Gledam "Lica nacije". Bilić mi nije neki lik koji bi me privukao svojim šarmom ili bojom glasa, dikcijom ili nečim što krasi novinara. Međutim, teme koje postavlja, gosti koje dovodi u studio svake nedjelje navečer, zaslužuju sigurno neki bolji termin od ovako kasnoga.
Pitaju oni,a tko to manipulira ljudima u Hrvatskoj, tko to manipulira mladom generacijom, koja je to sila u sjeni koja diktira sve što se radi: od TV emisija, preko reklama, preko ponude robe široke potrošnje, preko odgojnih vrijednosti, učmalosti i nereagiranja mase na sve što se događa oko nas u ovo malo kvadrata naše (još uvijek!) države.
I opet ja razmišljam. Pospajala sam u trenu par viđenih stvari na TV-u ovih dana. Najprije, kamp za pretilu djecu u Americi. I izjavu roditelja koji kaže otprilike ovako: previše je nesigurno puštati djecu van, zato je bolje da budu kod kuće, a onda oni gledaju TV, igraju igrice i tove se kojekakvom hranom.
Logično.
U sportskom dijelu Dnevnika, sad više ne znam čije dalekovidnice, jer sve tri imaju vijesti otprilike u isto vrijeme. Ana Jelušić na postolju, ali , po meni, neprimjereno dugačku minutažu, dobila je vijest kako je nogometni klub Dinamo kupio 6 novih igrača. Uopće me nije briga za novčane iznose koji su letjeli prilikom ovih kupovina, transfera, mućki i ostaloga, zapelo mi oko na malim manekenima, zalizanima, nageliranima, okovanima lancima oko vrata i ruku, samodopadnih pokreta prilikom snimanja sa novopečenim dresovima...AMA, MOLIM LIJEPO, PA KAKVU TO PORUKU OVO ŠALJE??
Na stranu dečko koji, očito, nije sa ovoga govornoga područja, ali ovi drugi, mislim, tko je od njih primjer mladom naraštaju? Čime? Znam masu ljudi koji bi dali život da zguraju svoje talentirane i manje talentirane nasljednike u škole nogometa, izgaraju u svojoj ambiciji da im djeca postanu nogometaši...ne rukometaši, košarkaši, atletičari, bacači pikada, stolnotenisači...isključivo nogometaši...Zašto? Pa radi love, čovječe, šta pitaš...Da bi mogli za koju godinu isto ovako nagelirano, mirisavo, vrišteći skupo, dojezditi do nekog snimališta u svom skupocjenom neznamkojem broju konja, uslikati se u fantastično seljačkoj pozi na haubi te iste hrpe konja, crvene, po mogućnosti, boje, jer fino paše uz zelenu pozadinu, uredno održavane tratine po kojoj skakuće gomila razuzdanih, na karantenu nespremnih ljubitelja narodne glazbe i pripadajućih Ceca.
S druge strane, jedna Ana Jelušić, prije i poslije čijeg nastupa na Sljemenu se orila himna BBB-a i Dinama - ne kužim koji klinac to ima veze sa hrvatskim skijanjem, ali nije na meni ni da kužim, ta žensko sam! - samo je sporadičan doživljaj u našoj svakodnevnici. Kao i Janica. Dok leti par minuta, dok se slama,pa uleti na tron - ma, sve pet! No, kad obara samu sebe i sve ljudske mogućnosti, dok trpi bolove i operacije, dok uništava štitnjaču, kad poklekne, jer jednostavno tijelo neke granice ima preko kojih ne može, pa kad kaže - dosta!, e onda ta ista Janica više nije uzor nikome. Da li je uopće ikad i bila? Ili je bila samo ono nešto oko čega će se pravit fešta u Zagrebu, trošit nemoguća lova na bedastoće bez kojih se i te kako može, jer ćemo je i onako zaboravit nakon koncerta i brda popijenih piva...
Baš me zanima da li će mala Ana biti nekome uzor? Koliko ljudi je čulo podatak da je dijete od treće godine na skijama? Koliko ljudi zna da mala priča tri jezika već odavno i da je u Americi na fakultetu? Koliko ljudi zna njen život, dnevne rasporede, djetinjstvo bez djetinjstva, disciplinu, red i rad? I tko će od tih ljudi koji to možda i znaju, staviti svojoj djeci jednu Anu Jelušić kao potencijalnog uzora pod nos? Ma, možda bi roditelj još to i napravio, ali mehanizam lopovluka koji smo preuzeli od zapada (ma, Bog ga blagoslovio!) po pitanju nogometa, u kojem ima, ruku na srce, a i iz aviona se vidi, svega i svačega, samo ne poštenja i sporta, jednostavno je postao toliko bitan, važan, zastrašujući, da ništa drugo osim te blesave nogometne lopte koja bi trebala biti oruđe sporta, nije bitno u sportskom svijetu.
Što je sa klizanjem? Što je sa plivanjem? Što je sa, ne znam, odbojkom?
Znam, reći ćete mi da sam bedasta, da je to jasno i amebama, ali ovo jednostavno nije u redu.
***
Imam neka paranoična razmišljanja. Nisu ovo stvari koje se dešavaju samo kod nas. Cijeli svijet podložan je tome. Prolazi mi kroz glavu primisao o Masonima i njihovim ložama. Bez veze, ali imam dojam da to otprilike ovako izgleda:
Negdje tamo, u sjeni, postoji jedna šačica ljudi, koja, ne znam po kojem sistemu i po kojim zaslugama, vrti oko malog prsta cijeli svijet i sva zbivanja u njemu. Vjerovatno radi nafte i vode. Pa onda, pametna čeljad, daje naputke svojim pulenima i marionetama u obliku raznih Busheva, Sadama, miloševića, papa i inih, na koje smo kivni i radi kojih se žestimo i ratujemo, kako da se riješi onoga dijela čovječanstva, koje po nekim mjerenjima, nisu vrijedna življenja, dakle nepotrebni su potrošači prirodnih bogatstava. U tu svrhu drže znanost i obrazovanje na pažljivo izbalansiranom nivou. Ni previše, ni premalo. Da ne bi nitko rekao kako nazadujemo, ali ni napredovati ne možemo. Ako se slučajno neki um i otme kontroli, pa ispliva sa nečim novim jer je iskoristio nešto više od 5% kapaciteta onoga sivoga u svojoj glavi, već će se naći načina da ga se onesposobi. Lovom, medijskim zanemarivanjem, nepriznavanjem uspjeha, nepatentiranjem izuma, ucjenama, prijetnjama, izluđivanjima, i sve što ja ne mogu ni zamisliti.
Istovremeno, sva ta droga, kemijska opojna sredstva, dakle ono što umiruje, ajmo reći, um, ali ga i uništava, sve je razvijenija, sve je pristupačnija, ali ja mislim da to nije radi novaca koje, na kraju, od toga dobivaju same državne vrhuške. Imam dojam da se moguće kolektivno ludilo nezadovoljne kritične mase - pričam o globalnoj situaciji - drži na uzdi jednim dijelom i na taj način.
Osim toga, koliko god se pričalo o obrazovanju, ono nikako i nigdje u svijetu da krene kako treba. Pa, ako bolje razmislim, zbilja, uza svu tehnologiju i postignuća, ne znam zašto bi bilo tako teško napraviti program po kojem bi se ljudski mozak razvijao u smjeru u kojem treba. A zna se u kojem smjeru treba ići.
A, ne. Lakše je držati dvije trećine stanovništva nepismenima, neukima, futrati ih totalno izokrenutim učenjima o religijama i njihovoj svrsi. Zašto?. Pa vjerovatno zato što je neukim, gladnim i izbezumljenim, a zadnje vrijeme i prestrašenim ljudima, jako, jako lako manipulirati. Ako ništa drugo možeš ih natjerati da dižu ruku na drugoga ili na sebe, uvjereni da čine dobro.
Bolesti. Lijekovi. Fardmaceutska industrija. Ma, nisam nešto pametna, ali mi nije jasno, a sad mi je gotovo i nemoguće vjerovati u to da se nije nikada pronašao lijek za smrtonosne bolesti. Za AIDS, na primjer. U međuvremenu je izumljeno pitajbogakoliko novoga biokemijskog oružja, uzgojeno GMo hrane, raznih degeneričnih klonova, lijekova koji, uvjerena sam, namjerno u sebi, osim kurativnih, sadrže i one druge sastojke, koji potenciraju u nekoj generaciji druge bolesti ili deformacije.
Genetski modificirana hrana. Ma, mislim, tko to mene ili nekog drugog može natjerati da ždere ono što neće? Nitko. Ali onaj striček, ili ona kasta iz sjene, ona moja paranoična ideja (stvarno, k'o da sam prošvikala!), nekako mi govori da ćemo u nekoj bližoj budućnosti biti jednostavno natjerani jesti samo i upravo tu hranu. Zašto? Pa, da nestanemo, jel'?
Pa da bi onda valjda samo taj povlašteni mali dio nedodirljivih, onih iz sjene, mogao uživati blagodati majčice Zemlje.
Ne mogu shvatiti da smo tako inteligentna bića, a da svi zajedno dozvoljavamo da nama tako jadno i bijedno manipuliraju kako god tko stigne. Na svim nivoima.
Ne mogu shvatiti da cijeli svijet jako dobro zna i shvaća da ne vrijede stvari poput rata bolesti i gladi, a da svi viču da se ništa ne može napraviti. Pogotovo ne danas kad se sa jednog kraja svijeta na drugi stiže za pola dana. Ne mogu razumijeti da neki tamo kreten drži medije i raspored, te dozu informacija u svojim rukama i da tako vješto balansira svime time, da, kad si zamisliš sliku ljudi iz ptičje perspektive, vidiš samo gomilu navođenih robota, uvjerenih kako imaju u glavi nešto čime misle, a ono šipak. Samo čipovi kojima neko jako spretno i sofisticirano upravlja.I to sve bolje i bolje.
Jer, nemoguće je da što idemo dalje i što više znanja imamo, budemo sve manje slični čovjeku. Tu nešto ne valja.
Pa se vraćam na Hrvatsku i njenu šutnju o kojoj se sramežljivo, ali nešto češće govori. A čemu sad pak hrvatska šutnja? Čemu opet nekakvo povlačenje i pred čime, ako imamo svoje i ako smo svoji na svome? Odakle i čemu taj diktat? Jel' postoji kod nas nešto što se zove prag tolerancije?Kritična masa? Ili i tu ide ona "ah, svašta bi čovjek učinio, al ne može sam, to ti je Sizifov posao" ?
Pa idem malo u Ameriku, koja, eto, nije potpisala ugovor o transmisiji štetnih plinova u Kyotu, kao ni Australija, jer se drži nekakvih učenja nekog našeg učenjaka (ma zamisli, tu znaju za Hrvata!), koji je došao do toga da bi ledeno doba došlo i ovako i onako...U istu tu Ameriku, koja po nedavnim istraživanjima, doslovce umire od straha, uvukla se nesigurnost u ljude, umjesto da se smiruje, od onoga 11. rujna, sve je samo gore, jer nitko toj masi poluobrazovanih, odnosno pametno dozirano neobrazovanih ljudi, nije mogao ili htio uliti malo vjere i povjerenja? Mislim da ni to nije bez nekakve namjere iz sjene, neka mi Bog oprosti. Jer ako se putem medija može utjecati na svijest, savjest i mišljenje mase za pizdarije tipa McDonaldsove hrane i pomodnog posvajanja djece, onda se putem tih istih medija može utjecati na ljude i u drugim pravcima. Zatupljivanje lošim samo bi se trebalo zamijeniti zatupljivanjem dobrim informacijama. Korisnim.Ali onda bi oni moji duhovi iz sjene došli u opsnost. Ne bi imali više kime manipulirati i ne bi se mogli veseliti svojim uspjesima.
A moramo priznati da je veliki uspjeh držati pod kontrolom par kontinenata sa svim pratećim življem...
Pa, ako je već toliko lako oblesaviti ljude raznim plitkim stvarima, poput vrtoglavih uspjeha (novčanih) nogometaša, poput snimaka vješanja onog nesretnog bolesnika sadama - pa se djeca "igraju" - (ah, bilo bi toga za nabrajati, ne bi to blogosfera otrpjela!), pa zar ne bi bilo lako isto tako jednostavno pričati ljudima o unutarnjoj moći svakoga od nas ponaosob, o unutarnjoj dobroti i vrijednosti svakoga ja, koje bi, u konačnici, stavljeno na hrpu, rezultiralo jednim stvarno lijepim mjestom za življenje - Zemljom?
ZAMOLBA mamina: nemojte me krivo shvatiti. Nemojte me proglašavati munjenom. Ja sama znam da koji put govorim nekakvim jezikom koji rijetko tko u mojoj okolini razumije. Zapravo, ajmo bit iskreni, nitko me ne shvaća. Doduše, nikom ništa slično ni ne pričam, jer i ono malo ljudi s kojima tu i tamo popijem kavu, uteklo bi od mene k'o od nečastivog. Možda bi i Hitnu zvali, one sa jednom lijepom košuljom jako dugih rukava koja se kopča na leđima.
ovo je bio večeras stvarni internet-dnevnik, bilježenje jednog tijeka misli, hoću reći, napala me misao, a nisam je se riješila na vrijeme. Pa me malo zarobila.
I sad idem tražit zrakoprazni prostor u glavi i gledat kapke iznutra. Laka Vam noć.
I JOŠ JEDNA ZAMOLBA
Dakle, sinoć, zapravo, sad već i preksinoć, nešto poslije 22 sata zazvonio mi je mobitel. Osobni broj, a takve volim k'o i anonimce na blogu.Pogotovo kad su neukusni.
Elem, javlja se lik: "Dobro veče."
"Dobro veče?" kažem ja.
"Vi ste na tom broju?" pita On.
"Zavisi o tome koga trebate..." odgovaram.
"Pa, našao sam vaš broj na internetu..." staloženo će lik.
"Ma, gdje na internetu?" sad već sebi ne vjerujem, ali kasnijom provjerom zahvaljujem Bogu na tome da još nisam tolika tuka...nema mi nigdje broja, ni u imeniku, ni nigdje...jedino mail adresa, ali ni ona nema imena...
"Na Iskrici..."odgovara On samodopadno...
"A, ne, ja sam vam malo prestara za to..." ajme, ovako glupog odgovora se mogu samo ja dosjetit, ali ne možeš drugačije kad te Zagušljivi gleda sa metar udaljene fotelje, lice mu se pretvara u bezobličnu masu spuštenih brkova, stisnutih očiju iz kojih frca tisuću onih jebenih iskrica...oće ubit pogledom...demonstrativno napušta svoju udubinu na fotelji i odlazi na balkon, trpa valjda dvije cigarete u usta, odbacuhe nogon stolicu, baca kutiju, pa upaljač...
"Pa, je li to taj i taj broj?" diktira mamlaz sa osobnog broja...
"Je, taj je, ali mi je očito netko smjestio igricu..." kažem ja jer znam ako kažem da nije taj broj, da će opet zvati...ovako jedem govna i to opstipacijska, samoj sebi zvučim k'o lopov uhvaćen na djelu, toliko me ispizdio taj Zagušljivi...
ZATO MOLIM BLOGERE SA MOG PODRUČJA, AKO JE BLOGOSFERA POTICAJ OVOM POZIVU, DA MI NE PRAVE OVAKVA SRANJA, JER MI NISU POTREBNA. SITUACIJA KOD MENE JE TAKVA DA I OVAKVA MALA BEZAZLENA ZEZANCIJA MOŽE ZAVRŠITI JAKO LOŠE. A TO ZBILJA NIJE NIKOM POTREBNO. KAŽEM, "SA MOG PODRUČJA", JER GOSPODIN JE PRIČAO KNJIŽEVNO, ALI NAGLASAK JE ČISTO ČAKAVSKI, NE MOŽE SE SAKRITI, A JA SAM IPAK APSOLUTNI SLUHISTA...;)
NA KONCU, BROJNO STANJE KORISNIKA BLOGA.HR NA PODRUČJU NAŠE OPĆINE PORASTAO JE NAGLO U ZADNJIH NEKOLIKO MJESECI OTKAKO JE PROCURILO TO DA MAMA IMA BLOG. NE PRAVIM SE VAŽNA, NEGO MISLIM DA JE TO DOBRO, JER STVARNO IMA KVALITETNIH BLOGOVA. JOŠ KAD IH SE NE BI ZLOUPOTREBLJAVALO, BILO BI JOŠ I BOLJE.
HVALA.
Post je objavljen 08.01.2007. u 00:47 sati.