I onda možda neko vrijeme odmaka.
Događaju se čudne stvari u životu. Ono što bi htio - nikako da dođe, ono čega se bojiš - češće je tu. Povezano nekom čudnom niti uspona i padova.
Kažu da je sreća u tome što pamtimo samo lijepe stvari, ružne već manje.
Dobro, ako je tome već tako, zašto baš te lijepe stvari trebaju biti povezane sa osjećajem gušenja, boli, žaljenja za nečim što je bilo prekrasno, prelijepo, puno onog nečeg u čemu se uživalo svakog trenutka, svake sekunde, nastojeći zapamtiti svaki pokret, gestu, riječ, osmjeh, izraz lica?
Baš zato što je negdje u dubini stajala ona opomena...proći će.
I onda kada prođe, onda kada dođe trenutak u kojem moraš shvatiti, prihvatiti da je to bio sastavni dio života, uzlazna putanja dijagrama do određene točke -tada, silazeći natrag, ne možeš ne osjetiti bol, prazninu, tugu, gušenje.
Ne možeš pobjeći od sebe.
Ne možeš odrediti u kojem trenutku će na površinu izaći sve ono što se taloži dok misliš da se smirilo, primirilo.
Ne možeš upravljati emocijama, a svjestan si da je to tako i da drugačije ne može biti.
Izanalizirao si sve do srži, postavio stvari na svoje mjesto, sve je savršeno logično i razumljivo..."to je život, to se događa, nisam jedina, ima i gorih stvari, drugačije nije niti moglo biti, bilo je lijepo dok je trajalo, sretna sam što sam uopće poznavala takvu osobu, ispunila me plemenitošću, mnogi ljudi nikada to ni ne probaju..."
Sve to stoji.
Priče.
Istinite, ali beskorisne.
Suza krene.
Gušnje ostaje.
Bol u prsima.
I traje.
****
I onda se jednog dana probudiš, pogledaš u ogledalo, neka sreća te oblije, misliš - eto, gotovo je.
Kreneš, ljudi ti se čine drugačijima, veselijima, sve je nekako ljepše.
I živiš. Sretna si. Shvaćaš da čak i ne misliš više na sve ono što te do jučer tištilo.
Pa prolazi vrijeme.
Dok se i opet ne nađeš u nekoj nenadanoj, bezveznoj, ničim izazvanoj situaciji koja brzinom munje izvuče na površinu sve spremljeno u najdublju ladicu.
I opet padneš, pa se digneš, pa padneš i tako stalno...
Navikneš se vremenom, vjeruj mi.
Na sve se čovjek navikne.
Pričati o tome kako ima još ljudi na ovome svijetu - znamo i ti i ja da je izlišno.
Ima dobrih ljudi, ima. Ima ljudi koji bi dali za nas sve na svijetu.
Koji bi nas držali kao malo vode na dlanu.
Bezuvjetno.
Ali....kao što reče jedna blogerica: ne bih ja ono što mi se nudi, već ono što je srcu drago.
********
Nemoj biti izgubljena.
Niti malo.
Ljudi emocija poput naših posjeduju nevjerovatnu unutarnju snagu.
Samo je treba pronaći i pravilno iskoristiti.
Kako - to je već na svakome pojedinom čovjeku da odredi.
P.S.
Malo mi je dosta anonimne neotesane balavurdije, zabranila sam komentiranje anonimcima, javi mi se mailom, naveden je u boxu sa strane.
