Najstarija i njena trudnoća su izvrsno. (ljubi je majka!)
Druga i dalje u predrokovima polaže ispite! ( i nju ljubi majka!)
On je danas opet u novinama..razred je osvojio drugo mjesto na karaokama za Naj-razred, a tko je pjevao?! Pa, zna se! ( i njega ljubi majka!)
Najmlađa - e, i ona je u novinama, i to slikom, u sportskom dijelu...moja rukometašica!
(ma i nju ljubi majka!)
Opaska: kako kaže moj anonimni savjetodavac u komentarima...stvrno, kako se smije slikati ljude bez njihova odobrenja i još to staviti u novine, na Internet i na TV....C C C C...
Iako je stres učinio svoje, pa je koža poludila, ja se sasvim dobro, ma - odlično osjećam!!
Baš sam si nekako sretna.
Puna života.
Izvela sam koordiniranu akciju pretakanja iz šupljega u prazno, tako koncentrirano i vješto, da bi mi sam Rohatinski pozavidio...
Kakvi fakulteti, magisteriji, doktorati, kakva ekonomija...praksa i nužda, brate mili, to je škola!
A OVO JE OBEĆANA FOTOGRAFIJA ZA MOG ANONIMNOG / MOJU ANONIMNU SAVJETODAVKU / SAVJETODAVCA... KAO ŠTO OBEĆAH, KAMENJE I MORSKI JEŽOVI...UŽIVAJ!! Nema ljudi, što će nam ljudi - neki smo dovoljni sami sebi!
Dakle. Recimo da se u školi pojavi problem. Veći od onih svakodnevnih. Da je taj problem ipak malo drugačiji i da je malčice opasniji od stvari koje se inače događaju, tipa tučnjava, razbijanja i tome sličnoga.
Što se događa?
Naravno, svi sve znaju osim onih koji bi trebli prvi znati, a to su ljudi koji tamo rade. Danima se po selu i kuloarima raspredaju priče, usmenom predajom početne činjenice postaju nešto sasvim deseto. Ljudi, roditelji, umjesto da odu u školu i obrate se odgovornima za pravu informaciju, još uvijek radije pitaju jedni druge, koji zapravo pojma nemaju o ničemu, nego su "nešto negdje čuli", pa dodali...Stvara se atmosfera koja nikome ne koristi, skoro pa neprijateljska, po sistemu one Špišićeve "došel sam ti reć da ideš u vražju mater ti i tvoj bicikl!".
U međuvremenu, kompetentni doznaju za problem, čine sve da on ostane u okvirima školskima, da se ne diže bespotrebna prašina u nekim drugim institucijama, da se, konačno, djeca ne obilježavaju...Pa da, usput, probaju i roditeljima i djeci dati do znanja da neke stvari, ako se već rade, povlače za sobom i odgovornost, a onaj tko je nešto loše učinio, mora biti spreman poslije i snositi posljedice.
Međutim, šipak. Događa se da neki roditelji napadaju drugu djecu - maloljetnu - štiteći pri tom svoje anđele koji "ne bi nikada takvo nešto napravili" i ne želeći uopće smiriti loptu, sjesti, porazgovarati i naći rješenje za problem.
Ima i reakcija tipa - "zašto se to moralo dići na takav nivo?".Ma, na koji nivo? Znači, trebalo je zataškati stvar, pustiti djecu u uvjerenju da se ništa nije dogodilo, a oni, poučeni tim primjerom, slobodno mogu dalje istraživati granice dozvoljenoga.
A granica izgleda, za njih, nema.
Čujem i da nije potrebno miješati se u neke stvari. Brinuti se za svoju djecu i svoju obitelj, rješavati probleme samo unutar obitelji.
Ne bih rekla da je to dobro.
Koliko god socijalističko-utopistički zvučalo, društvo utječe na nas, ali i mi na njega. Možda su ponekad neke stvari zbilja borba s vjetrenjačama, ali nikako ne mogu prihvatiti sistem otuđivanja i gledanja samo na sebe i svoje. Jer sutra će to moje opet otići u društvo, biti njegov sastavni dio, i?
Dakle, valjda je logično da se brinemo i o svojem, a ako možemo da probamo pozitivno utjecati i na druge. Radi sebe samih. Radi nas.
A ne fatalistički u startu odustati od svega pod parolom "Baš me briga, tu se i onako ništa ne može učiniti!"
Upravo radi takvog razmišljanja, mislim da stvari idu loše u ovom našem civiliziranom društvu i to ne samo na nivou države.
Okretati glavu od problema, jer navodno "nije naš", a u njemu smo čim se krećemo u istim krugovima, vodi jedino lošemu.
Pokušavam već dosta dugo vremena ostvariti jedan naum...nagovoriti odgovorne da naprave jedan masovni roditeljski sastanak, na kojem bi se raspravilo o stvarima koje muče i roditelje i djecu...možda ne bi bilo onog iskonskog straha koji još uvijek prevladava "neću ništa govoriti, da se ne zamjerim, da mi dijete ne bi dobilo jedinicu!".
Možda bi se ljudi ohrabrili, povučeni primjerom drugih, pa bi možda došlo i do nekih pomaka.
Ovako stojimo na mjestu, žvačemo uvijek jedne te iste bedastoće, totalno beskorisne i nekonstruktivne...Ispucamo se na jutarnjoj kavi, prospemo žuć po prosvjetarskim službama, ispušemo se i odemo doma.
Riječi koje smo izrekli - ostaju u nečijim ušima. Obično poluinformacije. Koje onda taj netko začini, i protiv svoje volje, pa proslijedi dalje.
Kažu - nema koristi od toga.
Svi su nekako fatalistički raspoloženi, u samom začetku odbijaju mogućnost za nešto bolje.
A ja kažem: možemo probati. Postoje samo dvije stvari koje se mogu dogoditi: ili će se nešto pokrenuti ili neće. Treće nema.
Ali vrijedi pokušati.
Ovo sa našim problemom u školi, nadam se da je završeno.Zahvaljujući trudu i entuzijazmu voditelja škole. Sa dobrim ishodom. I da su mnogi iz toga naučili nešto.
Pa ako već i ne svi, neka je bar dvoje povuklo nekakvu pouku, opet dobro.
Najprije...samo da se zna...samo radi bloga, blogamunjegovoga, stajala sam u pitaru za rožice tri sata...ukopala se doslovce...pa me malo nožice bole...
Ondak...komp je tako zasmećen da jedva skida slike...
Ali, pošto sam si zatuvila u glavu da to mora bit - onda će to i bit.
POZORENJE:
SLIKA IMA PREKONEKOLIKO, PA AKO VAM JE DOSADNO...a što ću vam ja?
Dakle....da ne kažete da neistinim:
Logistika osigurana
Najprije domaćini...Lovranci
limena glazba
voditeljski dvojac sa radija i tv-a Mario Lipovšek i Irena Grdinić..
pa gosti
obratiti pažnju na naslov
Žejanski zvončari...poskakuju, imaju sitna zvonca
slike na kapama...moraju biti takvog sadržaja
faca...
Turzam u Opatiji...
tanzen do 22, dann schlafen!!
caffe - od prave cikorije
Ništa bez bakljade...
malo me j' atmosfera zela...i ki maligan...
i Boduli su tu! za ne vjerovat!
ispod je buba...na pol cilindra, sudeć po zvuku...
cirkus
opet zvončari
kapo im je bio poprilično živahan...ne znam kako mu je danas
I osigurana budućnost
krug na kraju
balerine...istarske
halubajske štrige...dok im muževi vuku zvona po Dubrovniku, ostatak daleko iza njih, one...
luduju
a voditeljica je imala rođendan, pa...
i tu je budućnost zagarantirana
Pehinarska gospoda...obratiti oažnju na KOSTIME
SLOVENCI!!!
Na pitanje - kako im je u EU, lik je sasvim ozbiljno odgovorio:
Aha.odlično. Sad ćete i vi pa ćete vidjet kako je.
Mi ćemo vas pustit, za druge ne znamo!
Imaju i pripadajuću zastavu
A mali trubač...e, da je mama koju godinicu mlađa...
istina, Slovenac je, al' nema veze - šta je je, baš je komad!
u prijevodu...galamit,svirat, plesat i pit!iz refrena najnovije pusne pjesme
slobodni umjetnici...TO su face...dođu niotkud ni sa kim..
Evo ih opet...
dogovor za noćenje...
Ne zovi vraga...
logistika, bez nje ništa
Labinjoni...
ovo su valjda dvoje najstarijih...svaka im čast!
E,sad, ovo traži objašnjenje:
U Opatiji je isto jutro održana "Balinjerada", odnosno maškarana utrka raznoraznih vozila na kugličnim ležajevima...i to na potezu od Kontinentala do Slatine...to je bila 25-ta po redu, a njen idejni začetnik i glavni organizator, inače pokretač i ča-vala u našoj glazbi, Duško Jeličić Dule, osim što je proslavio tu godišnjicu, ujedno se i oprostio od aktivnog sudjelovanja u njoj..pa se kuhar Adriano potrudio napravit fritaju od 2500 komada jaja, koja je podijeljena u Opatiji u roku - odmah!
I kao dokaz netom rečenome - ispraznio je vreću ljuski...na zaprepaštenje prisutnoga puka:))
I glavna atrakcija - Halubajski zvončari
Od ove godine zaštićeni su zakonom, hrvatski su proizvod, dio ekipe bio je u Dubrovniku, a kaznena bojna u Lovranu...vraga kaznena bojna, morali su čuvat svoje štrige!
stavom i pokretima daje za znati da je pravi potomak oca svoga...i da ni kod njih nema straha za nasljednike:))
I tako...Utakmicu smo izgubili, ali smo se zato smrzli...i ukoćili...i bilo je pet puta po pet!!
Jedino je bilo predugo za vozit do doma, pa smo pili kavicu, jel'...i vidjeli svoj Lovran...i svoju Opatiju
HALUBAJCE sam snimila...i na komp prebacila...ali opet imam problema sa Real Plaxerom, pa sa Flash playerom...ali zainatila sam se...čim bude bilo kakve mogućnosti - snimke su tu!
Dodatak koji nema veze s objavljenim...
Kaže - jedna japanska tvrtka daje slobodne dane za slomljena srca, odnosno pušta radnike doma nekoliko dana nakon prekida veze....i to, što su stariji, todobivaju više dana...c c c c...al' bi se mama odmorila:))
Elem, KAPE, KAPICE SU KONAČNO GOTOVE....nije da brojim, ali nekih 90-ak komada...
Hvala Bogu i svim svecima.
I Bagatici ( onoj trećoj, koja, svaka joj čast - nije krepala...pu-pu-pu...) i mojoj najmlađoj koja je tek na kraju pokazala da ima i te kakvog smisla za šivanje...
Neko čudno dijete...čega god se uhvati - sve joj ide.
Bolje bi bilo da nije tako.
E,sad....do nedjelje treba još to porediti, našiti uha, grivu, repove...i ostala čuda...
I molit Boga da ne bude kiše, a kako DHMZ pokazuje..nisam baš optimist.
Jer Riječki karneval po kiši znači sljedeće: umjesto skakutanja po otvorenom, traže se natkriti objekti u kojima se, eto, jel' teško žabu u vodu tjera. Glup 'ko ne iskoristi priliku!
Onda, nekakve viroze haraju...kažu da nije gripa, jedino da temperature traju po tri dana na nekih majušnih 39,6...pa se par dana spusti na 38....pa onda kašalj i tako...Ali nije gripa definitivno.
Mo'š mislit.
No i to smo probali lani...moj jedinac, ljubi ga majka, cijeli dan je prokunjao na kamionu, stoički, pod Lupocetom, sa geslom "Krepat, ma ne molat!"
No dobro.
Bit će kako bude.
Kako bilo da bilo - Pusta ćemo spalit, jer drugačije neće proć, a ostalo - kako kome!
Doduše, umjesto one jadne lutke, ima puno živih krivaca i seronja kandidata za spaljivanje na licu mjesta, ali....
*********
Ovako je bilo LANI NA KORZU
ove godine bit će plavo...sve plavoooo
...sa nekh 20 i kusur kila više
(c c c c, opet ja o kilama...)
i neizostavni digitalac...
Ove godine bit će plavo...sve plavoooo
kao ovo jučerašnje prometno nebo...
SPLIT, CROPATRIA I "ČIM SAM TE VIDIO - ODMAH SAM TE SPAZIO"! 18.11.2007.
Čudna sam ja neka biljka.
Ili me totalno baci u bed, ili me boli, ne trbuh, nego leđa od smijeha.
U glavnom, očito mi nikada nije dosadno.
Dakle, zašto sam ja bila u Splitu?
Dobra prilika za maknut se iz ove vuko*****, aranžman jeftiniji ne može bit (poslije će se i pokazati zašto, al' nema veze!), što je najbitnije, vidjeti najstariju kćer nakon skoro godinu dana, a osim svega toga maleni su nastupali u HNK Split na Festivalu duhovne glazbe Cro Patria.
I, kako to obično biva, krenuli smo po najgorem mogućem vremenu. Bura, odmah na izlasku na magistralu snijeg nošen tako da je letio doslovce vodoravno...vozač autobusa mrtav-hladan, autobus se ljulja k'o barka, ruke mi se znoje, a to se rijetko događa.Do Senja još kako tako, a poslije - no, dobro je prošlo.
Usput sam naučila nešto o baterijama za digitalac.
Naučila sam, konačno, da baterije treba isprazniti do kraja pa ih tek onda puniti (zašto nikad ne čitam sve što piše??), u suprotnom - ništa od slikanja.
Pa je tako i bilo...tu i tamo bi se aparat smilovao, ali na kratko.
Malo smo išli autoputom, malo obilazno...
Prošli smo kroz Gospić i sva ona mjesta koja su stradala u ratu...osim beskrajne bijede i mase jumbo-plakata koji nas podsjećaju na to da moramo ići dalje, vidjeli smo jedva dvoje, troje ljudi.
U Gospiću još i ima obnovljenih kuća, ali u onim manjim mjestima, gdje se ide dalje, žalost i katastrofa...sve se pitam jel' i to u Hrvatskoj, od čega i kako tu ljudi uopće žive? Strašno nešto. Zapušteno i prepušteno.
I dobro da sam to vidjela pred izbore. Definitivno neki ne znaju KAKO se živi u Hrvatskoj. Ma, ne zna nitko!
Pravim paralelu između nedavno dobro prijeđene Istre, mog kraja, dakle Primorja i ovog otoka, i te jadne zanemarene Like...I ne mogu vjerovati da su to tri županije, jedna tik do druge, sa toliko nemogućih različitosti. Tri različite planete.
Dosta.
Stali smo, odmorište Ličko Lešće (?, da li je?), benzinska postaja i kafić sa prodavaonom...snijega k'o u priči, djeca oduševljena ali nepripremljena...ne bi bilo zgodno da se smoče pa prehlade do sutra, kada je nastup...A bili su sretni i presretni:)
Majke su pile kavu, koja uzgred košta 10,00 kuna, ali 'ajde, kava je fina, prefina, osoblje nevjerovatno ljubazno..."Viva" se zove taj restoran, prodavaona...mogli bi oni sa "Vrata Jadrana" u OMV-u nešto i naučiti...No, za cijenu se ipak nešto mora i ponijeti sa sobom za uspomenu i dugo sjećanje...recimo, žličice...
Kako smo išli dalje, tako se vrijeme smirivalo, no Sv.Rok je bio zatvoren, tako da smo morali starim-novim masleničkim mostom preko...konačno more!
I vjetrenjače, koje malo zastrašujuće izgledaju.
I krajolik totalno drugačiji od onog mog poznatog.
I na kraju - Split.
MORH-ov hotel u naselju Duilovo, hotel "Zagreb", kako kažu - poluotvorenog tipa. Radi cijelu godinu.
Grijanje - parcijalno. Jedna soba ima, druga nema, kasnije i obrnuto.
Topla voda - također.
S tim da je žuta, smeđa, ne možeš je dotjerat do njene neboje, pa da se ubiješ.
Ali je zato šank jeftin.
Kapučino 6,00, velika Žuja 12,00 kuna. U odnosu na odmorišta uz cestu...
No, pri samom ulasku, dočekalo nas je iznenađenje. Istu večer održavala se zabava, tradicionalna veče "Imoćana i prijatelja" uz legende gerijatriju Kiću Slabinca, Kemala Montena i voditelja Olivera Mlakara.
Pred ulazom doslovce sami mercedesi imotskih i njemačkih registracija.
Od petnaestak roditelja koji su pratili djecu, nas par je poželjelo malo sjesti u foaje hotela, poslušati glazbu i nešto popiti...međutim, ništa od toga...šank se "trebao zatvoriti u 9, a sada je 9 i po, a ja još špitin tu! Nema ništa!".
OK, ostale su četiri najupornije Gracije i dale si u zadatak popiti bocu vina, pa kud puklo!
I tu kreće showtime.
Naivne ili nadobudne, zamole jednoga od trojice tjelohranitelja (!!) na vrhu stepeništa koje vodi ka drugom šanku, na što nam je on objasnio da ne može. I gotovo. Pa, dobro, možete li nam vi donijeti nešto? Ne može. Sliježe čovjek ramenima, tupavo gleda i još tuplje se smješka. "Nisam ja odavde!" (Naknadno smo doznali da su sva trojica djelatnici hotela, op.ur.)..ne, nego od Muje...
Ništa...izvukle mi cigarete, jedna od nas i žvake, jer nešto mora bit na stolu...
A za šankom izvjesni Frane...pored njega dvije čaše vina, a on prislonio glavu na šank, pa spava...konobarica na odlasku podbola ga je netom dobivenom ružom, pokušala poslati doma, ali joj nije uspjelo...razbuđeni Frane napravio je tri đira oko našeg stola, doduše na jedvite jade, i nakon nekog vremena pristupio, a zna se kome, pa na savršenom francuskom sa nekim čudnim naglaskom objasnio toj, zna se kojoj, da mu se sviđa i da bi plesao s njom...ma, prodala bi dušu ona za ples, ali brate mili..."Aj, mali, lovit rake govnare...", ali na hrvatskom...
Došao je opet frane objasnit mami da joj se"neće više udvarat!"...ajme, žalosti:((
Promijenile smo mjesto boravka, nakalemile se na ogradu s koje smo k'o u areni promatrale ko (sad već) tri sirotice , zbivanja podno nas...Oni plešu, a mi gledamo...oni piju, a mi gledamo...oni jedu, ali mi nismo gladne...
Umiremo od smijeha, bilo je tu zbilja svega.
I onda - padne ideja, "idemo dolje". Ne dalje, nego "DOLJE"!
Pristojno.Kulturno.Ljudski.
Odemo do tete koja vodi nekakve papire, očito je glavna i odgovorna za sve...ima lijepu, malo disonantnu frizuru, ono, bafi slijepljeni za obraze...ima još ljepšu štirkanu čipkanu košuljicu, čija okruglasta bijela kragnica dotiče iste te obraze...i fini make-up...kaže teta da je to "zabava zatvorenoga tipa i da joj je striktno zabranjeno bilo koga pustiti dolje!"
Pa kako? Piše na velikom panou "Dobrodošli Imoćani i PRIJATELJI!"
Pa neka odemo do kuglane autom oko hotela, pa ćemo tamo moći sjesti...a kuglana sa inkriminiranim šankom tik do podija sa glazbom..."Pa, ne bi baš, ono, auto nam je nekih 6 sati odavde, a osobni vozač spava..."
E, sada je bilo malo dosta...Na scenu stupa mama, naravno...mislim, i ja isto...
"Znate gospođo, sad bez zezancije i ružnih riječi...vidite i sami da nismo balavice.Htjele smo samo sjesti i nešto popiti, ne nužno na VAŠOJ zabavi, nego samo kupiti bocu vina i poslije na spavanje...Tu piše prijatelji, eto i mi smo Hrvati, a osjećamo se kao građani drugog reda...Znate, postoji nešto što se zove internet, mediji, ovo je baš jedna fina pričica za javnost....!"
Usput oblačim kaput sa namjerom (ma, ni na kraj pameti!!) da odem.
Sjednem još minutu, iz inata stavim zdravo-seljački noge na stol, kad eto ti ekipe na čelu sa glavnim organizatorom i predsjednikom društva...izvjesni gospodin Budalić, kako reče i kako piše u posjetnici, vlasnik jedne robne kuće u Splitu...
"Dobro veče, molim vas,evo, izvolite, pozivamo vas na našu zabavu, ma dajte, lijepo vas molim, evo, stol vas čeka, naručite što god hoćete...blablablablabla" uz osmjeh kakve gledamo zadnje dane na TV-u i po plakatima...mislim si ja, ma vidi ti ovo!!!
Samo što nam nisu crveni tepih prosuli po stepenicama!!
Ne moram reći koju pozornost smo izazvale. Jer kad dođeš negdje gdje znaš da više nikad nećeš doći, među ljude koje isto tako nećeš nikada više vidjeti...valjda...e, onda imaš i više nego hrabrost:))
Malo smo odudarale od toaleta, bile smo u trapericama i majicama, ali tako opuštene i tako smo se dobro zabavile, da ovima koji su otišli na spavanje može biti žao zauvijek.
Konobari se ustrčali, na pitanje "Izvolite, što biste popili?", ispalila sam k'o iz topa "ŽLAHTINU!! I TO VRBNIČKU!!" Tako.
Pa su pale nekakve portade pršuta i sira, pa neke butelje, pa ples...Kemo jadan...ja mislim da on nije ni vidio di je, što od godina, što od maligana...bogme i Kićo dobro trusi....sad je vidiš- sad ne vidiš...
Konobar nam je non-stop visio za vratom, valjda čovjek ima nervni tik, ispade mu oko od namigivanja...tete u toaletama, one oko nas...ne znam, čini mi se malčice da je bilo nekakve ljubomore...na našu razdraganost....
Pa se pojavio čovjek...da pita kako nam je...ispalo je da je šef kompletne posluge...objasnio nam je sistem turizma u Dalmaciji...sistem grijanja i tople vode u hotelu...na kraju je pitao da li možemo prijeći na ti...i koliko imamo godina...ispalo je da su i on i moje cure 10 godina mlađe...no to ga nije spriječilo da izjavi:
"Ja sam Tonči. Kad si ušla u hotel, čim sam te vidio, odmah sam te spazio!! Išla si na šank i pitala koliko košta kava, bila si obučena tako i tako...blablabla!!"
Pa dobro, Tonči, ima tu i mlađih od mene, da je po mom, već bi bila i baba!!
Ma, nema veze, one nisu baš tako...ajde, Tonči i ti lovit rake govnare, odoh ja plesat....sama! Tako mi je najbolje!!
Naravno da smo se diplomatski na odlasku zahvalile gospodinu Budaliću na učinjenome, na što je primijetio da bi bilo dobro da smo "mu se ranije javili, pa bi on nešto organizirao za djecu...", ma kako se samo snađu na brzinu, to je nevjerovatno...rekla sam mu u istom tonu "ma, bit će prilike, javiti ćemo vam se sigurno!"...kad se već natječemo u pričanju pizdarija...
I naravno da je bilo 4 i pol kad smo teška srca otišle...zadnje, razumije se...i digle se u 7...stavile crne naočale i krenule u nove pobjede.
Na Rivu...na kavu...od 15,00 kuna, pa kud puklo da puklo.
Sunce, more, ljudi drugačijih fizionomija, predivnog naglaska, samo da ih je slušat kako pričaju...bogme i gledat, sve neki dvometraši.
S druge strane, i previše klošara po parkovima i autobusnom kolodvoru. Previše zapušteno i neuredno...previše nekako visi u zraku ono "baš me briga, ne mogu više"...
Ali, idemo dalje, naravno...jer, ljudi su snaga.
I onda ručak.
Na vratima blagovaone lijepo piše, da se zna "zabranjeno iznošenje inventara iz sale!"...dakle, pijate možemo uzet, stolice ne.Ljudi se trude, ali koliko para - toliko muzike...smijeha - salve...Borosana na tone...Vodu ne pijemo, nekako je malo....žućkasta...
Popodnevni odmor je otpao. Tuširanje u mlakoj vodi, skoro pogubno, nisam vjerovala da si možeš izbit oči mlazom vode iz tuša...
I stiže moja Ana. Cilj moje misije.Dobro je, dobro zvuči i izgleda. Zadovoljna je. Ne mogu previše o tome, malo stišće.
Na kraju - koncert.
Kazalište koje ostavlja bez daha.
Tisuću i po mladih ljudi koji se bave ozbiljnom glazbom. Razdragani, veseli, raspoloženi, prijateljski raspoloženi.Iz svih dijelova Hrvatske. I slovenski zbor kao gosti.
"Mići boduli" jedini maleni. Ništa lošiji od velikih. Još da su im spustili i mikrofone, pa da se bolje čulo...ali nema veze. Samo to što su uopće pozvani tamo, velika je stvar i veliko priznanje.
Završnica je bila fantastična. Svi zborovi zajedno pjevali su božićnu pjesmu "A la nanita...", predivno i neponovljivo.
Trebali smo ići i na domjenak, ali bilo je već jako kasno, a čekao nas je put..
6 sati vožnje do kuće. I moram priznati da mi je bilo jako toplo oko srca kada sam na izlasku iz Splita ugledala tablu "Rijeka".
E, da.
Ako ima kakva zabava zatvorenog tipa, pozovite nas....sigurno će se pretvoriti u otvorenu.
DODATAK 24.01.08.
Post je pisan u 11.mjesecu 2008. na rezervnom blogu...u nedostatku inspiracije (), zapravo za malo odmaka...evo ...
TO košta 10,00 kuna,ali isplati se:))
U busu...
Da ne kažem da nije bilo i zabave...
Sretni ples
Riva 17.11.07. oko 19 sati...zima do kosti, za plakat, doslovno...nigdi ni pasa...
Osim u zavjetrini...
Ma, on mora...i OPET se pitam na koga je....
Split drugo jutro...ni traga zimi i nevremenu od prije samo 10-ak sati...
TRI GRACIJE (osim prve slijeva)...prave se pametne...a pameti nigdje, ostala na fešti...
Odredište...Hrvatsko narodno kazalište u Splitu
Disciplinirani kao i uvijek
Upjevavanje...
pa malo na mutavo...
Razbijanje treme neposredno prije nastupa...
Mama u Split - mama iz Splita...od Kazališta vidjela je sivo-crveni balkon...i prostorije za izvođače...ostatak - ništa
Eto. Cilj moje misije, cura sa naočalama...i njen dragi...ostatak - poznat.
Da mi je netko rekao da će mi za mjesec i po dana obznaniti svoje stanje...rekla bih mu da je lud:))
Hrabrost je dići se na noge i napraviti prvih par klimavih koraka u životu.
Hrabrost je suprotstaviti se odraslima i izraziti svoje mišljenje.
*********
Teško je kad nije ugrađena u karakter, kad je moraš sam izgrađivati.
Ali tim slađa, jer vidiš da si uspio nešto popraviti kod sebe.
*********
To je ono kad možeš pogledati čovjeka u oči i reći ono što misliš.
Kad se možeš suprotstaviti fizički jačemu od sebe, mada znaš da bi mogao loše proći.
Kad kucaš na vrata na koja rijetko tko da će pokucati.
Kad zaustavljaš ljude koje rijetko tko da će zaustaviti.
Kada stojiš iza svakog svog postupka, bio on loš ili dobar.
I kad si spreman snositi posljedice svojih postupaka.
Hrabrost je glasno progovoriti o onome o čemu drugi neće.
Hrabrost je prestati upotrebljavati u svakoj drugoj rečenici ono famozno "strah me je".
Hrabrost je rasprostrijeti svoj život u javnosti. Na blogu, recimo.
Iako živiš u majušnoj sredini.
Hrabrost je napraviti ono što misliš da je u redu, iako svi oko tebe vrište - nemoj!
Hrabrost je otići na vrh Trsatske kule po ne znam koji put, iako znaš da ti se vrti u glavi.
Hrabrost je skočit u more sa lukobrana u Vrbniku, iako se poslije treseš dok plivaš.
Hrabrost je stati pred publiku, pred masu ljudi i govoriti, pjevati.
Naročito ako si nekad umirao od straha i treme pred time...
Odgajati djecu, pokušati od njih napraviti ljude - hrabar je čin.
Hrabrost je prekidati brakove, veze, odnose sa bilo kime, iako si svjestan da to nosi sa sobom bol u želucu i puno loših stvari.
Ali isto tako znaš da si dovoljno hrabar da i to savladaš.
Hrabrost je biti tolerantan i gutati sve i svašta do granice gdje za sebe shvatiš da si poprilično tukast. Pa ne pop***** na to, nego polako, smireno, trezveno...
Ili je ovo ljudska glupost? Hmmm....
Hrabrost je pogledati se u oči. Onako otvoreno.
I otvoreno, do kraja, popričati sam sa sobom.
Hrabrost je priznati sebi i drugima da si pogriješio.
Hrabrost je donositi nepopularne odluke.
Hrabrost je uhvatiti se u koštac sa životom.
Ili je sve to izazov?
Možda zrnce ludosti?
*************
I sad - redovno izvješće:
Danas je srijeda.Dan ni vrit ni mimo.
Noćas je pun mjesec svijetlio kao što nije odavno.
Nebo je bilo vedro.Nakon duugo vremena.
Rijeka, Učka, cres, vide se k'o na dlanu...svaka kuća.
Zapuhala je bura, konačno.
Čisti misli, tijelo i dušu.
Tjera letargiju.
Djeca su dobro, ja sam dobro.
*************
A ovo je nastalo nedavno, na rezervnom blogu.
"LEH ONA DRUGA"
Ako je zad tebe nekakov život, nekovo živlenje, nekakova leta, nekakove ne baš lepe stvari kroz ke si pasal, onda to zameš tako kako je.
I delaš fintu da j' se kako rabi, da ti niš ne fali, da j' to jušto ono ča moreš podnest. Aš da ne biš mogal delit z nikin niš više od onega ča zameš po skriveć sako toliko. Da j' to jušto dosti.
Kada zameš par ur ke moreš nekemu drugemu ukrast.
Kada va teh par ur provaš storit se ča drugi delaju kroz dane, mesece, leta.
Kada va teh par ur provaš zrivat se besede, misli i ne moreš, aš ti je kjaro da vreme pasuje. Teče. Kot za vranića, puno hitreje nego inače.
Dok čekaš da te ure arivaju.
Ma, sejno, lepo je.
******
DODATAK
MISLIM, SVAKA ŠUŠA DANAS MOŽE BRISAT BLOGOVE...NEKO VRIJEM JUTROS NIJE SE MOGLO SA NASLOVNICE NA MOJ BLOG UZ PORUKU "BLOG-STRANICA JE UKLONJENA"
OBZIROM NA PRIJETNJE IZVJESNE JJ, NISAM BAŠ SIGURNA DA TU NEMA SVOJE PRSTE....
JEL' POSTOJI NAČIN DA SE ZAŠTITI OVO???
************
************
DODATAK 2:
jupiiii !!!!
Al' ce danas bit fešte u Našicama!! "Našice-cement" - mjesto spaljivanja 3 (tri) tone droge...raznovrsne...šmrkaće, topive u ustima, one za razvodnjavanje....mmmm!!!
...u postocima, naravno, da naletiš na osobu koju ponekad i ne želiš vidjeti?
Ma, bili smo mladi...ja 17,18, on nešto više od mene.
Sirotinja, problematikus, bez kuće i kućišta, ja u najgorm periodu razvoda svojih roditelja...i mojeg samotraženja.
I onda se pojavio - kao što to obično biva.
(ubijaju me ovi smajlići!!!)
Dakle, pojavio se. Taman onakav kakav meni odgovara,pričom, zavodljivošću, načinom, smislom za humor...kasnije ću shvatiti da uz to moja ekipa mora imati i obavezno sjebano djetinjstvo ili neku falingu u smislu trauma iz istoga...
I trajalo je to mjesecima, bilo je prekrasno, moja draga mama ježila se pri samom spomenu te osobe, jer - naravno - nije bio ni budući doktor, ni profesor, niti inženjer...
Bah......u ono doba bila sam toliko puna samopouzdanja i vjere u sebe (cinizam!), da sam mislila da takvi samo mene čekaju...mo'š mislit...
I onda je prestalo trajati.Odjednom. Jednostavno se nije pojavio na dogovorenom dočeku Nove godine.
Ajme, i danas mi se pojavi osjećaj nelagode u želucu kad se sjetim toga...svi su znali da je u điru neka druga cura, osim mene...i to mi znakovito pokušali dočarati neverbalnom komunikacijom, ali ja...nekad štekam, i danas...
Pojavio se nakon par dana, posjeo me u auto, rekao što je imao reći i - zbogom.
E to iskustvo, taj period života, to je nešto što se ne zaboravlja.
Bauljala sam danima, nemam pojma kuda ni kako, znam da mi je bilo gadno i teško i loše i svakako...dok jedne lijepe večeri nisam pogledala to svoje lice u ogledalu i rekla - ma, kokoško, a radi koga?
I tu se prelomilo.
I završilo.
Bar što se jednog dijela priče tiče.
Ispostavilo se da je ta cura poznanica sa mojim budućim (onda mužem)...pa nailazimo na ovakve situacije :
Nas dvoje vani, ona i on u autu...auto usporava, ona i moj budući pričaju veselo i razdragano, a ostatak okrenuo glavu...nezainteresirano...ja već s povećim trbuhom ispred sebe...Noge klecaju, slabina - ali - prošlo je.
Prošle su godine i godine...Radim u banci, gužva neopisiva, za šalter dolazi lik...nije me registrirao, no kad je krenuo, kad sam ga hrabro (pa nešto sam naučila u međuvremenu!) oslovila, svi papiri su mu popadali na pod, nestao je u vidu zmajeva repa...
Da bi se vratio (znala sam!!!) nakon pola sata s pozivom na kavu...pa smo išli na kavu, pa smo pričali, pa otišli i na nekakvu večeru...e, da baš u doba kad sam se prvi put razvodila... (zašto mi se uvijek ponavljaju iste stvari??)
I tu je stalo, jer nije imalo smisla ići dalje, bojala sam se toga kao crnoga vraga - ipak je čovjek oženjen, nema više one kemije i osjećaja...
Da bih nakon par dana pročitala da mu se rodilo dijete...i to baš tu večer kad smo bili na večeri...c c c c, sram te bilo, muško jedno!!
I tako, opet prolazile godine, jednom mi je skoro pod auto zagazio, ali nije primijetio da sam to ja...
Prije par godina, ljeto, otok...snimim krajičkom oka auto, parkira se sa strane kioska, ali istog momenta se vraća natrag i odlazi...
Isti scenarij k'o u banci onomad...
Vraća se za pola sata (ma gle vraga!!!), opet priča priče za malu djecu, jer ne bi ni Bogu priznao da mu je neugodno , pa opet kava, pa pričanje do iznemoglosti...
I onda opet dvije godine pauze...sad je već frka, počinje se pojavljivati tu di sam ja...
Međutim, prasac muški, nema muda pozdravit kad je sa familijom...a poznam ga, kužim po izrazu lica, ne možeš ti, dragi moj, mamu tek tako preveslat...
Radi čega ne pozdravlja?
Straha od žene? Pa, za Boga miloga, ako joj u 26 godina nije dokazao da je voli (?) i da je njen (?), onda nikada ni neće...
Ne mogu vjerovat da bih baš ja bila razlogom nesuglasica...
A možda i bih...vidim ja njene poglede, stav, nisam baš skroz bedasta...
To su oni pogledi usput, traju trenutak, a kažu sve.
Ja to nazivam "muškom superiornom hrabrošću".
Neka mi muškarci objasne pravi razlog. Bez ljutnje.Ipak sam ja nekakvo žensko.
Pa se dogodi da sjedim s djecom, pijem kavu, a čovjek prolazi i malne pa mi zapne za nogu...
Mislim, ne mogu vjerovat.
Da bi stvar bila interesantnija, čovjek živi na drugom kraju Liburnije. Poslovan je.
Imetak je takav da vjerujem u priču o Feniksu.
Uspio je.
********
Zadnje iskustvo, a sad je to već pomalo i smiješno...
Na probu klape idem u jedno selo gdje nema puno življa. Zimi tom cestom jednostavno nitko ne prolazi, ljeti je drugačije...
I što? Jedini auto koji mi dolazi u susret - naravno, njegov auto...veeeeeliki, rijetko viđen na našim prometnicama...zaboga, što pak TU radi u ovo doba godine?
Uredno potrubim, naravno, teta je unutra, nema reakcije...al' baš me briga!!
*********
Baš mi je sad palo na pamet...sve mi nešto bježi u životu taman kad sam mislila da je već tu...muškarci, poslovi...
A kao mala vječito sam sanjala vlak koji mi izmiče za pola metra...a o putovanju u njemu mi ovisi puno toga...
**********
Da, baš...baš bi mi dobro došao jedan takav...s puno novaca, a bez hrabrosti...k tome još i prevarant.
Ne hvala!
**************
Ja bi si radije - kad bih mogla birati - jednoga, recimooo...oženjenoga. Baš takvog!!
Naporno je imati nekoga uza sebe stalno, košta vremena, živaca i slobode. Naročito nakon svih iskustava.
Dovoljno pametnoga da drži svoje na okupu, a meni dođe kokolavat kada ima vremena.
Koji bi, ako već ima tu sposobnost, trebao dobro i pričati priče.
Da stvarno lijepo priča lijepe priče, jer meni bi i te kako bile potrebne baš takve, tek toliko da pomislm da je ono što mi se priča - prava istina. Pa da živim neko vrijeme u bajci.
Ono - da mi bude lijepo.
E, a kad bi došla ponoć, kad bi po redu i redosljedu kočija trebala opet postati bundeva, a lakeji mišovi - onda natrag u stvarnost!!
Tako bi se možda dalo.
Da se ne bi slučajno dogodilo poslije po onoj: "da se bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, a toga nema i ne postoji..." Sačuvaj me Bože i primisli!
Fuj, bljak
**********
Inače, u pauzi između dva pričanja piz*******, radim nešto puno konkretnije i zabavnije:
Treba pripremiti sve tako da Omišajski babani i ove godine budu pic-pac na Korzu...
Izvukla sam nekakav zaključak. Ne samo iz svoga iskustva. Blogerskog.
Jednom davno, još na samom početku bloganja, imala sam neugodno iskustvo sa temom...na neobičan način blogerica i ja smo se porječkale, poslije kulturno uvažile, sada sasvim normalno komuniciramo.
To ja zovem ljudskim ponašanjem. Nikome nije kapa sa glave pala zato što se ispričao i pristao na kompromis. Ni meni niti njoj.
I to se cijeni.
Valjda.
*************
No, ovako.
Kada otvaramo blog, kao i kad se prijavljujemo u bilo što drugo, postoji nešto što se zove "pristanak na pravila ponašanja" koja bi bilo uputno i pročitati prije nego što se samo reda radi klikne kvačica na ono "I agree".
Bilo bi uputno i ponašati se prema tim pravilima, jer još uvijek ne vlada anarhija.
Valjda.
To što se ne potpisujemo imenom i što nas se ne vidi, ne znači da imamo potpunu slobodu blaćenja drugih.
Bilo bi uputno i nekad razmisliti da li se svojim pisanjem nekoga vrijeđa. Meni se to omaklo u par navrata. Žao mi je. Ispričala sam se.
******************
Tko nas sve čita?
Jako puno ljudi. Ne bi čovjek vjerovao koliko ih ima.
Pa sam jedno vrijeme hodala okružjem promatrajući lica ljudi koje poznajem i njihove reakcije na to kad se sretnemo. Najprije mi je bilo neugodno, no kad sam nastupila polujavno, zapravo javno, onda sam shvatila da treba snositi i posljedice svojih postupaka.
Sad se smješim kad,prolazeći mjestima gdje me poznaju, razmišljam o tome.
Ispočetka je blog bio isključivo anoniman, sa strahom da me netko ne prepozna, no kasnije...i dobro je ovako.
**************
Čitaju blogeri.
Što je logično.
Blogeri koji uz to što čitaju - i pišu.
Čitaju i oni drugi blogeri.
Koji samo čitaju, a ne pišu.
Jer nemaju što za reć.
Ali zato imaju blog.
Suh.
Koji je pod "licencom...blablabla"
Ali zato traže žrtve.
Po mogućnosti - žute.
****************
Čitaju nas i anonimusi.
Pa samo čitaju.
Ima anonimusa i anonimusa.
Jedni čitaju, jave se tu i tamo...kad osjete potrebu za nešto reći.
Drugi vrebaju.
Pa kad nalete na žutu poslasticu - njam!!
E, to su oni koje volim, jaaaaaako
***********
Čitaju nas, ponekad,i oni neki...sa ispadima.
No, ako je njima i trunčicu bolje, ako se bolje osjećaju nakon takovih ispada - kud veće sreće!!...opet smo nekom pomogli, pa makar i trpeći svinjarije.
*************
Zaključila sam još nešto...ne mora biti ispravan i važeći zaključak:
Admin, čini mi se, ne čita postove temeljito prije nego ih stavlja na naslovnicu.
Onda se desi da navede krive podatke, a koji bitno mijenjaju ton cijelog posta.
(Meni se to desilo , a vidim da se i kod drugih to zna dogoditi.)
I masa ljudi čita samo naslovni reklamni adminov post...
Ostatak članka prelete površno, naročito ako je post dugačak.
U prilog tome: velik broj ljudi uhvatio se netočno navedenog podatka da "nikada nisam radila", ali NITKO nije vidio moje pitanje gdje tražim pomoć u vezi sa poddomenom...I tako...još uvijek ne znam što je poddomena...al' saznat ću ja !! :
************************
Tko nas komentira?
Baš svi gore navedeni...i to je smisao svega ovoga.
Da se izrazi mišljenje, da se prodiskutira, da se nekom pomogne ( ne odmogne!), da se sprijateljimo, upoznamo...
Nikad nisam brisala komentare - do sada! - niti branila anonimusima da komentiraju...smaram to nekorektnim.
Prvi put sam brisala u tri godine, ah, zna se...i to samo u jednom postu.
*********
Kako mi komentiramo?
Ha! naučimo se.
Jer i ovo je škola.
Samo ću reći da se strogo čuvam rečenica tipa : "JA mislim..."..ili "Bilo bi TI dobro da..."
Naučila sam se oblikovati rečenice tako da se nitko ne dobije osjećaj soljenja pameti ili prodikovanja...Ima masa situacija kada je to čovjeku koji piše i istresa dušu - najmanje potrebno.
Ako nemam što reći ili se s nečim ne slažem...jednostavno odem.
No, ako direktno vrijeđanje pređe granicu - reagiram.Ružno.
Ma, na koncu, tako radi velika većina nas...
*********************
Shvatila sam da pišem čudno.
Ako ne stavljam smajliće (??), to sve izgleda patetično.
Onaj tko me zna, zna da kod mene nema patetike.
Cinizma - da. Uvijek.
Crnog humora - da. Uvijek.
Patetike i jadikovanja - nada, niente, nichts!!
*************
Najvažniji zaključak...
LJUDI VOLE ŽUTILO. ( ma zamisli zaključka!!)
Kad se zasite tjednih tabloida, nađu druge izvore.
Naletjela sam na blogove, postove koji su izazvali pljuvačinu i užasne komentare,
a u glavnom se radilo o pikanterijama iz privatnoga života.
Blogovi na kojima se pišu pjesme, priče, razmišljanja o nekim drugim temama...I nisu toliko posjećeni, prosječan znatiželjnik, gladuš pikanterija, nema što tamo reći.
Ali zato - kad netko razotkrije nešto iz svoga života - 'ajmo!!
Drvlje i kamenje!!
To!!!
Tako treba!!
S razlogom, naravno (ovo je cinički)...jer danas sve manje ljudi brine svoje živote...pogleda zamagljenog brigama o tuđim životima, potrebom da im se što više zagorčaju....to je tako slatko, tako fino izaziva jedan osjećaj ljepote u duši...(opet cinično)...Naprosto hrani!!
I to besplatno.
A znamo koliko je hrana poskupila.
*********
Neka.
Tako se vidi što nam je najvažnije.
Na žalost.
**********
I opet - pišem o pojavama na blogu, što iz viđenoga, što iz osobnoga iskustva.>
U prilog napisanome - prosjek komentara na prijašnje postove - 15-ak po postu...niti...
Inkriminirani članak - 109...do 12 sati 21.siječnja.
Postovi sa fotografijama sa maškara...već su malo manje zanimljivi.
Nema pikanterija pa prema tome ni razloga za pljuvačinu
Nije žuto, nego veselo i razdragano.
No, što će nam to??
Bio je tamo i meštar Toni sa kraljicom Riječkoga karnevala.
Tko ga zna - dobro, tko ne - opet dobro.
Bilo je ...neću reć....ipak bi to opet bila emocija...
MALI DODATAK:
Rekoše mi, meni neki dragi ljudi - "stara moja, Zagušljivi ti zauzima 70% bloga."
Zamislih se.
Pravo zbore.
Pa se poglavlje "Zagušljivi" - ZAKLJUČUJE.
Osim kad stvari budu riješene.
Pa ću napisati - RIJEŠENO.
AA (ad acta)
Tako da znate, kad vidite tu riječ.
Bez emocija.
NE KUŽIM KAKO TO VEĆ KOD OVIH MALIH PRIMJERAKA TA KRAVATA ČASKOM ZAVRŠI OKO GLAVE...GENETIKA?Ponekad se pitam - a, mama? Pa na koga ti je to dijete??
Gužva na ulazu
...i pred kamerom...
..on UVIJEK pleše...
sama...možda..
sam...možda...
spremni za spavanje...čisto praktično:)
DODATAK BR. 2
Moram. Pa nek sve ide vrit!
Od hrpe komentara, jedini koji me se dojmio na način da ga ne mogu izbacit iz glave, a to kažu i ljudi koji se javljaju osobno ili mailom, jest sljedeći (copy-paste):
MOŽDA JE GLUPO DA JA SADA OSTAVLJAM VAMA KOMENTARE ALI OVAKO IMAM 12 GODINA ŽIVIM U JEDNOSOBNOM STANU TATA MI JE KOCKAR NIJE GA BRIGA ZA MOJU MLAĐU SEKU I MENE,SEKA IMA 6 GODINA.MAMA NIJE MOGLA IMATI DJECU 11 GODINA I ETO DOBILA MENE PRIJE 12 GODINA SHVAČAM KAKO TI JE I MI TAKO DOMA MAMA I TATA SE RASTAJU I MAMA NIJE DOBRO(I PSIHIČKI I FIZIČKI IMA BRUH)TATA IMA INVALITSKU PENZIJU MALO JE NASTRADAO U RATU IMA PENZIJU 7 I POL TISUĆA ON JEDAN DAN TO PODIGNE 5 TISUĆA A DRUGI DAN TIH PET TISUĆA VIŠE NEMA JOŠ MAMI STIŽE NA RAČUN 2 I POL TISUĆE KUNA.I JAKO NAM JE TEŠKO ALI JA SE TRUDIM I SEKA SE TRUDI I SADA NAM JE ONAK BOLJE NEGO PRIJE.ŽELIM TI RECI DA JE SUPER KAJ SI NAPRAVILA BLOG I JA TE PODUPIREM U TVOJIM IDUČIM KORACIMA SAMO HRABRO I ODLUČNO.MOLIM TE SAMO MI RECI ŠTA MISLIŠ O OVOME ŠTA SAM TI NAPISALA. (sweetyx dogs 17.01.2008. 16:26)
Provjerila sam blog, obzirom na to da svega ovdje zna bit, i shvatila da se zbilja radi o djetetu. Ono što čovjeku dođ kao prvi poriv jest - zagrliti to dijete. Samo ga čvrsto zagrliti.Koliko stvari seovdje iščitava, to je strašno.
I onda pitanja:
Koliko djece ovako ili slično živi?
Koliko roditelji uopće razmišljaju, a i ja sam među njima, o tome što rade svojim potomcima?
Da li je potrebno nevaljale brakove održavati "radi djece"? Da li se ljudi koji tako misle - a i ja svojedobno - pitaju koliko je to za djecu stvarno dobro?
Da li ljudi uopće shvaćaju što djeca prcipiraju i što misle o situaciji?
Sigurno im ona sama to neće reći, napisat će eventualno na blogu, povjeriti se prijateljima...
Eto.
Ovo su stvari radi kojih mama razotkriva do kosti svoju situaciju.
Da ljudi vide kroz reakcije drugih što postoji na ovoj Zemlji.
Da ne bi bilo da sam baš zadnja šuša kakva sam ispala po nekim komentarima, od popriličnog broja kandidata (razgovori su trajali dva dana, po sistemu prvog i drugog kruga), ostala sam u konkurenciji sa još jednom osobom.
Imam neku godinu, znam protumačiti između redaka.
Na tom posljednjem razgovoru, praktički mi je rečeno - dođite ujutro, čeka vas mjesto.
NO!
Nešto se promijenilo zadnji čas.
"Znate....prvo sljedeće je vaše, bez pogovora....blablablabla....druga gospođa je imala....blablabla...."
Pukla sam.
Rasplakala se.
Pogodilo me jako, iako je hrpa odbijenica poveća.
Danas doznajem tko je primljen.
A TKO MI JE KRIV?
Tko mi je kriv da nemam korijene ovdje?
Tko mi je kriv da nisam stvarala veze i poznanstva, nego sam gojila podmladak...?
Tko mi je kriv da sam naivna k'o tri, četiri sobarice zajedno?
Druga gospođa definitivno NEMA ono blablablabla...sasvim slučajno znam, jer je svijet jaaaako mali.
No, dobro.
Možda je njoj to ipak potrebnije nego meni.
Tko zna što Onaj gore planira.
Nikad mi nisu bili jasni Njegovi planovi, a sada pak - nikako!
Valjda zna što i zašto to radi.
****************
'Ajde, mama....traži posao.
Molbe se krčkaju.
Vrata se obilaze.
Između ostalog, načelnici Općina, Gradova...
Nije problem kucati na vrata. Niti pitati. Niti se trsiti i truditi.
Lijepo molim, blogeri znani i neznani, anonimusi i oni hrabriji - nemojte se svaditi.
Ovo bi trebalo biti mjesto razmjene mišljenja, a ne pljuvanja.
Normalno je da svatko od nas piše iz svojih razloga, netko otvorenije, netko se sakriva, sve je razumljivo i svatko ima svoje razloge.
Isto tako je razumljivo da različiti ljudi različito gledaju na različite stvari.
Poštujem, ali ne dozvoljavam blaćenje preko granice. Tu reagiram - istom mjerom. Moram.
Blogerica @gumi dala je konstruktivan prijedlog..pričati o uzrocima, a ne samo o posljedicama.
Oni koji su prošli kalvariju razvoda, znaju kako je to, oni koji nisu, želim da je nikada ne okuse, ali i da se ne zalijeću sa osudama iz jednostavnog razloga što nemaju toga iskustva...Hvala.
*****************
Dakle, ajmo od početka.
Svatko na svoj jedinstven način, jer je jedinstvena osoba, proživljava sve u životu jedinstveno, niti jedna ista situacija nije ista. Tako i u ljubavima.
Moja veza sa bivšim počela je na klimavim nogama.Napominjem da je to bilo prije skoro 20 godina, bila sam mlađa, neiskusnija, puno drugačija, prestrašenija, željna ljubavi koje nisam, to danas shvaćam, imala ni doma...
Imala sam brak iza sebe sklopljen isključivo radi trudnoće sa praktički nepoznatim čovjekom...to se i danas događa mladim curama i ježim se doslovno kad to vidim, jer znam što je meni to od života napravilo...ne trudnoća, nego nepromišljeno srljanje u brak.
Dakle, taman kad je prvi brak bio na izdisaju, igrom slučaja (a kako drugačije?) upoznala sam čovjeka, 12 godina starijeg od mene, isto tako netom razvedenoga, koji je lijepo izgledao, šarmirao rečenicama (kasnije se ispostavilo da je to naučeno u određenu svrhu), poklonio mi je pažnju, presladak je bio sa mojom djecom, nije pio što je bilo jako važno...obećavao stvari koje nisam nikada mogla ni zmisliti. Ne moram reći da se obećano nikada nije ostvarilo.
Nakon nešto više od godine dana, na njegov nagovor, preseila sam k njemu.
Greška.
Doslovno od trenutka kada sam došla ovdje, sve se promijenilo za 360.
Gledajući iz današnje perspektive, trebala sam pokupit klince i uteć...onda to nisam napravila.
Tipična greška.
Nisam vidjela da se on dokopao onoga što je želio imati.
Tek kasnije se ispostavilo da je to njegov način življenja.
Postali smo stvari koje on posjeduje.
Nije kuknjava, iznosim hladne činjenice.
Kad se čovjek osjeća inferiornim iz nekih drugih razloga, loših stvari koje je povukao iz djetinjstva, kada nema ni trunke samopouzdanja i vjere u svoju vrijednost, događaju mu se takve stvari.
Bojala sam se toga što će biti sa mnom ako me on ostavi...ne mogu ni sama vjerovati da su to bile moje misli...
Vjerovala sam da će se stvari promijeniti, neko vrijeme sam čak njega favorizirala na štetu svoje djece, srećom vrlo kratko.
Dakle, zašto dolazi do razvoda?
Moje iskustvo kaže ovo:
ne možeš prije stupanja u brak s nekim, znati kako se osoba ponaša u nepredvidivim situacijama. Dok do njih ne dođe. Ne možeš ga testirati testom "što ćeš napraviti ako ti dijete padne i razbije glavu?", "što ćeš napraviti ako se ja razbolim?", "što ćeš napraviti ako se pokaže da imamo problem?"
Nisam znala, zapravo jesam, ali sam mislila da će se i to popraviti - da je čovjek takav kakav je...šutljiv, nekomunikativan, nisam skužila da nema prijatelja niti ikoga tko bi ga zvao na telefon...Tek tijekom vremena upoznaješ i sebe osobu s kojom živiš.
Pa, upoznajemo se cijeli život.
Vjerovatno se nije jedanput čula rečenica :"Odjednom sam shvatila/shvatio da cijeli život živim s neznancem/neznankom!"
To se meni dogodilo, na neki način.
Bilo je dobro dok je dobro išlo.
Kad su se pojavili problemi - nastao je kaos.
Probleme se nije moglo inscenirati na samom početku.
Niti simulirati, pogotovo ako je zaljubljenost nadvladavala razum.
A od zaljubljenosti do mržnje - samo je jedan mali korak.
Kad sam prošla najgori dio, onaj prije 6 godina, kada mi je trebala pomoć i podrška, a čovjek je jednostavno okrenuo glavu od mene i još me posprdno krivio za bolest - e, tu je puklo.
Izvukla sam se i ponosna sam na to do neba.
Usput sam počela gledati tog čovjeka iz drugog ugla.
Isprofiliralo se: neka kaže tko god što hoće, ali jedino ga ja poznam jer sam jedina koja je s njim provela toliko vremena..
Novac, garderoba i vanjski sjaj.
I teška nesretnost ako toga nema ili ako mora s nekim to i dijeliti.
Usput - kažu ovako: nitko nije skroz dobar i nitko nije skroz loš.
Mislim da je to i najveća istina.
Kaže @lolina da nisam ni ja bila baš ispravna u svemu...I nisam, nisam suprotno ni tvrdila!
Pa nisam tuka, za Boga miloga.
Savršeno je jasno da i za dobar i za loš odnos trebaju barem dvije strane.
On ne zna pričati, ja ne znam šutjeti.
Dva totalno različita svijeta.
I onda, umjesto da se dogovorimo, a Bog mi je svjedok koliko sam to htjela, pa vidi se i po postovima (već sam samoj sebi dosadna i bedasta!) da sam nastojala izvući barem nešto iz njega...umjesto da se dogovorimo - ništa.
Brak je propao, a da nije to zapravo ni bio. Osim po vanjskoj formi.
Sve ostalo bilo je potpuno oprečno potpisanome u Općini.
Propao je radi neslaganja karaktera, radi, nekim slučajem, spojena dva totalno različita svijeta.
Da je bilo malo dobre volje,barem i jednog razgovora, možda bi bilo drugačije.
Vjerovatno ni ja nisam našla način na koji ću to postići.
Ali neću preuzimati svu odgovornost na sebe.
Ni u kom slučaju.
Znači - po onome kako sam ja to proživjela i doživjela, treba biti stvarno zreo i siguran u sebe, znati, ako ne točno, a ono barem otprilike što se želi od života i u životu...
O tome svakako razgovarati sa drugom stranom, dogovoriti se i naći zajedničku nit.
Bez toga ne ide.
Brak propada radi nekomunikacije.
Brak propada radi toga što ljudi ne znaju shvatiti da količina novca nije presudna u održavanju ljubavi i prijateljstva.
Danas naročito.
Statistika za PGŽ je poražavajuća...na tri sklopljena, razvode se dva braka.
U glavnom iz gore navedenih razloga.
Meni su jasni ti razlozi, htjelasam ih pokazati i dokazati čovjeku kojem to očito nikada neće ući u glavu.
I ne samo njemu.
....
Sljedeći razlog propasti (moga) braka je: ljubomora.
Od početka je bilo naznaka koje nisam shvaćala, tek kasnije , ma nedavno, odvrtio mi se film..."za koga se sređuješ?", "gdje si bila?"...
Kad prvi put čujete ta pitanja, postavljena onako, kao usput - e, to je zvono na uzbunu.
Onda je to postalo otvorenije.
Uhođenje, dolaženje na radna mjesta iz nekakvih bezveznih razloga....kontroliranje mobitela iza leđa.
Prekpanje po ormarima.
Traženje nečega.
Izjave tipa "Da samo znaš što ja imam protiv tebe nađenoga!"
Nazivanje brojeva sa moga mobitela...čak je i blogericu u Sloveniju zvao...može se provjeriti...
Pred malo vremena, već i otvorene optužbe za nevjeru.
Sa svim i svakim...koga god pozdravim i s kim god da popričam, a da nije žensko...
Tu spada i policajac, pa čak i jedan svećenik...moji pivopije, narvno, svi od reda...
E, onda čovjek počinje već otvoreno gubiti kompas.
Više ne prikriva svoje načine.
Sve ovo pišem jer znam da takvih i sličnih ponašanja ima jako puno...varijacije na temu.
Brak je propao jer je morao propasti.
Detalji neće biti iznešeni, jer već jesu, koga interesira, neka ode u arhivu.
Brakovi propadaju radi stvari koje se ne mogu dokazati niti objasniti nekome tko to nije doživio, proživio.
Jer - maltretiranja nema ako nema modrica.
Činjenica je jedna - ako nema zdrave temelje, neće se niti održati.
Pogotovo ako se ljudi ne trude.
Ja sam se trudila,očito na krivi način, glupo ženski vjerovala da "će biti bolje", on se nije trudio.
Gledali smo i gledamo na osnovne životne vrijednosti totalno drugačije.
Ja šumom, on drumom.
A može i obrnuto.
U glavnom - nikad istim putem.
Ja sam eksplozivna, otvorena, ekstrovertirana, želim sve staviti na stol i jedno po jedno analizirati.
On je osoba koja to jednostavno ne može i ne želi uopće ni pomisliti napraviti. Introvertiran do krajnjih granica
Tu je i razlika u odgoju, u školovanju, u svemu pomalo.
Ne kažem da ta razlika ne postoji i kod drugih ljudi, ali ovdje je i to bilo ono nešto što je dodalo neslaganju.
On je statičan, spor i nepoduzetan, voli se oslanjati na druge.
Ja sam žvelta, brza, spretna (zašto da se potcjenjujem?).
E sad - spojite to dvoje.
******
Eto.
Na kraju dođe do toga da se "dijeli".
Gadi mi se to!
Pošto je sve friško, tek od listopada, još uvijek ne znam kako i kuda.
Pišem molbe, kucam na vrata, mojposao.hr i posao.hr su mi jutarnje Sveto pismo.
Samo klikam "brze prijave".
ZNAM da će se već možda sutra stvoriti prilika i znam da sam vani istog momenta kad za to bude i malo šanse.
Bez obzira na sve.
I da bude jasno anonimusima:
Meni samoj ne treba NIŠTA.
Da sam sama, ne bi me bilo ovdje ni desetinke sekunde.
Nikakve alimentacije, naknade, ništa pod milim Bogom što bi me uopće podsjećalo na najveću grešku u mom životu.
No, svi su smetnuli s uma jednu stvar...novac i krov koji tražim, tražim ISKLJUČIVO za svoju DJECU.
Kao i svaka majka.
Ako ne ide - snaći ćemo se.
Jer nam je važniji mir i čisti zrak, nego kvadrati i kune.
I tako će vjerovatno i biti.
***********
HVALA svima na komentarima, na lijepim riječima,i na oštrijim riječima, potrebne su, otvore oči.
Pa, na koncu, hvala i anonimusima, dobro je da su tu, ravnoteže radi.
Cijela priča ispričana je, sad već, poprilično hladne glave.
Bez patetike i želje za plakanje nad mojom "zlehudom sudbom".
Ako je i ispalo tako - nikad mi nije bila namjera kukati. Bilo bi prejadno i prejeftino.
(Možda ne znam pisati, izražavati se.)
Jer sam savršeno svjesna da je moj problem mala beba u odnosu na ono što se ljudima događa.
Moja djeca su zdrava, dobra, pristojna.
Nitko, osim njihova oca, nikada nije rekao ružnu riječ za njih.
Dvije starije su već odrasli ljudi, presretna sam što su takve kakve jesu. Dobre i poštene. I vrijedne.
Ja sam, u biti, sretna žena.
Smijem se, plešem s klincima, pjevam, evo, sad će i maškare, spremamo se...
Iskreno i od srca.
A kako život nije pravocrtna linija, normalno je da krivuda, čas gore - čas dolje.
Kako drugima - tako i meni.
Inače bi bilo dosadno i predvidivo.
Ovako je sličan igri.U kojoj stalno nešto učiš, ako daš da te ta igra nečem nauči.
Ajmo smanjit tenzije...za Boga miloga, ispada k'o da sam krivično djelo napravila...
Ali neka.
Stojim iza svega rečenoga i možda mi je malo grč u želucu, ali isplatilo se...sad se otprilike vidi kako diše javno mnijenje...
Za mene - više manje...i onako sam obećala da ću to kad-tad staviti u medije.
Ovo je tek početak.
**************
Dosta o tome.
Ovoga sam se sjetila...kao mala uživala u tom filmu na Ljetnoj pozornici u Opatiji...ježila se već onda na ovu scenu...
Ples i pjesma, more i sunce....i to je to:)
Računam na peckave komentare, već u startu...tipa - sama si si kriva, pokreni se, što nisi prije razmišljala..
No, nije važno.
I onako se neki ljudi u mojoj okolini, meni dragi, još uvijek ne mogu načuditi, niti mi oprostiti to što prije 20-ak godina nisam razmišljala, gledala, shvatila, vidjela...
Njima poruka - da li je svima baš sve drago što su napravili u životu i da li bi neke stvari mogli promijeniti da mogu? I da li su mislili na posljedice tadašnjih postupaka...zapravo - da li su bili toliko vidoviti da su mogli zamisliti što ih čeka u budućnosti?
Ako jesu - svaka čast...možda je greška u mom kodu.
*********
Daklem:
brak je sudski razveden, zapečaćen, razvrgnut...
Meni je pao kamen sa srca, jer mogu otići do dućana u pidžami, nepočešljana i neumivena, a da me više uopće ne zarezuje što će kreten misliti...s kim sam u tih 10 minuta bila...S kojim od 20-ak pivopija blaženoga osmjeha, za koje baš nisam sigurna da znaju gdje su...
Istom presudom, djeca su, naravno, pripala meni. On ih ne bi ni uzeo.Tako je napravio i u prvom braku.
Istom presudom, određena je alimentacija i dio plus, koji bi trebao služiti za moje uzdržavanje...
E, tu nastaje tulum:
"Šta ti hoćeš, interesirao sam se, pripada ti po zakonu 22% od mojih prihoda!!!"
I još se diže sa stolice stisnutih očiju, zažarenoga pogleda, prijetećim stavom...
"Molim?? Kud si krenuo? Nek' ti ne pada na pamet, loše ćeš se provest!!"
Nije problem u tome...
Najviše od svega me muče dvije stvari:
Prvo: moram dijeliti s njim isti prostor, a njemu nije ni na kraj pameti da se pomakne po tom pitanju...
Drugo: UOPĆE, ali uopće, ni sada, nakon svega, nakon predbračnog, bračnog i postbračnog razdoblja - to tele ne želi ni o čemu razmijeniti dvije suvisle rečenice...
Reći će opet moji dragi - pa, što više očekuješ?
Pa ništa.
Ali još uvijek ne mogu shvatiti, a po svoj prilici ni neću, da netko tko je napravio od naših života ovakvu lakrdiju, i dalje ne može reći što i kako misli dalje.
Osim i isključivo kad mu se takne u novčanik
Jer - mi smo njemu potencijalni, zapravo stvarni neprijatelji.
Mi ga tlačimo.
On teškom mukom zarađuje svoje najdraže, a onda to mora dijeliti s nama...
To je ono što njega tišti i stvara mu poriv za ubijanjem.
Ništa drugo.
Brojem i slovima.
Po cijele dane visi u fotelji, ništa novoga.
S djecom, s kojom je tražio neograničene kontakte - uopće ne komunicira...kao i uvijek.
A kukao je na sudu kako mu ja ne dam svojom dominantnošću da s njima radi kako on hoće...i to su progutali i uzeli mi za zlo...
Djeca, koja su u godinama u kojima jesu, s kojom je vrijeme osim spavanja, vječita borba i uvjeravanje, pričanje, objašnjavanje...u tome uopće ne sudjeluje, čak ni ne gleda...
Drži se po strani, kao i uvijek, ničime ni ne pokušava biti otac...
Kao i uvijek do sada, i opet ništa novoga.
Naravno, klinci to, osim što su zbunjeni, i koriste...Pa imam još samo više problema...u principu, stalno moram ispravljati neke krive Drine...
Izašle su na površinu sve laži, sve stvari kojima me okaljao na sudu, sva sakrivanja,podmetanja i traženja nepostojećih mojih krivih poteza, blata koje mi je stavio pod nos, a nemaju veze sa mnom...
No, njega to ništa ne dira.
On pita, mrtav hladan: "E, stara, koju ćemo kadu kupiti za kupaonu? Polukadu, tuš -kabinu? Meni tuš kabina nije draga, ne mogu se kupati u njoj..."
?????????????????????????????
Pa...ne znam.
Pogledala sam ga preko naočala i rekla: " Unazad 7 godina doveo si me do ludila, depresije, tableta i koječega...jedva sam preživjela, ali to nitko nije primijetio, najmanje ti...Ako misliš opet nešto takvo postići - odustani...Ovaj put nemaš šanse..."
Naravno da se nadurio kao malo dijete kojemu ste uzeli igračku...jer nije dobio što je htio...
a što je htio?
Mislim da ni on sam to ne zna.
Ponaša se kao da smo u braku, polaže pravo na moje usluge, čak i na one u smislu konzumiranja braka...
Samo pod uvjetom da mi je tjelesna temperatura 27 i da imam one flekice....mrtvačke...onda bi možda mogao konzumirati...bivši brak.
Dakle, ništa se nije promijenilo.
Njemu je dobro.
Ako problem ne spominje - njega ni nema.
Baš je fino kako funkcioniramo:
ima žen(k)u, pun tanjur, djecu koja skakuću i luduju, sve se odvija po njegovom scenariju i ideji sretne obitelji.
A on to sve promatra krajičkom oka iz - fotelje.
************
Da.
Ja to, kao, mogu.
Jer "ima jako puno takvih primjera" kako reče lik iz CSR-a.
Nisam jedina.
Prekrasno je spavati sa pola otvorenoga oka, dežurajući ne bi li ti se slučajno prikrao.
Prekrasno je imati osjećaj ovisnosti o takvom debilu koji i igra na tu kartu...i likuje upravo zato što nemam posao i sklonište.
Prekrasno je ne vidjeti do kada će to otprilike trajati...
Prekrasno je sjediti za stolom sa čovjekom koji još uvijek sebi daje za pravo sebi najviše zagrabiti...
Predivno je kad nađeš i njegovu robu među svojim vešom...
Svaka minuta provedena pod istim krovom s čovjekom koji u 20 godina nije ženu nazvao imenom - jer "ne može", koji nikada nije ponudio pomoć i podršku - "jer to nije njegov posao i dužnost", koji se uvijek drži po strani, ali sa etiketom "ja sam ovdje alfa i omega!"...
svaka minua provedena s takvim bićem je jednostavno - neopisiva.
Za umrijeti od ljepote.
*********
Usput:
da ne bi baš sve išlo k'o po loju, izmakao mi je jako dobar i primamljiv posao iz ruku...Od nas stotinjak, ostale smo dvije za jedno radno mjesto...i kad je stvar bila već praktički gotova - hop! -netko je upleo svoje prstiće...tko mi je kriv što sam 15 godina odgajala djecu, umjesto da sam si stvarala veze za posao!
Glupača.
Notorna.
Obećao je čovjek prvo sljedeće radno mjesto...odmah, čim se ukaže...jer "baš sam im bila IN!", baš im takav netko treba...blablablablabla....
Jako me to pogodilo...mada se nisam ničemu nadala, jer znam kako je kad se nadaš, pa ti se izjalovi...
Kažu da će se otvoriti druga vrata, da to i nije bilo za mene, jer me čeka nešto bolje iza ugla...
Što bolje? Posao ili mužjak?
Pa stalno hodam oko nekakvih uglova, prozora i vrata, a ništa od toga...a vrijeme prolazi.
**********
Ovako je danas ovdje...i već danima...stišće jugo, stišće u prsima, ne znam više otkud stišće...
DODATAK NAKON 25 KOMENTARA:
Ljudi, trebalo mi je dosta hrabrosti da napišem ovo.
Svaka stvar svakome izgleda drugačije i na to računam. I to znam. I ne uzbuđuju me negativni komentari, pa i na početku sam napisala da očekujem svašta.
No, hrabrost mi je dao jedan sasvim drugi razlog:
UPRAVO TO ŠTO MI JE SA MJESTA KOJE SE "BRINE" O BIVŠIM SUPRUŽNICIMA I NJIHOVOJ DJECI, REČENO DA MI NITKO NE MOŽE POMOĆI,
U ŠALI NADODANO KAKO BI MI BILO NAJBOLJE NAĆI NEKOG OD 90 GODINA...ali samo u šali.
A rečeno mi je i to da nisam jedina koja tako živi, da nas ima jako puno.
Ovo je bio samo pokušaj da se ljudima pokaže kako žene i danas žive, u 21. stoljeću, bez obzira na čuda tehnike, kozmetike, garderobe i noževa za dotjerivanje plastikom...
Barbike su ipak u nekom nižem položaju...
Pa recimo da je ovo bio jedan glas u korist svih žena koje su, što radi subjektivnih, a više radi objektivnih okolnosti, primorane na slično.
Usput, znam da su mi dani u ovom stanu odbrojani. Pokušala sam ne maltretirati djecu odlascima, ipak su u osjetljivim godinama..
Međutim, bit će da ću ipak odabrati manje popularnu opciju i nestati.
A gospodin?
Kao što reče Hiper - nek' uživa u svojim kunama i zidovima.
UKLETI PAZINSKI KOLEGIJ, X GENERACIJA, BRATISLAVA, NOVA GODINA
Pa, da....ili ne pišem ništa, ili navalim sa dva posta u pola dana.
No, nije mi dalo mira.
Ovo je, recimo, prilog nedavnom "Areninom" napisu o ukletom Pazinskim kolegiju.
Ekipa je ona ista iz srednje škole, svi su zajedno, druže se, zajedno uče, mada su na različitim fakultetima...sve redom uspješni studenti.
Prijateljstva, ljubavi,...
Zbilja, bilo bi jako dobro da imamo više takvih ukletih škola...
Ovo su fotografije sa njihovog puta u Bratislavu, dočeka Nove godine...
Glumica...NIKAD ne pije...ne znam na koga je...
Podij nije bio baš za štikle..
Baš mi djeluju nekako....ukleti:)
A i nesretni su, vidim....frustrirani klasičarskim životom...
...i njih dvoje...
Da ne piskaram previše....slike sve govore, a društvu iz "Arene"...preporuka:
Dajte prije nego nešto brljate, provjerite sve relevantne informacije...svaka medalja ima obadvije strane.
Pa da!
Poslije Božića i Nove jednostavno nestanem.
Zašto?
Neki znaju, neki ne...
*****
Dakle:
Ne znam kako to koncipirati, toliko emocija, samoponosa...bez zadrške i nekakvog bespotrebnog umanjivanja vrijednosti sebe i svega oko sebe.
U kratko, ovo je bio valjda prvi Božić u mom životu, koji sam osjetila onako kako treba, u svoj njegovoj punini. Božić za pamćenje. Koji će vjerovatno ostati u mom srcu do sljedećega Njegovog rođendana.
Ne znam da li sam jedna od rijetkih, možda nas ima puno, možda malo, rijetko će se od ljudi čuti iskreno mišljenje, no kod nas nikada nije bilo "priprema" za blagdane u smislu histerije kupovanja, razbijanja glave oko toga što kome tutnuti pod bor, kolika će biti vrijednost u onom papiru, pomno odabranom, a koji će istog momenta završiti u smeće čim se poklon otvori.
Nije bilo gomilanja hrane poslije koje se čovjek osjeća ubijen a ne blagoslovljen...bilo je pravljenja kolačića, ali taj ritual ima posebnu svrhu - pravljenje nereda, izražavanje dječje kreativnosti i - puno smijeha...smijeha do suza.
Bilo je,pak, puno nečeg drugog.
Bilo je puno glazbe, plesa, pjesme...Bože, kako mi volimo pjevati i plesati!
Kitili smo bor...ali kićenje bora kod nas je nešto što bi mogao biti dobar scenarij za neku predbožićnu komediju...bila bi to uspješnica na svjetskom nivou..
Na kraju uvijek ispadne savršen, u crvenom ruhu, ali proces stvaranja te kreacije...e, to treba doživjeti...
Što zapravo želim reći?
Ma, to da nakon cijele godine previranja, kojekakvih pretumbacija, nepravdi, koje se nisu ispravile, a niti hoće u dogledno vrijeme (ali baš me briga!!), moja djeca i ja doživjesmo Božić u srcima, onako kako se to priliči.
Lako, jednostavno, lijepo.
To je onaj osjećaj ljubavi prema ljudima oko sebe, prema životu, zahvalnost za život.
Bez patetike i pretjerivanja.
Jednostavno tako.
Presretna sam što sam na neki način uspjela djecu dovesti do toga što je bitno. Kako u svemu tako i u pojmu Božića. Vidjela sam da im stvarno nije bitno ono oko njih (nadam se da će tako i ostati, da će moje riječi ostati jače zapisane u njihovim glavama od riječi nepoznatih glasova u reklamama...)
Iskreno, do sada se uvijek ponavljao onaj osjećaj iščekivanja nečega, a nemaš pojma što se čeka, ne znaš definirati...čekaš nešto, ponese te euforija, sada još više nego nekada...a onda, kada sve prođe, kada dođe period između Božića i Nove - ostaje praznina..kao da te netko razočarao, nisi dobio ono što si očekivao, ili, još bolje...obećali su ti da će nešto lijepo biti i doći, a toga nema..
E, pa ove godine to nešto je konačno došlo.
I ostalo.
Ojećaj sreće i punog srca.
Rekao je Zagušljivi u jednoj laganini prepirci prije par dana: "SVE si imala, SVE sam ti dao, stan, novac...imala si SVE kartice...i opet ti nije bilo dobro!!"
E, moj Zagušljivi...žao mi te je. Nikad nećeš shvatiti, pa da živiš još 7 života...
Nisi mi dao ništa.
Jer time što si mi DAO, nikada nisam mogla kupiti ono što sada imam u svom srcu.
****
Pitao me netko da li sam dobila kao samohrana majka "božićnicu" od Općine Omišalj:).
Iskreno, nisam ni znala da to postoji, no vjerujem da oni i za tu prigodu imaju sredstava u svojem socijalnom budžetu..Ma, nije meni do toga...vjerovatno bi je uručili da su znali, da sam otišla tamo i pokazala papir, da su me evidentirali..
Ali, nije vic u tome. Da vam kažem sumu novaca koju sam potrošila za ovogodišnje praznike, umrli bi od smijeha...I to ne zato što nisam imala, već bi se nekako snašla, kao i uvijek, nego jednostavno zato što nisam osjećala potrebu za time...
******
Netko drugi napisao je da je mosignor bio u misijama...istina je, bio je, živio je neki drugi svijet i neke druge ljude, daleko ispod razine onoga što smo mi ovdje.
Zato i jest drugačiji od velikog broja svojih kolega, zato i jest običan, skroman čovjek.
Zato ga razumijem u svim njegovim postupcima, koje su neki skloni kritizirati...Pamtim kad je jednom prilikom rekao, u situaciji, naizgled bezizlaznoj i van kontrole...Radilo se o grupi ljudi koja je na mjestu gdje je to bilo najmanje primjereno, pravila nered i ponašala se totalno neadekvatno...Na moju opasku "Pa što je ovo, kakvo je ovo ponašanje?", odgovorio je :"A što? Što su napravili? Pa ništa nisu napravili..."..pa kad sam malo bolje razmislila, bilo je upravo tako...Bez prisile, samo razgovorom, blagošću i mirom, stvari su dovedene u red, praktički same od sebe...
Monsignor je čovjek koji se ne eksponira, ali zato radi dobro svoj posao.
Takvih treba.
***** Njivice.
A, Njivice. Njivice i ja se volimo na jedan poseban način.Ne mogu okrivljavati ljude za to što se jednostavno nismo našli.U ostalom, ja nisam ovdje odrasla, nisam autohtona, nemam u krvi te običaje, način razmišljanja, genetiku .
I nitko tome nije kriv.
Ako se možemo prilagoditi do mjere da budemo podnošljivi jedni drugima, sasvim ok, ali na silu mijenjati njih ili sebe - nema smisla..pogotovo ako to ne ide samo od sebe.
Sve što je na silu, jednostavno - ne valja.
*******
I sad...počinje maškarano ludilo.
A to znači šivanje, pripremanje, utrku sa vremenom, kojeg je uvijek"malo", a u biti svi znamo da će na kraju sve biti na vrijeme i dobro.
Isto kao i lani..bockanje, šivanje, tradicionalno mijenjanje šivaćih mašina, do sada su bile samo tri u điru...ne kužim kako krepaju taman kad najmanje treba?
Ali ima i u tome neke draži...
Spremamo se opet za Korzo, za Riječki karneval...mmmmm, jedva čekam:)
Šteta samo da ove godine maškare traju samo dva tjedna...malo mi je - malo.
No, zato će Uskrs biti brzo, pa će prije sve i zaživjeti u ovom kraju...
*******
Omišalj.Samo je 5 kilometara udaljen od Njivica, a tamo pak imam toliko ljudi s kojima se mogu družiti, popiti kavu, otići na zabave, surađivati s njima.
Nešto sasvim drugo.
Ti ljudi imaju tradiciju, poštuju je, prenose ne mlađe naraštaje, a bez obzira na svu brzinu i modernost života, ti mlađi naraštaji je prihvaćaju i nastavljaju.
Ma, nije ni tamo sve bajno, ali dragi su mi ti ljudi, sa svim svojim različitostima...
********
Kažu da sam iskrena.
I preiskrena.
Pa dobro.
Onda ću bit iskrena do kraja...
Ja JAKO volim svoju djecu...svu...
I predivno mi je s njima.
ALI NE VIDIM DOČEKAT PONEDJELJAK 14. 01. I TO 7 I 30 UJUTRO I NJIHOVE TORBE NA NJIHOVIM LEĐIMA.
I TO S ONE STRANE KUĆNIH VRATA!!
Što je previše - previše je!:)
Glumac....rekao bi čovjek kad ga ovako vidi da on to STVARNO i radi...
Ovo je njegova prava slika::
**************
I jedan mali DODATAK:Ovo je samo jedan mali podsjetnik na X generaciju Pazinskog kolegija, ovako su u Bratislavi dočekali Novu godinu bivši polaznici, sad već studenti drugih godina fakulteta.
Stvarno - "ukleti" kolegij...
Odem ponekad popričati s moji monsignorom, tu u blizini...Puno mi je pomogao u nekoliko navrata u životu, i meni i mojoj djeci, zbilja je skroman čovjek, na mjestu, jako različit od nekog broja svojih kolega.
I tako...dođem ja kod njega negdje u travnju ove godine, taman poslije razgovora - mirenja pri CSR, ne razmišljajući o tome da će naš razgovor krenuti u nekom drugom pravcu...
No, krenuo je...
"A, mala, šta ti to pišeš po internetu?"
?????????
Najprije sam blenula, a onda s nevjericom pitala:
"Pa, nemojte mi reć', velečasni, da VI surfate po TAKVIM stranicama..." (blažena moja naivnost, mila majko, nikad neću pameti...)
Ali brzo sam se snašla:"Ma, pišem točno ono što ću i vama reći, znate dobro da UVIJEK kažem što mislim.."
"Ma, dobro, ali onako pisati o svećeniku..." - AHA! Post o prvoj pričesti....hmmm...
"Velečasni, razgovarali smo o tome, napisala sam točno onako kako je bilo, ni više ni manje i, u ostalom, u čemu je problem? Napokon, jeste li čitali post o Zlatku Sudcu, odmah je nakon toga..."
"A ne, ne, ne čitam JA to, to su mi drugi rekli..."
Ma, dobro...ne vjerujem iz dva razloga: prvo, ne bi na pamet i iz druge ruke propitivao takve stvari, a drugo - ima PC u radnoj sobi...
"Poslat ću vam mailom i taj post, pa pročitajte, ako imate vremena..."
U čemu je bio problem?
Pitam monsignora nakon nekih pola sata razgovora..
"Pa, o čemu mi ovdje pričamo - o mom odnosu s Bogom ili o tome što će ljudi reći?"
Kaže mons. "Na žalost, ipak je jako bitno što će ljudi reći"
Ostala sam nemalo razočarana...Već samim tim što sam dobila takav odgovor od čovjeka u kojega imam veliko povjerenje...
****
U istom tom razgovoru, pitala sam da li je moguće da svećenici imaju različita mjerila za različite ljude, ovisno o tome kolike i kakove koristi imaju od njih..naime, prošle godine naš svećenik NIJE, kao i prijašnjh godina, na moju adresu poslao obavjest o datumu i vremenu blagoslova kuća...
Napravio je to isključivo na svoju ruku i po svom nahođenju...
Pitala sam i monsignora da li se to smije tako raditi, na što je on negativno odgovorio, naravno...
Sad mi je jasno i zašto nije došao...radi mog pisanja na blogu, i radi ničeg više.
Usput, lani, u doba kada je pohodio kuće, bili smo doma cijeli dan...dakle, nije se moglo desiti da je bio, a da nas nije bilo kod kuće...
Neću spominjati koliko sam puta prošla pokraj njega i pozdravila, a da nije odzdravio...OK, ako nešto ne štima, 'ajmo sjest k'o ljudi i popričati...reci ti meni, reći ću ja tebi, pa ćemo kao kulturni ljudi naći neko rješenje...ali...
Kad sam to predložila, rekao je doslovce:
"Neću ja voditi izlišne razgovore...."
I tako.
Čekam ove godine i baš me zanima da li će se ponoviti ista stvar...možda je lani zaboravio, možda mu se omaklo, još uvijek mislim da je nemoguće takvo ponašanje..
Međutim - šipak...papire su svi dobili osim mene.
I nema ga.
ON NIJE DOŠAO.
*****
Sad - gospodo pri nadležnoj Biskupiji, recite vi meni...kada djelatnik na svom radnom mjestu ne obavlja radnu dužnost kako spada, ili radi po svom nahođenju, a mimo pravila firme - taj djelatnik snosi odgovornost.
Čini mi se da su svećenici na neki način (?) djelatnici Crkve...koja svim silama pokušava uvjeriti ljude u ispravnost svojih postupaka, što na razini Države, što u ostalim segmentima.
Pa bi, shodno tome, djelatnk koji samovoljno određuje što i kako će raditi, valjda trebao barem objasniti svoje postupke.
Ili možda ne?
Ili i tu vrijede različita mjerila za različite ljude?
Jer (sad će me po prstima!!), činjenica je da se blagoslivljaju kuće onih koji evidentno - po Crkvenim pravilima - žive u debelom grijehu, i to se zna...u debelom grijehu po pravilima Crkve, ne po mojim uvjerenjima...moje je uvjerenje da si svatko ima pravo organizirati život onako kako mu najbolje odgovara...
A mene bi, vjerovatno, da živimo u srednjem vijeku, već bili spalili bar 5,6 puta...
I to zato jer postavljam pitanja i govorim istinu.
A to nikako nije dobro.
Jer: "A ča će judi povedet?"
Neka.
Kad jednom, dođemo pred Onoga gore, valjda će nam svima biti odrezano istim aršinom....ako je onako kako oni propovijedaju.
A toplo se nadam i vjerujem da je tako.
*********
DODATAK:
Misa na sam Božić.
Moja djeca i ja u klupi.
Do nas jedna naša...
U minici, visokim petama, smrznuta.
Koliko god sam drugačija - uvijek poštujem ono što pravila nalažu. Barem što se ponašanja i garderobe tiče.
I tako.
Došlo je vrijeme pričesti, pa sam i to obavila.Jer Misa to nije bez pričesti.
Vraćam se u klupu - žena (inače nešto mlađa od mene) - raskolačila oči, uozbiljila se, gleda me i pita:
"Pa, KAKO možeš?!?"
Znam o čemu se radi, ali pravim se blesava...
"A što to?"
"Pa ti si RAZVEDENA, ti se ne smiješ pričešćivati!!"
A ja, onako, još sa hostijom u ustima, dovoljno glasno da me dobro čuje...
"Slušaj, ovako: kao što znaš - tužio me. Izbacuje me iz stana. Nemam posla. Nemam di živit. Moram bit s njime u istoj kući. Osim toga - vjenčani smo crkveno, a sama znaš koliko i kako se to razvodi - NIKADA! I sad ti meni reci - a koji bi to Bog meni zabranio da idem na pričest? Objasni mi grijeh?"
"Ne znam" - ona će dušebrižnički-razočarano-prijetećim izrazom - "samo znam da se to NE SMIJE!"
Obožavam takve.
DODATAK 2:
Zaboravila najvažnije.
Nakon hodočašća u Zavod za zapošljavanje, svratila sam do Centra za socijalnu skrb, misleć da će mi socijalni radnik i pravnica reći nešto što možda sama ne znam, a u vezi moje nebulozne situacije nakon razvoda...
U glavnom, svi smo došli do zaključaka:
- mogu u podstanare i prije nego se riješi imovinsko-pravni spor glede stana;
-ne mogu u podstanare jer su cijene ravne onima u Rijeci, provjereno;
-situacija mi je "stvarno bezizlazna" ( kažu oni);
- nema pomoći (opet kažu oni);
-najbolje bi u svemu tome bilo naći jednoga onih gabarita 90-60-40 - kaže socijalni radnik;
-takvih nema - kažem ja;
-nešto što bi me trebalo utješiti - ima ovakvih slučajeva kao što je moj "jako puno" - kažu i opet oni;
I odoh ništa pametnija, ali sretnija.
Ipak nisam baš totalno glupa.
Dan ni vrit ni mimo.
