jedna nova mama

Jedan oduran petak.
Koji je jako dobro počeo, a sad ne vidim kraja tom danu.

Upozorena sam.

Da pazim što pišem na blogu obzirom na svoju funkciju. Volontersku. Za dobrobit mlađeg naraštaja. Za koju znam da je čista borba s vjetrenjačama, ali pokušavam. Često bezuspješno.

Pa mi dođe da sve pošaljem k vragu.
I funkciju i vjetrenjače.
U hrvatskom stilu.
Linijom manjeg otpora.

Jer bi me "netko mogao i tužiti".
Pa čak i samo na osnovu indicija.
Ako nasluti da je pisano o njemu / njoj.

Bez obzira na to što ima putra, maslaca, butera na glavi.
Tonu.

Živjela demokracija.
I hvatanje sitnih riba.

Velike i onako uvijek pojedu male, pa ostanu site i netaknute.

Jer, kažu, internet je "pantagana - živina zajebana".
A ja, glupača, mislila da je to neka dobra stvarca.
Poput auta.
Da se vozam.

Al', eto, i na internetu mogu izginut' k'o i u autu.

*************

Što ti je čovjek.
Kroz cijelu povijest izmišlja nešto za svoj boljitak i onda to brže bolje zloupotrijebi i preokrene sebi na štetu....


Odoh.
U svoja četiri zida.
Šutit.

Da me ne bi zla sudba, usud, karma zadesila.

Ne razmišljat'.Ne više.

Otupit. Pod hitno.

Postić' meni tako drag nivo lokve.

I čitat žutu štampu. Da sve bude u stilu.

O tome tko je koga, kako i zašto.

Koje su kreme IN, a koje OUT.

A onda ću gledat svoju djecu.
Samo svoju i ničiju više.Jer ona nisu sastavni dio nečega što meni, nama treba.
Moja djeca - moj auto - moj ručak - moje cipele.

TO!!


I svoju frizuru,narafski.

Za druge mi se živo.....

Pale sam na svijetu.
To je cilj i svrha.

Usput nekoga zgazit' ako me slučajno zasmeta pri postizanju tog cilja.

Zaboravit pojmove kao što su: altruizam, empatija, zajedništvo, dobrota i sve ostale floskule kojima se svekoliki puk razbacuje dok drži figu iza leđa i konta kako će tim razbacivanjem zaradit što više para.

Volonterstvo?
Dobra volja?
Majka Tereza?
Satisfakcija samo radi toga jer vidiš da si nekom pomogao?

Ma,daj, mama...a pobogu - gdje ti to živiš???

Shvatila odavno, ali danas je definitivno sjelo:
čitav svijet vrti se oko love i seksa.

I nema majci načina i toga tko bi to promijenio.

Meni, na žalost, tu nije mjesto.

Netko me krivo skrojio.

Jer mi se želudac okreće na to.

Pa se vraćamo na ono:
u četiri zida (čak ne niti svoja), isključivo moja djeca, ostalu zaboravljam i ne vidim.
Isključivo moji problemi - tuđi...?

Ma tko ih ****.
Što će mi drugi?
Što će nam uopće drugi ljudi?
I onako služe samo zato da ih iskoristimo i zgazimo.
Bez milosti.
Sa vječnom dozom kalkulantstva.
Iskalkulirati kako uz što manje truda, sa što više prepredenosti izvući iz drugoga maksimum.

I onda mu se debelo, zlurado smijati...."...što si glup na mater svoju?!?"...

I tužiti ga, ako slučajno proba nešto reći protiv.
Zakon sile jačega.
Prirodna selekcija.
Uništiti slabijega.
***********

Ponekad se gadim samoj sebi kad pomislim da spadam u red inteligentih bića, takozvanih ljudi.

******

I na koncu: vidim da svatko tko je iznio istinu o nečemu na ovom blogu -da je NADRAPAO.
Ne želim nadrapati.

Ako samo malo obratiš pažnju, vidjet ćeš da oko tebe nikad ništa nije isto.
Svaki dan, svaki trenutak, svaki doživljaj nešto je novo i jedinstveno.
Samo treba usmjeriti pogled, otvoriti dušu, dati srce.

Ovakva slika vidi se samo jednom.
U sljedećem trenu - nema je više.
Čuvamo je, pamtimo.
I čekamo drugu.


A ovo je ljubav.
Ne treba tu ništa drugo.
Ni riječi, ni objašnjenje.


*******************

Ovo je jedan od trenutaka.
Gore opisanih.
Njih četiri do pet, jedan/ jedna je sakrivena u sigurnosti majčine utrobe još par mjeseci.


*******************
I ovo je jedan od trenutaka, čudesnih...igrati igricu u ovoj pozi, sa tipkovnicom ispod stola...ne znam.

*******************

Kako je Zagi pokušao zeznuti stvar svojim nenadanim dolaskom, malčice nam je na tren poremetio planove, ali mi smo se snašli.
U glavnom me nema doma, živim na dvije strane, tako da mi ni PC nije dostupan.
Valjda će se situacija u dogledno vrijeme stabilizirati.

Pozdrav i poljubac svima!

Ministar turizma navodno ne zna niti jedan strani jezik.
Radi dobro plaćen i odgovoran posao.

Koliko uspješno - vrijeme će pokazati.

*********

Posao prodavačice u salonu keramike iziskuje "vrsno poznavanje engleskog i talijanskog jezika u govoru i pismu".

Za ne baš veliku odgovornost (u odnosu na Ministarstvo) i puno manju plaću.


***********

Na kojoj planeti ja to živim??

I onda možda neko vrijeme odmaka.

Događaju se čudne stvari u životu. Ono što bi htio - nikako da dođe, ono čega se bojiš - češće je tu. Povezano nekom čudnom niti uspona i padova.
Kažu da je sreća u tome što pamtimo samo lijepe stvari, ružne već manje.
Dobro, ako je tome već tako, zašto baš te lijepe stvari trebaju biti povezane sa osjećajem gušenja, boli, žaljenja za nečim što je bilo prekrasno, prelijepo, puno onog nečeg u čemu se uživalo svakog trenutka, svake sekunde, nastojeći zapamtiti svaki pokret, gestu, riječ, osmjeh, izraz lica?
Baš zato što je negdje u dubini stajala ona opomena...proći će.

I onda kada prođe, onda kada dođe trenutak u kojem moraš shvatiti, prihvatiti da je to bio sastavni dio života, uzlazna putanja dijagrama do određene točke -tada, silazeći natrag, ne možeš ne osjetiti bol, prazninu, tugu, gušenje.
Ne možeš pobjeći od sebe.
Ne možeš odrediti u kojem trenutku će na površinu izaći sve ono što se taloži dok misliš da se smirilo, primirilo.
Ne možeš upravljati emocijama, a svjestan si da je to tako i da drugačije ne može biti.
Izanalizirao si sve do srži, postavio stvari na svoje mjesto, sve je savršeno logično i razumljivo..."to je život, to se događa, nisam jedina, ima i gorih stvari, drugačije nije niti moglo biti, bilo je lijepo dok je trajalo, sretna sam što sam uopće poznavala takvu osobu, ispunila me plemenitošću, mnogi ljudi nikada to ni ne probaju..."
Sve to stoji.
Priče.
Istinite, ali beskorisne.
Suza krene.
Gušnje ostaje.
Bol u prsima.
I traje.
****

I onda se jednog dana probudiš, pogledaš u ogledalo, neka sreća te oblije, misliš - eto, gotovo je.
Kreneš, ljudi ti se čine drugačijima, veselijima, sve je nekako ljepše.
I živiš. Sretna si. Shvaćaš da čak i ne misliš više na sve ono što te do jučer tištilo.
Pa prolazi vrijeme.

Dok se i opet ne nađeš u nekoj nenadanoj, bezveznoj, ničim izazvanoj situaciji koja brzinom munje izvuče na površinu sve spremljeno u najdublju ladicu.
I opet padneš, pa se digneš, pa padneš i tako stalno...

Navikneš se vremenom, vjeruj mi.
Na sve se čovjek navikne.

Pričati o tome kako ima još ljudi na ovome svijetu - znamo i ti i ja da je izlišno.
Ima dobrih ljudi, ima. Ima ljudi koji bi dali za nas sve na svijetu.
Koji bi nas držali kao malo vode na dlanu.
Bezuvjetno.

Ali....kao što reče jedna blogerica: ne bih ja ono što mi se nudi, već ono što je srcu drago.
********

Nemoj biti izgubljena.
Niti malo.
Ljudi emocija poput naših posjeduju nevjerovatnu unutarnju snagu.
Samo je treba pronaći i pravilno iskoristiti.
Kako - to je već na svakome pojedinom čovjeku da odredi.

P.S.
Malo mi je dosta anonimne neotesane balavurdije, zabranila sam komentiranje anonimcima, javi mi se mailom, naveden je u boxu sa strane.

...kao i neki drugi novopridošli Dani - ne baš značajno.
Nema navike, indoktrinacije...ja još uvijek patim za feštama 8.marta, koje sam gledala iz prikrajka, nešto malo kasnije i sama sudjelovala u njima...došla sam do zaključka da je taj 8.mart bio mnogim ženama jedini dan u godini kad su legalno, od strane poslodavca i robovlasnika mogle skinuti lanac i opustiti se...što je bilo nakon toga - bo!

Skrenula s teme, opet...ništa čudno za mene.

Kaže Wikipedia:
Sveti Valentin bio je biskup i mučenik, a živio je u 3. stoljeću. Pogubljen je 269. godine odsijecanjem glave u doba kad je Rimskim carstvom vladao car Klaudije.

Kasnije je car Julije I. u 4. stoljeću nad njegovim grobom podigao baziliku, te se od tada taj svetac počeo štovati među kršćanima. U 15. stoljeću je ovaj svetac povezan s blagdanom zaljubljenih, što se održalo do danas.

Spomen mu je u Katoličkoj Crkvi 14. veljače.


Valentin kao zaštitnik zaljubljenih
U Starih Grka je od sredine siječnja do sredine veljače bio mjesec Gamelion u kojem se obilježavala svetost braka Here i Zeusa.

U antičkom Rimu 15. veljače bio je dan kad se slavio Lupercus, bog plodnosti (često prikazivan polugol, obučen u kožu jarca). Djevojka koju bi glumac koji je personificirao Lupercusa dotaknuo, bila bi uvjerena kako će biti plodna.

U Srednjem je vijeku sredina veljače tradicionalno bila smatrana kao doba kad se pare ptice.


Crkva i dan Sv. Valentina
Sve do 1969. godine dan Sv. Valentina slavio se 14. veljače kao spomen. Dan je zatim izbrisan iz katoličkog kalendara, te je postao tek neobavezni spomen dan, zbog želje za smanjenjem broja spomena svetaca o kojima nema dovoljno povijesnih podataka.

Ha!

Baš slušam na radiju..."DJECO, dovedite svoje roditelje na projekciju crtanih filmova Ninje kornjače povodom Valentinova....svaki zaljubljeni par koji kupi CD u Dasllas recordsu, dobiva popust....dođite na obilje smijeha (?) i zabave povodom dana sv. Valentina u Mercator..."

Srca na štapiću, sa mašnicama, bez mašnica, na klaviru, pokraj njega, beznadno crvene ruže, jastuci ruža, poruka napisanih milijune, srcedrpateljnih, cajkaških, kratkih, dugih, nespretnih...Srce tu, srce tamo, na šalicama, u bombonjerama, na medvjedićima koji žele zagrljaje, šalju poljupce, leže, sjede, skakuću...

Ma?

Kad sve to vidim, makar i usput - i ja bih jednog medu...sa plavom kapicom, crvenim obraščićima i veeeelikim srcem. Crvenim.
Plišanim.

Podlegla sam materijalizmu!
**************

Pretpostavka - Valentinovo je dan zaljubljenih.
Onih koji se vole.
Koji su tek zaljubljeni ili su to cijeli život.
Ili povremeno.

Ili nenadano, sretno, nesretno...
Pa se muče.
Bili sretni ili nesretni.
Ako su sretno zaljubljeni, neki vrag ih nagoni da budu pod stresom i nesretni jer bi stalno htjeli biti uz ciljani objekt.
Ako su pak nesretno zaljubljeni - kuku i jao meni!!

Na koncu, i sam sv. Valentin bio je mučenik...odrubili mu glavu...valjda je zato simbol zaljubljenih - da se zna kako ćeš se patit ako dozvoliš da ti se to dogodi.

Ma šipak ćeš dozvolit.

Zdrma te.
Nađe te tamo gdje se najmanje nadaš.
Kako netko reče - izbaci te iz cipela.
Drito u orbitu.
Neovisno o godinama, spolu, rodu, broju i padežu.
Pa ne znaš jel' bi plak'o od muke il' od jada...na samog sebe i sve oko sebe.

Pa si u nekakvom čudnom levitirajućem stanju, zvanom ni vrit ni mimo...pa ne kontaš jesi li to ti il' te netko drugi vuče kroz zrak...
Ne funkcioniraš.

Zapravo, funkcionalnost ovisi o čipovima koje su ti ugradili neki nekad isto tako zblesavljeni.

Ako si kojim slučajem preemotivan, ako ti se svaka tužna slika čini razlogom za revanje, a svaka lijepa riječ dobrom prilikom za puno srce...e, onda si gadno nadrapao.

Ako si pak malčice drugačiji, prizemljeniji, ako možeš upravljati svojim emocijama (definitivno ne vjerujem u to i nitko me neće uvjeriti u suprotno!), onda je stvar nešto lakša.

Ako si pak prasac koji se može "zaljubljivati" k'o mačke s kontejnera ( upozorenje: tko kaže da mačke prolupaju samo u veljači - laže!! ) onda je to dobro. Jako dobro.
(Prasci i mačke....svašta, mama!)

No, ima tu i varijacija na temu.
Da ne bi bilo sve jednostavno i uprošćeno.

Recimo, kad naletiš na nekoga tko te,'ajmo reć' - voli, ali ne toliko koliko ti njega/nju.
I znaš da je to tako, ali oni, netom spomenuti čipovi, nikako da prime informaciju...Pa ne znaš jel' bi ubio sebe ili njega...u principu - nema mrtvih, al' nije da ti ne pada na pamet...

Ili kad, recimo, naletiš na nekoga tko ti je drag, ali samo drag, a taj netko se zabljači (??? ) u tebe do bola, pa ti je krivo, najradije bi pobjegao, a ne znaš kako...pa se osjećaš krivim, a ne možeš bit baš toliko empatičan da iz nekakvog sažaljenja radiš stvari koje ne možeš...

Ili kad, sačuvaj me Bože najgore solucije, nabasaš na nekoga tko ti ostavi toliko traga, tko te toliko omami, da zapravo kasnije shvatiš kako doslovno u svima drugima tražiš uvijek baš nju/njega.
A klonova nema.
Nema ni kopija.
He, bilo bi dobro da ima, pa naručiš...može i pouzećem...

Pa onda ne bi morao, pričajuć' sa nekim, čekati reakciju koju nećeš dobit ni mrtav...kad se nekom povjeravaš - garantirano nećeš dobit razumijevanje i savjet kakav bi dobio u nekim idealnijim uvjetima...etc.etc....

Ne bi te streslo saznanje da ne želiš više ništa što nije točno takovo - ni više, ni manje. Samo i isključivo to.

I sve je Ok ako to traje malo...kratko...mjesec-dva...godinu...al',brate mili, kad to potraje toliko da već postaje dosadno k'o kamenčić u cipeli, pa ti ne da maknut' nigdje drugdje - e, to već ne valja.

Pa se pitaš - pa, majku mu i Valentinu i kemiji i čipovima: jel' se to nije moglo malo bolje preraspodijeliti među ovima što dvonoške hodaju po kugli, a zovu se inteligentnima??
Ono - čisto iz razloga da nam svima bude lakše...ili malo ljepše.

Da svi možemo u toj ljubavi uživati.
I da nam ostane u lijepom sjećanju, bila ona prva, druga, peta, n-ta...

A ne da nakon svake postajemo paranoičniji, zatvoreniji i prestravljeniji...


Jer, šalu na stranu:
Negdje postoji netko baš za nas.
Za svakoga po jedno biće.
Ona druga polovica školjke.
I ma što god mi o tome trabunjali (mama, mama!), bez toga ne možeš.
Misliš da možeš, uvjeriš se da možeš, čak tako i živiš...a onda - paf!!

Sva samouvjeravanja, filozofiranja, pametovanja o samodovoljnosti i o "puno drugih lijepih stvari na ovom svijetu", jednostavno padaju u vodu ili ne drže vodu - kako tko voli.

Pa bi bilo lijepo danas nekome reći "volim te".
Ne samo danas.
Svaki dan.

Bilo bi lijepo da i tebi netko to isto kaže, pokaže svaki dan.
Da te nahrani.
Da ti srce bude veliko, najveće.
Da ti svijet izgleda kao jedna velika lijepa slika u kojoj nema mjesta tegobama i ružnome.

********

I zato - svima koji imaju nekog takvog, onu svoju drugu polovicu, od srca želim da njeguju i čuvaju to što imaju. Da im danas bude lijepo, a i sve ostale dane, naravno.
Da shvate, ako još nisu, da je to ipak najvažnija stvar na svijetu.
Ta ljubav.
Ljubav pogledom, rječju , pokretom, šutnjom.
I to ne samo na početku.
Uvijek.

Onima, koji pak nisu te sreće, kojima tu i tamo nekakva suzica hoće uteć' iz samo jednog oka...e, njima želim, isto tako od sveg srca, da ipak jednom osjete svu ljepotu ljubavi.
Bez obzira na sve što ona može donijeti sa sobom.



DODATAK:
Kako dobivam komentare i u živo, ne samo na blogu, moram prenjeti jedan, obećala sam da ću to učiniti...Neće biti ni sjena originalu, jer to je jednostavno nemoguće pohvatati i u komadu staviti na papir, ekran....autor istog je poprilično hiperaktivno i lucidno, nadasve trčeće biće
Dakle:
Sv. Valentin, nisi to znala, mama,sram te bilo - bio je i liječnik, zaštitnik bolesnih. Kako u današnjem društvu liječništvo, uopće ništa što je za dobrobit ljudi, nije popularno, a prevladava "konzumeritirizam" ( ili nešto slično tome!), kada se sve kupuje i prodaje, to je dovučen iz nekih drugih krajeva i brižni Valentin, pa je postao zaštitnik blagajnika, prodavača, sakupljača novaca i njihovih gazda.
Eto, mama draga, to ti je Valentinovo.

A, da.

Danas je i opet (gle vraga!) - srijeda.

Od drugih različita po tome što je stigla poslije prijašnje, a prije sljedeće.

I dan je fantastičan.

Malo, samo malčice prohladan, a mirisom podsjeća na proljeće.

Glavno pitanje:

a što učiniti?

Što uopće učiniti?

Sve je smotano, na hrpi, odjednom, očekivano, neočekivano.

Možda nekim redosljedom.

Jedno po jedno.

Metodom instinkta.

Prijateljica mi je poklonila karticu.
Još kad se Metro otvorio.

Bila sam obadva puta tamo.
Prvi put prošle godine u potrazi za školskom torbom, jučer u pratnji.

Prijateljici su rekli da je firma njenog muža blokirala stotinjak kartica. Ostavili su samo 4.
Nemam pojma i ne interesira me.

Teta na ulazu je ljubazna (više službena).

Uzmemo to što nam treba.Jedan artikal.
Odjevni.
I nije tamo baš tako jeftino kao što sam čula, mislila.
Meni ne treba ništa.

Na kasi - tuga.
Ozbiljnost.

Jedna teta čita artikal, poklanja vješalicu.
Druga teta naplaćuje.

Ozbiljne do neba.

Vrećica?

Nema.

Pa kako nema?

Lijepo - nema.

Uzmemo pidžamu - sa vješalicom - pa put izlaza.

Kontrola kupljenoga, uspoređivanje sa računom.

Dobro je.


Mislim da više ni u pratnji ne idem tamo.

Mogu reći samo FUJ!

Čini mi se da sam naslov možda ukrala iz nedvne emisije "Latinica", koju uzgred, nisam niti gledala, jer mi je sama najava za nju već poprilično digla tlačinu...

Elem, kad sam išla u ondašnju Šuvaricu, naj-klasa razreda u (današnjoj) gimnaziji, bili su novinari...Nekako su bili birani, najjači, najpametniji, etc.etc....Odgajateljice su već slabije kotirale.
Da.
I prolazile su godine, ne znam kolko se njih isprofiliralo iz tih grupa, koliko ljudi se uopće bavi tim poslom, ali dobar dio onih koji se danas nazivaju novinarima i potpisuju što inicijalima, što punim imenima podno svojih uradaka, za moj pojam nemaju veze sa tim pozivom.
Gledam jučer - uopće nisam zapamtila koje novine ili žuti tabloid su u pitanju - slika našeg pjevača koji je dovukao u Zagreb poprilično jaka imena, koji dobro radi svoj posao, ali eto...opet je poljubio neku tetu koja nije baš njegova.

Prva reakcija bila je : a, evo opet!
Danas, pijući kavu, preko ramena gleduckam u ono malo čudo od tzv. novina, za 3,00 kune...najvažnija vijest, najbitnija stvar koja se događa zadnja dva dana, slikom i rječju - opet on!
Uz napomenu da su slike autentične!!
Nisu montirane.
Nisu uljepšavane!
'Ajde rajo! Gutaj i opet tuđe živote!

OK, ako netko i želi gutati tuđa sranja, ma neka mu je u slast. Svakom prema potrebama.

Ali vraćam se na poziv novinara:
odakle u ovom životu pravo bilo kome od nas, bilo kome od ijednoga stvora na Zemlji, da iznosi ovakve stvari u javnost?
I ZAŠTO?
Kad god pitam ZAŠTO, ne dobijem odgovora...
Pa bih molila da mi neko da konkretan odgovor na pitanje, ali ne ciničan, nego pravi argument...

Da li je netko od tih bolesnika - jer drugo i nisu - posmislio na trenutak da se iza tih fotografija ne krije nešto drugo osim onoga što je njihova pokvarena, spletkarska mašta mogla izmaštati u trenutku?
Da li je autor tih nepismenih redaka i mutnih (a i moje su!) fotografija zapitao samoga sebe - "A što sam ja time dobio? I što sam uopće jednom čovjeku, njegovoj ženi, djetetu, obitelji, napravio?"

Naravno, postoje tužbe za iznošenje neistina, materijalne naknade za duševne i ine boli, ali znamo koliko to kod nas traje, a kad su javne osobe u pitanju - i to je opet stvar koja se do besvjesti povlači po stranicama kojekakvih novinčica...

U ostalom, ako ćemo i sa aspekta zlobe, što bi Ban rekao "jer ljudi su pokvarena rasa, prljava i zla...i tko ljude sluša, uvijek nastrada..." - pa ako krenemo i od toga, što je taj pjevač učinio bilo kome od nas da bi ga se blatilo?
Ne držim mu stranu, niti opravdavam, niti ne opravdavam, niti mi se sviđa, niti ne sviđa, totalno sam indiferentna prema njemu , ali ovo je zbilja pretjerano.

S druge strane, eto, Tarik dobio sina....Jebote, svaki dan se rodi mali milijun djece, pa nikom ništa.
Ni fotki u novinama, ni spomena o bilo čemu.
Za malenoga znamo i kako se zove i koliko ima kila i koliko je dugačak, i jel' se ukakio dva ili tri puta, znamo koliko puta su mu se mama i tata nasmiješili...pa ako slučajno to ne vidimo u većim novinama, onda to vidimo u onima manjima...o'š na početku, o'š na kraju, tek toliko da ti ne utekne informacija...
Bitna informacija.
Jer bez toga ne bismo mogli preživjeti još jedan dan.

Kao ni bez podatka da su Aguileri cice duplo veće nakon poroda..ma zamisli!!
Ja ne znam, zbilja neko čudo od žene....rodila, pa su joj cice duplo veće...
Al' neka se ne brine, već će se vratit u normalnu.
Provjereno.
Oprobano.
******

Pa sad: kad se zna koliko se dnevnih novina kupuje, koliko se slova i slika guta, kad se zna kolko onih malih za 3,00 kune dnevno prođe kroz ljudske ruke...Pa jel' uopće čudno da smo svi malo pomunjesali?
Usput, znam jednog koji je rekao, uzevši baš te male novinice u ruke :"Ja se bojim ovo čitat...ja te novine jednostavno NE ZNAM čitat!!"

Jel' čudno da nam se, hoćeš-nećeš, u glavi skupilo brdo informacija, poluinformacija koje jednostavno nemaju veze ni sa čime, a najmanje sa životom?
Koje nam stvaraju sliku nečega što i nije stvarnost?
Koje nas stvaraju glad za još takvih bedastoća, preskačući pri tom i te kako bitne i lijepe stvari koje se događaju oko nas?

Htio-ne htio, pri spomenu nekoga imena, odmah reagiraš...jednostavno znaš tko je Britney, moraš znati koliko je ima iza svakog ugla, iz svakog tetrapaka...moraš znati za svaku šušu jer ti je serviraju masu puta na dan, a kad se zapitaš - čekaj malo, a tko je to? Što ta osoba uopće radi u životu? - ne dobivaš odgovora..
Na što se to novinarstvo svelo?
Na hranjenje nečega što se do nedavno zvalo ljudskim bićem?

Na trčanje za nekakvim psom u Saboru? Zlatnim retriverom koji je njušio eksploziv?

Gdje su ljudi sa običnim životima?
Gdje su oni koji svaki dan učine nešto dobro ne tražeći za to ni slavu ni novac ni novinske stupce?
A imali bi i te kako upliva na razmišljanje ljudi, ako krenemo logikom upijanja informacija...

Ma, ne...

******

OK, ima i na blogu svega. Ljudi pišu svašta. Sve što ih muči ili što misle da bi nekoga moglo interesirati.
Iznose i svoje živote.
Kelje svoje slike.

Ali to rade SAMOVOLJNO, dobrovoljno, znajući otprilike kakove su posljedice toga...

Ne stavljaju tuđe slike i ne pričaju bedastoće o drugim ljudima.
Ne žderu drugima živce kopajući po njihovoj intimi i privatnosti.
Osim malo komentarima, nekad...ali to je normalno.

Što bi dalo za zaključiti da su blogeri X puta bolji novinari od onih koji su se, kao, školovali za to.

Pišu konkretno.
Analiziraju određene teme.
Drže se kakvog-takvog reda.

Ako ćemo pravo, i fotografije su kvalitetnije i smislenije, bez obzira na amaterstvo mnogih, od onoga što gledamo po novinama...

Dakle, blogeri - svaka čast!!

Jer da je trajalo samo još pola sata duže...

I onako sam...

Bilo je kratko, al' žestoko...

Ako malo zvuči nesuvislo.....

Bit će bolje...

Evo kako je jučer to izgledalo u Omišlju...



To je taj...kažu da je kriv, samo mislim da su opet fulali lika...



mlade snage, najslađe...



Prilika za isprobavanje akrobacija...





EKIPA...



klopa, naravno...



neuobičajeno ozbiljni...ali ne zadugo..



jos jedno maleno, uz dozvolu...









rekla je da mogu...





pročitali pa spalili...opet krivoga, naravno...











I načelnik nam je tu...




I tako...još samo da odem po perilicu za suđe koju sam zaradila na tomboli u Čavlima (provjereno i istinito!), da pospremim ova plava čuda i riješim se dlaka....a ima ih na svim nemogućim mjestima...da se skockam i pokupim popadale dijelove...
Pa do iduće godine...
Ili do ljeta ...Ljetni karneval...

Baš smo si bile zgodne.

Tu sam.
Živa.
Zdrava.
Čitava.
Rekla bih da je pamet ostala na Korzu, ali nije jer je nije ni bilo.
Mobitel je ostao na Korzu.
Ali kako one i djecu Bog čuva, tako je i kartica spašena.
Mobitel nije.
Najviše mi je žao privjeska. Malog magarčića, onog iz Shreka...

Ovako:
slike su takve kakve jesu, neću se opravdavat, ali ajmo reć da je vrijeme bilo loše, pa....

U ostalom, ja sam totalni amater za fotografiju.

Omišalj







Druga grupa, "FEAR FUCKTOR"





















Kiša, cijelo vrijeme...



Malo odmora nikom ne škodi...



mutno...

















Logistika...





magareća klupa...







i malo moje ruke...



'ko je rek'o da je hladno??



pa opet malo mutnoga...







pa opet on...



pa ona...



...pa oni...



...dobar tek...







Fear fucktor...









i opet mutno...al' se bar boje vide...





aha!! njega ste već sigurno vidjeli...







Neprepoznatljiva....dosta joj je svega...



zato je on neumoran...i jedan od pametnijih...



Ferlin i naš Brujo u civilu...



Ferlin i Joso...



Samo vanjski prijelom...pločice i šarafi...performance pred glavnom binom.
Šalim se, dobro je prošlo...hvala Bogu.



Halubajci za kraj...









A ovako smo jutros krenuli u školu...popodne je spaljivanje Pusta, 'ko živ - 'ko vrabac

Nosim vodu sa sobom, ne obećavam slike, ali možda ih bude



Ja. U odnosu na lani, ovo je nikakvo, ali nije bilo druge...ne možeš imat i ofce i nofce...

Danas je nedjelja

Dora je, naravno, povraćala jučer cijelo popodne.

Nema teperaturu, barem to.

Obzirom na to da je pola njenoga razreda u tomn stanju, nije ni čudo.
Samo ne kužim KAKO baš sada, ni dan prije ni dan poslije.

Još ne znam što ću s njom, da li da je vodim sa sobom ili ne...

Molim bez komentara, koji put ni ja nisam baš svoja...

Ništa...uz Božju pomoć, krećemo oko 10, pa šta bude.

Magarac sa roza šalom uz pripadajućeg malo manjeg i možda jednog još manjeg magarca...e, to smo mi

Slike i dojmovi...što prije budem stigla

Tek da se zna.

Plus još ponešto na rezervnom.

Onom koji služi kad pametni ljudi napadaju nedužne tete po blogu.hr.

Valjda nedužne.

Elem, danas je petak.

Petkasti petak.

Em mu se veselim, em je tmuran.

Malo je hladnjikavo.

A prijete se nekakvim snijegom sutra...i to ovdje, u Primorju.

Pa u nedjelju kišom.

A to ne bi bilo dobro.

Jer osim što moramo bit na otvorenom cijeli dan, još moramo i milenijsku sliku svih maškara sa Riječkog karnevala napravit.

I bilo bi dobro da bude barf malo sunčeka. Mrvicu. Tek toliko.

No, vidjet ćemo.

Kostim je tako dobar, tako je fino skrojen, k'o po mjeri, rašila sam ga već nešto puta, pa sad opet...na kraju će to bit sve samo ne tovar...

Ma, ne vidi se iz aviona...

Tako.

Uživajte!!