jedna nova mama

Deset njih iz jednoga grada u drugi...očito ih svugdje ima i previše....deset...

Jučer, u Rijeci, bilo ih je na svim punktovima bez obzira na to što utakmica nije odigrana...
Ne znam.

Vjerovatno ih je malo i premalo...Sigurno ih je premalo.

Jer onaj - nemam riječi za njega - razbija i divlja, i to po grobovima, a izgleda da mu nitko ništa ne može....il' je to po onoj: " dok mačke nema, miševi kolo vode!" ?

Goli otok?

Dnevna novina.

Istra.

Napravilo uredništvo nešto što navodno nije nikada zabilježeno u novinarstvu, bar ne na ovim prostorima.

44-tu i 45-tu stranicu,gdje bi trebala počivati crna kronika i ostala hrana za naciju, ostavili su bijelima...zapravo u zaglavlju piše rubrika "crna kronika", a na bijeloj podlozi sitnim slovima riječ "DOSTA!".

Ako se narod može preodgojiti, da prestane kupovati novine samo radi ružnih naslova i žutila, onda bi ovo trebap biti početak...preodgajanja...

Možda bi i naše vrle komercijalne,ali i nacionalna televizija, trebale poći istim stopama...jer - nije dosta da se svakakovo zlo dešava, nego treba još to sve začiniti, bombastično najavljivati, gurati pod nos više puta dnevno...tek da popizdimo do kraja....

Oni bi mijenjali Vladu.
Radi nesigurnosti u Hrvata.
Pa se malo svade.
Pa malo citiraju Gibonnija.

A domino pločica je pala.
Ona prva.
Pa srušila drugu, ova treću i nema kraja do kraja.

I ondak:
ako sruše Vladu, a to je jednotsavno nemoguće, ondak će nam biti divno i krasno.
Od danas na sutra.
Malo pa Eden.
I pečene ševe padat će nam s neba.

Luka Ritz.
Ne znam koji me vrag nagnao da čitam novine.
Pa me onesposobilo.

Kao i kod većine ljudi na ovim prostorima zadnje vrijeme:
osjećaj nevjerice, straha, nesigurnosti, jada, nemoći, bijesa.
I suze.
Nije me sram - suze.
Od bijesa i nemoći.

Jer njih nekolicina već godinama, skoro dva desetljeća radi upravo na ovome što imamo danas.
Jer nitko nije studirao ni psihologiju ni sociologiju ni povijest ni ekonomiju.

Pa ne zna što se sa čovjekom događa kad je dugo pod pritiskom.
Kad je dugo nesiguran.
Kad manipuliraju njime.
Kad se konačno nađe u poziciji da se njime stvarno može manipulirati do beskonačnosti.

Jer nema kamo.

Jer su mu uzeli slobodu.

Nisu ga zatvorili ali su mu uzeli slobodu.
Perspektivu.
Uboli su u egzistenciju.
Golu egzistenciju.

A zna se kako se takav čovjek ponaša.

Ovako.

Bez pameti.
Na rubu.
Bez perspektive.

A djeca?

Što to djeca rade?

Zaboravljamo da su oni naši produkti?

Stasala je generacija rođena baš u ta dva desetljeća.

Od rana u glavnom živi sa ljudima gore navedenima.

Što ta djeca imaju u glavama?

S jedne strane sjaj i glamour...nacrtan, slikan, nametnut sa strane, frontalno i odostrag...

S druge strane realnost.
Doma.
Oko sebe.

Rezultat: zbunjenost.

Glava puna informacija, nedostatak pravih.

Nije objest u pitanju.

U pitanju je glava postavljena u neki međuprostor.

Gdje sve izgleda niti snom niti javom.

Bez osjećaja za posljedice učinjenoga.


Što učiniti?


Promijeniti Vladu?


Piše u Večernjaku danas...zajedničkim snagama protiv nasilja u Zagrebu.
Slažem se.
Dosta je krvi.

Ali nasilje vlada cijelom Hrvatskom.

Na svakom koraku.

Na cesti ujutro kad ideš na posao.

U dućanu ako koga krivo pogledaš

Ako prošećeš psa.

Ljudi kao da čekaju da netko nešto krivo napravi da bi mogli skočiti na drugoga.
Rječju, djelom, barem mišlju.

Kako spriječiti nasilje?

Možda objasniti djeci na ovom suludom primjeru da oduzeti nekom život nije stvar igre, natjecanja u zadanom broju udaraca, scena iz filma nakon kojeg će glumac ustati i pobrisati šminku...

Možda objasniti djeci da imanje novaca nije baš prva i posljednja stvar na svijetu.

Pojasniti da navijanje na stadionima i nogometna utakmica nije mjesto gdje ćeš izgubiti život,da bi najmanje trebalo biti nešto što izgleda kao da počinje rat a ne sportski događaj.

Jer : i tamo se - interesantno - pojavljuju ljudi nakupljena bijesa....nemoći i jada.
Oni gore navedeni.

Pa i opet izbacuju bijes na krivom mjestu i na krivi način.

Ponese ih masa.
Ponese ih kolektivna psihoza.
Valjda nam je toliko jasno.

Što učiniti?

Naprosto uzeti ovo zlo za neko dobro.

POUKU.

Objasniti djeci besmislenost Nikine, Lukine, Ivanine i inih smrti.

A poručiti velikima (kako to gordo zvuči!) da je DOSTA!

Da prestanu (a jesam naivna!) više lupetat u prazno i stvarati situacije koje onda "rješavaju", da bi nakon toga skupljali poene...

Što učiniti?

Možda reći ljudima u ovoj jadnoj maloj državi da se skupe u dobrom.
Da kažu dosta.

Da se pokrenemo.

Jer možemo učiniti dobro.
Za malu Martinu skupljen je novac u roku odmah.
Ne znam koliko su veliki bili široke ruke, oprosti Bože ako griješim dušu.

Ali po ovakvim stvarima se vidi da možemo zajedno.
Jer stvarno je bilo dosta krvi. Straha. Nesigurnosti.

UPDATE:

...po svemu sudeći, još jedno mafijaško ubojstvo u Zagrebu...