Marketing
KOLIKO IMA ŠANSE.....
...u postocima, naravno, da naletiš na osobu koju ponekad i ne želiš vidjeti?
Ma, bili smo mladi...ja 17,18, on nešto više od mene.
Sirotinja, problematikus, bez kuće i kućišta, ja u najgorm periodu razvoda svojih roditelja...i mojeg samotraženja.
I onda se pojavio - kao što to obično biva.
(ubijaju me ovi smajlići!!!
)
Dakle, pojavio se. Taman onakav kakav meni odgovara,pričom, zavodljivošću, načinom, smislom za humor...kasnije ću shvatiti da uz to moja ekipa mora imati i obavezno sjebano djetinjstvo ili neku falingu u smislu trauma iz istoga...
I trajalo je to mjesecima, bilo je prekrasno, moja draga mama ježila se pri samom spomenu te osobe, jer - naravno - nije bio ni budući doktor, ni profesor, niti inženjer...
Bah...
...u ono doba bila sam toliko puna samopouzdanja i vjere u sebe (cinizam!), da sam mislila da takvi samo mene čekaju...mo'š mislit...
I onda je prestalo trajati.Odjednom. Jednostavno se nije pojavio na dogovorenom dočeku Nove godine.
Ajme, i danas mi se pojavi osjećaj nelagode u želucu kad se sjetim toga...svi su znali da je u điru neka druga cura, osim mene...i to mi znakovito pokušali dočarati neverbalnom komunikacijom, ali ja...nekad štekam, i danas...
Pojavio se nakon par dana, posjeo me u auto, rekao što je imao reći i - zbogom.
E to iskustvo, taj period života, to je nešto što se ne zaboravlja.
Bauljala sam danima, nemam pojma kuda ni kako, znam da mi je bilo gadno i teško i loše i svakako...dok jedne lijepe večeri nisam pogledala to svoje lice u ogledalu i rekla - ma, kokoško, a radi koga?
I tu se prelomilo.
I završilo.
Bar što se jednog dijela priče tiče.
Ispostavilo se da je ta cura poznanica sa mojim budućim (onda mužem)...pa nailazimo na ovakve situacije :
Nas dvoje vani, ona i on u autu...auto usporava, ona i moj budući pričaju veselo i razdragano, a ostatak okrenuo glavu...nezainteresirano...ja već s povećim trbuhom ispred sebe...Noge klecaju, slabina - ali - prošlo je.
Prošle su godine i godine...Radim u banci, gužva neopisiva, za šalter dolazi lik...nije me registrirao, no kad je krenuo, kad sam ga hrabro (pa nešto sam naučila u međuvremenu!) oslovila, svi papiri su mu popadali na pod, nestao je u vidu zmajeva repa...
Da bi se vratio (znala sam!!!) nakon pola sata s pozivom na kavu...pa smo išli na kavu, pa smo pričali, pa otišli i na nekakvu večeru...e, da baš u doba kad sam se prvi put razvodila... (zašto mi se uvijek ponavljaju iste stvari??)
I tu je stalo, jer nije imalo smisla ići dalje, bojala sam se toga kao crnoga vraga - ipak je čovjek oženjen, nema više one kemije i osjećaja...
Da bih nakon par dana pročitala da mu se rodilo dijete...i to baš tu večer kad smo bili na večeri...c c c c, sram te bilo, muško jedno!!
I tako, opet prolazile godine, jednom mi je skoro pod auto zagazio, ali nije primijetio da sam to ja...
Prije par godina, ljeto, otok...snimim krajičkom oka auto, parkira se sa strane kioska, ali istog momenta se vraća natrag i odlazi...
Isti scenarij k'o u banci onomad...
Vraća se za pola sata (ma gle vraga!!!), opet priča priče za malu djecu, jer ne bi ni Bogu priznao da mu je neugodno 
, pa opet kava, pa pričanje do iznemoglosti...
I onda opet dvije godine pauze...sad je već frka, počinje se pojavljivati tu di sam ja...
Međutim, prasac muški, nema muda pozdravit kad je sa familijom...a poznam ga, kužim po izrazu lica, ne možeš ti, dragi moj, mamu tek tako preveslat...
Radi čega ne pozdravlja?
Straha od žene? Pa, za Boga miloga, ako joj u 26 godina nije dokazao da je voli (?) i da je njen (?), onda nikada ni neće...
Ne mogu vjerovat da bih baš ja bila razlogom nesuglasica...
A možda i bih...vidim ja njene poglede, stav, nisam baš skroz bedasta...
To su oni pogledi usput, traju trenutak, a kažu sve.
Ja to nazivam "muškom superiornom hrabrošću".
Neka mi muškarci objasne pravi razlog. Bez ljutnje.Ipak sam ja nekakvo žensko.
Pa se dogodi da sjedim s djecom, pijem kavu, a čovjek prolazi i malne pa mi zapne za nogu...
Mislim, ne mogu vjerovat.
Da bi stvar bila interesantnija, čovjek živi na drugom kraju Liburnije. Poslovan je.
Imetak je takav da vjerujem u priču o Feniksu.
Uspio je.
********
Zadnje iskustvo, a sad je to već pomalo i smiješno...
Na probu klape idem u jedno selo gdje nema puno življa. Zimi tom cestom jednostavno nitko ne prolazi, ljeti je drugačije...
I što? Jedini auto koji mi dolazi u susret - naravno, njegov auto...veeeeeliki, rijetko viđen na našim prometnicama...zaboga, što pak TU radi u ovo doba godine?
Uredno potrubim, naravno, teta je unutra, nema reakcije...al' baš me briga!!
*********
Baš mi je sad palo na pamet...sve mi nešto bježi u životu taman kad sam mislila da je već tu...muškarci, poslovi...
A kao mala vječito sam sanjala vlak koji mi izmiče za pola metra...a o putovanju u njemu mi ovisi puno toga...
**********
Da, baš...baš bi mi dobro došao jedan takav...s puno novaca, a bez hrabrosti...k tome još i prevarant.
Ne hvala! 
**************
Ja bi si radije - kad bih mogla birati - jednoga, recimooo...oženjenoga. Baš takvog!!
Naporno je imati nekoga uza sebe stalno, košta vremena, živaca i slobode. Naročito nakon svih iskustava.
Dovoljno pametnoga da drži svoje na okupu, a meni dođe kokolavat kada ima vremena.
Koji bi, ako već ima tu sposobnost, trebao dobro i pričati priče.
Da stvarno lijepo priča lijepe priče, jer meni bi i te kako bile potrebne baš takve, tek toliko da pomislm da je ono što mi se priča - prava istina. Pa da živim neko vrijeme u bajci.
Ono - da mi bude lijepo.
E, a kad bi došla ponoć, kad bi po redu i redosljedu kočija trebala opet postati bundeva, a lakeji mišovi - onda natrag u stvarnost!! 
Tako bi se možda dalo.
Da se ne bi slučajno dogodilo poslije po onoj: "da se bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, a toga nema i ne postoji..." Sačuvaj me Bože i primisli!
Fuj, bljak
**********
Inače, u pauzi između dva pričanja piz*******, radim nešto puno konkretnije i zabavnije:
Treba pripremiti sve tako da Omišajski babani i ove godine budu pic-pac na Korzu...
Post je objavljen 22.01.2008. u 18:00 sati.