Marketing
KAD SVE IDE K'O PODMAZANO!!!
Mislim na dan,sram vas bilo!!
I tako, kad sam shvatila koliko je sati, nakon šestotridesetsedamipol komentara, bilo je već kasno.Negdje dva u noći.A sjela jedno puno sati prije toga
.Nije da sam bila lijena, ipak sam ja žensko, pa radim više poslova istovremeno...I oprala sam suđe, ne u suđerici, nego uredno na ruke.A bilo ga je...Zašto?E, pa zato jer ne možeš guzom stolicu drat i stajat za sudoperom, a osim toga one dvije duže ruke mi još nisu izrasle.Kako sam krenula, možda i mutiram, pa mi izraste još pokoji ud.Na uštrb nogu.Koje zadnje vrijeme ne koristim.Iz gore navedenih razloga.Ma, nemoj, jel' se netko prepoznao, mili moji??? He-he...
Namjestila sam drugo čudo tehnologije, mob, na pet sati.I ja ću se srediti, i djeci pripremiti, i torbu složiti - sendvići i to - Pa polako oko sedam na bus koji stiže iz krka po nas...I zvonio mob.U pet.Zapamtio.Obično stisnem crvenu slušalicu jednom, ali jutros su prstići valjda bili ukočeni, pa stisnuli dvaput.Jer dvaput je ipak dvaput, kako god okreneš...čak i na mobitelu...
I onda više nije zvonio
.
Od čistog mira i tišine, u roku od pet minuta, svi u panici i na nogama!
Luka viče - zakasnili smo!!! ( ajme, cure u busuuuu! ), Dora, vječito nervozna ujutro, a, maamaaa, kako si moglaaaa!!! Ne šljivim ih, hvatam izdajicu Nokiu i zovem Karmelu - mi smo zaspali, dolazim autom u Pazin!! Oko nje cika djece čiji su roditelji jutros bili daleko odgovorniji i savjesniji
, a ona, mrtva hladna i u drugom svijetu kao i svi umjetnici:Pa imate još deset minuta...- Ma, Karmela, nisam ni drugo oko otvorila!!!
I što sam prvo napravila???Upalila komp
, neka mi je Bog na pomoći i svi sveci!!Pa na blog.Da nije slučajno uteko od prije par sati...Mislim, stvarno...
Ovo dvoje uglas:Maamaaa, jesi ti luda, pa šta sad ćeš opet tipkat???(Jesam, luda sam, a nemate još pojma koliko...)
PREKIDAM:evo ptičje i u Zagrebu,kažu kod Motela Plitvice i Sveučilišne bolnice...super!
I onda polako.Najprije blog.Onda odobrovoljavanje male živčane.
On je, sreća, uvijek dobre volje, ma ljuuubav majkina...
Pa sam to iskoristila, poslala ga u dućan po par zgaženih peciva, dala mu karticu i telefonirala prodavačici PIN.Mislim, stvarno...I zašto?Da bi mogla još dva slova napisat.
Pa sam onda usporila, jer to zadnje vrijeme uvijek radim kad mi se jaaako žuri.I ima efekta,Ne boli me glava, koncentrirana sam na cesti, nisam živčana, što je najvažnije.
Kad je operacija spremanje bila gotova, krenuli smo ponosno put krasne zemlje Istre mile...Sa vrećicom u kojoj je bilo sljedeće:
4 peciva - ona zgažena
1 veće pakiranje Dukatele - neotvoreno
1 mali nož za mazanje-čist
1,5 litre čaja-ledenoga od jagode (fuj!)
3 jabuke - neoprane
Pola sam vratila doma.Čaj skoro cijeli.
Stigli smo taman kad je zbor krenuo na probu.U minutu.I to bez žurbe.
Otpjevali oni svoje, ali u međuvremenu je zasvirao i A je to, mobitel.Makinalno sam ga isključila...Greška u koracima.A i bez njega, k'o bez ušiju...Nakon koncerta, upalim mob, utipkam PIN, ne valja, pa još jednom, polako, ne valja, mislim, ako još jednom krivo napišem, ode puk.I onda shvatim da sam utipkavala pin broja koji sam zadnji put koristila prije godinu dana.Znam PIN-ove obiju kćeri (a, što će mi to?), pinove svih oduzetih i sadašnjih kartica, sve moguće vip i 098 brojeve, registarske tablice pola Krka.Ali ovaj jebeni broj neće van pa da se ubijem,bemti mozak!!!I zovem s posuđenog službu za pretpatnike - ma taj broj znam, naravno, tuka jedna!-a ona će meni:ne možemo vam pomoći, nemamo pristupa bez puk-a, recite mi ga...Ma kakav puk,je.. te puk, reći ću vam JMBG, dug na računu, broj cipele, ali ja sam u Pazinu, a kartica doma ...Žao mi je, odite u najbliži T-com, sa osobnom, pa će vam oni dati novi.....Ma,da,samo mi to fali, zujat po Pazinu i tražit hrvatsku telekom firmu.U ostalom, mala ima mob, brojeve koji mi trebaju znam, naravno jel', pa dok dođemo doma...
I onda mi je došla kćer maturantica, ona iz pazinskog kolegija, da spojimo ugodno s korisnim:Ja njoj šampone, mlijeka i pjene, ona meni prljavu robu.Dobro je.Sina smo sprašili busom doma, dala sam mu ključ, ako stigne prije nas, a nas tri Gracije na kavu
, pa malo u razgledanje Pazina.Taj grad je pravo otkriće, ali o tome drugi post... ili put.
Kad se vraćam iz Istre, nikad ne idem tunelom.Jer su mi antipatični.Radi onih 28 kuna za pet kilometara.Pa se spustim do Plomina, jest da je cesta KATASTROFA, ali je krajolik živa fantazija.Dok ne dođeš do Opatije.I ne shvatiš da si bez benzina.Naravno, k'o da mi je prvi put.-bemti, neko mi je pljuvao po tastaturi - ja, nisam, sigurno! - Kanta je ipak bila milostiva, pa me ni ovaj put nije ostavila na cjedilu.A ja ne bi bila ja da ne napravim još pokoji gaf, kad me već tako dobro krenulo.I odem na zaobilaznicu.
Ma ljudi moji, koja je svrha zaobilaznice?
Valjda da nešto zaobiđeš.Na primjer, gradsku gužvu.A ono,na njoj još gore.Smak svijeta.S jedne i druge strane.Nema stranaca, samo Slovenac, tu i tamo.Gadi mi se gužva.Sretno gledam u aute sa podignutim haubama sa strane, bilo ih je dosta danas. I zahvaljujem svetome što me ne kažnjava bar time.
U međuvremenu zovem doma, a pizdeka još nema.I opet panika.I opet histerija časkom pristigla, jer mi nije jasno gdje je.Naravno, došao je pet minuta prije nas.Imao je još samo nešto za reći curama.
Došli doma, prva stvar..ma već sam dosadna.Tražim puk za mob, ali ja te stvari tako dobro spremim da ih poslije nikad više ne mogu nać.I sad ne znam što ću.I baš me briga.Jebeš mob.Imam komp.
Dalje znate.Evo me.
I što je pjesnik htio ovim reći?Cijelo vrijeme današnjeg putešestvija, negdje na pola puta između podsvjesti i svijesti, visio je blog.Slikom i prilikom.Naslikala sam dvajst slika, slažući ih u glavi pokraj posta.I tekst sam usput smišljala.Pa vi vidite što vas čeka ako pretjerujete.
Kamijon pun munjenih blogera, što bi rek'o Braco.A ja kažem - malo nas je, al' smo pravi!!
Pusa svima.I neka vam ne bude neugodno ako vam kažem da vas volim.Onako, blogerski.
Post je objavljen 07.04.2006. u 19:30 sati.