E, sad, pulmolog (ica) mi je rekla da je sa mojim plućima a i srčekom sve OK.
Što sam preživjela u ponedjeljak ujutro, koji scenariji su bili u điru u mojoj glavi, kakve scene su to bile, e, to moram stavit na papir pa lijepo, kronološkim redom napisati, ali kao pouku, iskustvo iz kojeg se nešto može naučiti, nekom drugom. Jer ono što um čovjeku samome može učiniti, e, to je strašno.
Zato, hipohondri, strašljivci, i ostali slični meni, očekujte otkrivenje za koji dan.
No, ja i dalje ne mogu disat. Navečer legnem, pa čujem srčeko kako lupa...i onda to ide u nekom određenom ritmu, onako dum, dum-dum...i onda odjednom stane, pa pričeka par sekundi, a meni se čini ko čitava vječnost, pa odjednom "zarola" ko da se kamenje odronilo...enti strah, paniku i adrenalin!! Neće opat valjda scenariji?!?
No, okrenula sam se na drugu stranu, da ne čujem tu pumpu kako odzvanja u madrac i jednostavno prestala mislit bilo šta. E.Tako.Ne bu mene niko.....
Stara priča. Zagušljivi guši i to već godinama, pa se to manifestira sada ovako.
No, bila sam večeras kod prijateljice. Čak je i njena kćer rekla kako smo dosadne, da stalno okrećemo jednu te istu temu...no žena mi je dala fantastičnu ideju...
Kaže ona ovako:
"Jedna moja znanica ( ispostavilo se da sam s tom ženom u školu išla!), imala je problem sa svekrvom. I nakon dugo godina, nakon što je već bila spremna za psihijatriju, odjednom se taj odnos promijenio. Kako? E, pa ovako: svaki put kad bi ugledala svekrvu ili pomislila na nju, zamislila ju je ( i zamišlja još uvijek!) sa velikom ružom na glavi: i onda je uhvati smijeh. Umire žena od smijeha...".
Nije poanta u tome, poanta je o tome da sam ja, dok mi je prijateljica to pričala, istog momenta zamislila Zagušljivog sa velikom ružičastom ružom, kao šeširom, vezanom ispod brade....s mašnom...
Mislim, cijeli dan sam bila u komi...i jučer, i prekjučer...ali, ljudi moji, ako me nešto oraspoložilo zadnje vrijeme, ako me nešto tako nasmijalo, onda je to bila slika zagušljivog. Evo, i sad ga gledam, suze mi na oči idu....sve se pitam šta će pak on mislit kad me vidi da umirem od smijeha...
Pa kad već pišem pizdarije po blogu, to mi je zadnje vrijeme izgleda jedini način izražavanja, onda nek i ovo ostane...možda nelom pomogne...
Usput, HVALA vam svima na uputama i trudu...LJELJU sam stavila sa strane, samo me boja gnjavi...uhvatit ću se toga kad škola počne, jer ovo je nemoguće s njima za vratom bilo što radit...
Voli Vas svih Vaša mama44.....
SVE ŠTO NISTE ZNALI, A NISTE SE USUDILI PITATI
( ili onih 5 stvari....FEMINA...)
Ah, ako se netko razotkrio na blogu više nego treba, onda sam ja ta...ili među njima...na koncu, živimo u globalnom selu, selendri, pače..pa evo:
1. ljeti skidam kile, zimi se na brzinu uprasim, čini mi se da je to već kompulzivno žderanje...i to me jaaaaako smeta, nesigurna sam radi toga...
2. previše mi je stalo do drugih, premalo do same sebe, i to je jedna od stvari koje ne volim;brzopleta, nestrpljiva, smušena, zbrčkana.
3. nikako da se konačno i definitivno uhvatim u koštac sa stvarima koje me muče, hoće reć da sam malo manje hrabra od onoga što bi čovjek rekao kad me vidi i sluša...a, to ti je...
4.i kad imam priliku, ne znam kupovat stvari za sebe...zato bježim iz dućana...odustajem pri prvom pitanju "izvolite, što vam treba?"
5.ne mogu se pomirit s godinama koje nosim na leđima (ne'š ti tereta!), a zato mi je sad najnovija fora - vrijeme je izmišljena kategorija...
6. dodatno, možda i meni najteže...strašno mi je što nikada, ali nikada nisam uspjela ostvariti ono što najviše volim, a to je bavljenje glazbom...za svoju dušu...a nije da nisam počela....
Kad prošvrljam po blogovima, ustanovim tko još nije bio u ovom nesretnom lancu, onda ću dati domaću zadaću nekima od Vas....
Post je objavljen 12.01.2007. u 20:45 sati.