Marketing
OTRCANA TEMA
Eto, jučer sam igrom slučaja (ili Božjom providnošću?) pomogla jednoj blogerici u akciji "izgubljeno - nađeno".Nije pronašla izgubljeni novčanik, nego, u kaosu života, zagubljenu prijateljicu.I kumu.Neću vam pričati koliko mi to znači, jer to i sami možete pretpostaviti...
Nego, nagnalo me...da razmišljam, malo za promjenu...čemu služi blog...i tko smo mi, svi anonimusi iza raznoraznih šifri i brojeva, koje više ili manje tom jednom riječju karakteriziraju nas same i ono što jesmo.Nema blogera, vjerujem, koji si nije postavio to pitanje...
Recimo, što me vuče blogu...imam vremena satima sjediti ispred PC a, a nemam volje uputiti ljudima koje znam godinama, više od dvije riječi...predrasude?Antipatija?Otuđenje?
Blogeri s kojima svakodnevno komuniciram, osvojili su me začas...ljudi s kojima suživim gooodinama, odavno su jako rijetka meta mojih interesa.Možda se poklopilo, ali ....
E, sad mi je kliknulo!
Ahaaa!!!! Da, to je to...ma pametna mama....ccccc...
Kad smo bili klinci, dok smo učili prve pljuske u životu, neiskustva radi iznosili smo svoja mišljenja, ljutnju, veselje,žalost...otvoreno, impulzivno, "što na umu - to na drumu...", svađali se sa svojim vršnjacima, tukli se, ali smo uvijek govorili jedni drugima ono što stvarno osjećamo.Onda smo počeli doživljavati neugode...rekli smo pred susjedom, kojoj se mama smijuljila i bila dobra na stepeništu, da mama kaže doma kako je ona glupa...bez ikakve zle namjere, nismo znali da se to NE SMIJE...ali smo, nakon mamine reakcije shvatili da se to ne smije, i te kako...dobili po repu...ustima...prstima...
Onda su se te situacije počele ponavljati, a mi smo rasli...krenuli u školu, nalazili prijatelje, prijateljice...sad smo već bili malo oprezniji...naučili smo polako navlačiti masku za vanjski svijet...kako se odnositi prema ukućanima, kako prema susjedima, prema nepoznatima....počeli smo pokušavati ostavljati dojam boljega nego što jesmo...pa bi nas prozreli...pa opet evo neugode...sve rjeđe smo nalazili situacije u kojima smo mogli biti iskreni poput djece, jer bi nam se iskrenost i istina vratila poput bolnog bumeranga...naučili smo se živjeti životom odraslih..ne petljaj se - nepetljam se...a sve samo radi toga da ne bi doživljavali neugode.
Nakon toga, shvatili smo da nam svi ljudi i ne žele baš dobro ( iz ne znam kojih razloga - ljubomora, zloća, sitne duše, uživanje u tuđim nevoljama, da bi zaboravili na svoje pogreške...), da moramo malo lagati da bi dobili posao, malo glumiti da bi na placi dobili popust, hmm
Ako si kojim slučajem drugačiji, ako je u tebi ostalo dječje iskrenosti, jer ti je tako lakše, jer te navlačenje maski zamara, gledaju te k'o ne baš jako zdravog, smatraju čudakom...pa se makneš od njih...Još te upozoravaju da si glup što si tako iskren, da će te otvorenost koštati, da bi mogao malo razmišljati (pa mama uvijek razmišlja!!) prije nego nešto kažeš...čak ima i poslovica "ispeci pa reci!", ali ona bi se, po meni, morala odnositi samo na situacije kad ne treba nekoga povrijediti, ili mu naštetiti...
Kaže meni jučer jedna poznanica, kad sam joj pričala o blogu..."ti si kukavica !"
.Kukavica, zato jer se skrivam iza zaslona.Pa, kao, ne mogu reći popu - pop, a bobu - bob
.Mada jaaako dobro zna da sam upravo takva.Za razliku od nje
.Koja unatoč svoj svojoj vjeri i pričanjima o Bogu, čim otvori usta, laže.
Pa sad vidim: kad si iza zaslona - ti govoriš istinu.Kao malo dijete.Kad komentiraš, iskren si isto kao malo dijete.Tu i tamo se posvadiš s nekim, ispsuješ ga jer te iznervira svojom glupošću...baš kao malo dijete.A mala djeca su čista i nevina.Kod njih nema kalkuliranja.Vic je u tome da ti nećeš doživjeti neugodu.Ako je i doživiš, bit će privremena, jer ćeš u najgorem slučaju ugasiti blog, pa jednog dana otvoriti novi...jer te vuče...iskrenost i podrška ljudi.Kojima možeš reći sve, a neće te pljuskati, proglašavati te čudnim.A to nam svima treba.zato i postajemo ovisni o blogu.Jeste li primijetili da na blogu nema ogovaranja?Da se nitko ne hvali svojim bogatstvom ( osim BRACE, a i on ode psihijatru radi toga!), nitko ne spominje glamour, tete iz novina, pjevače. glumce...ništa od onoga što nas maltretira iz svakog ugla čim se okrenemo od zaslona...Na tapetu su samo naši osjećaji, povezani, nepovezani, teme koje MORAMO podijeliti s nekim, bio to izlet u prirodu, skidanje kila, depresija, veselje...bilo što...otkrivamo svu svoju običnost, ranjivost, znajući da nas radi toga neće nitko povrijediti i smatrati nas blesavim zato što smo iskreni...našli smo ljude koji nas razumiju i koji nam žele pomoći lijepom riječi, podrškom, savjetom, nekad kritikom...i sretni smo...a kad nas nešto čini sretnima, onda se tome uvijek vraćamo...Rekao bi jedan moj jako dobar prijatelj SKIDAMO SA SEBE GODINAMA NAKUPLJENE SLOJEVE PRAŠINE, SLOJ PO SLOJ, KAO FOLIJE...prijatelju, hvala na prosvjetljenju!...ljubi te mama...
Da, mislim da je to to, iako nisam baš posve dobro to uobličila u glavi...Shvatila sam da me sram uopće zucnuti, osim onoj mojoj poznanici jučer, da sam blogoman...odmahuju rukom, kao, to je glupost, otuđenje...ali ipak odu i poskrivećki se logiraju, otvaraju svoje carstvo iza zaslona...jer je tako lakše.He, he...
Voli Vas svih Vaša mama:)))))))))))))))))
Post je objavljen 13.04.2006. u 07:30 sati.