdim kad mi se zalijepe za ruke i rukavice i ne mogu ih se riješit.A najgore mi je kad se one kovrdžave upiknu u krpice i spužvice...močo moraš šišat od kose, kupit novi, koliko se god trudio očistit ga, on i opet vuče za sobom nešto crno...fuj, fuj i bljak.K'o oni žohari sinoć...
Pa šta rade, majku mu, jel' se čupaju il' tuširaju???


Svima i još

Eto, ja napisala naslov, a dijete piše post.Pa uživajte.Donosimo ga u originalnoj verziji.


Dobar dan, prvi put pišem post na maminom blogu,a prije je o meni mama pisala postove.


Vidjela sam neke postove, koje mi je mama pokazala.Nemorate se čudit, na nekim postovima su ljudi


pisali da su pre debeli i da moraju odmahna djetu...,pa i ja sam debela pa šta, meni ne trebaju djete i


i ta sranja, ja jedem kad sam gladna koliko želim, ponekadv jedem više, a ponekad manje i niko me još


nije ogovarao da sam pre debelaAko mislite da vas netko u blizini ili u disku ogovara


samo mu okrenite leđa ili ga ne slušajte, jer su ti ljudi glupi i dosadni


Eto toliko za danas...





PUSA SVIMA

... i hvala Vam svima što ste bili kod mene u posjeti sinoć. Nećeš ti gostoljubivosti!Kucaju ti na vrata, a ti ništa.
Ljudi, evo kako to izgleda...otvorena televizija,raščupana kosa, majica, donji dio trenerke, jedna čarapa na nozi, drugu je kauč pojeo...zaspala sam k'o klada, a taman sam mislila nešto pogledat i onda čavrljati sa gostima.Ne zvuči privlačno, ali samački život, mislim kad On ode,ima svojih prednosti...

Sad idem bit ozbiljna, mo'š mislit, disciplinirati se i organizirati vikend.
Mislim da sam sanjala onu gadariju sa žoharima, paucima i ostalim...bemti, kako ljudi mogu takve pozdarije izmislit?

E, i jedan savjet, iz vlastitog iskustva naravno:
čuvajte djecu od PC-a, ako ovo na nas ovako djeluje, pa postajemo trube sa slikama u glavi - to ja!- kako je siročićima tek onda...kad počnu hodat okolo, a glavi igrice...sad mi je jasno...sve.

Volim vas svih, čitam vas kasnije, a večeras party...jedva čekam!!

Mislim na dan,sram vas bilo!!

I tako, kad sam shvatila koliko je sati, nakon šestotridesetsedamipol komentara, bilo je već kasno.Negdje dva u noći.A sjela jedno puno sati prije toga.Nije da sam bila lijena, ipak sam ja žensko, pa radim više poslova istovremeno...I oprala sam suđe, ne u suđerici, nego uredno na ruke.A bilo ga je...Zašto?E, pa zato jer ne možeš guzom stolicu drat i stajat za sudoperom, a osim toga one dvije duže ruke mi još nisu izrasle.Kako sam krenula, možda i mutiram, pa mi izraste još pokoji ud.Na uštrb nogu.Koje zadnje vrijeme ne koristim.Iz gore navedenih razloga.Ma, nemoj, jel' se netko prepoznao, mili moji??? He-he...
Namjestila sam drugo čudo tehnologije, mob, na pet sati.I ja ću se srediti, i djeci pripremiti, i torbu složiti - sendvići i to - Pa polako oko sedam na bus koji stiže iz krka po nas...I zvonio mob.U pet.Zapamtio.Obično stisnem crvenu slušalicu jednom, ali jutros su prstići valjda bili ukočeni, pa stisnuli dvaput.Jer dvaput je ipak dvaput, kako god okreneš...čak i na mobitelu...
I onda više nije zvonio.
Od čistog mira i tišine, u roku od pet minuta, svi u panici i na nogama!Luka viče - zakasnili smo!!! ( ajme, cure u busuuuu! ), Dora, vječito nervozna ujutro, a, maamaaa, kako si moglaaaa!!! Ne šljivim ih, hvatam izdajicu Nokiu i zovem Karmelu - mi smo zaspali, dolazim autom u Pazin!! Oko nje cika djece čiji su roditelji jutros bili daleko odgovorniji i savjesniji, a ona, mrtva hladna i u drugom svijetu kao i svi umjetnici:Pa imate još deset minuta...- Ma, Karmela, nisam ni drugo oko otvorila!!!
I što sam prvo napravila???Upalila komp, neka mi je Bog na pomoći i svi sveci!!Pa na blog.Da nije slučajno uteko od prije par sati...Mislim, stvarno...
Ovo dvoje uglas:Maamaaa, jesi ti luda, pa šta sad ćeš opet tipkat???(Jesam, luda sam, a nemate još pojma koliko...)

PREKIDAM:evo ptičje i u Zagrebu,kažu kod Motela Plitvice i Sveučilišne bolnice...super!

I onda polako.Najprije blog.Onda odobrovoljavanje male živčane.On je, sreća, uvijek dobre volje, ma ljuuubav majkina...Pa sam to iskoristila, poslala ga u dućan po par zgaženih peciva, dala mu karticu i telefonirala prodavačici PIN.Mislim, stvarno...I zašto?Da bi mogla još dva slova napisat.
Pa sam onda usporila, jer to zadnje vrijeme uvijek radim kad mi se jaaako žuri.I ima efekta,Ne boli me glava, koncentrirana sam na cesti, nisam živčana, što je najvažnije.
Kad je operacija spremanje bila gotova, krenuli smo ponosno put krasne zemlje Istre mile...Sa vrećicom u kojoj je bilo sljedeće:
4 peciva - ona zgažena
1 veće pakiranje Dukatele - neotvoreno
1 mali nož za mazanje-čist
1,5 litre čaja-ledenoga od jagode (fuj!)
3 jabuke - neoprane
Pola sam vratila doma.Čaj skoro cijeli.
Stigli smo taman kad je zbor krenuo na probu.U minutu.I to bez žurbe.
Otpjevali oni svoje, ali u međuvremenu je zasvirao i A je to, mobitel.Makinalno sam ga isključila...Greška u koracima.A i bez njega, k'o bez ušiju...Nakon koncerta, upalim mob, utipkam PIN, ne valja, pa još jednom, polako, ne valja, mislim, ako još jednom krivo napišem, ode puk.I onda shvatim da sam utipkavala pin broja koji sam zadnji put koristila prije godinu dana.Znam PIN-ove obiju kćeri (a, što će mi to?), pinove svih oduzetih i sadašnjih kartica, sve moguće vip i 098 brojeve, registarske tablice pola Krka.Ali ovaj jebeni broj neće van pa da se ubijem,bemti mozak!!!I zovem s posuđenog službu za pretpatnike - ma taj broj znam, naravno, tuka jedna!-a ona će meni:ne možemo vam pomoći, nemamo pristupa bez puk-a, recite mi ga...Ma kakav puk,je.. te puk, reći ću vam JMBG, dug na računu, broj cipele, ali ja sam u Pazinu, a kartica doma ...Žao mi je, odite u najbliži T-com, sa osobnom, pa će vam oni dati novi.....Ma,da,samo mi to fali, zujat po Pazinu i tražit hrvatsku telekom firmu.U ostalom, mala ima mob, brojeve koji mi trebaju znam, naravno jel', pa dok dođemo doma...
I onda mi je došla kćer maturantica, ona iz pazinskog kolegija, da spojimo ugodno s korisnim:Ja njoj šampone, mlijeka i pjene, ona meni prljavu robu.Dobro je.Sina smo sprašili busom doma, dala sam mu ključ, ako stigne prije nas, a nas tri Gracije na kavu, pa malo u razgledanje Pazina.Taj grad je pravo otkriće, ali o tome drugi post... ili put.
Kad se vraćam iz Istre, nikad ne idem tunelom.Jer su mi antipatični.Radi onih 28 kuna za pet kilometara.Pa se spustim do Plomina, jest da je cesta KATASTROFA, ali je krajolik živa fantazija.Dok ne dođeš do Opatije.I ne shvatiš da si bez benzina.Naravno, k'o da mi je prvi put.-bemti, neko mi je pljuvao po tastaturi - ja, nisam, sigurno! - Kanta je ipak bila milostiva, pa me ni ovaj put nije ostavila na cjedilu.A ja ne bi bila ja da ne napravim još pokoji gaf, kad me već tako dobro krenulo.I odem na zaobilaznicu.

Ma ljudi moji, koja je svrha zaobilaznice?Valjda da nešto zaobiđeš.Na primjer, gradsku gužvu.A ono,na njoj još gore.Smak svijeta.S jedne i druge strane.Nema stranaca, samo Slovenac, tu i tamo.Gadi mi se gužva.Sretno gledam u aute sa podignutim haubama sa strane, bilo ih je dosta danas. I zahvaljujem svetome što me ne kažnjava bar time.
U međuvremenu zovem doma, a pizdeka još nema.I opet panika.I opet histerija časkom pristigla, jer mi nije jasno gdje je.Naravno, došao je pet minuta prije nas.Imao je još samo nešto za reći curama.
Došli doma, prva stvar..ma već sam dosadna.Tražim puk za mob, ali ja te stvari tako dobro spremim da ih poslije nikad više ne mogu nać.I sad ne znam što ću.I baš me briga.Jebeš mob.Imam komp.

Dalje znate.Evo me.
I što je pjesnik htio ovim reći?Cijelo vrijeme današnjeg putešestvija, negdje na pola puta između podsvjesti i svijesti, visio je blog.Slikom i prilikom.Naslikala sam dvajst slika, slažući ih u glavi pokraj posta.I tekst sam usput smišljala.Pa vi vidite što vas čeka ako pretjerujete.

Kamijon pun munjenih blogera, što bi rek'o Braco.A ja kažem - malo nas je, al' smo pravi!!

Pusa svima.I neka vam ne bude neugodno ako vam kažem da vas volim.Onako, blogerski.

...ali opet idem.


Bila u Pazinu.

Prošla i V R A T A K V A R N E R A.

Gužva po cesti k'o da je sudnji dan.

Vrijeme prekrasno.

Komentare ne čitala.

Ide na trening.


Vraća se oko 19:00.


CIJELO VRIJEME MISLILA NA BLOG, NIJE NORMALNA, MAAAJKE MI.


Mama je poblesavila.


Velika pusa s v e k o l i k i m a.

I naravno da sam zaspala

I naravno da sam do dva visila na blogu!

I naravno da sam se digla kad sam već trebala bit tamo!


I naravno da ću sada potrošit 6oooooooo hiljada kuna za tunel i benzin!

Pa vidi kol'ko se isplati!!

Ajde, pozdrav i čiatmo se večeras!!!!

Znale smo se iz viđenja.Negdje krajem '96. srele smo se u mjestu, začudile se jedna drugoj što smo opet trudne i tu je počelo naše prijateljstvo.Začudile zato što sam ja imala bebača od godinu i pol, a ona bebačicu od jedva par mjeseci.
Prijateljica nije rodom sa Krka.Njeni roditelji su iz unutrašnjosti, otac jedan od rijetkih privatnih obrtnika u bivšem sistemu.Poodavno su sgradili kuću u mjestu, shvatili da se rentanjem apartmana može zaraditi pristojan novac.
Iz nekih svojih razloga, doselila se u dvadesetim godinama u naše mjesto, zaposlila i počela samostalan život.Kako su nepoznati Božji planovi, tako ni ona nije znala da je stigla ovamo da bi upoznala svog budućeg muža, čovjeka koji je za životni poziv odabrao kruh sa sedam kora.Kako je vrlo sposoban, ambiciozan i uporan, dostigao je vrlo brzo čin koji mu donosi i te kako dobre prihode.Dovoljno je reći da njegova mjesečna plaća ponekad bude jednaka više nego šestomjesečnim prihodima pristojnije plaćenih.Zašto to kažem?
Zato jer su to ljudi.U ovih 10 godina koliko se poznajemo, nikad, ali nikad ni jednim postupkom, riječju ili bilo čime nisu pokazali da im je to važno, nisu se odvajali od nikoga svojim statusom, vozili su automobil jedan te isti sve ove godine.
Njihova djeca odgojena su pristojno, sa puno razumijevanja i tolerancije za sve oko sebe. Kod njih nema marki na odjeći, nema troškova za ponekad bespotrebne stvari, zna se kako klinci znaju izmanipulirati roditelje kad za nešto zapnu.
Prijateljica jednom mjesečno oplazi Getro, napuni bunker. Točno zna gdje što koliko košta, tu i tamo ode do Trsta u Oviese na rasprodaju garderobe za klince, jer "zašto da trošim, kad i onako rastu".Ono na što se troši je edukacija djece i sportske aktivnosti.Ali ništa pretjerano, ono što otprilike svi želimo pružiti klincima.
Najbitnije u cijeloj priči je to da je to žena koja možda i nije od prevelikih riječi, ali kad treba pomoći uvijek je pri ruci.Spašavala me robom za klince godinama, nekako su se moji i njeni poslagali tako da je taman sezonu za sezonom pristajalo.I to ona prihvaća i shvaća na sasvim normalan način.Za mene je to isto tako normalno, ali kad pogledam što ljudi rade kad su djeca u pitanju, kako reagiraju kad im želiš nešto pokloniti, jer znaš da baš i nisu nekog imovnog stanja...Pa čak nije ni bitno imovno stanje, zašto bacati nešto što je ponekad nošeno možda nekoliko puta?Pogotovo kad su mali bebači u pitanju...
Ima primjera u mojoj okolini da ljudi imaju po dvoje, troje djece, ne rade, žive od pomoći roditelja i nekakvih socijalnih primanja, ali kad se dijete rodi, ono MORA imato BMW kolica, najkice br.18 i slične gluposti.Tako da odmalena zna što je najbitnija stvar u životu.Opet sam skrenula s teme.

Dakle, prijateljica je živjela praktički sama sa djecom veći dio godine.Kad bi muž i tata došao kući, to je bilo opće veselje.Kupanje, nogomet, rolanje, šetnje, prevođenje dugometražnih crtića, crtanje, vrtlarenje...Jesam ljubomorna?
Nikad nije pričala da li joj nedostaje, koliko joj nedostaje, za razliku od mene svoju intimu čuva strogo za sebe.
Onda je jednog dana tata dobio posao agenta.Puno bolje plaćen i sa jako dobrom perspektivom.Ali, agent radi na kopnu.Cijelu godinu.Sa godišnjim odmorom od mjesec dana, najviše.
U Singapuru.
Prvi ugovor - tri godine.
Tako je to trajalo nešto više od 6 mjeseci, djeca su išla u školu, sve 5.Jednog dana prije završetka prošle školske godine, bum, oni sele u Singapur.Kako sele?Lijepo - sele.
Da konačno budu obitelj.
I tako.Klinci se upisaliu školu, predznanje engleskog i naučena tolerancija bili su izvanredna podloga za njihovu adaptaciju u novoj sredini.Njima je još uvijek sve interesantno i novo.Potpuno drugačije nego ovdje.Ali kad njena kćer piše mail-ove mojoj Dori, vidi se da jedva čekaju doći doma za ljetne praznike.

Kako moja prijateljica to podnosi?Pa, eto, počela je pričati.Pati, znam.Najprije radi klime, koja je stalno ista, vruće, vlažno, kišno.Tek nedavno, nakon više od pola godine, uspjela je stupiti u kontakt sa nekolicinom naših ljudi, koje možeš mikroskopom tražiti.A kad ih i nađeš, nisi siguran da će ti baš odgovarati.No, nužda zakon mijenja, pa sad barem ima s kim tu i tamo kavu popiti.
Kad je pitam kako je, kaže hmm-da, dobro.A meni je sve jsno.Dala bi ona svo šarenilo, lovu i standard za jednu jutarnju kavu sa mnom u kafiću.Za jedan šoping u Getrou.Za pripremanje paketa za drugu djecu za Novu godinu , Božić, rođendane...
I sve češće govori o tome kako nikad nije rečeno da se ne bi mogla vratiti doma.Dogodi se , naime, da njen muž poslom mora izbivati iz kuće od dva tjedna, pa do tri mjeseca, kao sada.Nije tako bilo planirano, pa kaže da joj je život što se muža tiče skoro pa isti.Samo ima više robe za prati.On, kad je doma, radi po cijele dane, a kad dođe kući, sjedi za kompom i dovršava poslove.
Ako nekoga zanima kako to izgleda kad djeca uživaju u Singapuru, ima u zadnja dva broja Dječjeg kluba puno slika koje im je moja prijateljica poslala.
I tako.Otkad je ona otišla, ja sam totalno zapustila svoj društveni život.Ne mogu baš sa svakim tratiti svoje vrijeme.Pa radije budem doma.I izmjenjujem mailove.I jedva čekam da škola završi, pa da ona dođe, da se ispričamo, onako, k'o ljudi.
U međuvremenu sam ovdje.
Veeelika pusa svima sa ne baš proljetnog Krka (btw kiša pada k'o iz kabla, zacrnilo se )

SRAMIM SE, SRAMIM SE, SRAMIM SE I JOŠ TISUĆU PUTA TOLIKO.

Očito sam danas imala čudan smisao za humor, ovo je bilo više morbidno.

BRACO I PAVAO, krivo ste me shvatili, nije bila namjera uopće aludirati na nešto takvo u životu, i ja se zgražam nad takvim stvarima i jako dobro znam gdje su granice ljudskog ponašanja.

I opet kažem da je blog jako dobra stvar, ali, eto, nema glasa i mimike, pa se mogu dogoditi i greške u komunikaciji.

I čvrsto obećajem da neću više nikada, nikada, nikada spominjati sjekire i slična oružja u svojim postovima.I da ću biti iskren, vjeran drug.Evo, opet.Ne, ne, bolje da se okanim ovoga danas, jer ću opet nešto zasrat, a to ne bi htjela NI U LUDILU!!!


P.S.
I kako me kažnjava? Mislila sam da ću obrisati samo post, a da će mi ostati komentari, kad ono - šipak.Ode sve u nepovrat.Ali pročitala sam.

Volim Vas svih, ne zamjerite ludoj, isfrustriranoj babi.Pusa:)))

Čujem usput da je teta ('50.godište) krknula bivšeg muža sjekirom po glavi.Čovjek naletio više puta.Razveli se poodavno, ali ako ne griješim, živjeli skupa.I stalno se tukli i svađali.Pa dolazila policija (ma ti su se opet pokazali).I onda policija ništa nije napravila.
Al' je zato teta uzela pravdu u svoje ruke, ili sjekiru u svoje ruke, i rekla :DOSTA! Ne bu mene niko jebal!

Zašto ja o tome?E, pa....

...a, bogme, i sarmu je pojeo.

Mama u šoku.Još ne vjeruje.Čini joj se da je na vratima, pri izlasku, nešto promrmljao, u svom stilu, ispod brkova, ali nije sigurna.
Zna sad mama što je čeka.Iako nije svjesna toga, tri je tjedna živjela ukočena i pod stresom.Pa joj je sad nestao izvor toga stresa.Organizam se smiruje.Opuštaju se živci, trebat će im dva-tri dana da dođu na svoje.Kao i obično.Stara priča.
Ali, najprije malim sivim stanicama treba doći od dupeta do glave da izvor nije išao samo na kavu.I da stvarno neće biti za stolom sljedećih mjesec i pol dana.
A kad se mama vraća u normalu, onda to ima svoju proceduru.Najprije se osjeća loše, pa spava dva dana kad god ugleda nešto što ima jastuk.Valjda joj je san najbolji lijek.Nakon dva dana, mamu uhvati inat, usput shvati da Zagušljivi stvarno nije tu, pa krene k'o da nikad ništa nije bilo.
I onda mama tako lijepo živi pet i pol tjedana.
Zadnjih par dana prije dolaska njenog najdražeg, kod mame se ponavlja ista priča, kao gore navedena, samo u obrnutom smjeru.
Pa pita mama samu sebe: 1.dokle tako?; 2. zašto si takva kokoš? 3.mama, kad ćeš više nešto poduzet, a ne samo laprdat u vjetar? 4.mama, koji klinac ti to sve treba?

Mama je ipak, izgleda, i dalje u šoku.Iako joj povremeno blicne u glavi, daročito kad čita komentare i podrške dragih joj virtualaca.

Ali, nikako da joj blicne u totalu.

Pa bi bilo dobro da joj netko, osim mene,ne baš previše objektivne, saspe u nos šta je ide, da je išpota i lupi nogom u guzicu, jer ja to iz nekih fizičkih razloga ne mogu.

Pa, eto, društvo, mama je otvorena i prijemčiva za sve pohvale, pokude, kritike i savjete.

Pucajte.

Voli vas neizmjerno i šalje puno ljubavi Vaša majčica:))

Mislila sam da neću ništa, ali sad sam uhvatila reklamu . Dakle, cijeneno pučanstvo, od sljedećeg tjedna, i to od ponedjeljka pa do petka na drugom HTV-a prikazuju ponovno "Naše malo misto".Istina, bila sam jako, jako mala kad sam je gledala prvi put, ali to me ne sprečava (opet gramatika!) da je i opet pogledam i opet izgrcam zadnju epizodu...Pa, to je strašno, svaki put mislim, nadam se čak što više, da su možda promijenili kraj, ali nisu...

Osim što me to razveselilo, jako me se dojmio prilog o Zlatnom čovjeku jutros na "Dobrom jutru Hrvatskoj".Osim što je zlatan bojom i cvijetom, svojim nastupom na Jelačić placu, ima i zlatno srce, to je takva dobrica od čovjeka...kad bi nas barem bilo više takvih...


A, upravo vidjeh na vijestima i prilog o pametnjakoviću koji je jednostavno ušao u stan 70-godišnje bakle, na Malešnici, dok je bila kod liječnika i ...NIKOM NIŠTA!!!!!Policija ne može ništa, "jer je možda opasan,možda ima pištolj, pa bolje da se baka makne kod sina", mogu ga uhititi, nakon što ga upozore da se mora maknuti iz stana, ali nitko već danima NIŠTA NE PODUZIMA!!!!Na pitanje zašto, naravno,novinari ne dobivaju odgovora.Pa, jebem li ti sistem, ovo je ludo!!!!

MENE POLICAJAC DOLAZI PRIVODITI JER NISAM PLATILA 300 KUNA ZA KRIVO PARKIRANJE, A DEBELOKOŽNI, AMORALNI PAPCI MOGU RADIT ŠTO IH JE VOLJA?!?!?!

Može li mi netko otkriti poruku koju šalje država?
Može li me netko prosvijetliti poantom ove svinjarije?

Ajd' idem spavat.Dočekat južinu i kišu.Postavite sekjuriti i sokol Marića kad idete kod doktora.I na posao.Na godišnji nemojte ići.Jer se možda ne budete imali gdje vratiti.Neupućeni su dobili, naime, upute kako će se jeftino udomiti.

Da, upravo tako.
Naime, kao što znate, rođena sam u Rijeci, živjela u Opatiji, pa od prve udaje u Rijeci, nekih 7,8 godina.Onda sam se preselila tu, na ovaj ,a ne znam kakav, otok,kako godine idu, tako mi mir sve više odgovara, a gradska gužva...zapravo ne gradska gužva, nego ono nešto u zraku...ljudi i njihova zategnuta, namrštena, zabrinuta lica...pa imam osjećaj da su svi poprimili jedni od drugih tu negativnu energiju, čak je i moj sin primjetio da su svi nabrijani.E, to je otprilike ono radi čega ne volim baš ići u velike gradove.Pa onda i onaj SRG, odnosno sindrom riječke glavobolje, od kojega boluju svi Boduli, koliko ja znam.Jer, dođeš normalno do Konta, odnosno do Rječine, i onda počne glavobolja.

Vožnja po Rijeci sliči na onu u igrici Urban Jungle, a otkad visim za kompom, tako mi je i u glavi, k'o da sam u igrici - Bože sačuvaj!-svejedno, ne da mi vrag mira...kako ugledam semafore i dvije trake, gotovo je!Ubacivanje, prebacivanje, gađanje zelenog vala, pokušavanje stizanja semafora bar na žuto, a već 20 godina znam da će bit crveno...izmicanje autobusima, traženje najpogodnijeg mjesta za skraćivanje puta do prve garaže...Dobro, znači, refleksi su još uvijek dobri, još mogu procijenit što onaj prije onog ispred misli...Dok jednom ne procijenim...:

Naravno da je s nama uzdignute glave na čelu kolone, ponosan na svoje financije, išao i Zagušljivi ( to je Pavao izmislio, ne ja-bravo Pavao!).Jer, On je taj koji će djeci kupiti tenisice.Pa da može godinama trubit kako je on od svojih novaca kupio tenisice, a nitko ga ne voli, šmrc.
I naravno da smo se zakačili već u autu, na pola puta.Onako potiho, dovoljno tiho da nas ne čuju djeca, a dovoljno glasno da čujemo jedno drugo.
Stara izrocana tema...a počelo je jutros.
Djeca u školi, ja u kupaoni.I znam, jer ga poznam ko vlastiti džep,a osjetim u zraku, da mu padaju pizdarije na pamet.Bez obzira na stanje u kojem je naš brak.A ja vičem u sebi "mrš metar od mene, mrš metar od mene..", ali tele obilazi li obilazi.Kad je vidio da baš i nije našao crkvu u kojoj će se molit, još je imao obraza zacviliti "pa znaš li ti kako je meni apstinirati toliko vremena?".

Ma, mislim , stvarno.

Režeći sam ga uputila tamo otkud je došao i zatražila štikle za 10 minuta seksa, ali koje ja odaberem.Pa da mu budem Severina.I gotovo!Prop'o dan.Namjestio je facu za zastrašivanje protivnika,objesio usta, sjeo u auto i njurgao sebi u bradu.A meni super.Sad neće pokušavat slijedećih...ohohoooo!

Po nekim stvarima stvarno nisam nikad bila žensko.Meni su obilasci dućana jednostavno užas, a kako to godinama nisam po Rijeci radila, promijenile su se i navade trgovaca.Elem, gledam tenisice, odozgo gladac - iznutra KARTON!!!Di je uložak, unutrašnjost, pitam ja.Pa, kako di je, tu je!!kaže ona.Pa to je karton, fravan, nema ništa...kažem ja.Pa šta bi vi htjeli za 320,00 kuna, pa to su Nike!!

Je, izvana, imaju onaj znak "štrikano", zlatnu boju i vezice sa strane, ali to je sve.A skoro smo pali na štos.Onda odosmo u Peko, moju staru dobru oprobanu firmu, tamo tenisice imaju unutrašnjost.Teta mi se učinila poštenijom, pa je pitam u čemu je vic, zašto su njihove cipele cijele, a u drugim dućanima ne?A, kaže, pa gdje vi živite (baš!), to vam je Made in Taivan,sajvan, blajvan...jedino još valjaju Made in China...Prosvijetlila me.Za slijedećih godinu dana, jer su oboje dobili peraje za po broj i pol veće.Da vas ne žulja, kažem ja.Ne mogu im reć da tata misli kako samo tuđa djeca rastu.I jedu.

E da bi moj izlet u grad bio potpun, pobrinula se moja najdraža mama.Koja je nekad bila revna u KPJ, pa u HDZ, ali onda je razočarana otišla u HK.Hari Krishna.Pa je i u tome revna.Do te mjere da ima ludu potrebu svakom živom koga MISLI da pozna ispričati cijelu Bagavadghitu.Tko ne zna, to je njihova Biblija.Ma, veselje...

I onda sam napravila nešto što me zbilja razveselilo.Otišla sam na najbolje kolače u Rijeci, u slastičarnu Korzo.I pojela ogromni tiramisu, i namah mi je bilo bolje.

Na povratku je Zagušljivi izrazio želju za plaženjem po Pevecu, još ni sad mi nije jasno što je tamo htio, meni je Peveca bilo dosta jednom, ljudi ono je skladište neprodane robe još iz doba DR Njemačke, časna riječ.Uđeš unutra, a smrdi po plijesni i vlazi, strava.Popih kavu kod valjda najneljubaznije konobarice na svijetu, odslušah jadikovke vremešnih prodavača u smjeni - nikad do sada nisu to radili garant! - i via Bodulija.

Ma, baš mi je bilo super.U jednom trenu mi je došlo da im pobjegnem.Svima.Ali ja sam ipak jedna zrela, nadasve ozbiljna i odgovorna žena, majka četvero djece, koja si ne može dopustiti takve gafove i nedolična ponašanja.Baš me zanima do kada...

Ako vam se čini, dobro vam se čini.Nisam nešto od mota za pisanje, valjda sam se jučer ispraznila.Što me ne sprečava (spriječava? sprječava?) da vam svima pošaljem veeeliku pusu i malo kiše koja je popljackala jučer oprane prozore.

E, da sam se na alkohol navukla k'o na ovo, ne bi bilo dobro.
S travom bi bilo još i crnje.

Ovako, samo glava, leđa i oči bole.
I mislim da ću se danas - doduše teškom mukom i samoodricanjem - malo odmaknuti od ove sprave, jer već svi njurgaju.A kad oni njurgaju, onda ja šizim.

Pa idem u Rijeku.To je jedan od onih pet puta godišnje.Pučka svečanost.Iskreno, da ne moram, i ne bi.

DOBRO JUTRO BLOGERI!!!!

P.S.Hi-hi, znam ja da ću popustit drhtavim rukama...čim se vratim.

Šaljem Vam svima puno sunca, mora i ptičjeg glasanja:)))

Jel' može netko SKINUTI OVE IGRE SREĆE, LANCE SREĆE ili kako se to već zove sa spiska i komentara????

Mislim, ok je to, ali dosadno do bola, gdje god kreneš prijete ti se da ćeš ostat bez milijun funti.

Neću!!!

Jer ih nemam!

E, Prosinac mi dade ideju za post.

Prije dvije godine, pričestio se moj sin.Uspio je, jer...

A prije toga, o pričestima mojih cura, velikih. Najstarija je krenula u prvi razred kao zadnja generacija pionira, čak su se i pozdravljali na kraju nastave sa "smrt fašizmu", časna riječ, vidjela na svoje oči,I to u Rijeci.U drugom razredu se pričestila, koliko je bilo turbulentno vrijeme.U toj "turi", u Njivicama, bilo je prvopričesnika svih veličina i uzrasta, jednostavno nisi mogao ući u crkvu.Bez pompe, svi sretni.

Nakon četiri godine, isto to učinila je i druga kći.Djece već malo manje, ali opet dosta.Bez velike pompe i prodika.

Međutim, vremena se mijenjaju.Prije dvije godine, krenusmo u akciju "vjeronauk jer se mora", dečko baš i nije oduševljen sjedenjem u crkvi, a ako i sjedi, onda nema ništa od Mise.Pa u tom periodu i nismo bili pretjerano revni što se tiče crkvenog vjeronauka i nedjeljnih Misa, mea culpa, ali mislila sam da već kad ga ima u školi i njega upija, da to i nije neka strava.Na uštrb likovnog i glazbenog.

I dođe dan sastanka, roditeljskog.Svih šest prvopričesnika.Ništa čudno, ako cijeli razred Njivica i Omišlja broji 18 učenika.I tako pričamo mi, a teta br. 1 kaže, treba uredit crkvu suncokretima, pa po klupama, pa po stropu, pa u vražju mater.Kol'ko će to koštat?Pa oko 150 kunica po osobi i još ruke...Ma, daj, šta ti je??Odemo u cvjetarnu, kupimo raznog cvijeća, izaranžiramo, ukomponiramo, ma bombon! Teta br. 1 se nadurila...Durica curica...a zašto?Zato jer bi to ona radila, pa joj utekla lova.

Onda kaže moj najdraži svećenik,svijeća, molitvenik, krunica, 80 kuna.A ja luda, a ne mogu ni šutit, to me košta cijeli život, opet kažem - opa, još i to!A on će:

-Pa ako vam je puno, mogu vam JA to poklonit!!! - vidno iznerviran i s visoka.
U ostalom, kaže on, BUDITE SRETNI DA ĆU VAM GA PRIČESTITI JER NIJE IŠAO NA VJERONAUK, nego par puta kroz godinu

Onda sam ja popizdila, ali se i stišala na finu razinu i rekla mu:
-Velečasni, hvala Bogu.Da sam zločesta, rekla bih vam da je ovo ucjena, ali nisam pa vam to neću reći.A ako vi mislite da ga ne možete pričestiti, dobro, nema problema.Luka, hvala Bogu,ima 8 godina, zdrav je, ima vremena, pa kad odraste i kad Bog odredi, on će se pričestiti.Svojom voljom.I moći će znati što radi.

Bum!!
Slijedi snebivanje prisutnih teta, jer, kao, kako se usudiš, jesi li ti normalna, pa u crkvi smo...
Ma baš me briga.Sa mnom barem znaš na čemu si.Nema farizejštine.Koja je jedan od razloga što ne volim ići u našu crkvu.Jer sam odijelila vjeru od institucije, koja mi se svakim danom sve manje dopada.Mislim,institucija.

Tete su poslije rekle, naravno, bravo, imala si pravo, trebao mu je netko reć, a ja si mislim,, ubijte se, kokoši, uopće mi to ništa ne znači, lajte tamo gdje treba!

Dijete se naravno, pričestilo, crkva je bila super uređena, svijeću i ostale drangulije, neka mi Bog oprosti, dobili smo na dar, a tako je i Isus radio koliko se sjećam. Samo su i njega uspjeli još gore razapeti nego oni koji su ga pribili na križ.I to upravo oni koji se, kao, opredjeljuju za život u Njemu.Ne svi, ima i poštenih.Kao i svagdje.


I sad, šećer na kraju, u svibnju se pričešćuje moja Dora.Ona više ide u crkvu, jer su joj tamo njene cure, pa si malo popričaju, poogovaraju, ah, cure...
Baš me zanima koliko ćemo love ovaj put i kome morati dati.Bit ćete izvješćeni na vrijeme.:)))

P.S.Sad vidim da je danas nedjelja i godišnjica smrti meni jako dragog čovjeka, Pape, našeg Pape.Ovim razmišljanjem nisam htjela povrijediti ničije osjećaje i ničiju vjeru, samo iznijeti kako to ponegdje izgleda.

pusa, velika pusa svima:))

Elem , tko kaže da žena ne može radit bar pet stvari istovremeno?Eto mene, nije da se hvalim, ali upravo:čistim, pomažem pisati zadaću, naravno, blogarim i gleduckam Groznicu subotnje večeri.A, garderobe, a prošlih vremena, plesa nemogućega, a Džontra Volta u uskim hlačama, sjajnoj košulji sa kragnom od ramena do ramena,a štikle, pa trapez...frizura, puna briljantina, sam na podiju, koke gledaju u njega k'o u Boga, a on mlad, elegantan, čak ima i pločice, ma divota jedna....ajme, od srca sam se nasmijala, pa ovo je stvarno bilo jedno vrijeme....Interesantno, nema krvi, nema mrtvih, samo ples, glazba...

I baš nam je bilo dobro, koliko god glupo izgledali!!!Znali smo se i od alkohola uneredit, ali brate, nije bilo milijun vrsta sedativa,aditiva,bombona, praškova i sličnih sranja da bi nam bilo dobro, pa ni trave.Nije bilo ni toliko auta na raspolaganju, ali smo imali noge.I nitko baš nije mario za depilacije, čupancije, cice i guzice, bitno nam je bilo da se dobro, ali dobro isplešemo i zabavimo.Bez obzira na firmate - tko je onda što o tome znao? - o stanju u džepovima.Nije bilo anoreksije, bulimije, opterećenosti izgledom i mjerama, plastičnih operacija, liposukcija, drenaža, solarija, instant krema za samotamnjenje...Parfeme smo dijelili na Charlie i Paculi, ovisno o tome tko je preferirao koji smjer u filozofiji,ali se nismo i mi nužno previše dijelili po tome...Bilo je smijeha, zabave, suza i nesretnih ljubavi, dugih ljeta i lijepih prijateljstava.

I nije bilo zavisti.

Možda moji danas nešto i ručaju.
Ajde, bog svima, dobar tek i ugodan dan

Drago Gervais
Pod Učkun
Pod Učkun kućice,
bele,
miće, kot suzice
vele.

Beli zidići, črjeni krovići
na keh vrapčići
kantaju,
mići dolčići, još manje lešice
na keh ženice kopaju.

Cestice bele, tanki putići
po keh se vozići pejaju,
i jedna mića, uska rečica,
pul ke se dečica
igraju.

Na sunce se kućice
griju,
na turne urice
biju.


Pod Učkom

Pod Učkom kućice,
bijele,
male k'o suzice
velike.

Bijeli zidići, crveni krovići
na kojima vrapčići
pjevaju,
mali dolovi, još manje lijehe,
na kojima ženice kopaju.

Cestice bijele, tanki putići
po kojima se kola voze ( a prijevoda!!!)
i jedan mali, uski potočić
pokraj kojeg se dječica
igraju.

Na suncu se kućice
griju,
na tornju satovi
biju (tuku).


Da ne bi mislili da je na kineskom, ja sam to lijepo umjetnički prevela, tek toliko da znate o čemu se radi.Inače,drago Gervais (Žerve), za one koji možda ne znaju, bio je istarski, opatijski pjesnik, koji je pisao ovakve pitoreskne minijature i mislim da je nepravedno zapostavljen u našoj literaturi.Nema veze, meni se dopada.

Zapravo, htjedoh vam opisati neke crtice iz svog djetinjstva.Kad je bilo više čistog zraka oko mene.
Pošto je sedamdesetih godina ipak moja familija financijski bolje stajala, imali smo dvije redovite plaće, a četveročlana obitelj, moja draga mama dovela je jednu djevojku, jedva desetak godina stariju od mene, sa sela u našu Opatiju.Da joj čuva djecu, kuha i sprema, jer ona nije mogla pošto je radila od 6 do 2 u Rijeci, vikendom je bila slobodna pa nije stigla.A tata je isto radio daleko, 20 metara zračne linije od kuće u hotelu.Osim toga živjeli smo sa maminim roditeljima u sustanarstvu, ali kao svaki za sebe, pa nona nije bila luda čuvati unuke iako je umrla sa 85 godina bez ijednog dana radnog staža, a i ona je imala svoju kućnu pomoćnicu.Ajme, fine familije...
Dakle, naša Rina bila je iz Selca.Rina, naša kućna pomoćnica, to moram reći, dobivala je redovitu plaću i bila normalno prijavljena, radni staž i sve to, jel'...
Da bi vikendom draga mama bila slobodna, u paket-aranžman čuvanja djece išlo je i vođenje balavurdije sa sobom kući, na selo.
A meni teško palo...Sjele bi na crvenu okruglastu trizduju (linija 32 - Rijeka Opatija Mošćenička draga), ja bi se smjestila do šofera, gledala kako on vozi ( i to mi je dobro došlo!), i onda bi se vozili do Mošćenica, tako sat i po, dva.Mošćenice su prekrasno staro mjesto, s velebnom crkvom iznad Mošćeničke drage, turističkog mjesta u koje dolazite poslije Lovrana, Medveje, cestom prema Puli.
Od Mošćenica do njihovog sela trebalo je kozjom stazom,kroz šumu, pješačiti uzbrdo još dobrih sat, dva.Jedan dio je bio ravan, pa onda bi slijedio uspon kroz guste šumovite predjele, vječnog mirisa po vlazi, punog mahovine, zelene, i ljeti i zimi.koji put je znalo biti i zastrašujuće, bilo je dijelova puta koje bi prošla sa dobrim strahom u guzi, zatvorenih očiju, sa vječnom strepnjom da će me nešto zgrabiti...
Na proplanku, negdje pri kraju strmog brda, nalazila se kuća, na osami.U stvari dvije kuće, jedna do druge.Prvi susjed bio je pola sata hoda od nas, drugi isto tako, samo preko brda.
U kamenu kuću ulazilo se sa sjeverne strane.Sa južne su bili prozori, a pogled na cijeli Kvarner sa te visine i iz te perspektive takav, da i dan danas imam tu sliku ispred očiju.Opatija, Lovran, Cres, Krk,sve k'o na dlanu.
Kuća mala, kamena, prva prostorija - dnevna soba.Pod od dasaka, tako da vidiš u konobu.Do ulaznih vrata štednjak na drva, onaj koji ima i posudu za grijanje vode. Do njega ognjište, vječno u pogonu, iznad ognjišta napa sa zavjesicom crveno-bijelog kockastog uzorka, peglom na ugalj, zdjelicama od gline i mažininom za mljevenje kave.Sve su to bile stvari u svakodnevnoj uporabi.Pokraj ognjišta okrugla košara uvijek puna sitnog krumpira, do nje tronožac na kojeg je isključivo pravo imao gazda kuće, barba Andre.
Nakon svih dnevnih poslova, naveče bi sjeo na taj stolac i neko vrijeme pušio škiju i gledao netremice u vatru.Valjda za opuštanje i uspavanku.
Na sredini sobe jednostavan stol i stolice, a uza zid kredenca, ona stara, sa bezbroj ladica, specifičnog mirisa, karakteristične blijedo-zelene boje, možda blijedo-plave, takvih je bilo u svakoj kući, a i danas ponegdje znam ugledati takvo nešto.
U drugoj, srednjoj prostoriji, uvijek u mraku, zapravo nije bilo ničega.To je bila ostava, spremište i valjda frižider u zimskim danima, sa strane su bile skale koje su vodile na tavan, na koji nikad nisam uspjela zbrisat jer je bio zabranjena zona.
Spvaća soba imala je dva kreveta, jedan bračni i jedan obični, sa strane jedan stari ormar sa ogledalima. U tim krevetima spavali bi svi zajedno.Stari sam, a mi žene, nas4, ponekad 5, u velikom krevetu.Sjećam se tog popluna, debelog valjda pola metra, punog perja, toplog tako da ni za najgorih bura nije bilo hladno, dapače.A i on je bio kockastog uzorka.Prozori u tim sobama bili su mali, to je rađeno tako radi hladnoće, ali i radi sunca.Ispod svake pojedine prostorije bile su konobe takve veličine, ali sa živim stijenama, nedorađene.Tamo se čuvala zimnica, kapula, krumpir, u drugoj vuna za madrace i jastuke, za vezenje na vreteno, pa pletenje čarapa (kopica).U kišnim danima to su bile moje oaze mira, tu bih se igrala satima, sama ili već s nekim, bez igračaka, sa priručnim materijalom, prirodnim.Što bi današnji pedagozi rekli na takvo nešto....
Ispred kuće kamene, izglancane ploče, nakraju dvora bunar, šterna, zabranjena zona, ali ipak bih tu i tamo dobila priliku da izvučem pola kante vode...Do kuće za stanovanje, odijeljena samo kamenim stepenicama, bila je manja kuća za životinje.U donjem dijelu s jedne strane bio je magarac, u drugom par ovaca, a s druge strane prase i koza.Prasci su se izmjenjivali od zime do zime, a kozu sam probala jednom pomusti, ali nije slavno završilo.U prostoru iznad, sjenik, spremište za sijeno, divota jedna, mekano, mirisno...
e, sad, ono što me najviše fasciniralo, bio je jedan mali izvor vode iz živog kamena, odmah pokraj štale.Mali, ali postojani mlaz, tekao je i zimi i ljeti jednakim tempom, postavili su mali žlijeb da ga usmjere u željenom pravcu.Ako se ne bi koristila, voda bi iščezla u zemlji, ne znam gdje, ali okolo nije bio vlage ni bilo čega što bi ukazivalo na njeno postojanje.Ta voda bila je tako bistra, tako čista, tako ledena da bi boljeli sinusi od hladnoće ako bi je pio.I mogla se piti bez problema, to je i bila jedina prava pitka voda.
Čistina sa strane bila je moj poligon za razne vratolomije.Lijehe ispod kuće, a pogotovo krajem ljeta, kad je sve bilo suho, bile su moj "brod" na kojem bih otplovila negdje daleko i na kojem sam oplovila valjda cijeli svijet.Ako je bilo prevruće, legla bi ispod velike murve, duda, koji jednostavno nije dao jednoj zraci sunca da prođe do zemlje.A plodovi, crni, slatki, veliki.Smokve, okus kojih se ne zaboravlja za života.Šumske jagode, nepregledne livade šumskih jagoda, od kojih bi redovito dobivala urtikariju, borovnice, maline, sva čuda ovog svijeta.A nešto dalje bila je stara ruševna kuća, zapravo samo njeni vanjski zidovi.Moj dvorac.A iza njega lokva, sa prvom pravcatom glinom.Ukućani su od te gline pravili svoje posuđe, tako da ni na to nisu morali trošiti svoj i onako krvavo zarađeni novac.
Sjećam se da je Pepa (Josipa), Rinina mama radila po cijele dane.Ujutro bi odvela užasno neposlušnog magarca na pašu, a on bi redovito pobjegao, pa je bilo veselja.Moro je bio faca.Nakon toga muzla je kozu i ovce, pokušavala istjerati kakvo jaje od kokoši, prala robu u dvorištu u velikom limenom kablu i ribala je na drvenoj dasci.Sapun i Plavi radion bili su pravi mali luksuz...Nakon toga kuhao bi se ručak, varijacije na temu graha i krumpira,pa opet pranje, pa opet hranjenje životinja, pa odlazak po magarca.A navečer, pokraj ognjišta pletenje čarapa, posao bez početka i kraja.Kakva televizija, kakav radio,bila je samo jedna žarulja, i to u dnevnoj prostoriji, a imali su tranzistor koji se palio nedjeljom popodne od 2 do 4, jer je tako emitirala Radio Rijeka, i to pjesme po želji, a valjda je tranzistor primao samo tu frekvenciju.E, to je bila fešta!
Živo se sjećam kolinja,svaki put bi noć prije pao snijeg.Jadan prasac počeo bi već od rana jutra skvičati jer je znao što mu se sprema, ali to mu je bila sudbina.Oko podna svezali bi ga za drvane škale, nakon što bi ga lovili po svinjcu, položili bi to na drvenu dugačku kadu, i onda bi ga gazda kuće koserićem (srpom) zarezao tamo gdje treba, a meni je bilo zlo.Pa je crvena krv curila kao mali potočić po bijelom snijegu i ostavljala trag iza sebe, pušeći se.Odmah bi tog jadnička uspravili, ofurili, izdepilirali, oslobodili utrobe, ma divota jedna za dijete sa asfalta, k tome još i tako osjetljivo.Odmah bi se spravljala jetrica i iznutrice koje se ne mogu duže čuvati, s njokima, naravno, a Pepa bi uzela crijeva i išla ih čistiti i prati ni manje ni više nego u prostoriju ispod kuhinje.Pošto je pod bio od dasaka, danima su se širili krasni mirisi, koje moj nosić nije baš lako podnosio.Ali su zato krvavice bile prva liga.Da, na onom tavanu, zabranjenoj zoni, sušile su se delicije, pršuti, panceta i ostalo,zato se valjda nije smjelo gore, to je bilo najveće blago koje su posjedovali.
Eto, i živjeli su.I nisu se žalili.Živjeli su život, a ja iz tih dana nosim tako žive uspomene, tako lijepe uspomene.I žao mi je što moja djeca, i mnoga djeca danas ne mogu tako nešto doživjeti.
Usporedbe radi, sad mi pada na ovu moju pamet, često smo odlazili u Trst, po garderobu i cipele, ali vjerujte mi da nikad, ali nikad nisam osjećala takvo uzbuđenje, kao kad bi išla u Selce.
Nedavno sam bila u Mošćenicama.Put prema Selcu asfaltiran je, budi hvala Bogu.I ljudima.Kućica moje Rine još je tamo, ali adaptirana starina, kako to vole danas reći.Potočića nema.Načičkalo se kuća i kućerina raznih boja, stilova i vlasnika.Jerbo im se svidio pogled.Pa gledaju jedni drugima u prozore.
A meni je ostala uspomena i stihovi Drage Gervaisa koji tako slikovito iskazuju jedno, ne tako davno, vrijeme.
Kad mi je teško, kad ne mogu zaspati, a to činim u novije vrijeme, jednostavno se ubacim u svoj svijet ispod Učke i hodam stazicama svog djetinjstva.Starim, jel'?
Eto, ja opet epski proširena, pa ako vam se da, vi dajte, ako ne, nemojte, ali ipak možete, ako hoćete...
Velika subotnja pusa svima!!!!