jedna nova mama

Dobro pitanje .

Gdje je nestao onaj blog,oni postovi,ono ....?

I onda sam si malo išla čitati.
Svoje vlastite umotvorine.
383 umotvorine,posta.

Pa, eto.

Promijenih život stubokom.
Ove godine prvi put nakon trinaest punih ljeta radim i ostatak mjeseci u istoj, a ne samo sezonu.

Subote,nedjelje,petke i svetke.

Kako se životni prostor, broj ukućana i obaveza promijenio, a dan još uvijek ima samo 24 sata, lako je zaključiti da se moram poslužiti otrcanom,ali toliko istinitom rečenicom:

"Nemam vremena."

No imam blog.
Koji sam čak mislila i brisati.
Jednim klikom.

Jer ima stvari na koje nisam baš preponosna, ali odstraniti ih,a ostaviti samo - po mom mišljenju - dobre stvari, bilo bi farizejski.

Nemam registraciju samo zato da mogu komentirati.
To mi je isto malo bljak.

Pa kad me nešto stvarno razljuti,da budem fina,onda to brzinom svjetlosti i istresem.

Jerbo sam na prstima brza ki na jeziku.
Pogotovo kad sam adrenalinizirana.

Osim toga - umorna sam.
Ubi me sezona, a poslije nje nije bilo slobodnih dana, još manje godišnjeg odmora.
I nisam baš u poziciji da isto tražim, jer - koga ti je molit, nije ti ga srdit.

Pa nadalje,nemam baš radi čega ni kukati previše.

Uzrok mojih kuknjava napokon je nestao, nema poticaja na skribomaniju.
A skribomanija je kod mene izražena u trenucima jake napetosti.
Ispada da sam bila napeta konstantno 3 godine.
No krasno.

Jedino da ne počnu izlaziti na površinu posljedice te dugotrajne napetosti.

Ma valjda neće, rješavala sam je se - upravo pišući i provodeći vrijeme pred ekranom.

A život ide dalje.

Ljudi se mijenjaju.
Mijenjaju svoje poglede na svijet.

I to je OK.
Znači da se razvijaju, da uče, da shvaćaju.

Prestaju osjećati potrebu za jednim, a pažnju usmjeravaju na druge stvari.


******

Što se krize tiče - ah, ipak smo dobrim dijelom generacija NNNI, a osim toga - a što to još nismo okusili, a da nije bilo krizno, stabilizacijski, par-neparovski....?

Sjećam se da su unazad dvadesetak godina pričali kako su se na recepte - liječničke - kupovale bunde, parfemi i slični "lijekovi"...nikad nisam i ni sada se neću zamarati pitanjem - a kako? - jer moj mozak to ne može shvatiti...ali gdje ima dima, vjerovatno ima i vatre...

Danas kaže naš ministar zdravstva da je "razočaran time kako će ljudi prije kupiti mobitel i platiti osiguranje za auto, nego brinuti se o svome zdravlju".

O, zaboga, čovječe, pa zar je tako i toliko teško vidjeti radi čega je to tako?

Zašto nitko nigdje u svijetu ne razmišlja ni o čem drugom nego o tome kako će si što kupiti, priskrbiti, nabaviti?

Možda da se umjesto vječitog zatupljivanja raje reklamama o lijepim stvarima koje "moraju imati" i još boljoj hrani koju moraju proždrijeti, postavljalo neisplative reklame o važnosti zdravlja - e, možda bi u tom slučaju, i na duge staze, ta ista raja malo drugačije razmišljala...ovako - o tome se misli tek kada je pomalo kasno.

Svijest o zdravlju, o preventivi, gradi se, valjda, na sličan način kao i svijest (?) o lijepoj vanjštini.
Tupljenjem do besvjesti.
Jer čovjek jedino tako valjda može nešto utuviti u glavuduru.
Kao što je utuvio da je jedino važno na ovom svijetu - "imati".

Dok ga ne klepi.
Po toj istoj glavuduri.

Pa ondak moj ministre, zasukati rukave, štampati dozlaboga skupe jumbo plakate, kao onda kada treba ostati na vlasti, plaćati dozlaboga skupe reklame, kao kada se prodaju kojekakve tričarije, markirane, naravno...Odriješiti kesu i potrošiti lovu koja se neće vratiti, osim što će možda učiniti da razočaranje razmišljanjem građana bude što manje.
U suprotnom - od reforme ništa.
Štono bi se reklo - psi laju, karavane prolaze....

Priča prva:
dijete, beba, pelenaš, dogegalo se do stalka s novinama.
Još je malo nesigurno na nogama.

Uzima nešto, gledam, nigdje nikoga.
Auto, džip, kreće unazad, uzimam dijete u ruke, glupo mi je da ga pitam gdje mu je mama, kad očito još ne govori.
Nakon nešto vremena stiže vrla majka, sa cigaretom u ruci, sa cicama "na izvol'te", u štiklama...polako i nervozno, iz kafića...:"..pa, ja ću da poludim, ne mogu ni kavu u miru da popijem!"

Guram joj dijete u ruke, ni hvala ni pomoz'Bog, ali zato uzvraćam: "Nećeš ti poludit, nego ovo dijete s tobom...e, ženo - svaka ti čast!! "

Čujem, žalila se poslije kako sam bezobrazna...i da bi ja vidjela kad bi imala troje djece kao ona....hehe, draga moja, imam ih malo više...

Priča druga...

mjesto radnje isto, večer, nešto poslije sedam sati, ružno vrijeme, nigdje nikoga, mrak...
Eto male kreature, sa ključem od auta u rukama, bez privjeska, pravo kod mene: "Ja bi kupija cutić!"...eto meni još jedne prilike!
Opet gledam, opet nikoga, opet nitko ne zaziva niti trči...par metara dalje more, barke, cesta, sklizava...

E, ova zna pričat, pitam je gdje joj je mama..."tamo dajeko pije kavu!"...
Uzimam je u ruke, uzimam joj ključ (hmmm...žao mi je što ga nisam sakrila!), čekam....stotinjak metara dalje žena stoji, okreće se. Opet s cigaretom u ruci.
Mašem joj, dozivam je a ona polako, s noge na nogu prilazi i usput sa širokim osmjehom na licu pita: "A hoće li me tko prijavit'?"
"A tko će vas prijavit, ženo, to je danas postalo u vašem gradu simptomatično i normalno da ljudi ne primjećuju kako im djeca, ovako mala brišu...hajte s milim Bogom..."

Kad eto nje kod mene: "Što ćeš da ti mama kupi?" obraća se malenoj...
Ne mogu vjerovat!

Nisam izdržala: "E, a da joj malo objasnite da ne smije od vas odlaziti umjesto što je još i nagrađujete za to?!"
Dobila sam glupav osmjeh i na trenutak se ponadala da je teta shvatila...ali ne, ne vjerujem...Ma, nije sigurno!

Na žalost.

*********

Iz obitelji nastalih u ratu, regrutirala se neka generacija djece koja diže ruku iz dosade na druge vršnjake.
Ubijaju.

Napadaju.

Nisu svjesni uzročno-posljedičnih veza u svojim postupcima.

Zašto?

Gdje smo zaglibili?
Pogriješili?

Kako to ispraviti?

Sigurno ne ovakvim odnosom prema nekim još novijim generacijama.