Mama Mima

subota, 25.08.2012.

Noć - 25.8.2012.

Na današnji dan prije 21 godine došli smo s mora. Nikad neću zaboraviti...
Kad smo došli pred grad, rekli su nam da navučemo zastore na autobusu i da nikako ne gledamo van. A mi smo virili.
Nepregledne kolone tenkova i onih svakakvih vozila, dostojnih "treće armije na svijetu". I puno, puno vojnika. Sa tri prsta u zraku.

Vozač nas je ispustio na kolodvoru. Nitko nas nije dočekao. Moj brat je vukao torbe do kuće. Grad pust. Došli smo kući. Mame i tate nema. Miriši cijela kuća. Mama je sve izribala dok nas nije bilo. Sjećam se mirisa opranih zavjesa.

Mama i tata su došli brzo. Bili su kod bake u Lovasu. Kad su došli na vrata, poletjela sam mami u zagrljaj i rasplakala sam se. Ni sama ne znam zašto. I ona se rasplakala. Ona je znala zašto.
Putem iz Lovasa preletio ih je avion i raketirao nešto. Oni su bili sakriveni drvećem i nije ih vidio. Da ih je vidio...ova pričica bi drugačije zvučala.

Sjećam se još da nam je mama rekla da bi bilo dobro da spavamo obučeni. Nisam je pitala zašto. Znala sam. Sjećam se da je bilo vruće i nisam se ni pokrila. Ne sjećam se da li je to bilo zbog vrućine ili da se mogu što prije dignuti iz kreveta.

I sjećam se...pa baš negdje u ovo vrijeme...probudila sam se. Čula sam mamin glas. Pričala je s nekim na telefonu. I plakala je. Sjela sam u krevetu. Ona je jecala tiho da je ne čujemo. I šaptala je: "Pa djeca mi spavaju obučena...nije više pitanje da li će se dogoditi nego KAD će se dogoditi... Ne spavam noćima...što ću sa djecom? Što će biti sa nama? Što će biti sa Josipom??" Nisam znala s kim priča. Danas znam s kim je pričala. Ali nije bitno.

Sjećam se mraka, tjeskobe, straha, mučnine i jecaja iz dnevnog boravka.

Mislila sam...pa neće se ništa dogoditi. Ne može se dogoditi. Na kraju 20.-og stoljeća? U Europi? Nemoguće! Takve stvari su se događale samo davnih godina. Kad je baka bila mala. Te noći više nisam spavala.

Večeras je u Vukovaru koncert Urbana. Veselo je. I jako, jako glasno. Voljela bih da je ta noć, prije 21 godine bila tako vesela i glasna. Ali nije bila. Bila je tiha...pretiha.

Mislim da ni noćas neću spavati. A vi, sretnici, koji nemate demone prošlosti u sobi - laka vam noć. I lijepo sanjajte!

Oznake: mama, Vukovar, rat

25.08.2012. u 23:52 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 21.08.2012.

Brat

Najveći rod svakom roditelju je dijete. Nastalo je od tebe, kroz vene mu teče tvoja krv, gleda te tvojim očima i grli te tvojim rukama. Djetetu su najveći rod roditelji. Od njih je naslijedilo puna usta, grbav nos, smiješne palčeve...
Odmah iza roditelja rod ti je brat. Jer ste nastali od iste krvi. Imate isto visoko čelo i klempave uši. I jednako gubite kosu. Ma čak i jednako podrignete poslije ručka.

Moj tata je imao brata. I kao i sva braća na ovom svijetu – voljeli su se, svađali su se, družili su se, pričali su i plakali zajedno. Zajedno su ogovarali roditelje. I pokrivali jedan drugog u nepodopštinama.
I jedan i drugi su se oženili. I jedan i drugi dobili su djecu. I onda je jedan otišao. Poginuo je. Moj tata je ostao živ.
Od brata su mu ostale samo uspomene i sjećanja. I grob na kojem može zaplakati i zapaliti svijeću. Ostala su mu i djeca. Bratova djeca.
Nekad su se ljudi tako ponašali i tako živjeli i vjerovali da kada jedan brat umre, brigu o njegovoj djeci preuzima brat. I moj tata je to nekako prešutno prihvatio. Život nas je razasuo na razne krajeve i možda se ne viđamo koliko bismo htjeli i trebali ali kad se vidimo...pa baš se jako volimo!

I tako nama danas u goste dođe Dado, najstariji sin mog pokojnog strica. Prošla je možda i godina...možda i koji mjesec više da se nismo vidjeli.
Danas smo svi ostali šokirani spoznajom koliko Dado liči na strica. Na svog tatu. I svi smo to s oduševljenjem primjetili. Primjetio je i moj tata. Dadin stric.
I gledam ja tako danas svog tatu. A on gleda Dadu. I ne može ga se nagledati. Gleda u njega kao u neko božanstvo. Očekuje tata da mu se obrati brat. Da ga zagrli. Da mu kaže: „Evo me! Došao sam! Više nikud ne idem!“ Ali tata zna da se to neće dogoditi.

Sjedi tako Dado nasuprot svom stricu i upija svaku njegovu riječ. I pogledi im se stalno susreću. Ima u Dadinom pogledu onog nekog poštovanja...poštovanja koje ja možda ponekad zaboravim pokazati tati. Zato što je tu i uzimam ga zdravo za gotovo. Dado strica ne uzima zdravo za gotovo. Ima strpljenja slušati njegove dosadne priče i svaku upija do zadnje riječi.

Nazdravit ćemo. Ali Dado ne pije. Stric inzistira da popije rakijicu. Ali Dado ne pije nikakve žestice. Stric uporno inzistira. Vidim zašto inzistira. Toliko poznajem svog tatu. Popij, Dado, rakijicu. Daj da stričeve oči vide te ruke kako uzimaju čašicu. Daj da stričeve željne oči opet vide ta usta kako ispijaju sve do zadnje kapi. Daj da stric još jednom vidi taj osmijeh, dok se rakija spušta niz grlo i grije sve do srca. Ugrij, Dado, srce mom tati. Ugrij srce svom stricu.

Gledam tatu. Srce mu je puno. Ne stižu riječi tom brzinom izaći iz njegovih usta koliko bi želio pričati i slušati opet taj glas kako mu odgovara. Pričaj Dado. Pričaj bilo što. Smij se. Daj da taj zvonki smijeh opet ori našim dvorištem. Predugo ga nismo čuli.

Prekratak je svaki posjet. Prebrzo sve završi. Prebrzo dođe vrijeme rastanka i neka tuga, jer tko zna kad ćemo se opet vidjeti. I gledam tako Dadu. I preko puta gledam svog tatu. Gledam Dadinog strica, kako mu pun ponosa prenosi ona zrnca mudrosti za koje smatra da bi ih trebao prenijeti.
I ponosan je tata. Ispunjava svoju zadaću. Stric je isto ponosan. Brine se za bratovu djecu. Puno mu je srce.

Razmišljam... situacija je vrlo lako mogla biti obratna. Mogla sam ja sjediti u Dadinoj stolici. A preko puta mene mogao je sjediti moj stric, Dadin tata. A Dado je mogao sjediti na mom mjestu. I ja bih popila tu rakiju da zagrijem stričevo srce. Isto bih slušala iste te priče iz drugih usta i pravila se da me zanimaju. Isto bih se smijala svom stricu da mu ostane taj osmijeh kad odem.
Na jedan jedini trenutak poželjela sam danas da je situacija obratna. Tata, oprosti mi na toj pomisli. Znam da bi mi oprostio i znam da si i ti to milijun puta prevrtio po glavi. Na trenutak...samo na jedan jedini trenutak poželim biti na Dadinom mjestu a da preko puta mene sjedi moj stric. Dadin tata. Samo zato da Dadi olakšam na barem jednu sekundu. Jer on je ipak moj brat.

Oznake: brat, stric, obitelj

21.08.2012. u 23:08 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 13.08.2012.

Vinkoprom

Evo...znam da većina zna ali za one koji ne znaju – ja živim u Vukovaru. Naša mala skromna županijica ima jedan poseban dućan...rekla bih „wannabe Pevec“, i zove se Vinkoprom.
Znači u Vinkoprom se ide po sve. Od igle do lokomotive - sve ima u Vinkopromu. Čak i lokomotive na akciji. Ono što nigdje nema – ima u Vinkopromu. Tu su garniture za terasu, peći na drva, dječji tobogani, lopte, šalice za kavu, plastično cvijeće, pribor za školu, čokolade, plišane igračke, wc školjke...svi, rame uz rame, traže svoje mjesto na tržišnom nebu.
Zašto to pišem? Zato što je Vinkoprom specifičan. Uskoro će, nadam se, izaći i nekakav priručnik za pravilno i uspješno kupovanje u Vinkopromu. A dok ne izađe ja ću vam dati kratke natuknice.

Po ulasku u dućan nema potrebe da pozdravite jer nema nikoga. Tu su neki ljudi u nekim žutim uniformicama ali oni samo tu rade i nisu tu da odzdravljaju. Imaju posla. Ako se dovoljno dugo zadržite kraj željenog artikla, možda će netko proći kraj vas. Ali ne zato da ga nešto pitate, nego samo da provjeri da li kradete.
Iako odjeli nisu strogo odjeljeni, nikako ne možete trgovca sa suđa upitati nešto o fenovima...jer to nije njegov odjel. Kažem – teško je reći gdje koji odjel započinje a gdje završava. Zato morate dobro paziti. Jer ako pitanje uputite na krivu adresu, osoba će nestati u vidu magle i više nikad nikoga nećete vidjeti. Zato samo polako i smireno. Dobro se skoncentrirajte.

I tako ste vi ušli i došli do odjela sa igračkama (koji je između odjela sa karnišama i odjela sa šalicama za kavu).
Igračke kupujete po sistemu – skuplje je bolje. Skuplje znači da mu je cijena iznad 50 kuna. Sve jeftinije zagarantirano se raspada prije nego što dođete do auta. Nisam spomenula da do svakog pravog Vinkoproma ne možete nikako doći bez auta!

Dakle, izabrali ste skupu igračku. Radi se o šahu za djecu i košta 120 kuna. Zapravo, hrvatski iskorigirana cijena je 119,99. Dakle igračka je dovoljno skupa, zapakirana je originalno i ne možete je otvoriti. Što je dobro, jer znači da nitko nije maznuo crnu kraljicu. Dolazite na blagajnu.

Vinkoprom NEMA svoju karticu, dakle ne morate strepiti od pitanja koje se uobičajeno postavlja u ostalim trgovačkim centrima. Ako plaćate gotovinom to vam garantira najbrži prolazak kroz blagajnu. Vrećicu nemojte tražiti jer će se blagajnica rasplakati. Pošto imaju samo vrećice u koje stane lak za nokte. Znači – ponijeti vrećicu! Ako plaćate karticom pripremite se na najsporiji POS aparat u Svemiru.
I dok strepite da li će POS napisati „odobreno“ ili „odbijeno“ smijete samo krajičkom oka pogledati čuda natrpana na blagajni – u polumraku (to je jedan od zaštitnih znakova Vinkoproma!) naziru se razne čokolade i bomboni sumnjivog porijekla. Tu možete vidjeti slatkiše koje niste vidjeli od djetinjstva. Nemojte pokleknuti pred nostalgijom. Jer ono što izgleda kao da je iz 1988. možda stvarno i je iz 1988.
POS aparat je odobrio 119,99 kuna i vi možete izaći na dnevno svjetlo, prolazeći između dječjih hodalica, ukrasnih papira, nekoliko klupa i peći na akciji... Vani ste.

Dolazite doma. Otvarate skupi šah za djecu. Nije loš. Kineski proizvod koji nije loš? U glavi vam se pali alarm. Idete posložiti figurice. Alarm je podivljao! Fali jedna figurica!!! Fali bijeli pješak! Pa to je samo pješak, mislite...ima ih još sedam takvih. Ne dajte se smesti, jer se čak i u Kini šah igra sa 8 bijelih i 8 crnih pješaka.
Uzimate šah, uzimate račun i vraćate se u Vinkoprom. Ovdje neću navoditi hektolitre benzina potrošene u ovoj redarstvenoj akciji jer to nije tema.

Dolazite do blagajnice koja je i dalje na rubu suza. Upućuje vas na Info-pult. Info-pult je centralni dio svakog boljeg Vinkoproma. Naprosto odmah znate da je to odjel koji najbolje posluje. Prilazite i vidite šok na licu djelatnice Info-pulta. Ona ne može vjerovati da imate reklamaciju jer sa vašom reklamacijom ona ih ima 188 za taj dan.
Sasluša vas i ne može vjerovati da reklamirate hebenu igračku! Zbog hebene figurice! Pa tako i tako će ga netko pojesti u prvim minutama partije! Pošto ne odustajete od želje za šahom sa 32 figurice, ona nevoljko odlazi u nepoznatom smjeru. Vraća se za 0,5 sekundi i obavještava vas da je to, naravno, zadnji šah koji imaju. Da li će ga dobiti? Hm, gospođo molim vas...da li ima života na Mjesecu? Da li postoji Bigfoot? Area 51? Da li je moguće? Sve je moguće, gospođo... Moguće je da se dogodi ali je moguće i da se ne dogodi... Tko će to znati...
Ali, uvijek možete izabrati iz bogate ponude igrački neku drugu kinesku majstoriju. Tako recimo možete kupiti komplet za badminton sa jednim reketom. Možete kupiti puzzle od 1000 komada koje sadrže 999 komada.

Inzistirate na razgovoru sa poslovođom... Hm...poslovođa? Bigfoot? Koji li je češće u Vinkopromu?? Nakon uzaludne prepirke shvaćate da gubite sve bitke i pokušavate se izvući s minimalnim ljudskim gubicima. Uzimate 128 jeftinih igrački i odlazite. Uvijek možete iznajmiti štand...

Pošto iz proživjelog iskustva niste ništa naučili, za mjesec dva ponovno dolazite u Vinkoprom. Odlučili ste kupiti – e sad, ubijte me ako znam kako se to zove, uglavnom – ono što stavite na pod, pa stavite bebu da leži na tome a na sve strane iznad glave vise zanimljive zvečkice pa se dijete igra. Normalno dijete. Ali moja djeca (sad to pouzdano znam!) stvarno nisu zainteresirana za ležanje na podu i šutiranje zvečkica...
Uglavnom, puni nade da će dijete poludjeti od sreće, uzimate za 250 kuna (249,99!) edukativnu igračku i dolazite na blagajnu kod suzne blagajnice.
Plaćate gotovinom, koju ste posudili od love koju je dijete dobilo zato što se rodilo. Dakle, to vam garantira munjeviti prolazak kroz blagajnu. Pravac auto – željno iščekujemo sretno lice djeteta!

Vadite iz dobro zapakirane plasične vreće svoju edukativnu dekicu sa čudima i stavljate je na pod. Stavljate mlađe dijete na pod. Dijete u tom trenutku ima facu kao da ste ga napustili zauvijek. Eh, da...moja zainteresirana djeca. I tako mlađe dijete leži kao štruca kruha na podu i u nevjerici gleda edukativne zvečkice.
Uskoro iz brloga (spavaće sobe!) dotrčava starije dijete i bez upozorenja počinje tresti divnu edukativnu dekicu sa zvečkicama. I u tom trenutku zvečkice počinju padati po mlađem djetetu poput suza Svetog Lovre! Grabite mlađe dijete i spašavate ga od naleta poludjelih zvečkica.

Sjetite se procedure na famoznom Info-pultu... i jednostavno shvatite da nije vrijedno benzina, živaca, novaca...a i nemate više kud slagati jeftine igračke, nabavljene reklamacijama.

Eto...I da ne zaboravim – dobro došli u Vinkoprom!

I da...našla sam - zove se didaktična dekica! Majko mila i didaktičnoj dekici... :P