Nakit me, u principu, ne privlači. Od tih stvari, volim samo naušnice. Nježne, minimalističke, jednostavne. Ali, originalnog dizajna, nikada pomodarskog.
Ogrlice....rijetko, skoro nikad.
Narukvice...ne trpim. Ne mogu mahat rukama kad pričam onoliko koliko hoću. Zato ni sat ne nosim.
Prstenje. Odavno ni ono "vezivno". Samo običan ring od bijelog zlata...od moje najstarije...
Garderoba. Ne znam što bih mislila. Imam neki svoj stil, marke "dobro se osjećam" i "lako za održavanje". Interesantno je to što uvijek dobro i izgleda, nekako to znam sve skupa iskombinirati. Kad sve zbrojim, zimi tamnoplavo, ljeti narančasto - u kombinacijama...
Ne pratim modne trendove, ne zato što ne bih ili nemam love, nego zato što mi oko nikad ne zapinje za to...
Cipele. E, tu sam slaba. Kao po zakonu, svaka cipela za koju mi oko zapne u izlogu, redovito je najskuplja. Zna oko sokolovo što je dobro. Koža gore, koža dole, a može i unutra. Mekano, da se može u ruci gužvati.
Zabrinula me nedavno spoznaja, da sve te stvari na drugim ljudima ne primjećujem. Garderobu i nakit. Niti komentiram, osim kad je nešto zbilja lijepo, e onda i nepoznatima dijelim komplimente.jer ne mogu odolit. poznatima kažem da bi ih trebalo skinut.I izut.
Frizura.
Hm, da. Razbarušena, po mogućnosti. Farbanje - kućna radinost. Šišanje - povremeno, kad se to zbilja više ne da održavati.
A zlu ne trebalo, imam i doma škare. Prave. I one cik-cak...te cik-cak obožavam.Ne mogu im odoljeti.Naročito kad su šiške u pitanju.Pa ponekad pretjeram, malo...
Frizerka je zadnji put rekla da nisam veliku štetu napravila, samo na jednom mjestu.
Stepenasto, poludugo, ili polukratko, kako kome paše...razbrčkano.
Prag izdržljivosti kod frizera - završetak šišanja....feniranje je već problematično, moji poznati crvi u guici...
Šminka.
Kremice, puder, parfemi...:))
E, volim fine, malo zločeste parfeme. Mada ih u ovoj vukojebini zbilja nemaš prilike stavljati...
Sa kremicama ne kompliciram. Tradicionalno, u familiji su proizvodi Nivea zakon.
A mogu i prirodi, genetici, što li, zahvaliti...eto, stigle neke godine, a bora još nema...osim one izdajnice od mrštenja...
Dekorativna kozmetika...par olovaka, maskara, koja ipak mora biti jaaaako dobra, kao i puder...u glavnom, neupadljivih boja i nikad previše...boje breskve, zimi bronca, crveno-smeđe...ali opet, ništa pretjerano.
Lak za nokte. Samo ljeti, zimi već rjeđe...sindrom vukojebine.
Osim toga, mašinu za pranje suđa još uvijek nisam dobila natrag...kako stvari stoje, niti neću...a rukavice za pranje upotrebljavam zbilja u krajnjoj nuždi...ako na sredstvima za pranje piše da se kosti raspadaju od njega...e, onda je frka.
Volim dobru kupku. Mirišljive soli. Puno losiona za tijelo. Pa za stopala.E, to su procedure.Za dušu i tijelo.
Moj san, vapaj moga tijela : otići na par dana na neko mirno mjesto, priuštiti si bezbroj masaža, blagotvornih kupki, mirisnih ulja, mira.....
Žena, polovnih godina, ne preskupa za održavanje, iz razloga promjene životnih navika, a u cilju postizanja potrošačkih, traži osobu, ne nužno mušku, ali može, koja bi bila voljna svoj imetak rasprčkati na edukaciju iste.
Cijenjene ponude pod broj....
maminih ruku djelo...Mada ne bi to bilo nešto da mali nema mota...zombijevskog:))
U našem novootvorenom Društvenom centru danas je bila maškarana fešta..
..i opet je bilo puno djece, velike i male
ALI, nismo mogli dobiti "živu" muziku, pozornica je zjapila prazna, a pomogli su se CD-ovima (?)
grickalo se i pijuckalo...
...zabavljalo...
...veliki su gledali...nekako premirno...
...a nekima je ovo bilo prvo maškarano iskustvo:)
E, sad...kad usporedim ovo događanje sa onim prošlonedjeljnim, čini mi se da tu nešto ne štima. Malo je hladno. Nije to - to. Fali živa glazba. Prostor je predviđen svojim uređenjem upravo za takve stvari. Ovako, šteta. Nije da nismo pitali, nije da je skupo, to je iznos koji se potroši samo za predjelo na nekim službenim ručkovima, večerama...možda je bilo premalo vremena za neku bolju organizaciju, obzirom na to da je centar otvoren nešto pred Božić...
OVAJ ČLANAK PRONAŠLA SAM NA NET.HR, ALTERNATIVA, PA ONDA JOŠ MALO KOPANJA...
UČINIO MI SE INTERESANTNIM, PA ZAŠTO GA NE PODIJELITI SA DRUGIMA?
Što je zapravo samopoštovanje?
U nezrelom društvu, u kojem većina ljudi vrlo rijetko uopće ima prilike iskusiti što znači osjetiti se istinski dobro sa samima sobom, korisno je razmotriti o čemu zapravo govorimo kad se radi o samopoštovanju.
Ono o čemu želim govoriti daleko je dublje i šire od samopoštovanja kao načina ponašanja, pa čak i stava prema sebi.
Želim govoriti o osjećaju duboke ispunjenosti iznutra, užitka u vlastitom postojanju, iskustvu koje nije samo ljubav prema sebi, već doživljaj sebe kao izvora ljubavi, kao ljubavi same. Izraz 'ljubav prema sebi' postaje tada nepotreban, racionalni konstrukt. Samopoštovanje je daleko od pravog termina za taj unutarnji osjećaj, no može biti odgovarajući termin za vanjsko ponašanje u svakodnevnom životu koje proizlazi iz tog osjećaja.
Niti kad se radi o vanjskom ponašanju, samopoštovanje našem društvu nije blisko, te se stoga interpretira na najrazličitije načine.
Kroz mnoga stoljeća, naši preci su odgajani u pokornosti prema crkvi i vladarima. Da bi se to postiglo, bilo je nužno prisiliti ljude da se odreknu svoje prirodne težnje za slobodom i obiljem, prisiliti ih da se smatraju manje vrijednima i da potisnu svoje izvorne, autentične osjećaje i želje. Stoljećima, od malih nogu djeca su odgajana u strahu, krivnji i stidu ne samo zbog najmanje pogreške u vanjskom ponašanju, nego i zbog osjećaja samih ('ljutnja je smrtni grijeh!'). Voljeti sebe, doživjeti sebe kao ljubav, kao dragocjena bića - vodilo bi automatskom odbacivanju takvog odgoja i stoga nije moglo biti dopušteno.
Kako bi ljudi mogli povjerovati da su njihovi najdublji osjećaji loši, morali su povjerovati i da su oni sami loši grešni u svojoj biti, nevrijedni po prirodi. Kad djeca odgajana u takvom ozračju odrastu, rode vlastitu djecu i suoče se s njihovim osjećajima i željama - često je daleko lakše okriviti dijete da je 'zločesto' i 'sebično' nego priznati desetljećima potiskivane osjećaje i sav strah, krivnju i sram kojima su oni vezani. Tako se krivnja i strah prenosi u sljedeće generacije.
Tako smo dobili društvo lažne pristojnosti i upitnog morala, društvo u kojemu je 'biti dobar' značilo zanemariti sebe i svoje potrebe, 'biti pristojan' značilo ne isticati se, čak niti reći nešto dobro o sebi, a 'obzir prema drugima' vrlo je često zahtijevalo djelovanje na vlastitu štetu.
Fizika tvrdi da je energiju nemoguće uništiti, moguće je samo promijeniti joj oblik. Slično je i s emocijama. Izvorne, autentične ljudske težnje i ljudski osjećaji nisu se mogli uništiti čak niti nakon što se to stoljećima pokušavalo.
Potisnuti osjećaji uvijek ostaju u nama i bore se da se izraze i prenesu svoju poruku. Ako ne dopuštamo sebi da to učinimo na konstruktivan način, podsvjesno počinjemo tražiti druge načine olakšanja - destruktivne. Ogovaranje, licemjerje, depresija, zavist i zloba bili su 'ispušni ventili' mnogih generacija. No prije ili kasnije događa se da naša moć samokontrole popusti pod pritiskom nagomilanih emocija, nakon čega često prelazimo u drugu krajnost. To se upravo događa u našem društvu kao cjelini. Nagomilana destruktivnost izlazi na površinu kroz ratove i beskrajne prikaze nasilja i nezrelog ponašanja na televiziji. Mlade generacije, odrasle s jedne strane na tradicionalnom odgoju, a s druge na takvim nezrelim modelima koji šalju poruku da je destruktivnost u redu, prelaze u drugu krajnost - otvorenu sebičnost i aroganciju do agresivnosti. Zatim to često i zovu samopoštovanjem, što je djelomice razlog zbunjenosti oko tog termina.
Velika većina ljudi nikad nije iskusila istinsko samopoštovanje i može samo zamišljati kako se ono manifestira. Zbog toga im je toliko lako povjerovati u lažne prikaze samopoštovanja, često i u lažan, prividni osjećaj moći koji daje destruktivnost. Jednom kad imate vlastito, unutarnje iskustvo, nisu vam više potrebni vanjski modeli prema kojima ćete se orijentirati.
U vanjskom ponašanju, samopoštovanje se manifestira jednako kroz poštivanje vlastitih osjećaja, potreba i zahtjeva, kao i kroz poštivanje drugih ljudi, i to na način da ih doživljavamo kao snažne i sposobne da učine to isto. Nema straha od osude (koji je zapravo u prvom redu strah od osude samih sebe!) Nestaje potrebe da zanemarujemo sebe kako bi vodili brigu o drugima, jer znamo da su oni to sposobni učiniti sami - i, ne manje važno, da imaju pravo na to.
(Ljutnja i otpor koji mnogi ljudi osjete u situacijama kad im se druga osoba samo usudi izraziti neslaganje s njihovim ponašanjem, ili upozoriti ih da su povrijedili njezine osobne granice, obrambeni je mehanizam koji prikriva duboko nesvjesno vjerovanje da ne zaslužujemo zauzeti se za sebe. To se vjerovanje stvara obično u vrlo ranoj dobi. Kako naše istinsko biće osjeća da je to neprirodno i ima otpor prema tome, ali se u dječjoj dobi ne zna nositi s tim osjećajem, on se nešto kasnije obično prekrije i maskira kompulzivnim pokušajima da se osjećamo bolje sami sa sobom, često i kroz potcjenjivanje drugih ljudi i njihovih potreba.)
Zdravo i sretno dijete, ono koje se još nije naučilo stidjeti samog sebe, spontano izražava sve svoje želje i osjećaje, te i ne pomišlja da ih skriva - dok ga se ne uvjeri da bi to trebalo činiti. Zdravo dijete usmjereno je u prvom redu na sebe, te prirodno, premda ne svjesno i racionalno, očekuje da će i drugi činiti isto.
Biti usmjeren na sebe - ne zvuči li to kao sebičnost? U pravilu se još uvijek tako označava. Mnogima je lakše nazvati to sebičnošću kod drugih, nego usuditi se učiniti to isto, suprotstaviti se, reći ne ili zauzeti se za sebe. Pod poštovanjem prema drugim ljudima, koje je nužno sadržano u istinskom samopoštovanju, podrazumijevam poštivanje osobnih granica drugih ljudi - izbjegavanje da ih se namjerno povrijedi ili naruši njihova sloboda - ali i poštivanje njihove moći i odgovornosti da sami postave i obrane svoje granice. Drugim riječima, da nas upozore ako nenamjerno činimo nešto što njima ne odgovara.
Kad govorim o usmjerenosti na sebe, jednostavno mislim da jedino mi sami možemo znati što želimo i što nam je potrebno, te da ne možemo očekivati da će bilo tko drugi to činiti za nas. Isto tako, ne možemo znati, i nerazumno je očekivati da znamo i predviđamo, što drugi ljudi žele i osjećaju. Kako svatko od nas ima različit karakter i različita iskustva, često se događa da smo u krivu čak i kad smo uvjereni da znamo što druga osoba osjeća i misli.
Nikad nećete vidjeti zdravo dijete koje se osjeća dobro sa sobom, kako anksiozno nastoji predvidjeti i pretpostaviti želje svih ljudi oko sebe ('Jesam li nešto krivo rekla? Nešto krivo učinila? Možda će ljudi steći dojam da sam sebična?'), ali vidjet ćete mnoge nesretne, anksiozne ljude (i djecu) kako to čine. Zdravom djetetu je normalno reći 'ne' ako nešto ne želi, kao što mu je normalno da i drugi ljudi kažu 'ne' i postave svoje granice - a zatim se o tome može pregovarati.
Usmjeriti se na sebe znači u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe, kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da učine to isto. Ako se svatko osjeća sposoban i slobodan reći i izraziti što osjeća i želi, to nas oslobađa beskrajne krivnje i beskrajnih, često neizrečenih, očekivanja i optužbi.
To ne znači da su nam drugi ljudi manje važni. Nijedna osoba koja se istinski osjeća dobro sa sobom nema potrebu ili želju povrijediti ili potcijeniti druge.Naprotiv, što smo više sposobni razumjeti i cijeniti sebe, to nam postaje lakše i kad je riječ o drugima. Prirodno je da imamo određenu zdravu sliku o tome što bi značilo svjesno povrijediti slobodu i osobni prostor druge osobe i da nećemo željeti to činiti, jer znamo kakav je to osjećaj. No - u idealnom slučaju - kad se radi o specifičnim željama, osjećajima ili neslaganju, očekujemo od druge osobe da ih sama izrazi - a kako nema potrebe da se to čini kroz okrivljavanje, tako nema potrebe niti za strahom i krivnjom - i postaje nam mnogo lakše saslušati i cijeniti tuđe mišljenje.
Naravno, rijetko kad je u životu prisutan takav idealan slučaj i mnogo puta ćemo morati uzeti u obzir prošlost druge osobe i način na koji je naučila funkcionirati; njezine strahove, krivnju i potisnute osjećaje. Često ćemo se naći u situaciji da druga osoba nije sposobna uzeti u obzir naša ograničenja. To čini rad na samopoštovanju - kao i život sam - raznolikim, zanimljivim i punim prilika da učimo i preispitujemo sebe iz različitih gledišta i u različitim okolnostima.
copyright Kosjenka Muk, 2006
VJERUJEM DA NISAM JEDINA KOJA JE DOŠLA DO ZAKLJUČKA DA STVARNO MORA "PORADITI NA SEBI". VELIKI JE NAPREDAK KAD ČOVJEK SHVATI DA SI TREBA POMOĆI, MEĐUTIM KAD STVARNO TREBA TO POČETI I OSTVARIVATI, E, TO JE VEĆ MALO TEŽE. ZAPRAVO, PUNO TEŽE. JAKO TEŠKO.BAR MENI.
ZATO MI JE OVAJ PRONAĐENI ČLANAK POSTAVLJEN KAO MELEM NA RANU, ODGOVOR NA PITANJE DA LI JE UOPĆE MOGUĆE RADITI NA SEBI. DALO MI JE POTICAJA DA NASTAVIM I NE ODUSTAJEM.
Živi i veseli bili...sve ovako različiti i vrijedni kao ovi na slici ispod...
Što sam ja aktivna danas...
Dakle, otputila sam se u šetnjicu, mislila sam malo ubrzat korak, ali digitalac je prevagnuo...Čak je i gnjurcima hladno, nešto su se povukli na suho..pokušala sam im prići što bliže...
ali, da, 'oćeš šipak...
frrrrr...
Ali su zato ova dvojica sasvim spokojno čekala nešto za ubacivanje u kljun...
Nije mi jasno zašto more ljeti nikad nije ovako bistro...
ali ima "ježova", što znači da se još uvijek da u njemu disati...
Inače, tu je i dalje PRAZNO, DA PRAZNIJE NE MOŽE BIT!
...i to bez obzira na "kapacitete kojima možemo poduplati BDP u Hrvata"...
Pa onda nije ni čudo da se čovjek šećući ovako bezljudnim krajem osjeća k'o ova bitva...
...i da priča s drvećem...koje me, usput, očarava u ovakvom izdanju, sa ovakvom pozadinom...
...ili da priča sa damama s kontejnera...koje baš i nisu zainteresirane...
...razmišljajući kakvo značenje imaju ovi čempresi posađeni poodavno oko kuće...
I onda će doći Uskrs, pa će sve malčice živnuti, pa ću već u kolovozu šizit kako mi je dosta ljudi i turizma...ah, čovjek:)
Ma, uspjela sam:))
No, da, spot je katastrofa, gledano iz današnje perspektive, otprilike k'o da sam ga ja digitalcem snimala...Ali me zato više glazba nego riječi, vraća u neka....ajoj vremena...Mora da je i Leo u međuvremenu oćelavio, ojačao i sve što uz to ide...Aj, fala Bogu da postoji YouTube...
OBZIROM NA TO DA SAM VEČERAS DOZNALA KAKO NEKI MLADI LJUDI, U NEDOSTATKU IDEJA ZA NEKE SVRSISHODNIJE POSLOVE, IMAJU NAMJERU NEKAKVIM ŠIFRAMA BRISATI TUĐE BLOGOVE, PA TAKO I MOJ - OPET NE ZNAM IZ KOJEG RAZLOGA - TO UNAPRIJED MOLIM, PA I OPOMINJEM POTENCIJALNE "BRISAČE":
LJUDI, MOLIM KLONITE ME SE. ZA SVAKU STVAR KOJA SE TIČE INFORMATIKE, POSTOJE LJUDI KOJI I TE KAKO DOBRO ZNAJU PUTEM ID-A DOĆI DO MJESTA SA KOJEG SE RADE TAKVE STVARI...A ONDA ĆETE PROBLEMA IMATI I VI, A BOGME I VAŠI RODITELJI. JERBO, TAKVE STVARI SPADAJU U KAŽNJIVA DJELA.
U SVOM MJESTU, OPĆINI, KOLIKO JA ZNAM, NIKOME, A NAROČITO MLADIMA, NISAM NAUDILA. DAPAČE. NO, UVIJEK NEGDJE POSTOJI NETKO KOGA TO NIJE BRIGA, PA NASTOJI DRUGOME NANIJETI ZLO, OPAČINU, SPAČKU ILI NEŠTO ČETVRTO IZ SAMO SEBI ZNANIH RAZLOGA...
DRUŠTVO, SKIDAJTE MP3, FILMIĆE, VIDEA, KOMENTIRAJTE U STILU "BLOG TI JE SRANJE I TOTALNA SPRDAČINA!", ALI DALJE OD TOGA NE DOZVOLJAVAM.
Kaže Ljubo Jurčić, nekada jedan od Vladara, sada nezavisni saborski zastupnik, da Hrvatska ima realnih mogućnosti za ostvarivanje dvostruko većeg BDP-a nego što to sada čini.
Usput, napominje kako je RH zadužena za više od 30 milijardi eura, a hrvatski građani više od 100 milijardi kuna ( krediti!), što nam stvara probleme u međunarodnom rejtingu...ne'š ti rejtinga...
Napominje on da hrvatska vlast radi tako kao da se uplašila suvereniteta, pa ga se gleda što prije riješiti, a sve što radi po pitanju nekakvog ekonomskog boljitka, samo je deklarativne naravi. 'Oće reć', puno priče, a ono ništa...pi**** dim ( za objašnjenje pogledati @kenguurov riječnik!).
Samo, pitam se ja nešto.Ako je već dotični, sada nezavisni saborski zastupnik, tako hrabro izjavio to što je, a zašto to nije rekao onda kada je trebalo i tamo gdje je trebalo? Kao docent na Ekonomskom fakultetu, sigurno ove parametre i tvrdnje nije izvukao prekjuče, nego puno prije. Hrvatska nema ništa više zemlje, mora, polja i otoka, a ni stanovnika, nego što je imala u vrijeme dok je on papao kremu sa zajedničke torte. Da li je odlaskom sa vlasti jednostavno dobio što je trebao, i oprao ruke od svega, ili možda nije smio govoriti takve stvari dok je tamo grijao fotelju?
Na žalost, nije tu neki Ljubo Jurčić usamljeni primjer.Čini se da ima dosta tih likova koji postaju jako važni i pametni nakon što prebace vrući krumpir nekom sljedećem jadniku. Ovo "jadnik" nije izraz sažaljenja, nego opis osobnosti dotičnih.
Kad naši vrli ekonomisti na vlasti, nakon višegodišnjeg lamentiranja i dumanja, konačno iznesu nekakav prijedlog za izvlačenja države iz govana - a ni to ne bi napravili da ih netko iz velike EU ne natjera - onda ga fino pametno naslove, izvlačeći iz šešira veleumne i nerazumljive riječi koje onda kelje kao naslov tog programa...i onda ispada da su jaaako pametni, da su se, eto, mučili i trudili, da im je odgovornost ogromna, da jednostavno moraju biti plaćeni toliko koliko jesu, a beneficirani još i više - izbace program na svjetlo dana pompozno i punih usta, a ono, ako se netko to potrudi vidjeti i pročitati, samo spisak dnevnih obaveza...oprati suđe, pospremiti sobe, kupiti nešto za ručak, razgaditi kupaonu...
Ne kužim zašto se kod nas stvaraju kritične mase samo onda kada je u pitanju međusobno batinanje na sporstskim događanjima...ne kužim gdje se zamaglio vid ovom narodu pa da ne može razlučiti crno od bijeloga, da ne kuži da su nam nametnuli neke sasvim druge "probleme" kako ne bismo njih detektirali i jednostavno izignorirali...
Pa i malom djetetu je jasno da imamo kapacitete za dvostruko veći BDP!!!
Ali, neee...Dozvolili smo da od nas naprave male robote...koji se časkom prešaltaju na nešto sasvim deseto čime nam gospoda odvlače pažnju...bio to sukob interesa kad se dvoje vole, kad seronja skuplja satove, kad se dvije Jadranke svađaju...mislim, ovo potonje je zbilja stvar oko koje treba čak i večernje emisije praviti...žutila k'o u priči...a raja samo prebacuje pažnju sa jedne na drugu sočnu priču...i uči kako da gleda samo sebe i svoje...čak smo i djecu počeli gledati kao svoje materijalno dobro koje nitko ne smije dirati...pa ih i odgajamo u tom duhu...ne svi, ali kako je krenulo...
A dotle se nedodirljiva gospoda, koja nemaju niti kulturu uvažavanja sugovornika, jerbo su, eto, nedodirljivi i jednakiji od jednakih, vješto izmiču svemu i svakome. A naročito onima koji su ih izabrali vjerujući u njih.
No, znamo što se dogodi kad netko izigra naše povjerenje...
Nije nikakvo čudo što je narod apatičan i misli kako su svi isti i kako neće biti nikakvoga pomaka pa ma tko na vlast došao...ima tu nečega...
Samo, ovako stvarno nećemo nikamo. Definitivno. Kao pojedinci koji gledaju svoje guzice i misle da je to nabitnije, možda možemo egzistirati još jedno vrijeme...ali, kao što to ni u obitelji ne funkcionira na duge staze, sigurno ne može ni u jednoj državi.
DODATAK:Gajo me ponukao na ovo, otprilike takav komentar sam ostavila kod njega...
Nekad davno, kad su vrli Englezi (gle čuda, zar i onda?!), otkrivali nova interesna područja preko bare, naišli su na nekakve Indijance...skužili su da su ljudi dovoljno bedasti, naivni, podložni manipulacijama svih vrsta, pa su im lijepo u zamjenu za zemlju velikodušno poklanjali narukvice od šarenih staklenih perli, hektolitre rakijetine, viskija i inoga, kasnije čak i oružje, za koje je trebalo izdvojiti i malo veću kvadraturu...istina, na kraju su se jadničci Indijanci i međusobno istrebljivali tim poklonima i radi njih...za ostatak preživjelih i opet su se došljaci pobrinuli...donirali su im između ostaloga i pokrivače, da se, eto, ne smrzavaju...no, pokrivači su imali virus velikih boginja....Ružno, jel'? i tako, ljudi koji su do jučer živjeli na svome i od svoga, silom prilika satjerani su u kut, ima tome već duuugo vremena...i nikako da opet budu ono što su bili.
Novo vrijeme, novi ljudi, nova tehnologija, sofisticiraniji način manipulacije masama u interesnim zonama...ali, ista meta, isto odstojanje...razlika je jedino u tome što nam sad perlice prodaju u prekrasno uređenim trgovačkim centrima...nisam vidjela da nam je netko tvornicu sagradio...
DODATAK DVA: ne mogu ja bez slikica...jebeš politiku:))
jučer je bilo ovako...a bogme i prethodnih X dana...
i ovako...
A onda je danas stiglo najprije ovo...
...a bogme i ovo...I bogme je zahladilo...sve kako su rekli, čak i ranije...
ŠTO ĆE REĆI DA POSLIJE KIŠE IPAK UVIJEK DOLAZI SUNCE.OVAKO ILI ONAKO.
ALI DEFINITIVNO DOLAZI...:))
Ajde, tko je pri moru, nek se ode sušit na buru, tko je u unutrašnjosti, nek se gruda...:)) živi bili!
E, ovo je Omišalj, da je vrijeme maškara, vidi se....po dekoraciji na javnoj rasvjeti...
Ovo je pak, restaurant "Kaštel", drvo NIJE iza, već raste KROZ restaurant...
...evo, da se zna...
Inače, taj restoran već godinama uspješno vodi obitelj našeg boksača Marija Šivolije....
..dolutao nam je Kip slobode, drito iz Merika...
..jedna malena princeza, pa policajac, za svaki slučaj...
Zabavljao nas je, i to žestoko, a već tradicionalno, duo "Domino", Neno iz Animateama, pun energije, izvrsno je obavio svoj posao, djeca su mu nevjerovatno privržena... Imali smo i karaoke, to treba čut! Svega je bilo, od himne "Hajduku", preko brojalica, "Prve ljubavi" malog Dina, prastarih pjesama tipa "Kad u vojsku pođeš...", nezaobilazne "Srce nije kamen"...ma repertoar- za svakog ponešto...Organizator uvijek djecu počasti fritulama i sokom, biraju se najbolji izvođači, najbolje maske, igraju se igre "stolice", "šešir", a klinci ne mogu dočekat natezanje konopa...
Bilo je i malih, malih, preslatkih...
Bilo je i dvoje nezaobilaznih, iako je ljubimac zaključio da ovo nije za njega, malo je prerastao dječju redutu...
Nekima je bilo prebučno, neki su se hladili...
Neki su i dalje neumorno pjevali, drugi su odmarali, a nagrade su spravljane od gline na licu mjesta, promptno...
I tako...oči su svima crvene, ali ne od cuge...barka i dalje stoji na svom mjestu, konobar je napravio račun, a ekipa se nalazi i sljedeće nedjelje...
Sve u svemu, bilo nam je lijepo. Doduše, mene je spasio digitalac, nevjerovatno kako ne mogu sjedit na jednom mjestu duže od tri minute...
Želim vam svima ugodan tjedan sa što manje stresa...
DODATAK: ne znam zašto su slike različite veličine, zadavala sam svima istu...ali ne smeta, nadam se...
Ovo je vrlo osobno...tko se osjeća udavljenim mojim sranjima, neka slobodno ode dalje, neću mu zamjeriti...
Bit će da je depresija opet uzela maha.
Možda jednim dijelom zahvaljujući posvemašnjem sivilu vani. I odurnom "ni miš ni mačka vremenu".Mada mislim da su te stvari tipa pms, meteoropatija i slično ipak malo preuveličane...a možda i nisu...
Pokušavam čistiti misli...a, ne. Um piči po svome. Ne znam samo kako su ti umovi skrojeni, pa uvijek nešto ružno izabiru za surfanje i maltretiranje dotičnog vlasnika...zašto ne bi, za promjenu, možda nešto lijepo "naredili"? Zapravo, tko tu kome diktira što je dnas na meniju za razmišljanje? Koliko nas uopće ima? Ja i moj um ili smo mi jedno? Ako nas je dvoje, pa valjda bi se , pobogu, trebalo znati tko je tu gazda?
I zar je tako opak da nađe baš uvijek jednu te istu temu za obrađivanje? Gdje mu je mašta?
Ili je pak toliko zao da nastoji uzeti prevlast na svim nivoima? I na fizičkom i na mentalnom nivou?
Jučer sam prvi put izašla iz kuće tek naveče, nešto prije osam. Do dućana, tamo onoga, gdje uvijek ima pokoji veseljak, kojeg očito ne gnjavi onaj "netko" ili "nešto"...
Jutros sam otišla na kavu.Sama, naravno. I bolje da nisam, dovoljan mi je jedan pogled na ljude, pa krene...pitanja...pa ti ljudi, ako ništa drugo, izgledaju....šta ja znam, normalno...da li i oni imaju ovakve turbulentne misli? Tko zna kakvi problemi njih tište? Da li ovakvom jačinom, kao mene? Je li moguće da sam tako, ali tako osjetljiva da ama baš svaku stvar moram analizirati i tako proživljavati? Gdje je izlaz?
Pa i to moje druženje s djecom.
Ojednom mi je sinulo da je to samo bijeg od susreta sa odraslima, sa vršnjacima...jer me ne bi shvatili, a ja ne mogu s njima.
I da su sva ta moja uvjerenja kako je "bolje s djecom jer bar imaš posla sa iskrenima i neiskvarenima" zapravo paravan iza kojega se skrivam? I opet, a gdje je tu izlaz?
Kontradiktornost. Društvena, otvorena, brbljava, kažu i zabavna, a točno kao da izbjegavam...ma nije "kao", nego doslovce izbjegavam ljude. Odrasle.
Koji mi je klinac? Uopće se više ne prepoznajem.
Imam osjećaj ako i uletim u nekakvo društvo, jednostavno neću moći ništa drugo do čekati trenutak kad će moje neraspoloženje, plačljivost i tuga izaći na površinu. A to je zadnje što bih ja od drugih oko sebe željela slušati i gledati.
Pa je bolje da stojim doma.
I pizdim po tipkovnici.
I da čekam da mi sine iz vedra neba nekakva misao koja će me gurnuti naprijed. Sudeći po sivilu, neće baš skoro. Mislim, iz vedra neba.
Da doslovno sine, jer ne smijem razmišljati. Ako krenem razmišljati, onda to obično ode u krivom smjeru, pa onda dođu one analize bez kraja...ajme, da mi je da mi mozak malo manje radi...
Ovo se ponavlja u ciklusima.
Za dva dana istječu tri tjedna boravka Zagušljivoga doma. Valjda je to onaj našpanani prag tolerancije...sa vidljivim posljedicama utjecaja te osobe na mene.
Što ne bi trebalo.
Obožavam kad se ujutro dignem ovakva. Oči otečene, u glavi onaj poznati osjećaj ničega i svačega...već vidim...smeta mi i to što uopće hodam a kamo li da je još netko prisutan, a gdje još da netko nešto od mene hoće...i nije da hoće, nego moram...U klinac i "moram"!! A ne mogu, definitivno. Jer imam osjećaj ne da sam spavala nego da me krdo bradavičastih svinja gazilo cijelu noć...najviše po očima...
Zagi je bez najave dovukao nekakve petparačke ormare, koje je slagao dva dana, jer su toliko jeftini da nemaju ni nacrta sa uputama...usput je, nenajavljeno i bez ikakve volje za dogovorom bilo koje vrste, ostatak ormara iz '70 i neke..doslovce utrpao u sve manju kvadraturu...a ja u njih nakon trideset i kusur godina jednotsavno više ne mogu gledat...traumatiziraju me.
Šta da kažem, od dječje sobe, koja to i nije, napravio je skladište jeftinog namještaja, utrpavši na jednu stranu dva ormara i stolić za PC, za koji i dalje tvrdi da je pisaći...neka ga... s druge strane,a metar od toga, stoji jedan običan krevet i dva na kat...NEMA ZRAKAAAAA, ČOVJEČE!!!!!
I sad se još može izdurat, ali 'ko će spavat u ovom skladištu po ljeti???
Ne shvaća taj ništa....ne mogu više ništa ni govorit, jer mi je doslovce zlo kad i pomislim da ga moram pogledat...
Otkad je obećao da ćemo razgovarati o razvodu "sljedeći" put kad dođe doma, već je treći turnus odvalio, a od razgovora ni "R". Ma, ja kokoš, a što sam mislila? Da će tele čije rečenice zvuče otprilike ovako: "Znaš stara, onooo...onaj, znaš za onu adresu...ono...to treba poslat!" pristat na razgovor bilo kojeg oblika? I nije pretjerano, ovo je čista istina, slaganje rečenica kojima se mora nešto izreć.
Znam ja šta stoka hoće...da ja pokrenem, tužim, što li, pa da sutra može reć kako on s tim nema veze, optužit me kako sam ja na svemu inzistirala...da unaprijed opere ruke od svega...Lažem, rekao je ovo:"Šta hoćeš? Hoćeš mi sve uzet, jel'?" Djecu, naravno, nije spomenuo...
To je vjerovatno i razlog što se ne želi izražavati o ničemu, a kad ga satjeraš u kut, onda ne zna kako uteć nego jednostavno kaže "Pusti me na miru, nemoj me zajebavat..."...ili ako ima napade zločestoće, onda se još onako posprdno, cinički, smije i podjebava...
U nekim slučajevima jednostavno izmagli, nestane...kad bi barem izmaglio zauvijek...
Inače, živi na relaciji fotelja - balkon - fotelja...tri puta na dan dogega se i do stola...E, da mi je imat nešto čime se može čitati misli čovjekove, pa da vidim što taj genijalan um vrti ispod kose...
Ajme, lažem, griješim dušu...neki dan je, (recite mi da je to uobičajen postupak, molim vas!), ničim izazvan, jednostavno iz čista mira skinuo kompletnu WC školjku, uvalio je u kadu, koja poslije tog zahvata izgleda sva išarana, ogulio je emajl - i satima strugao kamenac....mislim, ne što nitko nije mogao u zahod, ne što je iz cijevi izlazio nekakav čudan smrad, nego mi uopće nije jasno, kako netko tko "sve zna" može godinama gledati u zidove koji više nisu ni sivi, nego skoro pa crni, šaltere koji su opasni po život, pola čašice od jogurta koja glumi ne znam što na stropu tik ispod žice koja vodi ka lusteru...radijator koji pušta lagano vodu još od lani, nije meni što se diže parket, nego što će susjed vremenom nadrapat...onaj ispod nas...prozore koji ničem ne služe kad malo jače zapuše, a kiša ulazi na svaki otvor....Kupaonu, u kojoj skoro i nema više pločica, jer su poispadale, a ostatak čeka da nekom zvizne na glavu ako se malo jače zalupi vratima...špine, koje su sve, samo ne ono što treba...pa pored svih tih stvari on skida školjku i čisti kamenac....za koji QU***????Pa ništa nije bilo začepljeno, tu i tamo ja to očistim, ponekad i s nekim malo agresivnijim sredstvom, ali to u principu izbjegavam...Ma, ne mogu vjerovat...
I čemu služi Zagušljivi kao otac? Evo još jednog bisera, recite da JA griješim...
kaže Zagi ovako: Kad planinari idu na velika penjanja, kao Mount Everest, onda sa sobom uzmu puno čokolde i jedu je u neograničenim količinama zato da ne moraju srat (da prostite na izrazu!) dok se penju, jer nemaju gdje to obaviti...onda ih čokolada začepi, pa oni mogu slobodno na vrh svijeta". Nije to bilo tim riječima izrečeno, nije Zagi u stanju jednu povezanu sročit, ali to je to...
Ja na takve stvari ne reagiram, ako ih meni prodaje...kažem da, da...ili uopće ništa posljednje vrijeme...Međutim, kad djeci tupi takve idiotarije, onda dobijem osip...i, ne da mi vrag mira, pa pitam kakvoga zdravlja moraju biti ti ljudi od kojih se iziskuje takav fizički napor...i da li zna kako izgleda zatvor, opstipacija? Baš su alpinisti sretni i veseli kad ih boli trbuh i ne mogu srat, onda samo što ne trče po snijegu sa zastavicom da je zakelje na vrh...Mislim...
A odgovor na moje pitanje je, naravno, kao i uvijek..."Glavno da ja nisam nikada u pravu, da sva bude po tvome..." I tema završena...On uvrijeđeno odbaulja na balkon, trpa nemilice cigarete u usta, suženim pogledom sijeva okolo...Ma to je ono radi čega smo mi tu...da pokazuje kako je on glavni koji može određivati koliko kome treba, znati sve o svakome, a svoje sakrivati, i biti uvijek i obavezno u pravu...Šuteći naravno, jer šta će ljudima razgovor?
Pa, da čovjek može bit toliko opterećen vlastitim egom, da toliko želi biti jedini i glavni, a nema pojma o ničemu i ne želi to sebi priznati, e to mi nikako ne ide u glavu, i s tim se nikako ne mogu pomirit...možda ja i mogu, ali moj adrenalin ne...ja to zbilja nisam ni u jednoj knjizi pročitala, ni u jednom filmu vidjela...
I nije me volja ništa...jednostavno, ne znam kako bi sebe natjerala na aktivnost bilo koje vrste...k'o da me utezi za jedno mjesto drže.
MEĐUTIM, pratim ja sebe, pratim...
Recimo, što. Nakon što sam bila kod pulmologa koji je ustanovio da mi nije ništa, jučer sam bila i na ergometriji...ni više ni manje nego u Thalassoterapiji u Opatiji, tamo di i Šeks ide (hehe!)...i to po vezi...
Izlijepila teta po meni svakojake stvarčice, izmjerila tlak više puta, pa me sprašila na bicikl, kaže, ajde, ženo, vozi...I išlo je to meni, bogme, samu sebe sam iznenadila, obzirom na to da se ama baš ničime već mjesecima ne bavim, da se nisam prošetala ne znam otkada...A što reći, nalazi super!
I dok sam čekala nalaze, otišla sam se malo prošetati, digitalac je u torbi zlu ne trebalo, i nikad se nezna...pa sam lijepo malo to odslikala, malo se naužila svoga grada, doduše samo donjeg dijela....i popila kavu u Corretu, na samoj Pančeri, nekad je to bilo smeće od birtije, danas je capucino 10 kuna...ali neka...i bilo mi je tako dobro, mirno i opušteno...i onda sam skontala da se nisam danas niti jednom zapuhala, da me nije gušilo, da je sve ok...a južina vlada, pritisak je, nahodala sam se i navozila bicikle...Puno i previše aktivnosti u odnosu na inače...
Lijepo opušteno vraćam se natrag u ambulantu, kad odjednom predamnom, vjerna kopija Zagušljivoga, njegova mamica, moja predraga svekrva...E, pa radi čega mi to smještaš, o Bože? Istog momenta počinje drama, stiskanje u prsima, nekakvo površinkso probadanje...razgovor dviju osoba koje to rade samo zato jer se nisu mogle izbjeć...i kaže ona "žurim"...ma, naravno da žuri, meni i onako rogovi vire iz glave kad je vidim...Naime, i ona ima sistem razgovora ni o čemu ili "okreni da ne zagori", a ako je frka, jednostavno uteć...Bože, kakvi su to ljudi???
Odhodam još parsto metra, uđem u zgradu, popnem se na drugi kat, a disanje na škrge...čekaj, pa kako? Dva puta sam ih prošla to jutro, bez ikakvih problema, a sad odjednom?
I sad mi je jasno.
Znam sve priče o samoodgoju, o skretanju misli nadruge stvari, o umirivanju...znam da moram raditi na sebi, pokušavam...i znam da ti nitko ne može uništavati život ako si dovoljno čvrst da mu to ne dozvoliš...ali, ovo je strašno...kako ga čujem da ulazi u kuću, puls se ubrza...kako ga čujem ili pomislim na njegovo prisustvo, srce rola, izvodi kerefeke...i loše se osjećam...
Ne želim nadmoć.
Ne želim pobjedu, ne treba mi.
Ne želim svađe niti ružne riječi, ne mogu više.
Želim samo mir i spokojstvo.
Ovo dvoje malih, ah, djeca, njima ne treba puno. Njima treba ono na što su se navikli, njihovo okruženje, njihove navike...Ljubimac mi je rekao neki dan kako bi on volio da mi ostanemo zajedno, da svi budemo tu...da ga pitam "a zašto?" nema smisla...ne bi mi znao objasniti, a i ne želim da analizira više nego je potrebno...
Činjenica je da nemaju ama baš ništa od njega...nit ih primjećuje, kad mene slučajno nema, onda se drači na njih bez potrebe, valjda da pokaže svoju iskonsku sirovost...predamnom neće to nikada učiniti...vrijeme koje on provede doma nema ni K od kvalitetnoga, što se djece tiče...nema tu ni šetnji, ni razgovora, ni odgovora, osim onoga nervoznoga "pa šta ne vidiš?"...nema osmjeha, poljupca, priče, ničega....samo pranje savjesti sa dvije vrećice, na brzinu kupljenih Mars čokoladica ( uvijek isto, nema mašte!) na nekom aerodromu...Jednom, doslovce jednom je platio tenisice, dva para...samo Bog zna koliko im je prigovarao za to...
Ali, on je njihov tata. I to je tako. Oni ga ne percipiraju kao ja.Logično. Ja sam tu da pazim, tako da on ne može provoditi svoje odgojne mjere u djelo, one tipa "da ih ja mlatim, bili bi sto puta bolji...oni su kreteni zato jer ih ti odgajaš!"...tako da ih i ne tuče, e, samo bi to trebao probat, mislim da bi sutradan bilo priče za crnu kroniku...
Mene pitaju za sve, o svemu, tako su navikli, a ovaj se ni ne javlja za riječ, nije zainteresiran...njima dobro, svi na broju, a klincima to treba...To, kako je meni, kako meni život prolazi u ovom sranju, to nije njihova stvar...
Između sam dvije vatre, ne mogu to nikako odvagati...da imam bilo kakvo zaposlenje, da imam bilo kakve šanse za dugoročniji kov nad glavom, da znam da ću dobivati alimentaciju ( a uvjerena sam da mi je ne bi davao!), pokupila bi privjeske...ovako, nekako mi se čini da nemam pravo klincima oduzimati ovo što imaju...Da sam samo ja u pitanju, za zatvorit vrata iza sebe trebalo bi mi točno tri sekunde...ali ne mogu tek tako svojim postupcima uznemiravati djecu...Ne mogu ih izvlačit iz sigurnosti u neizvjesnost...Dakle...to je to.
Pa kome dobro, kome ne.
Usput, gledala sam sinoć film, "Škola života". Skitnica, čovjek koji nije imao pretjerano sreće u životu, ali se ni sam nije baš proslavio dobrotom nekada davno, kad je ostavio obitelj...bolestan od azbestoze ( Zagi je objasnio da je azbestoza rak pluća), proživljava zadnje mjesece svog života i igrom slučaja svojom pojavom i mudrostima, mijenja živote četvero mladih ljudi...u jednom momentu, pripremajući svoju osmrtnicu, čita tuđe i kaže:
"Umro je taj i taj...Pa, kako umro? PA NIJE NI ŽIVIO!"
Bojim se da bi se to moglo jednom reći i za Zagušljivog. To je tipičan primjerak čovjeka koji ne prolazi kroz život, nego život prolazi pokraj njega.
Najžalosnije od svega je to što je uspio i mene jednim dijelom povući sa sobom u tu baruštinu, kaljužu, blato...Živo blato koje vuče na dno, pa ne možeš disat...I mogu vam reći da je jako teško izvući se iz toga...
Evo, blog je opet obavio svoju svrhu Internet dnevnika...
...da, danas Palace, nekad Slavija...teško se snalazim sa novim imenima hotela, u međuvremenu su podosta toga promijenili...sreća, pročelja su ostala ista...u glavnom...
...dio šetnice na Slatini...
...ulica slavnih, ili kakosevećzove...
..fontana...ajme, koliko mokrih gaća je došlo doma iz ove vode...
jedna od kuća, od puno njih slične arhitekture, koje su me oduvijek oduševljavale...zamišljala sam kako bi bilo super imati sobu, kao što je ona na vrhu....ili one u potkrovlju...
DODATAK KOJI NEMA AMA BAŠ NIKAKVE VEZE SA POSTOM...
TKO VOLI, A I ONI KOJI IH NE VOLE, POSLUŠAJTE NOVI SINGL "HLADNOG PIVA" ...ZOVE SE "SREĆA"...
Mada danas to više nije neka vijest, a SINOĆ SE NIJE, Bogu hvala, MOGLO NA BLOG...
...no, eto, jučer popodne se u Rijeci, u smrznutom šatoru Morska pahuljica, održalo natjecanje za Naj-razred ško.godine 2006/2007.
U organizaciji Novog lista i puno, puno sponzora, našli su se tu dečki i cure od 5. do 8. razreda iz riječkih, ali i osnovnih škola okolice, pa čak i iz Karlovca i Lokava...
Voditelji, a kako bi bez njih prošao jedan ovakav događaj, bili su dvojac sa naše lokalne televizije KanalRi, Mario Lipovšek, nadimka Battifiaca, i njegov ostatak, Davor Jurkotić...
Za dobru atmosferu, osim natjecatelja, pobrinuli su se i dečki iz Coctalis banda, veselo društvo taman za fešte i (pred)maškarane zabave...usput su promovirali i svoj novi CD...ali, neka. Dobro svima!
...a, da, nisam baš savladala tehniku slikanja ljudi u pokretu (!)...
Školarci, koji su se tijekom prvog polugodišta prijavljivali za natjecanje za Naj razred, osim što su se predstavljali tijekom nekoliko mjeseci u školskom Novom listu, zatim na Primorskom radiju, morali su odraditi i natjecanje u igrama na ledu. Obzirom na to da baš nismo kraj u kojem caruje led i ledene dvorane, bilo je jaaako zanimljivo...i nadasve veselo. Dakle , ekipe su se sastojale od po četiri člana, sistemom štafete trebali su odvoziti vožnju spretnosti uzmeđu čunjeva, s tim da je posljednji još morao posložiti riječ "NAJ"...
O, da, bilo je tu svega, klizanja, cupkanja, poskakivanja, padanja, sklizanja, ali bome i pravih virtuoza na klizaljkama...
5.B iz Omišlja imao je svoju ekipu, a i vrhunske navijače...
U garderobi gužva, sve klizaljke u pogonu...
...a i u WC-u
Na ovakvoj površini pobijedili su Karlovčani u klizanju, a cure sa Pećina u plesu...
Naša ekipa dala je sve od sebe, ali još su premali, a konkurencija prejaka...svejedno, raspoloženje je bilo na nivou...
Nakon svega neki su bili na šećeru...
...neki u zraku...
...a neki, uz kavu, nisu se i opet mogli oteti dojmu da ovoga stvarno nigdje nema...
more i led...
Poslije svega, klinci su dobili sat klizanja u pola cijene...
bilo im je super, u roku od niti pola sata, djeca iz različitih mjesta i škola, tako su se skompala, da je tu palo i nekakvo razmjenjivanje brojeva telefona, a neki su izgledali poprilično iscrpljeno...
Da, razrednica 5.b uspjela je nakon trećeg pokušaja naći autobus koji nas je čekao na sasvim drugom mjestu od dogovorenoga, ali to je ipak Autotrans, pa im se ne može zamjeriti...
A mami je bilo super...jer mama jako voli ovaj grad...
***
E, a ovaj grad najviše volim...na koncu, tu sam odrasla...
U stvari u naselju nadomak Njivica, al' se broji pod isto...u onom naselku, spavaoni...gdje je do prije par mjeseci zjapila rupa usred zgrade u kojoj su se okupljali mladi, pa se zabavljali na svoj način...ah, nije moje da sudim, svi smo mi imali svojih bisera...
Elem, zahvaljujući Udruzi roditelja i Udruzi mladih,i Općini, naravno na tom mjestu osvanula je lijepa velika prostorija, Društveni centar Kijac...Ima veliku dvoranu, nešto kao nekadašnji (vatrogasni, haha!) domovi, sa pozornicom, a u drugom dijelu, igraonicu, postavljene stolove za razne aktivnosti...
Za sada to ide pomalo, sramežljivo, ali sudeć po rasporedu za ovaj i idući mjesec, bit će veselo...
I osvanuše prije nekih sedam dana plakati...Škola plesa, upisi 16.01. u 18 sati...drugog dana bila sam u Rijeci, a tamo isti plakati, mjesto radnje Trsat...Dvorana mladosti...Pa pogledam u novine, opet oglas, voditelj Elio Basan...
Aha, bit će nešto!!
Jer taj gospodin, nešto veći od moje Dore, a po kilaži su tu negdje, sudac je u emisiji "Ples sa zvijezdama"...onaj prvi u nizu...prvo što mi je palo na pamet bilo je to da je iskoristio trenutak popularnosti emisije, pa izreklamirao školu...Jesam postala neka...
Otišlo nas troje večeras na sastanak.
I, vjerovali ili ne, bilo je puno ljudi. Svih generacija. što me najviše razveselilo, to je činjenica da su došli i ljudi iz Omišlja...super, kad se zna da nemaju naviku baš dolaziti na događanja u Njivice...iako nas veže isto mjesto, bar po papirima...
Kaže barba Basan:
"Znate, ja nemam vremena, radim u Trstu, u Rijeci, u Zagrebu, treniram sa plesačima, predavač sam na plesnoj akademiji, rasprodan sam na sve strane, ne stignem ni ručati..." Mislim si ja, pa kog vraga onda još i ovdje radiš? Jesi li nam se doš'o jadat ili učit plesu?
I svrbi mene jezik da mu kažem nešto u tom stilu, al' pošto bi i opet bila jedina koja nešto priča, šutjela sam. Nevjerovatno, ali istinito.
"Znate, kako ja nemam vremena, mislio sam da bi bilo najbolje da mi to, recimo, petkom, pa dva školska sata odjednom, to se fino da naučit...važno je da imate dobrog učitelja, jer što će vam trud ako vam nema tko prenjeti znanje (dobro, dobro, znamo da si najbolji...a, jel' ima još koji učitelj u tvojoj ekipi - htjela sam pitati, ali nisam...), vidim i djece ima ovdje, znate, svatko, doslovce svatko, može naučiti plesati, svatko tko ima dvije noge i tko zna brojat do četiri (...lako za dvije noge, pitanje je jesu li obje lijeve i da li to brojanje do četiri ide u skladu sa taktom, ili malo okolo?)...pa, pošto ja najbolje znam što se danas sluša na radiju i na maškaranim feštama, onda ćemo raditi te stvari, recimo, engleski valcer, disco i tako (...a potresuljku, kad već pričate o maškarama, htjedoh upitati, ali nisam...)..nema smilsa da vas davim sa salsom, kad biste morali nositi vlastiti CD sa tom glazbom u kafić (??) i moliti da vam ga puste jer biste malo zaplesali...(ajme, stani više, reci kol'ko košta kad unutra plačem?)...i eto, ja stvarno nemam vremena, mislim, do Rijeke mi treba najmanje 45 minuta (Isuse, a nova zaobilaznica??)...pa bi mi onda u petak...". U međuvremenu mu je mob zvonio bar desetak puta, nije se javljao nego bi svaki put prokomentirao kako je tako već pet dana (pa, mislim, jer nisi mog'o znat, nakon TV-a i finala, da će to tako bit? Pohlepa? A? A?? E, ako je pohlepa, e onda, dragi moj, sam se vadi...)
Ajoj. Ne znam jel' ga trema, ili koji mu je vrag bio.Doći ćemo svi, ili skoro svi, onako, đuture, u petak, i veliki i mali i malo više veliki...pa da vidimo...
"I, kaže Elio, dobro, vidimo se...."
"A lova??" dreknem ja, konačno! Mislim, i ti ljudi isto, nitko ni be!
"A, to, da, zaboravio sam...ma, 250 kuna, za 8 školskih sati, ali imat ćemo deset, pa vam to dođe 25,00 kuna po satu...a to vam je kao da idete popiti čaj i još nešto, i ništa od toga, a ovako bar naučite plesat (ima pravo, samo treba to iskeširat odjedamput, i to za troje...nije uopće imao namjeru reći nešto tipa: za više članova iste obitelji - popust - pa nisam ništa ni pitala.Mašala.)
"Usput, privatne satove ne dajem, to se i onako radi sa profesionalcima, onima koje vidite na tv-u ili sa nekim kome je frka jer u subotu ima vjenčanje, a mora na brzaka naučit valcer...onda je to nekih 400,00 - 500,00 kuna po satu, tek toliko da pokrije troškove (?!?)...mislim, to sa vama nema smisla raditi (?)..."
Dobro, nije važno. Samo mi nije jasno, zar stvarno ima telaca koji plaćaju privatnu poduku plesa da bi otpesali dva takta valcera na vjenčanju? Ma, da, zbilja sam provincijalka...
I tako.
Jedinac, ljubi ga majka, još će i proć, ima mali mota (hehe, ne znam na koga je!), ali Ljubimica, ne znam, nekako...No, ne možeš jednoga da, a drugoga ne (krasne li rečenice!).
Sad, i ja bi malo probala. Samo, ima jedan mali problem. Treba do petka iskamčit Zagušljivome 750,00 kuna. Danas mu je ispalo iz džepa 200 kuna, a vratila sam mu ih, da ne bude da sam mu ih maznula...mislim, o kakvim to odnosima uopće pričam?
Možda ima jedna caka, čini mi se da mi je On odozgo smješta...Zagušljivi je ljigavo-ponizno zatražio da ga prijavim na Zdravstveno, jer sam ja jedina u kući koja to može...A, tu smo! A busao se u prsa da njemu to ne treba! A jel'?
Pa bi možda to bila dobra prilika za trampu...ja njemu zdravstveno osiguranje, on meni tečaj plesa puta tri...Još da me savjest ne peče,pa i nakon svega onoga što mi je priskrbio...
A ništa. Morat ću se poslužit njegovim oružjem. Ili ću prodat PS2. Ta prijetnja je jednom upalila...jest da mi lova od prodaje ne bi pokrila taj trošak, ali on ni ne zna koliko se za to može dobit...Zločesta.
Tko pomnije prati ovaj kutak blogosfere, zapazit će da periodično, što mojom krivicom, što višom silom, povremeno zaserem-jer nema druge riječi- komp.
Prošlo je već podosta otkad sam zadnji put imala lucidne trenutke po pitanju prčkanja po programima...zadnji put me to koštalo...dobro, bilo je nešto virusa, pa nešto loših programa...al' koštalo je...200 kuna...i vožnje do tamo i natrag...više puta...
Šta? Pa, to!! Nije mi dao vrag mira, pa sam po preporuci išla instalirat Operu, kao "brže ide, super je" i slično...ne znam što mi bi u tom trenu, a negdje sam navela da sam brzopleta i nestrpljiva, k tome i smušena....a, s druge strane, i jako hrabra,očito, jer mi se na tren pričinilo da sam savladala neke prepreke...e, da, šipak!!!
Je, imam Operu, k'o da je i nemam, jer gledam ja nju, gleda ona mene...pa se mi gledamo...tu i tamo nešto da, pa nešto ne da...vjerovatno nisam završila proces pokretanja...
Ali nije važno ni to, uvijek imam Internet explorer...samo sad bez Worda, dobro, iskopala sam ga, ali nema ničega što bi tamo trebalo bit...sve neke stvari koje mi trebaju...što je najgore, ima i nekih dokumenata Zagušljivoga, ali njemu mogu prodat priču...bar kad se o PC-u radi...Nestale su i slike, kompletan My Pictures...ne trza ni tražilica...ma, čini mi se da me kod instaliranja Opere pitalo da li želim prebaciti sa Interneta...valjda sam kliknula OK...nisam sigurna...a bilo je i kasno naveče...I činilo mi se da je sve fino, divno i krasno...do idućeg jutra.Otvorim, a ono - ništa.Zapravo, svašta nešto, ali bez mojih slika. I dokumenata. Ali zato se pojavio program za video...i još neki koji su bili ne znam gdje, sad su na površinu isplivali...
Sva sreća da imam Picasu, pa je "pokupila" slike...ako ih je pokupila, znači da negdje postoji "to" nešto sa čega je polkupila...ali ja nisam dovoljno bistra da osim tupog pogleda upućenog ekranu, učinim bilo što smiselnoga...A sa Picase ne mogu skidat slike, možda se i može, ali i opet ne kužim kako...
I imam Operu....Spremna sam za instaliranje Mozille...
Mama, mama...bolje ti je da se kuhinje držiš.....
DODATAK u neko doba...oko otprilike 22:48...
Uspjela stavit linkove, hvala svima, sad vidim da to nije nešto strašno...ima nade za mene, hehe...To što su malo zbrda-zdola, to ću već jednom popravit...neki su podcrtani, neki nisu, al' to nije moja volja...viša sila...
nakon bezbroj uzaludnih pokušaja....ma, jesam ja blesava ili ovi sa remontom kasne po cijeli jedan dan? Nikako da skužim što im to znači npr. "12.siječanj poslije ponoći" ?!?
Kako god shvatila - ne'š ti shvaćanja - uvijek me zaskoče...pa kad mislim da ne radi - onda funkcionira, i obrnuto.....
Dobro, dobro, sve su to blagodati virtuale....bar sam se načitala blogova, čak i vlastite arhive, valjda prvi put otkad trkeljam po ovome....Bože, svašta tamo ima....a vidim, pojelo mi masu komentara, no, dobro, vidi se tko je bio....slikice isto popapalo, al' nije važno...bit će još slika.....
Naravno, prsti me svrbe da napišem nešto o kućnom odgoju naši vrlih vladinih i inih djelatnika, ali neću...to je i onako već stara, tamnožuta vijest, vijesti.....jedino me onaj rolex od 15o kuna muči....i mentalni sklop njegova vlasnika...to, da nisam vidjela i čula na vlastite oči i uši, ne bih vjerovala...
No, što ćemo, svakom prema zaslugama...il' se to ne važi za ovo današnje vrijeme?
Opet sam pobrkala prostor i vrijeme....ništa čudno.
Kod mene i dalje "šena muta" i status quo...tko ne zna, "šena muta" bila bi mutava scena...Ali to nije nikakva novost...pravim se hrabra tu sa nekim piskaranjem, oči k'o u sove, a bit će mi ujutro kad počnem dizat krvopije...trebat će mi Kruppova dizalica...ona iz 3.maja....i puno sira u ušima...da ne čujem klevetanje mene kao bešćutne, a bogme i njihovo međusobno klanje...djeca su divna, naročito kad su neispavana i nevozna...
Činjenica je da smo svi zamijenili dan za noć...kako stiže večer, tako kreće broj aktivnosti....i budnost....I uopće mi nije jasno kakva sam ja to mama....sva ta djeca u okolici ovaj zadnji tjedan nešto su kao ponvljala, buljila u knjige...ili je to samo priča...ja se do jučer nisam ni sjetila na školu...jer, pametni znaju čemu služe praznici...Istina, knjige su skupile dobar sloj prašine, ali već će se to isprašiti....valjda nisam pogriješila....
Ah, vrit i škola...i pubertet...uvijek je netko nešto oko tih škola vrištao, a ne poznam nikoga da nije neku školu završio i preživio...valjda će tako bit i dalje....
Pa pošto sam tako lijepo sročila ovaj post, red je i da ga objavim...bez preinaka...na opće veselje svih koji ga budu čitali...ovo je jedan od mojih svjetlijih trenutaka:)))
A, ne, nismo kosti vadili, to je takvo dijete...navodno ima viška elastina...za razliku od one trutine u pozadini, koju sam tek sad skužila....dok dijete izvodi večernju gimnastiku, roditeljica piči po....ma, naravno....
Pa sam shvatila da su neki postovi otišli u vražju....ali valjda ih se da ponovno objavit iz editora....
Pa si mislim koliko se stvari prevalilo u ovih niti godinu dana.
Pa si mislim ono: "PAMETNI ZNAJU ČEMU SLUŽI BLOG"!
Pa kad vidim kako je to krenulo i u kakvom sam stanju onda bila, kakvi su me razlozi natjerali na otvaranje bloga, a kakva sam danas...e, onda sam stvarno zahvalna...i Bogu i blogu, a ponajviše mojim dragim ljudima.
Da ne bi bilo patetike, ali bezbroj puta ste me izvukli iz neraspoloženja.
Bezbroj puta ste me nasmijali. Do suza!
Ponekad me netko i rasplače, srećom, ne prečesto...
No, to je život...c'est la vie, što bi rek'o Mađar...
I neću nikoga pojedinačno spominjati. Svi ste mi jednako važni. To što me ponekad duže kod nekog nema, samo je nedostatak vremena.Na žalost.
To što mi se ponekad ne da pisat, to ubrajam u trenutke neraspoloženja.
Ponekad sam prosta. Ne previše, ali ako nekom smeta, ispričavam se.
Ponekad imam napade biserluka, ali nije to ništa strašno, još nisu došli po mene s onom famoznom košuljom...s duuugim rukavima....to ja pratim tijek misli...napadi genijalnog uma...ne, ne, još uvijek ne vidim oko sebe ljude koje nitko drugi vide, nije još do toga došlo...
Nadam se toplo da ćete me i dalje trpiti ovakvu kakva jesam, a takva sam kakva sam, jer, Bože moj, svatko je od nas nekakav...
Ma, ovu zadnju rečenicu trebalo bi negdje zapisati...da naraštaji pamte....
Smatrajte se poljubljenima i toplo zagrljenima......
E, sad, pulmolog (ica) mi je rekla da je sa mojim plućima a i srčekom sve OK.
Što sam preživjela u ponedjeljak ujutro, koji scenariji su bili u điru u mojoj glavi, kakve scene su to bile, e, to moram stavit na papir pa lijepo, kronološkim redom napisati, ali kao pouku, iskustvo iz kojeg se nešto može naučiti, nekom drugom. Jer ono što um čovjeku samome može učiniti, e, to je strašno.
Zato, hipohondri, strašljivci, i ostali slični meni, očekujte otkrivenje za koji dan.
No, ja i dalje ne mogu disat. Navečer legnem, pa čujem srčeko kako lupa...i onda to ide u nekom određenom ritmu, onako dum, dum-dum...i onda odjednom stane, pa pričeka par sekundi, a meni se čini ko čitava vječnost, pa odjednom "zarola" ko da se kamenje odronilo...enti strah, paniku i adrenalin!! Neće opat valjda scenariji?!?
No, okrenula sam se na drugu stranu, da ne čujem tu pumpu kako odzvanja u madrac i jednostavno prestala mislit bilo šta. E.Tako.Ne bu mene niko.....
Stara priča. Zagušljivi guši i to već godinama, pa se to manifestira sada ovako.
No, bila sam večeras kod prijateljice. Čak je i njena kćer rekla kako smo dosadne, da stalno okrećemo jednu te istu temu...no žena mi je dala fantastičnu ideju...
Kaže ona ovako:
"Jedna moja znanica ( ispostavilo se da sam s tom ženom u školu išla!), imala je problem sa svekrvom. I nakon dugo godina, nakon što je već bila spremna za psihijatriju, odjednom se taj odnos promijenio. Kako? E, pa ovako: svaki put kad bi ugledala svekrvu ili pomislila na nju, zamislila ju je ( i zamišlja još uvijek!) sa velikom ružom na glavi: i onda je uhvati smijeh. Umire žena od smijeha...".
Nije poanta u tome, poanta je o tome da sam ja, dok mi je prijateljica to pričala, istog momenta zamislila Zagušljivog sa velikom ružičastom ružom, kao šeširom, vezanom ispod brade....s mašnom...
Mislim, cijeli dan sam bila u komi...i jučer, i prekjučer...ali, ljudi moji, ako me nešto oraspoložilo zadnje vrijeme, ako me nešto tako nasmijalo, onda je to bila slika zagušljivog. Evo, i sad ga gledam, suze mi na oči idu....sve se pitam šta će pak on mislit kad me vidi da umirem od smijeha...
Pa kad već pišem pizdarije po blogu, to mi je zadnje vrijeme izgleda jedini način izražavanja, onda nek i ovo ostane...možda nelom pomogne...
Usput, HVALA vam svima na uputama i trudu...LJELJU sam stavila sa strane, samo me boja gnjavi...uhvatit ću se toga kad škola počne, jer ovo je nemoguće s njima za vratom bilo što radit...
Voli Vas svih Vaša mama44.....
SVE ŠTO NISTE ZNALI, A NISTE SE USUDILI PITATI
( ili onih 5 stvari....FEMINA...)
Ah, ako se netko razotkrio na blogu više nego treba, onda sam ja ta...ili među njima...na koncu, živimo u globalnom selu, selendri, pače..pa evo:
1. ljeti skidam kile, zimi se na brzinu uprasim, čini mi se da je to već kompulzivno žderanje...i to me jaaaaako smeta, nesigurna sam radi toga...
2. previše mi je stalo do drugih, premalo do same sebe, i to je jedna od stvari koje ne volim;brzopleta, nestrpljiva, smušena, zbrčkana.
3. nikako da se konačno i definitivno uhvatim u koštac sa stvarima koje me muče, hoće reć da sam malo manje hrabra od onoga što bi čovjek rekao kad me vidi i sluša...a, to ti je...
4.i kad imam priliku, ne znam kupovat stvari za sebe...zato bježim iz dućana...odustajem pri prvom pitanju "izvolite, što vam treba?"
5.ne mogu se pomirit s godinama koje nosim na leđima (ne'š ti tereta!), a zato mi je sad najnovija fora - vrijeme je izmišljena kategorija...
6. dodatno, možda i meni najteže...strašno mi je što nikada, ali nikada nisam uspjela ostvariti ono što najviše volim, a to je bavljenje glazbom...za svoju dušu...a nije da nisam počela....
Kad prošvrljam po blogovima, ustanovim tko još nije bio u ovom nesretnom lancu, onda ću dati domaću zadaću nekima od Vas....
kako stavljam linkove blogera u box? ako netko ima strpljenja, molim da mi to pješke pa polako objasni, onako ko malom Mujici..."najprije klikneš ovo, pa onda ono, i tako..."
...na točno ovoliko stupnjeva - ako laže koza, ne laže rog...
...lokacija morsko-ledena...
...to je to - hladnije nego na Platku...i ledenije...
...radili smo ovo...
...a bogme i ovo...
...pa smo došli tu...mmmm, nezaobilazna destinacija...
...on je smazao ovo...vidi, uopće mu ne paše:))
...a ona me ni ne primjećuje...
...ovo je još bolje nego što izgleda..
...a onda u Pevec na vožnju motokultivatorima...nitko nas nije vidio..
Jako volim ovaj grad, pogotovo iz ove perspektive...
...a ove dizalice me uvijek iznova fasciniraju...tako su zastrašujuće, a opet, nekako ponosne...
Eto. Luka (onaj drugi!) i Borna odoše u Šladming, a mi u Rijeku. I bilo nam je super!
DODATAK:
Vidim da i Vas zbunjuje frizura moje najmlađe...curi puklo pa se nakon valjda osam od deset godina poželjela ošišati na skroz kratko...i sad svi misle da je muškić, toliko sliči bratu da ih i zamjenjuju...
INTELEKTUALCI, HRVATSKA ŠUTNJA, SVE I SVAŠTA U KASNE SATE...
Gledam "Lica nacije". Bilić mi nije neki lik koji bi me privukao svojim šarmom ili bojom glasa, dikcijom ili nečim što krasi novinara. Međutim, teme koje postavlja, gosti koje dovodi u studio svake nedjelje navečer, zaslužuju sigurno neki bolji termin od ovako kasnoga.
Pitaju oni,a tko to manipulira ljudima u Hrvatskoj, tko to manipulira mladom generacijom, koja je to sila u sjeni koja diktira sve što se radi: od TV emisija, preko reklama, preko ponude robe široke potrošnje, preko odgojnih vrijednosti, učmalosti i nereagiranja mase na sve što se događa oko nas u ovo malo kvadrata naše (još uvijek!) države.
I opet ja razmišljam. Pospajala sam u trenu par viđenih stvari na TV-u ovih dana. Najprije, kamp za pretilu djecu u Americi. I izjavu roditelja koji kaže otprilike ovako: previše je nesigurno puštati djecu van, zato je bolje da budu kod kuće, a onda oni gledaju TV, igraju igrice i tove se kojekakvom hranom.
Logično.
U sportskom dijelu Dnevnika, sad više ne znam čije dalekovidnice, jer sve tri imaju vijesti otprilike u isto vrijeme. Ana Jelušić na postolju, ali , po meni, neprimjereno dugačku minutažu, dobila je vijest kako je nogometni klub Dinamo kupio 6 novih igrača. Uopće me nije briga za novčane iznose koji su letjeli prilikom ovih kupovina, transfera, mućki i ostaloga, zapelo mi oko na malim manekenima, zalizanima, nageliranima, okovanima lancima oko vrata i ruku, samodopadnih pokreta prilikom snimanja sa novopečenim dresovima...AMA, MOLIM LIJEPO, PA KAKVU TO PORUKU OVO ŠALJE??
Na stranu dečko koji, očito, nije sa ovoga govornoga područja, ali ovi drugi, mislim, tko je od njih primjer mladom naraštaju? Čime? Znam masu ljudi koji bi dali život da zguraju svoje talentirane i manje talentirane nasljednike u škole nogometa, izgaraju u svojoj ambiciji da im djeca postanu nogometaši...ne rukometaši, košarkaši, atletičari, bacači pikada, stolnotenisači...isključivo nogometaši...Zašto? Pa radi love, čovječe, šta pitaš...Da bi mogli za koju godinu isto ovako nagelirano, mirisavo, vrišteći skupo, dojezditi do nekog snimališta u svom skupocjenom neznamkojem broju konja, uslikati se u fantastično seljačkoj pozi na haubi te iste hrpe konja, crvene, po mogućnosti, boje, jer fino paše uz zelenu pozadinu, uredno održavane tratine po kojoj skakuće gomila razuzdanih, na karantenu nespremnih ljubitelja narodne glazbe i pripadajućih Ceca.
S druge strane, jedna Ana Jelušić, prije i poslije čijeg nastupa na Sljemenu se orila himna BBB-a i Dinama - ne kužim koji klinac to ima veze sa hrvatskim skijanjem, ali nije na meni ni da kužim, ta žensko sam! - samo je sporadičan doživljaj u našoj svakodnevnici. Kao i Janica. Dok leti par minuta, dok se slama,pa uleti na tron - ma, sve pet! No, kad obara samu sebe i sve ljudske mogućnosti, dok trpi bolove i operacije, dok uništava štitnjaču, kad poklekne, jer jednostavno tijelo neke granice ima preko kojih ne može, pa kad kaže - dosta!, e onda ta ista Janica više nije uzor nikome. Da li je uopće ikad i bila? Ili je bila samo ono nešto oko čega će se pravit fešta u Zagrebu, trošit nemoguća lova na bedastoće bez kojih se i te kako može, jer ćemo je i onako zaboravit nakon koncerta i brda popijenih piva...
Baš me zanima da li će mala Ana biti nekome uzor? Koliko ljudi je čulo podatak da je dijete od treće godine na skijama? Koliko ljudi zna da mala priča tri jezika već odavno i da je u Americi na fakultetu? Koliko ljudi zna njen život, dnevne rasporede, djetinjstvo bez djetinjstva, disciplinu, red i rad? I tko će od tih ljudi koji to možda i znaju, staviti svojoj djeci jednu Anu Jelušić kao potencijalnog uzora pod nos? Ma, možda bi roditelj još to i napravio, ali mehanizam lopovluka koji smo preuzeli od zapada (ma, Bog ga blagoslovio!) po pitanju nogometa, u kojem ima, ruku na srce, a i iz aviona se vidi, svega i svačega, samo ne poštenja i sporta, jednostavno je postao toliko bitan, važan, zastrašujući, da ništa drugo osim te blesave nogometne lopte koja bi trebala biti oruđe sporta, nije bitno u sportskom svijetu.
Što je sa klizanjem? Što je sa plivanjem? Što je sa, ne znam, odbojkom?
Znam, reći ćete mi da sam bedasta, da je to jasno i amebama, ali ovo jednostavno nije u redu.
***
Imam neka paranoična razmišljanja. Nisu ovo stvari koje se dešavaju samo kod nas. Cijeli svijet podložan je tome. Prolazi mi kroz glavu primisao o Masonima i njihovim ložama. Bez veze, ali imam dojam da to otprilike ovako izgleda:
Negdje tamo, u sjeni, postoji jedna šačica ljudi, koja, ne znam po kojem sistemu i po kojim zaslugama, vrti oko malog prsta cijeli svijet i sva zbivanja u njemu. Vjerovatno radi nafte i vode. Pa onda, pametna čeljad, daje naputke svojim pulenima i marionetama u obliku raznih Busheva, Sadama, miloševića, papa i inih, na koje smo kivni i radi kojih se žestimo i ratujemo, kako da se riješi onoga dijela čovječanstva, koje po nekim mjerenjima, nisu vrijedna življenja, dakle nepotrebni su potrošači prirodnih bogatstava. U tu svrhu drže znanost i obrazovanje na pažljivo izbalansiranom nivou. Ni previše, ni premalo. Da ne bi nitko rekao kako nazadujemo, ali ni napredovati ne možemo. Ako se slučajno neki um i otme kontroli, pa ispliva sa nečim novim jer je iskoristio nešto više od 5% kapaciteta onoga sivoga u svojoj glavi, već će se naći načina da ga se onesposobi. Lovom, medijskim zanemarivanjem, nepriznavanjem uspjeha, nepatentiranjem izuma, ucjenama, prijetnjama, izluđivanjima, i sve što ja ne mogu ni zamisliti.
Istovremeno, sva ta droga, kemijska opojna sredstva, dakle ono što umiruje, ajmo reći, um, ali ga i uništava, sve je razvijenija, sve je pristupačnija, ali ja mislim da to nije radi novaca koje, na kraju, od toga dobivaju same državne vrhuške. Imam dojam da se moguće kolektivno ludilo nezadovoljne kritične mase - pričam o globalnoj situaciji - drži na uzdi jednim dijelom i na taj način.
Osim toga, koliko god se pričalo o obrazovanju, ono nikako i nigdje u svijetu da krene kako treba. Pa, ako bolje razmislim, zbilja, uza svu tehnologiju i postignuća, ne znam zašto bi bilo tako teško napraviti program po kojem bi se ljudski mozak razvijao u smjeru u kojem treba. A zna se u kojem smjeru treba ići.
A, ne. Lakše je držati dvije trećine stanovništva nepismenima, neukima, futrati ih totalno izokrenutim učenjima o religijama i njihovoj svrsi. Zašto?. Pa vjerovatno zato što je neukim, gladnim i izbezumljenim, a zadnje vrijeme i prestrašenim ljudima, jako, jako lako manipulirati. Ako ništa drugo možeš ih natjerati da dižu ruku na drugoga ili na sebe, uvjereni da čine dobro.
Bolesti. Lijekovi. Fardmaceutska industrija. Ma, nisam nešto pametna, ali mi nije jasno, a sad mi je gotovo i nemoguće vjerovati u to da se nije nikada pronašao lijek za smrtonosne bolesti. Za AIDS, na primjer. U međuvremenu je izumljeno pitajbogakoliko novoga biokemijskog oružja, uzgojeno GMo hrane, raznih degeneričnih klonova, lijekova koji, uvjerena sam, namjerno u sebi, osim kurativnih, sadrže i one druge sastojke, koji potenciraju u nekoj generaciji druge bolesti ili deformacije.
Genetski modificirana hrana. Ma, mislim, tko to mene ili nekog drugog može natjerati da ždere ono što neće? Nitko. Ali onaj striček, ili ona kasta iz sjene, ona moja paranoična ideja (stvarno, k'o da sam prošvikala!), nekako mi govori da ćemo u nekoj bližoj budućnosti biti jednostavno natjerani jesti samo i upravo tu hranu. Zašto? Pa, da nestanemo, jel'?
Pa da bi onda valjda samo taj povlašteni mali dio nedodirljivih, onih iz sjene, mogao uživati blagodati majčice Zemlje.
Ne mogu shvatiti da smo tako inteligentna bića, a da svi zajedno dozvoljavamo da nama tako jadno i bijedno manipuliraju kako god tko stigne. Na svim nivoima.
Ne mogu shvatiti da cijeli svijet jako dobro zna i shvaća da ne vrijede stvari poput rata bolesti i gladi, a da svi viču da se ništa ne može napraviti. Pogotovo ne danas kad se sa jednog kraja svijeta na drugi stiže za pola dana. Ne mogu razumijeti da neki tamo kreten drži medije i raspored, te dozu informacija u svojim rukama i da tako vješto balansira svime time, da, kad si zamisliš sliku ljudi iz ptičje perspektive, vidiš samo gomilu navođenih robota, uvjerenih kako imaju u glavi nešto čime misle, a ono šipak. Samo čipovi kojima neko jako spretno i sofisticirano upravlja.I to sve bolje i bolje.
Jer, nemoguće je da što idemo dalje i što više znanja imamo, budemo sve manje slični čovjeku. Tu nešto ne valja.
Pa se vraćam na Hrvatsku i njenu šutnju o kojoj se sramežljivo, ali nešto češće govori. A čemu sad pak hrvatska šutnja? Čemu opet nekakvo povlačenje i pred čime, ako imamo svoje i ako smo svoji na svome? Odakle i čemu taj diktat? Jel' postoji kod nas nešto što se zove prag tolerancije?Kritična masa? Ili i tu ide ona "ah, svašta bi čovjek učinio, al ne može sam, to ti je Sizifov posao" ?
Pa idem malo u Ameriku, koja, eto, nije potpisala ugovor o transmisiji štetnih plinova u Kyotu, kao ni Australija, jer se drži nekakvih učenja nekog našeg učenjaka (ma zamisli, tu znaju za Hrvata!), koji je došao do toga da bi ledeno doba došlo i ovako i onako...U istu tu Ameriku, koja po nedavnim istraživanjima, doslovce umire od straha, uvukla se nesigurnost u ljude, umjesto da se smiruje, od onoga 11. rujna, sve je samo gore, jer nitko toj masi poluobrazovanih, odnosno pametno dozirano neobrazovanih ljudi, nije mogao ili htio uliti malo vjere i povjerenja? Mislim da ni to nije bez nekakve namjere iz sjene, neka mi Bog oprosti. Jer ako se putem medija može utjecati na svijest, savjest i mišljenje mase za pizdarije tipa McDonaldsove hrane i pomodnog posvajanja djece, onda se putem tih istih medija može utjecati na ljude i u drugim pravcima. Zatupljivanje lošim samo bi se trebalo zamijeniti zatupljivanjem dobrim informacijama. Korisnim.Ali onda bi oni moji duhovi iz sjene došli u opsnost. Ne bi imali više kime manipulirati i ne bi se mogli veseliti svojim uspjesima.
A moramo priznati da je veliki uspjeh držati pod kontrolom par kontinenata sa svim pratećim življem...
Pa, ako je već toliko lako oblesaviti ljude raznim plitkim stvarima, poput vrtoglavih uspjeha (novčanih) nogometaša, poput snimaka vješanja onog nesretnog bolesnika sadama - pa se djeca "igraju" - (ah, bilo bi toga za nabrajati, ne bi to blogosfera otrpjela!), pa zar ne bi bilo lako isto tako jednostavno pričati ljudima o unutarnjoj moći svakoga od nas ponaosob, o unutarnjoj dobroti i vrijednosti svakoga ja, koje bi, u konačnici, stavljeno na hrpu, rezultiralo jednim stvarno lijepim mjestom za življenje - Zemljom?
ZAMOLBA mamina: nemojte me krivo shvatiti. Nemojte me proglašavati munjenom. Ja sama znam da koji put govorim nekakvim jezikom koji rijetko tko u mojoj okolini razumije. Zapravo, ajmo bit iskreni, nitko me ne shvaća. Doduše, nikom ništa slično ni ne pričam, jer i ono malo ljudi s kojima tu i tamo popijem kavu, uteklo bi od mene k'o od nečastivog. Možda bi i Hitnu zvali, one sa jednom lijepom košuljom jako dugih rukava koja se kopča na leđima.
ovo je bio večeras stvarni internet-dnevnik, bilježenje jednog tijeka misli, hoću reći, napala me misao, a nisam je se riješila na vrijeme. Pa me malo zarobila.
I sad idem tražit zrakoprazni prostor u glavi i gledat kapke iznutra. Laka Vam noć.
I JOŠ JEDNA ZAMOLBA
Dakle, sinoć, zapravo, sad već i preksinoć, nešto poslije 22 sata zazvonio mi je mobitel. Osobni broj, a takve volim k'o i anonimce na blogu.Pogotovo kad su neukusni.
Elem, javlja se lik: "Dobro veče."
"Dobro veče?" kažem ja.
"Vi ste na tom broju?" pita On.
"Zavisi o tome koga trebate..." odgovaram.
"Pa, našao sam vaš broj na internetu..." staloženo će lik.
"Ma, gdje na internetu?" sad već sebi ne vjerujem, ali kasnijom provjerom zahvaljujem Bogu na tome da još nisam tolika tuka...nema mi nigdje broja, ni u imeniku, ni nigdje...jedino mail adresa, ali ni ona nema imena...
"Na Iskrici..."odgovara On samodopadno...
"A, ne, ja sam vam malo prestara za to..." ajme, ovako glupog odgovora se mogu samo ja dosjetit, ali ne možeš drugačije kad te Zagušljivi gleda sa metar udaljene fotelje, lice mu se pretvara u bezobličnu masu spuštenih brkova, stisnutih očiju iz kojih frca tisuću onih jebenih iskrica...oće ubit pogledom...demonstrativno napušta svoju udubinu na fotelji i odlazi na balkon, trpa valjda dvije cigarete u usta, odbacuhe nogon stolicu, baca kutiju, pa upaljač...
"Pa, je li to taj i taj broj?" diktira mamlaz sa osobnog broja...
"Je, taj je, ali mi je očito netko smjestio igricu..." kažem ja jer znam ako kažem da nije taj broj, da će opet zvati...ovako jedem govna i to opstipacijska, samoj sebi zvučim k'o lopov uhvaćen na djelu, toliko me ispizdio taj Zagušljivi...
ZATO MOLIM BLOGERE SA MOG PODRUČJA, AKO JE BLOGOSFERA POTICAJ OVOM POZIVU, DA MI NE PRAVE OVAKVA SRANJA, JER MI NISU POTREBNA. SITUACIJA KOD MENE JE TAKVA DA I OVAKVA MALA BEZAZLENA ZEZANCIJA MOŽE ZAVRŠITI JAKO LOŠE. A TO ZBILJA NIJE NIKOM POTREBNO. KAŽEM, "SA MOG PODRUČJA", JER GOSPODIN JE PRIČAO KNJIŽEVNO, ALI NAGLASAK JE ČISTO ČAKAVSKI, NE MOŽE SE SAKRITI, A JA SAM IPAK APSOLUTNI SLUHISTA...;)
NA KONCU, BROJNO STANJE KORISNIKA BLOGA.HR NA PODRUČJU NAŠE OPĆINE PORASTAO JE NAGLO U ZADNJIH NEKOLIKO MJESECI OTKAKO JE PROCURILO TO DA MAMA IMA BLOG. NE PRAVIM SE VAŽNA, NEGO MISLIM DA JE TO DOBRO, JER STVARNO IMA KVALITETNIH BLOGOVA. JOŠ KAD IH SE NE BI ZLOUPOTREBLJAVALO, BILO BI JOŠ I BOLJE.
HVALA.
Bila sam sigurna da neću ništa piskarati, cure mi oči, nos začepljen do iznemoglosti, kišem k'o slon, tako nešto još nisam u životu doživjela...A već za Novu mi se dogodilo nešto što me prestravilo...bili smo u Omišlju na otvorenom, zaplesalo se, ali možda pet minuta, onako, u kolu, jer bez kola ne ide, i onda me odjednom uhvatila slabost, ostala ja bez zraka, k'o da sam obarala rekord na sto metara...jedva sam sebi došla...
I tako, počela obraćati pažnju na disanje, istina, Zagušljivi se pojavio i činjenica je da dok njega nema u prostoriji to sa disanjem ide kako treba, no, čim se on pojavi, sve postaje drugačije...doslovce mi fali zraka...onda sam se krenula testirati po stepenicama, imam dojam da mi penjanje na treći kat jako teško ide, ali odjednom, prije nisam za tim išla...moja hipohondrija ili nešto ozbiljnije? Za Božić je umro čovjek, desetak godina stariji od mene, od karecinoma pluća...prije mjesec dana jednom njegovom vršnjaku, isto znancu, dijagnosticiran je isti...Vrlo moguće da me to prestravljuje više nego što sam svjesna toga....
Usput, uza sve to već danima boluckaju sinusi, onako u kutovima oka...očito se kuhalo sve ovo što je na kraju isplivalo...bila sam i kod doktorice, dala žena uputnice za pulmologa (e, to me čini sretnom, nadasve!), za krvopiju...Nisam ništa od toga obavila, trebala bi me hitna vozit okolo kako se osjećam u okomitom stavu...Pada mi na pamet moje konzumiranje cigareta tolike godine, desetljeća pače, fizička posvemašnja neaktivnost, osim ljeti kada se stvarno i radi i pliva i hoda...pa kontrola prije dvije godine na Medicini rada, tjerali me da pušem u onu tubu, spiriometrija, jel'?...pa je teta rekla da ja to mogu i bolje, ako prestanem pušiti...no, danas ću, sutra ću...da nije vrag po svoje došao?
Već nekoliko noći se budim u znoju, onom neugodnom, kao kad imaš temperaturu...
Doznajem danas da ima nekakve viroze, slične gripi po simptomima, ali bez temperature...evala, svaka čast i tome, ja sam zbilja rođena za strpljivo podnošenje ovakvih stanja.
I nakon svega toga, na brzinu zamišljenih najcrnjih scenarija, kopanja po netu, doduše ne pretjerano, po simptomima, nekako mi je svejedno. Imam onaj osjećaj unutra. Tako da mi je baš svejedno.
Osim što me sila teža vuče u horizontalu. Osim što mi je njonja živa krasta i ne sliči na sebe. Osim što imam "onaj krasan izraz u okicama" kako kaže moja brucošica. Osim što se osjećam k'o da me tramvaj, vlak i traktor samljeo. Ništa pod milim Bogom nema mirisa ni okusa. Ama ništa. I još me natjeralo jučer ručak kuhat, jer, za Boga dragoga, pa tko je vidio da teta leži dok je ekipa gladna? No, toj teti se ne vjeruje dok se ne skljoka valjda jednog dana, a kako stvari stoje i onda će morat unaprijed skuhat oprat i ispeglat, da im mater njihovu, naročito ovom matorom smradu...
I ne pušim već otprije Nove. Nevezano sa bilo čime. Čak nisam ni razmišljala o tome kako od sutra više neću. Nekako došlo samo od sebe. I taman onda počelo ovo sranje sa disanjem-nedisanjem...Ma, kod mene sve naopako...
I što ti je ovisnost. Prva misao sa kojom se budim ujutro, zadnja s kojom liježem, je jebena cigareta. Preko dana još kako tako. Onda ovo tele zasjedne na balkon pa kreše jednu na drugu po četiri-pet komada bez pauze, u nastavcima....A ja se jednostavno bojim kupiti cigarete, baš se bojim, pa kad prođe dan a da ne popustim onom nekom trećem u sebi, onda sam ponosna, a s druge strane, stalno je tu...Doduše, njegove zalihe su neiscrpne, po ormarima vrište šteke crvenog marlbora, ali mi želja za cigaretom ne da da otvorim kutiju. Nisam ništa pogriješila, tako je.
I mišići me bole. I glava. I mozak od ove spodobe. Morat ću zapisivati bisere...najnoviji: povela se priča o maku, o marihuani, o štetnosti halucinogenih tvari...o tome kako , npr. mak sam po sebi nije štetan, ali kad se koncentriraju tvari, kad su velike količine u pitanju, onda je to druga priča...eto ti njega, sav važan izjavljuje, a pričam sa djecom, naravno: "tako ti je i sa grožđem, ako ga previše jedeš, napiješ se"...rek'o i ost'o živ...i nije sajebancija, to je bila sasvim ozbiljna konstatacija, pače uvjeravanje, a potom teška uvrijeđenost, kad smo mu dali do znanja da jednostavno - sere!!
No, dobro. Imamo Internet.Djeca su pametna. Ponekad već i pametnija. Svakim danom sve više.
Majko kako slinim, ne znam odakle više ove sluzi izviru...
Nego, župnik mi se nešto uzjogunio. U ovom našem naselju, koje broji par stotina domaćinstava u zimskim mjesecima, a dobar dio toga nije katolički, sistem je , kad je vrijeme blagoslova kuća, da župnik najprije dostavi u sandučiće obavijesti o danu i satu posjete..i na svakoj obavjesti piše ime i adresa...I tako to funkcionira već godinama...spremiš sto kuna, on dođe, izvergla što ima, uzme lovu i ode...
A ove godine nema obavijesti.Kod mene, naravno. Obično dođe oko Božića, nešto poslije kuverte za prilog Caritasu. Znam da sam imala nekakve čudne susrete sa mojim svećenikom, pokazalo se da se slažemo k'o ulje i voda, ali mislim da mi bar može uzvratiti pozdrav kad prođemo jedno pored drugog. Naime, ja uporno vičem dobar dan, hvaljen Isus, a on ništa...onako, pravo kršćanski...
Odem prije par dana kod prijateljice, a njoj na stolu raspored. I lijepo piše, adresa ta i ta, 28.12. od 16 sati. Kako smo taj dan imali koncert u Krku, a dio familije je bio doma stalno...svećenik sigurno nije bio. Osim toga, u našem ulazu ima jedino nas, a prvi smo na popisu...dakle, mogao je doći između 4 i 5 popodne, a da je došao i kasnije, netko bi bio doma. Osim toga, ostavio bi obavijest...
I lijepo ja danas odem do GAJE. I nađem tamo obavijest o pravu na pričest. I onda povežem sve i sva u ovoj šmrcavoj glavi. Pa mi padne na pamet da čovjek namjerno nije došao, odnosno, da je na vlastitu ruku odlučio da neće doći. Neka mi Bog oprosti ako dušu griješim, ali znajuć situaciju i čovjeka, ne bih rekla da sam baš u krivu.
I mislim da me ništa ne priječi da sama blagoslovim svoje stanište. Bar će biti od srca i od poznate osobe. U prisustvu meni dragih ljudi.
Al stvorit će se prilika kad ću ja upitati čovječuljka što se to dogodilo ove godine....
Evo, kaže da me Trojan posjetio...idem ga izbacit...pozdrav svima, šmrcavi, vrtoglavi..
