<	ožujak, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

-Tekstovi koje nisu htijeli objaviti "Slobodna Dalmacija", "Šibenski list", "Večernjak", "Feral" i "Nacional".
-Tekstovi koji su objavljeni u "Slobodnoj Dalmaciji" prije upada Drage Krpine u redakciju.
-Novi tekstovi.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

KONTAKT:

ground.zero@hi.htnet.hr

Ja tako mislim - http://macukat.blog.hr

subota, 11.03.2006.

OTOK PRVIĆ ! U neposrednoj blizini Vodica na udaljenosti od 800 metara nalazi se predivan otok Prvić. Svojom poviješću i kulturom svjedoči da je svijet za sebe i da nije slučajno što ga je Faust Vrančić odabrao za svoje vječno prebivalište. Smješten je u sredinu jedinstvenog akvatorija koji je omeđen s jedne strane kopnom ( od Jadrija do Tribunja ) a sa druge nizom nenastanjenih otoka –Logorun,Tijat,Zmajan,Obojan, Sestrice i na kraju sa koraljnim otokom Zlarinom. Svojom blagom klimom i raskošnim raslinjem,predivnim uvalama zaslužio je kako kaže don Krsto Stošić naziv proljetnog boga . Dva naselja koje posjeduje s autohtonim graditeljskim ambijentom rijetki su biseri Mediterana. Površina otoka je 2,37 km /2 a dužina obale je 9 km. Nastanjen je još od tamo davnih stolječa. Samo u mjestu Šepurine bilo je 1939 god oko 1747 duša i 446 po svijetu. U to vrijeme Prvić je bio najnapučeniji otok na Jadranu . Danas u tom naselju Šepurine stalno živi samo oko 200 duša. Dakle proces industrijalizacije koji je poslije drugog svjetskog rata zahvatio cijeli prostor hrvatske nije mimoišao ni otočane.,pa time ni otok Prvić. Došlo je do naglog iseljavanja ljudi. Taj proces tekao je više spontano može se reći u nekom samotoku i pritom je vladala jednostavna logika među mladim ljudima. « Tko ostane nije za ništa « ! Tako je mladost kao nužnost demografske obnove i razvoja o čemu ovisi budučnost svakog naselje u tom industrijskom civilizacijskom zanosu pohrlila u gradove ,Zagreb,Zadar,Split,Dubrovnik , Rijeku ,dok su se i poneki od njih otisnuli i preko oceana u Ameriku i Australiju. Otok je u veoma kratkom razdoblju ostao bez svog glavnog resursa ,bez mladih ljudi,pa time i bez mogućnosti da se uspješno razvija. Kako je riječ o ogromnim resursima, kako prirodnim tako i graditeljskim (autohtonost mediteranskog ambijenta ) nužno se nameće potreba da se tom novom procesu oživljavanja tog prostora da neka osmišljenija i dugoročnija vizija razvoja.. Jednostavnije rečeno ,treba ga zaštititi od nekog novog samotoka , od ispremiješanih interesa , od nekih ljudi koji niti znaju niti umiju živjeti u takvom ambijentu. Da bi se to izbjeglo potrebno je po meni cjelom tom procesu oživljavanja dati neku ciljanu svrhu. Prvo što se u svemu tome nameće je potreba da hrvatska država ćiji se indetitet neosporno potvrđuje otocima konačno izradi strategiju kako zaštite tako i razvoja tih prostora. Ono što ona za sada propagira u smislu neke pomorske orijentacije stavljajući sve otoke u iste razvojne okvire puno je činovničke demagogije i beživotnosti. Jer svaki je otok ,što posebno potvrđuje upravo Prvić, priča za sebe. Stoga svaki od njih mora imati i svoj specifičan ,kako program razvoja,tako i ritam oživljavanja. Ne može se taj otočni razvoj utapati u općenitostima To su nepobitna fakta.Drugo isto tako ,za postojeće pogotovo naseljene otoke, značajna je izrada planova koji će dugoročno štiti autohtoni graditeljski ambijent naselja. Oslanjanje na postojeće ili buduće urbanističke planove na što se većina javnih brigaoca (političara i stručnjaka ) zakljinju kad je razgovor o budućnosti ne samo da je besmisleno nego je i izvor ogromnih zloupotreba pa može se čak kazati i kriminala. . O čemu se zapravo radi ?Novi proces traži istinsku revitalizaciju i sanaciju oba mjesta na Prviću . Traži detaljne planove ali s osloncem na prirodne,geografske i gospodarske potencijale,sa zaštitom krajobraza,graditeljskog nasljeđa ,obale i mora. Da bi se u to razumno ušlo potrebno je po meni prije svega da sami vlasnici ,dakle mještani naselja, otvoreno ,strpljivo ljudski razgovoraju između sebe, i da konačno shvate da se bez njhihove istinske angažiranosti ,ne mogu ostvariti navedeni ciljevi. Tek je u tim uvjetima moguće da se otvoreno vrši edukacija i pritisak na vlast u Vodicama ,Županiji ,i Državi.Jedino takav osmišljeni pristup obnovi prostora može izbjeći demagogiju činovničke logike večinom izražene kroz urbanističke planove. Radi se o tome da ti planovi nemaju u sebi ugrađen duh otočnog ambijenta,što potvrđuje dosadašnja praksa. Stoga prepuštanja tim i takvim planovima da oni sami u ime « struke « rješavaju navedene poteškoće neizbježno mora dovesti do deformacija .Uostalom kad radimo nešto za sebe onda istim tim stručnjacima namećemo svoje zahtjeve. Ista ta logika mora važiti i za zajednički ambijent. Da je to tako i nikako drugačije, potvrđuje naši stari koji su bez fakultetske naobrazbe ,svojom mudrošću i upornošću izgradili ovaj ambijent na koga smo itekako ponosni. Istina je ima stvari koje se već danas mogu pokretati ili se već pokreću. Primjerice-pristanište za otočne brodice u Vodicama ili pak specijalno parkiralište kako za otočane tako i za njihove goste,uređenje plaže,jer već sada preko 500 gostiju iz Vodica dnevno boravi na Prviću bez da ostavljaju bilo kakvu pristojbu za održavanje plaže ,za odvođenja smeća itd. Isto tako moguće je pokrenuti izgradnju lučice kako u mjestu Luci tako i u Šepurinama. Ali ukupnu zaštitu i obnovu otoka nije moguće ostvarivati bez zajedništva i bez javnog pritiska na sve razine odlučivanja. U Vodicama 03. 02. 2006 god. Slobodan dip.ing Mačukat

BUDUČNOST GRADA VODICA TEMELJI SE NA SHVAČANJU SADAŠNJOSTI I NJEGOVE PROŠLOSTI ! Prvi puta u povijesti Grada Vodica,pozvani su lokalni stručnjaci,gospodarstvenici,kulturni i javni radnici da iznesu svoje prijedloge i vizije razvitka te najvažnije turističke destinacije u Šibenskoj-kninskoj županiji. Njihov zadatak je po onom kako nas javno obavještava gradonačelnica Vodica Branka Juričev-Martinčev ,da razmisle i predlože po pet projekata koji su najvažniji za razvitak Vodica. Pošto takvom metodom javnog rada nije moguće racionalno dugoročno trasirati razvoj ovako kompleksne sredine,kao što su Vodice,nužno je neke stvari oko toga javno rasvijetliti .Naime ,predlaganje Ideja (projekata ) bez financijske podloge ipak su po meni samo isprazne riječi koje,istina ne nanose štetu ,ali zato izvrsno zamagljuju odgovornost onih koji stvarno odlučuju,omogučujući tako da se pod krinkom demokracije ostvaruju partikularni interesa određenih grupa i grupica vezanih za političke stranke na vlasti. O čemu se zapravo tu radi ? Prije svega ,treba imati na umu da budućnost jednog grada prije svega ovisi o kvalitetnoj procjeni postojećeg stanja i političkih odnosa u njemu,kao i razumijevanju njegove prošlosti. Upravo u tom pogledu u glavama onih koji odlučuju vlada potpuni kaos, koji je rezultat nagle promjene društvenog sistema . U biti svatko od njih demokraciju tumači kako njemu odgovara.,kao da ona kao novi sistem odlučivanja nema svoju logiku i svoje principe. Temeljni princip demokracije je ne ponavljanje već povijesno viđenog i prevladanog. Zar nas primjerice nacionalizacija ne upozorava da nikakva promjena vlasništva ne ide i ne može ići do srži stvari..Isto tako,da nikakva reforma gospodarstva (pretvorba),koliko se kod naglašavala neizbježnom ,nije i ne može biti svrsishodna ako svjesno ne osigurava nadvladavanja subjektivnosti ljudskog shvaćanja temeljenog na ograničenom iskustvu.pojedinaca Promjene u društvu dakle,ne mogu se obavljati kako kome padne napamet.. Najbolje nam to potvrđuje pretvorbe «Vodičanke»,koja je u svojoj poslovnoj biti do sada nosila turistički razvoj Vodica. Riječ je o tvrtki koja je nastala u jednom veoma neobičnom vremenu ,punom kolektivnog zanosa. Počela je kao seljačka radna zadruga materijalnim doprinosom samih zadrugara ,s nešto nacionalizirane i darovane imovine ( stara uljara ). Preko poljoprivredne zadruge pretvorila se u tvrtku za turizam,ugostiteljstvo i trgovinu. Uzevši povoljne državne kredite ( poljobanka )gradi svoje hotelsko carstvo ( Puntu i Olimpiju )ali ne na vlastitom zemljištu nego na nacionaliziranom. Cijelo vrijeme svog samoupravnog poslovanja dizala je kredite da bi izgradila ugostiteljske i trgovačke objekte. Jer u turizmu ,čime se ona najviše bavila,glavna je zarada u vanpansionskoj potrošnji. Posljednji svoj kredit digli su sami zaposlenici prilikom izgradnje ACY-marine i kanalizacije u staroj gradskoj jezgri. Napomena :bez marine Vodice bi ostalo na nivou sela. Pridodali se tome činjenica da je cjelokupna infrastruktura grada izgrađena preko samodoprinosa i dobrovoljnim radom njenih građana-pretpostavlja se preko milion i pol radnih sati-u čemu su prednjačili upravo zaposlenici Vodičanke,svjesni da bez navedenog nema budućnosti turizma a time ni njihove tvrtke,onda se stvarno treba konačno javno ozbiljno upitati,tko je imao pravo na tako stečenu imovinu. Da stvar bude još apsurdnija,navedena imovina otišla je u ruke pojedinaca bez da su zaposlenici i građani Vodica išta od tog transfera dobili. Stvar se zapravo odvila kao da nikada ta imovina nije bila u njihovim rukama. Političke stranke Vodica i njihovi čelnici na tu temu pretvorbe Vodičanke opravdavaju se tezom kako je sve obavljeno zakonski a oni su ,iako stvar nije bila transparenta ,legalisti. Dakle .iako je poznato da su isti svemu ne samo kumovali .nego i ponešto od toga jamili,sve je što se tiče javnosti po njima zaborav. Ipak i pored svega toga,Vodičani intenzivno doživljavaju navedeno kao najobičniju otimačinu sličnu onoj obavljenoj kroz nacionalizaciju,a njene aktere kao drske licemjerne kriminalce. Ovdje je nužno napomenuti da između ta dva oblika zakonske otimačine postoji ogromna razlika. Naime,nacionalizacija je obrnuti proces od pretvorbe.Uzimalo se pojedincima da bi se razvijao kolektiv,dok je sa pretvorbom situacija sasvim drugačija.Pojedinac uzima od kolektiva bez da je ičim to zaslužio,hraneći pri tome javnost idejom da će on kao vlasnik bolje i efikasnije upravljati imovinom. Pošto se takvim pristupom društvenom vlasništvu nije postiglo ništa ,naprotiv Vodice su raspadom Vodičanke izgubile dotadašnjeg glavnog materijalnog i financijskog nosioca razvoja turizma ,te je stoga sasvim normalno da je došlo do stagnacije. Stvar je potpunosti razumljiva, promjena vlasništva od društvenog na privatno ili dioničarsko samo je jedan od uvjeta efikasnijeg gospodarenja . Bez uvida u financijske tokove svih subjekata u turizmu pogotovo banaka i razumne primjene porezne politike na dobit ,nije moguće osigurati razvojne tendencije u novo nastalim odnosima pa time ni graditi vizije budućnosti ,kao što nam to nagovještava gradonačelnica Vodica..Upravo nedostatak navedenog pretvorio je cjelokupno turističko poslovanje pa time i razvojne tendencije u licemjernu farsu. Došlo je do financijske anarhije,do vladavine grupa i grupica (građevinski lobi ) do opće otimačine teško stečene društvene imovine. Kažu mi dobri poznavaoci postojećih prilika u gradu,da je samo u prošloj godini izgrađeno preko 400 novih apartmana bez ikakve infrastrukturne nadopune. Novac koji je dobiven za infrastrukturu potrošen je na šminkanje gradskih ulica i trgova,na izgradnju kulturnog doma čija će kino dvorana max,desetak puta godišnje biti u upotrebi ,a potrošeno je preko 10 miliona kuna. Sve se to zapravo radi na račun javnog prezentiranja uspješnosti vlasti.Da stvar bude još tragičnija ,najveću poteškoću današnjih Vodica,ekološko osiguravanje otpadnih voda kroz izgradnju nove kanalizacije ,vlasti nastoje ponovno osigurati preko doprinosa građana (povećanjem cijene vodi ) kao u stara dobra vremena,ostavljajući novo pečene vlasnike turističke imovine i one koji najviše zarađuju na ovom prostoru u potpunoj sigurnosti njihove dobiti. Uvjerenja turističke zajednice kao jedne od najodgovornije institucije grada u pogledu razvoja turizma , da će se iz svega ovog izvući milenijskim fotografijama svoga predsjednika najbolje potvrđuje gdje se nalaze Vodice i kakvo je stvarno stanje gospodarskog i političkog duha. U Vodicama 28.siječnja 2006 god Mačukat dip ing Slobodan

VRIJEME JE DA SE PRESTANE JAVNOSTI SERVIRATI POLUISTINE I LAŽI ! Danas u Hrvatskoj postoji stanoviti nesklad između društvene stvarnosti i njenog političkog izraza. Dvije slike uzajamno koegzistiraju ne poklapajući se. Jedna koju daje rezultat izbora, druga dublja koja se najčešće pojavljuje prilikom spontanih prosvjeda ,koji nisu popraćeni solidarnošću ostalih. Takvo ponašanje građana u modernom svijetu naziva se ugodno ropstvo. U ovom našem slučaju radi se o zaostaloj ,nažalost još uvijek dominirajućoj plemenskoj svijesti gospodara i sluge, koja u svojoj biti uvijek očekuje od gospodara ( vlasti ) da nešto poduzme, kako bi se ispravili poremećaji u životu zajednice. To postojeće stanje političke svijesti građana do sada najbolje koriste dvije vodeće političke stranke HDZ i SDP. Preciznije kazano ,hrvatsko glasačko tijelo podijeljeno je na čiste vojnike svojih uvjerenja ,koji neovisno o stanju u državi i političkim strankama, unaprijed glas daju svojoj opciji . Takvih demokratski ograničenih umova u glasačkom tijelu , istina nema više od 37% ,ali pošto su ostali zbunjeni i izgubljeni u ovom nevremenu to presuđuju. Upravo zbog toga vodeće stranke HDZ-a i SDP-a iako je u društvu stanje iz dana u dan sve lošije još uvijek vode glavnu riječ na političkoj sceni. I ne samo to, nego čine sve kako bi i dalje ostalo takvo stanje političkog duha . Najbolja potvrda toga su njihovi koalicijski partneri koji nakon suradnje sa njima najčešće propadaju i stalna tenzija da se u javnosti podgrijava ideološki raskol iz drugog svjetskog rata. A što je zapravo u svemu ovom što nam se zbilo ipak jedini prava istina ? Istina je kako kaže naš M. Krleža ,da smo se opet po tko zna koji put u svojoj povijesti prepustili grotlu vlastitih nagona, izgubivši pamćenje, zaboravljajući ne samo tko smo i gdje smo, nego i činjenicu da se prije ovog idejnog poroda (višestranačka demokracija ) isto tako borilo i umiralo na ovim prostorima i da je ta borba neovisno od toga tko ju je i zbog kakvih ciljeva izazvao ,najčešće odvijala u bjesnilu vjekovno prisutnog latinsko-grčkog i islamskog raskola. Ovo sada, nema sumnje ,izazvao je veliko srpski nacionalizam, odnosno bolje kazano, ruralno-akademski SANU-fašizam, što će reći «znanstveno»četništvo. Nažalost ta nepobitna povijesna činjenica ne samo da je zanemarena od strane nosioca hrvatskog povijesnog pamćenja ,nego ih uopće nije ni zanimala. Njima je po onom kako su se javno ponašali većina njih bilo najvažnije da ih se pusti na javnu scenu kako bi pokazali svoje visokoumne retoričke mogućnosti. Uostalom ,a to se ne može pobiti ,da HAZU-i sve ovo vrijeme sukoba na Balkanu šuti kao zalivena ,dok njeni članovi okolo povijesno kokodaču na javnoj sceni.( D. Brozović, Bilanđić ) .Dakle ako je ta institucija ispolitizirana pa time jalova i nesposobna da štiti duhovne i povijesne vrijednosti hrvatskog naroda, što onda očekivati od ostalih . U takvom shvaćanju demokracije od strane nosioca povijesnog pamćenja ne mogu se ustoličiti zakoni racionalizma ,kao nužan uvjet vladajućih prema hrvatskoj zbilji. Upravo zbog toga se i dobre stvari gube u šumi općih gluposti. Uzmimo samo kao primjer pretvorbu gospodarstva. Po logici stvari ona je morala biti temeljni okvir budućih ekonomskih odnosa koji donose boljitak Hrvatskoj. Riječ je o okviru kojeg su morali prihvatiti ,pa time poštivati i javno zastupati svi relevantni čimbenici u društvu, kao što su političke stranke, sindikati, sabor, vlada, predsjednik republike, akademija znanosti i umjetnosti, vjerske zajednice, mediji. Mi smo, pak, od svega toga kako vidimo napravili lakrdiju. Ili, primjerice AVNOJ-e granice koje su u svojoj suštini povijesni okvir hrvatske države. Još je naš M. Krleža u svoje vrijeme upozoravao ,da je njihovom uspostavom završen u povijesnom zaostatku srednji vijek na ovim prostorima, tko bude dirao u njih vračat će vlastiti narod u prošlost. Nakon svega što se zbilo nije potreban nikakav komentar. Sve nam to ukazuje da se neke stvari kao što su AVNOJ, pretvorba gospodarstva, antifašizam ,sloboda i odgovornost medija i javnih radnika, pogotovo političara, moraju konačno staviti na svoje mjesto u javnosti , uprotivno nema budućnosti. U Vodicama 10.veljače.2006 god. Slobodan dip. ing. Mačukat

POLITIČKA SAMOVOLJA ! Ili reagiranje na raskidanja koalicije u Vodicama Nitko ne želi da oni najgori, najpokvareniji ,najnerazboritiji pa time i najnesposobniji upravljaju poslovima od zajedničkih interesa i svako želi da se to povjeri najboljima. Teškoća leži u tome ,što treba pronaći one koji su najbolji u sredini. Pošto demokracija kao politički sustav ima najviše izgleda da one najbolje dovede do vodećih mjesta, zdušno smo 1990 god podržali ustoličenje tog političkog sustava. Samo i taj sustav kao i svi ostali ,ima svoje zakonitosti ali i moralne doktrine ,kao i principe po kojima se ravna i obnavlja. Upravo zbog toga se i smatra da u sredini u kojoj je racionalna i umna rasprava stvarnost ,bar među građanima koji sudjeluju u upravljanju i nadzoru nad javnim poslovima, a to je temeljni princip demokracije ,da će u takvoj sredini demokracija dovesti na vlast one najbolje i obrnuto u sredini u kojoj vladaju pojedini grupe, u kojoj vlada nasilje, strasti, ideološka mržnja i borba pojedinačnih interesa, vladavina ljudi osrednjih sposobnosti biva pravilo. Ako navedeno prenesemo na grad Vodica ,zbog čega Vam se i javljam ,onda je teško izbjeći konstataciju da su ljudi osrednjih sposobnosti preuzeli brigu o općim stvarima te za Hrvatsku veoma značajne turističke destinacije. Jer kako inače objasniti činjenicu da se obnašanje vlasti svo ovo vrijeme demokracije temelji na trgovanju s koalicijskim partnerima. Jedna od banalnih činjenica jeste da je kontrolu veleučilišta u prošlom sazivu dat čovjeku koji nema završene nikakve škole. Isti ti ljudi i te političke opcije su i sada na vlasti a i u oporbi. A stara je demokratska istina .»Kakva oporba, takva vlast» ! Dakle javni djelatnici, političari nisu ono što govore, što priopćavaju javnosti, nego ono što rade ,kako se ponašaju i kako ispoljavaju svoje stranačke i osobne interese. A u tom pogledu ono što se događalo i događa u Vodicama je izvan svake političke pameti. Ljudi koji su na vlasti i oporbi nemaju obzira prema ničemu. Oni su praktično demokraciju shvatili kao duh institucionaliziranih poklada i nesvjesno iako su većina završili fakultete, zaplesali ples svojih predaka. STVARI SU DONEKLE I RAZUMLJIVE ! Vodičani za neku drugu praksu osmišljenog suprotstavljanja vlasti povijesno gledano i ne znaju. Istina, malo je neobično za ovu generaciju prvih «demokratskih»političara među kojima ima popriličan broj visokoumnika, ljudi koji su završili fakultete ,dakle akademski obrazovanih ,a da su politički usađeni u svijest svojih predaka. Samo moramo znati da su oni naglo uskočili u tu novu demokratsku političku praksu ,bez ikakvih prethodnih priprema, bez istinskih mentora svojih stranačkih prvaka . Ako se uzme u obzir da na fakultetima nisu imali nikakvu posebnu obuku o tom demokratskom ustrojstvu društva ,onda je logično da su samuki,da iz prakse izvlače neku logiku koju onda tumače kao «demokraciju». A biti samouk ,iz prakse izvlačiti logiku a ne shvaćati da je pri tome glavni regulator tvojih stavova osobni interes, ujedno biti bez općih znanja, bez osjećaja odgovornosti prema javnosti, bez istinske kontrole viših instanci državnih i stranačkih ,znači biti izvan procesa razvoja sredine i društva, što u svojoj suštini znači biti u anarhiji. Pri takvom političkom shvaćanju demokracije ne može se dobiti više nego što se dobilo ,a to je njena suprotnost ,lakrdija. U Vodicama 30.02.2006 god. Slobodan dip.ing.Mačukat

Polemika: POLITIČKO LICIMJERSTVO ! Čovjek nije ono što govori, misli ,i misli da misli, nego ono što i kako radi. Dakle ,kako djeluje i što radi ili što je radila SDP Šibenik u proteklom razdoblju ,nije i ne može biti ono što javno iznosi njezin predsjednik, nego ono što govori šibenska politička praksa. A ona potvrđuje da mnoge stvari oko promicanja demokratskih oblika življenja u ovim prostorima ne stoje baš najbolje, iako su mnogim političkim djelatnicima u javnim istupima puna usta domovine i demokracije. To se najbolje uočava kod pitanja javne kontrole ponašanja vlasti, što je temelj demokracije. Za takvo stanje i takav odnos najodgovornija je upravo ta stranka. Stara je demokratska istina «Kakva oporba takva vlast i obrnuto « Stoga je veoma bitno biti na čistu s time. Primjerice, biti načistu da demokracija nije trenutni hir, moda, da ona nije nikakva nova ideološka presvlaka, koju samo treba obući, kako su to mnogi javni djelatnici shvatili, nego neprikosnovena nužnost bez koje nema budućnosti. Ona, dakle, nije javno trabunjanje, nego teška i neprikosnovena borba u koju treba uložiti podosta napora. Takav odnos na javnoj političkoj sceni nije moguć bez aktivne i toj svrsi podložne oporbe. Te stvari su valjda jasne ! A što šibenskoj javnosti nudi ta glavna oporbena stranka ? Ona ,kad se malo bolje stvar sagleda, nudi političko partnerstvo postojećoj vlasti, što nije ništa drugo nego podaništvo. Istina, oduvijek je bilo uputno ne suprotstavljati se «moćnima» a veoma korisno varati slabe i nemoćne. U tom slučaju treba držati jezik za zubima a ne u ime cijelog jednog pokreta javno trabunjati kako se ono što radi predsjedništvo SDP-a isplati šibenskoj ljevici. Gospodo, bivši «drugovi» zar nije upitno upitati se :» KOME SE TO ISPLATI «? Stvarno, zar su svi oni napori u prošlosti, sva ona nastojanja da se ljudskije živi na ovim prostorima promašaji kojih se danas treba stidjeti ili je u pitanju sasvim nešto drugo. Primjerice ,egzistencija vas nekolicine, potreba da se vlada sredinom po svaku cijenu ? Opet se kroz Vas potvrđuje ono narodno:»Čiji kruh jedeš njegovu pjesmu i pjevaš»? Mnogi nosioci lijevog nasljeđa ili bolje kazano bivšeg Saveza komunista, nažalost, još uvijek su birokrate i činovnici, dakle čista podanička svijest. Stoga je sasvim normalno da rade na tome kako bi legalizirali svoju činovničku i podaničku poziciju. Od nečega se mora živjeti, a oni kao mnoge stvari bolje znaju od postojeće vlasti ! To je u biti njihov politički kredo . Ljudi s ljevici, radnici, beskućnici, nezaposleni,prognanici, ugroženi to nije njihova stvar. Važno je zaštititi svoju birokratsku kastu, pa zato javno i upozoravaju vlast da ostavi na miru njihove članove na funkcijama ,direktore, referente itd. To što je pet tisuća zaposlenih već praktično ostalo bez posla i što će zbog toga šibensko gospodarstvo i cijela Županija doživjeti kolaps to nisu njihovi problemi. Oni će te stvari možda rješavati kada im vlast dopusti promjenu imena, kad postanu socijal-demokratska stranka. Kojeg li samo političkog licemjerstva ! Stoga, treba konačno shvatiti da se praktično ništa nije promijenilo, pa ni način razmišljanja, a time ni «ideologija». Zapravo ograničeni birokratski um i dalje vlada ovim prostorima samo na perfidan način. Oni su jednostavno ateistički romantizam u kojem smo do sada boravili i koji je povijesno prevladan, zamijenili »religioznim» koji je trenutno u modi. Radi se o istim moralnim i ideološkim postavkama kad je u pitanju ponašanje vlasti. To je ono poznato:»Morali bi, trebali bi, dakle čisti voluntarizam. Sve je to normalno, jer su i jedan i drugi romantizam izašli iz iste kršćanske svijesti. Sv.Augustin je odavno izrekao misao:»SAMO ATEIST MOŽE BITI DOBAR KRŠČANIN – SAMO KRŠČANIN MOŽE BITI DOBAR ATEIST « Birokracija kao birokracija nije nikada vodila računa o ideologiji i simbolima. Ona se uvijek bavila samo ovozemaljskim poslovima, dakle svojim interesima. Njezin najveći interes je da izbjegne javnu kontrolu nad svojim djelovanjem. U tome itekako uspijeva. Što se tiče ideologije, ona samo pravi uslugu politici. Primjerice, jučer je radila sve da izolira ekstremnog religioznog romantičara, danas to prešutno radi s komunistima, iako je u njenim redovima bezbroj bivših komunističkih licemjera. Ali, što ćeš kad se financijski isplati biti licemjer. Tako eto stvari stoje oko te najbrojnije oporbene stranke i njezinog rukovodstva. Ona pravo govoreći ne nudi partnerstvo vlasti jer ista je preko mnogih činovnika u njenim rukama, ona samo nastoji i dalje stvari zamagljivati. U Vodicama 01.prosinca l991 god Slobodan dip.ing.Mačukat Reagiranje predsjedništva SDP-a u osamnaest točaka . DA LI I ČIJE POLITIČKO LICEMJERSTVO ? U tvrdom uvjerenju da uredništvo «Šibenskog lista» nema ništa s člankom «Političko licemjerstvo»potpisanim od Slobodana Mačukata, mišljenja smo da je spomenuti tekst u najboljem slučaju mogao biti tiskan među «Pismima čitalaca». Zato odmah prelazimo na odgovor Slobodanu Mačukat. Budući da građanina S.Mačukata prvenstveno zanima čovjek po onome kako i što radi to se kao ljudi i nećemo osvrtati na istinu po kojoj je čovjek također misaono,osjećajno,spoznajno,religiozno i mnogovrsno nadareno biće. Takva redukcija čovjeka na samo jednu dimenziju dugo je izazivala osjećaj protivan stavu režima koji ju je uveo, provodio i izdizao na razinu jedine istine. Zbog toga je SDP drugačije kvalitete od boljševičke partije. No vratimo se na ono u čemu nas građanin S.Mačukat priznaje, a to je rad i radni učinak u kojima on nije s nama zadovoljan. PRVO,šibenska politička praksa je rezultat ukupnog djelovanja i nedjelovanja svih građana, pa nije ni krivnja za neuspjehe ni zasluga za uspjehe samo na jednoj ili nekoliko stranaka. DRUGO, što se sve može zamjeriti našoj političkoj stvarnosti stvar je ukusa i pojedinačnih kao i grupnih gledanja, ali nije ukusno bez provjere sve to svaliti na leđa jednom čovjeku, jednoj grupi ili jednoj stranci. Institucije sudstva i postoje zato da se utvrdi što je što pa tek onda sudi. TREĆE ,presmiono je zaključiti, da je sukladan odnos dviju stranaka rezultirao iskrivljenjem demokratskih oblika u čemu se tobože radi političko i ideološko presvlačenje po mjeri i ukusu kako on kaže «mnogih političkih djelatnika»jer čista logika navodi da se svaka suradnja dviju ili više stranaka može opteretiti takvim optužbama. ČETVRTO,,poznato je da se opozicija prema poziciji (vlasti ) ne mora nužno u svakom razdoblju očitovati u međusobnom sukobljavanju nego da se konstruktivan odnos sastoji u ravnoteži oko zajedničkog društvenog interesa. Onaj tko misli da lijeva ruka treba poništavati snagu desnoj kad je u pitanju nošenja važnog i dragocjenog tereta, propagira odnos neproduktivan i rušilački. Takvu slobodu ,da u ovim trenucima ometamo jedni druge ne može sebi dopustiti ni jedan odgovoran građanin,a prisvojiti je nema pravo nitko. PETO ,proglasiti političko partnerstvo podaništvom nije moguće u zdravoj logici, bez obzira na to imamo li primjera da se pojedinci ili grupa podanički ponašaju. Ne slažemo se, da je uputno ne suprotstavljati se moćnima i «moćnima» jer u prvom slučaju čovjek bi se odrekao sebe, a u drugom dokazao bi da se plaši utvara. ŠESTO, budite čovjek i uprite prstom u pojedinca, grupu i stranku koji varaju slabe i nemoćne-kako Vi napominjete, te pred vlašću i javnošću iznesite o kojoj koristi se radi. Neka ovaj poziv ne zvuči oštro jer ako se stvari ne izvedu na čistac onda netko drugi ima pravo govoriti o nečijem trabunjanju. SEDMO, ne slažemo se s naputkom S.Mačukata da onaj tko vara treba držati jezik za zubima iz jednostavnog razloga što i to može biti šansa ostati neotkrivenim premda za društvo štetnim. OSMO, Predsjedništvo SDP –a u Šibeniku pripada i vodi svoju stranku ,ne vodi nikakav pokret i ne smatra se jedinim predstavnikom ljevice. Formulaciju Vaše rečenice ne shvaćamo samo kao golo nabrajanje termina, jer njihovo ponavljanje uz ime naše stranke u drugim situacijama dopustilo bi mnogovrsna tumačenja, a naš stav je određen. DEVETO, uvjereni jesmo i u tome, valjda nam dopuštate smijemo govoriti da ono što radimo je korisno u općoj dobiti, pa nas ne brine pitanje kome se sve isplati ni na ljevici ,ni u centru kao ni na desnici. Sretni smo što radimo za zajedničku dobrobit. DESETO, tko se to stidi onih napora u prošlosti koji su išli za tim da se ljudskije živi na ovim prostorima i što je to nešto drugo što vi ,građanine Mačukat spominjete ? Na čiju prljavu igru pomišljate ,a djelomično kao da želite ukazivati ? Čiju smo to egzistenciju poboljšali radom u ovom Predsjedništvu tj.komu smo pribavili vlast i koju smo to cijenu kada ,gdje i kome platili ? Nije li protivurječno tome uvjerenju i tvrdnji odmah u idućoj rečenici narodnom poslovicom isticati ,da se jede kruh onoga čiju se pjesmu pjeva ? Kažite onda S.Mačukat ,tko kome isplaćuje. JEDANAESTO, možda bi se nekim birokratima pored niza zamjerki mogla upisati i podanička svijest. Vi dokazujete i dokažite činovnicima, da im je svijest čisto podanička, jer mi ih mnoge znamo kao uspravne i dostojanstvene ljude i radnike. DVANAESTO, nosioci lijevog nasljeđa nisu nužno članovi bivšeg SK,a istinski su ljevičari prvi i najžešće ustajali protiv njegove prakse i bili su u pravu, vidi se. Kad razlučimo te dvije kategorije, onda se lako složiti oko mana ne samo podaničkih. TRINAESTO, nikada nismo tvrdili da bilo što bolje znamo od nekog drugoga valjda nije zabranjeno javiti se da nešto znamo. Zamjeriti nam na tome može se isto tako kao zamjeriti radniku ili stručnjaku što se javlja na natječaj za njegov posao i tvrdi da ga zna obavljati. ( Drugi put i drugom sugovorniku ili protugovorniku o tome zašto nismo više bili uključeni u poslove za koje nismo tražili ni plaće ni položaje. ČETRNAESTO, ljudi s ljevice radnici beskućnici ,nezaposleni, prognanici i ugroženi nisu promakli našoj brizi-kako vi tvrdite-jer mi smo : a. Uveli pravnu i savjetodavnu pomoć besplatno za sve građane. b. Skupili oko 300.000 dinara pomoći. c. Štitili ugrožene, a zbog «ugroženih» nismo htjeli biti ugroženi. d. Ako pomišljate da smo štitili direktore i referente onda provjeriti što smo i na koji način poduzimali i jesmo li do kraja bili odmjereni. Niste jedini koji nas tako prikazuje ali se nitko od njih ne trudi upoznati se sa stvarnim činjenicama. e. Ako možete i znate pomoći navedenim kategorijama naših ljudi pokušajte npr. osnovati svoju agenciju, stranku ili pokret koji će to riješiti, ali nemojte uvećavati svoj ugled tvrdnjom da biste na našem mjestu sve to ljudima riješili. Slobodni smo vam prepustiti mjesto svakog od nas pa i kompletno se povući,. Dajte kad već dajete naslutiti pa to na opće zadovoljstvo riješite. PETNAESTO, za kolaps privrede u Šibeniku zabrinuti smo kao i svi čestiti građani sada i odmah bez obzira na to kako će nam se stranka zvati; usput ne vidimo vezu između naziva jedne stranke i stanja u privredi. Dopustite nam istaći istinu da se pripadnici ove stranke u dosadašnjem ratu osvjetlali obraz i razuvjerili sve one ,koji su mislili da zbog ovih ili onih uvjerenja nećemo možda braniti interese svoga naroda. Dapače, bili smo prvi među strankama koji su ukazali na opasnosti i točno predvidjeli što nam prijeti. Dokazali smo, da zbog izgubljene vlasti nismo ni bjesni ni uvrijeđeni nego, naprotiv da znamo na ozbiljnim zadacima odano ( ne samo korektno)surađivati. Nismo sigurni, ali čini se da to nekima izgleda kao podaništvo. ŠESNAESTO. licemjerstvo i ateistički romantizam dotakli ste ,vjerujemo, usput, jer u vašoj prvoj rečenici zanima vas čovjek samo kao djelatnika ,a ovo su van djelatničke kategorije. No, kad ste već dotakli složit će te se s nama, da se čovjek na ocjeni tih svojstava lako prevari kao što se po Halilu Džubranu 79 svjedoka o Isusu, sinu Božjem lako prevario i nisu bili dorečeni. Bravo, Sv.Augustin –koga Vi citirate-je mislio i izrekao vrlinu u tome što je čovjek u stanju promijeniti se ,u to je šansa da postane bolji ,pa zašto bi neki ljudi zabranili nama promijeniti ime stranke i poboljšati joj ponašanje. SEDAMNAESTO, koliko je nama poznato, a dade se provjeriti da je tako ,birokracija je obrnuto nego što vi tvrdite, upravo vodila računa o ideologiji i nešto manje o simbolima, a mi kanimo voditi računa o idejama i sadržajima jednako ovozemaljski kao i duhovnim . OSAMNAESTO, kraj vašeg testa odnosi se na birokraciju, spominjete i vlast i kombinacije ali o tome ne bismo htjeli pretresati. Ovime je naša rasprava s građaninom S.Mačukatom s naše strane završena. U Šibeniku 11 .prosinca .1991 god. PREDSJEDNIŠTVO SDPH Šibenik Moj odgovor 21.prosinca 1991 god. ŠTO JE U PITANJU ? Način na koji je reagiralo predsjedništvo SDP-a na moj članak»Političko licemjerstvo potvrđuje ono na što sam i želio ukazati. Naime, potvrđuje da je zbog utjecaja činovničko birokratskog duha na politiku te stranke (misli se na ogranak Šibenik ) mnogo lijevo orijentiranih ljudi ostalo bez političkog kompasa i da se kao politička bića više ne snalaze ni u prostoru ni u vremenu. To je ,kako ja na to gledam velika opasnost kako za ukupni politički život tako i za suživot kao povijesnu nužnost na ovim šibenskim prostorima. Sjetimo se sam, onih sedam tužnih dana panike, straha uslijed suludog i ničim opravdanog razaranja srpske soldateske, kao i velikih nadljudskih napora izvanrednih pojedinaca da se to zaustavi, spriječi, prevlada. Kako su se u tim trenucima osjećali ljudi s ljevice i lojalni građani srpske nacionalnosti»snajperisti»to oni sami najbolje znaju. Fakti govore-nikakve političke stranke, nikakva organizacija, nikakav demokratski princip, sve je u tom suludom hiru jednostavno nestalo-samo široka duša hrvatskog naroda učinila je svoje. Kroz Tomu, Antu, Nenu, Jolu i ostale, meni neznanih omogućila je životu da i u tim i takvim trenucima bude moguć, podnošljiv. A bilo je momenata čovjeku do tada nezamislivih na ovim prostorima, koje poneki nažalost ,nisu izdržali. To su jedini fakti dosadašnjeg političkog demokratskog suživota-otkad je uvedena višestranačka demokracija. Zar nije licemjerno sada u ime tih spontanih ljepota ubirati političke poene, javno se hvaleći kako su oni iz SDP-a jedina stranka bez nacionalnih obilježja ( intervju predsjednika SDP-a ) Možda tamo negdje u nekom drugom prostoru ali ovdje u Šibeniku za sada sigurno ne. Istina postoje neke razlike u njihovu političkom ponašanju prema onom jučer, na što se oni posebno pozivaju. Kao oni nisu više «BOLJŠEVICI».To se zapravo očitava u tome što oni danas, ne zato što to žele ,nego što moraju javno izricati svoje stavove. Prije je bilo dovoljno između sebe izmijeniti mišljenje i stvar je politički bila gotova. Naravno tako više ne ide. Ispred njihovih političkih ambicija i namjera postavila se javnost kojoj ne mogu samo tako nametnuti stav kako su u pravu. « A bili su do sada gotovo uvijek u pravu» .To nema dvojbe zbunjuje. Njima zapravo nikako ne ide u glavu vrlo jednostavna stvar, a to je da se za svoje stavove treba javno boriti ,a tko je u pravu ostavljeno je pravnoj državi. Politika se u to ne može više kao prije miješati iako i dalje nastoji. Dakle, to što sam javno iznio i što sad iznosim ,ako nije pravno kažnjivo a nije, ne da se više ničim izmijeniti-kao ni činjenica da su oni reagirali kao u dobra stara vremena u «osamnaest točaka «. Javnost na koju se to odnosili i zbog koje je sve to napisano, primila je onako kako je primila. Na primjer ,meni bliski dobro ! O tome kako je javnost to stvarno primila ne zna se, jer je svježe. A moguće je i da nije za upotrebu ?To su jedini pravi fakti oko svega toga. Istina ,kod javnog izražavanja pisanim riječima, a to je ono što se odnosi na mene, ali i na njih ,ne važi ono : «Nisam tako mislio»- jer kako kaže naš Krleža: « Čovjek upravo misli onako kako govori i piše». Zbog toga se i nameće pitanje:»Kako je moguće kolektivno misliti «? Jer ispada da su svi zajedno pisali odgovor i pritom isto mislili u osamnaest točaka. Po tome svi su izgledi da su oni jedinstveni politički um-što će reći «JEDNOUM « . Da nije tragično zbog nevremena u kojem danas živimo bilo bi više nego smiješno. Čovjek bi ,na primjer, sad mogao na temelju njihovog političkog iskaza napisati osamnaest članaka-jer oni su kad čovjek malo bolje pogleda otvorili ništa manje nego toliko novih tema. Na to bi oni ,koliko poznam taj duh, opet reagirali sa osamnaest točaka po svakom članku i tome onda ne bi bilo kraja. Sjetimo se samo slučaja «Olivari» do danas nerazjašnjenog šibenskoj javnosti. Ali što ćeš, to je ta birokratska logika-zamutiti, zakukuljiti, zamagliti, kako se stvar ne bi prozrela. A o čemu se u biti radi ? Radi se o slobodi medija, o individualnosti pisane riječi o traženju istine o nama samima na ovim šibenskim prostorima, jednom riječju ,radi se o demokraciji. Pošto je traganje proces sam po sebi pun stranputica, kontrola nad njim u zajednici koja želi biti demokratska ujedno je i kontrola nad demokracijom, bolje kazano njeno ukidanje. Samo se o tome i ničem drugom radilo ! Stoga ,ako je ovo što se zbilo vjesnik nekih budućih odnosa na javnoj šibenskoj informativnoj sceni, a to će se saznati tek onda ako bude moguća i javna kritika vladajuće svijesti a ne samo oporbe, onda sve ovo ima nekog smisla. I da budemo odmah na čistu –to ne ovisi samo i jedino o gl.urednika i redakcijskog kolegija lista. U Vodicama 16.12-1991 god. Slobodan dip.ing.Mačukat Objavljeno u Šibenskom listu 21.12.1991 god. Sl.Dalmacija za rubriku «reagiranja» TKO JE SPASIO ŠIBENIK ? Kako stoje stvari,ipak još uvijek se pravo ne zna tko je i na koji način u onih sedam teških i tragičnih dana spasio Šibenik Stoga ne bi trebalo olako davati ocjene o tome,pogotovo ne u stilu srušili smo dvadeset i četiri aviona,toliko i toliko transportera,brodova itd,mi smo grad «Heroja». Što ako sutra kad se sve ovo smiri,kad se četnički Idioti potjeraju s našeg prostora i kad demokracija uistinu prevlada i postane vladajući duh na ovim balkanskim prostorima Ti neznani junaci imaju nešto do sada nepoznatog reći ili dodati ? Što ,ako se upitaju « gdje su one noći kad su došli tenkovi na most bili odgovorni ? Što su radili,kakve odluke donosili i koje zapovjedi izdavali i da li su te zapovjedi bile u skladu s situacijom ? Ako nisu ,a što ako nisu ? Kazati ,bili smo iznenađeni ,zar to onda ne znači da smo opet kao u «Dobra stara vremena» svi jednako odgovorni ? Ili na primjer izjaviti:Brinuli smo se koliko smo mogli ! Zar se nitko drugi osim njih «odgovornih» nije u tom trenutku brinuo ? O kome su se primjerice tih noći brinuli kuhari raketiranog hotela Punte ? Tko su ti divni ljudi ? Da li uopće znamo kako su njihova jela utjecala na raspoloženja ljudi ? Isto tako da li smo se upitali: « Kako nije bilo iznenađeno medicinsko osoblje,doktori,medicinske sestre,apotekari,vozači prve pomoći «?Kako su oni sve to izdržali ? Oni među njima koji nisu uspjeli izdržati,kako su se osiječali ? Da ne govorimo o tome kako je pored svega što se zbivalo bilo vode,struje,kako su radili telefoni i kako nas je radio Šibenik neprestano izvještavao:» Kako smo saznali iz Centra za obavještivanje,neprijatelj je iz svojih uporišta «…Tko su opet ti ljudi ? Gdje su se nalazili i kako su dolazili do informacija ? Koliko pitanja,isto tako i nepoznanica. Što možemo kad je nama ljudima svojstveno da teško dolazimo do istine. Pravo govoreći,mi stvari ocjenjujemo tek kad prođu. Stoga se i nameće pitanje:» Kako ocijeniti nešto što je prošlo a ne biti pristran ,previše subjektivan ? Da li je uopće i moguće isključiti osobne želje,maštu,interese,svoj pogled na svijet ? Jer kako kaže naš Jure Kaštelanin:» Želje su kao i disanje «! Samo,ipak Šibenik je spašen . Tko ga je spasio ? Da su tenkovi Srbo-soldateske došli na most i da su odstupili to su nepobitna fakta. Zašto su odstupili ? Zašto su se iznenadno vratili ? Zašto su odustali od prvobitne namjere ? Tko ih je natjerao na povlačenja ? Kažu naša artiljerija s Žirja. A tko im je davao koordinate ? Tko je prvi javio da su tenkovi na mostu,topiljkarke u kanalu,avioni u zraku ? Garda,policija . Da li je uz njih još netko motrio ? Ako je,gdje se nalazio ? Da li je bio na sigurnom ? Ako nije,što je u tim trenucima doživljavao ? Evo što kaže jedan od tih veoma hrabrih ljudi : « Sedam dana i sedam noći ,na brdu visoko gore,sve je kao na dlanu,most,tenkovi,granate padaju oko nas,vjerovatno su nas otkrili. Sve gori,pravi pakao,ipak nas naši čuju,vičemo u mikrofon,sto metara livo,dobro je samo naprijed. Ovaj put ih imamo « Oni su se zaista poslije toga povukli,ali ne samo zbog Žirja kaže mi susjed,nego i zbog nas «dibji» Vodičana onih dolje u polju. Znamo svaku čuku,zid bunju,grm,među nama je bilo iskusnih lovaca,uzeli smo onako spontano puške i ajde. Jednostavno rečeno zbunili smo ih . Pitam ga :» Tko je sa vama komandirao «? Tko može «dibjima» išta naredit ? Šalu na stranu ali takav je trenutak bio,sve je nekako došlo samo od sebe,lovačke puške,di koja bomba,vjekovni nagon za opstankom,za obranom doma,Boban,Buva,Krizni štab,TV Vodice…. Svi su oni dakle i Garda i Policija i artiljerija sa Žirja i Centar za obavješćivanje i njihovi hrabri motrioci na terenu,medicinsko osoblje,održavaoci,kuhari,reporteri i mnogi drugi znani i neznani u samotoku svojih nagona borili i brinuli za svoj Šibenik. Među njima ima «desnih» i «lijevih» i «malih» i «velikih « Hrvata ali i Albanaca,Srba, i Muslimana,vrijednih i hrabrih Katolika ali i starih još neistrošenih «komunjara». Oni su samo još jedan u nizu dokaza da od dolaska na ovo tlo naš čovjek nikada nije bio ozbiljno i kvalitetno organiziran. Dakle,ni knezovi,ni kraljevi,ni admirali,ni generali ,ni biskupi,ni sekretari,ni direktori,ni činovnici nisu ništa nikada u tom pogledu nešto značajnog ostvarili,čast izuzecima. Ali su zato uspješno jašili i svojatali taj naš Uskočki,Gusarski,Partizanski, i Gardijski samotok,tu našu vjekovnu težnju ,biti svoj na svome,obraniti po svaku cijenu svoj dom. Upravo je zbog toga Demokracija naša velika povijesna šansa da se u tom pogledu izvrši obrat,da vlast konačno služi narodu,građaninu. U Vodicama 26.svibnja l992 god . Tekst nije objavljen tada nego uz malu nadopunu prilikom polemike oko knjige «OBADVA OBADVA « profesora Livakovića.

DUHOVNA KONFUZIJA ! O ovome danas i pored svega što se događa,ne bi trebalo na drugi način razmišljati nego kao o razdoblju u kojem se miješaju,bore i traže svoje mjesto stare i nove vrijednosti. Dosadašnja nastojanja da se prošlost jednostavno odjene u novo ideološko ruho potvrđuje da kao društvo toga uopće nismo svjesni,odnosno da nam poredak starih ideja i vrijednosti traje jer se novi nije ustoličio. Upravo je to karakteristično za prijelazna razdoblja koja prethode promjenama i koja su zbog toga puna duhovnog rastrojstva. Najbolje se to uočava prilikom donošenja odluka,osobito na nižim razinama u vječima, poglavarstvima ,mjesnim zajednicama u tvrtkama pod državnom skrbi.,o čijim odlukama ovise i odluke vlade. Naime ,iako raspolažemo golemim stručno-znanstvenim potencijalima ( nema ,gdje ih nema ) ipak još uvijek kao društvo odlučujemo po normi dovoljnog ostvarenja ili bolje kazano u hodu,što je u suštoj suprotnosti jedno s drugim. Radi se o odlučivanju koje ne sadrži dispozicije za veći stupanj predvidljivosti konačnih rezultata. Karakterizira ga ograničena spoznaja utjecajnih činilaca. Praktično to znači nesposobnost da se realizira najpovoljniji međusobni odnos svih faktora koji utječu na političke i društveno-gospodarske tokove. Da konfuzija bude još veća,golem utjecaj na takvo odlučivanje imaju upravo «stručno-znanstveni «kadrovi i to s jedne strane kao nosioci mnogih veoma bitnih funkcija u državnim institucijama vlasti a s druge kao dio oporbenog ešalona koji javno trabunja o povijesti,politici,ekonomiji bez ikakvog osmišljenog i dugoročnog angažmana.Stoga rezultat takve nedorečenosti i ne može biti ništa drugo nego duhovno rastrojstvo a njezini akteri hibridne društvene tvorevine,odnosno «dipl.zanatlije» i «dipl.trgovci» koji uspješno trguju minulim radom dosadašnjih generacija. Razmatranje tog fenomena ključno je pitanje društveno-političkih odnosa te je neophodno osvrnuti se na sve one tendencije koje su uvjetovale stvaranje te i takve « znanstvene « pragmatične svijesti. Istina, teorije uvijek niću iz odgovarajuće prakse,pa se zbog toga i kaže: «kakva praksa ,takva teorija» To onda jednostavno navodi na zaključak «prelazno razdoblje,prelazna svijest» Ali zar za te društvene odnose i ne vrijedi obrnuto:»kakva teorija takva praksa» Društvo se kao što znamo razvija po određenim objektivnim zakonima,koji djeluju nezavisno od ljudske volje i htjenja. No ti se zakoni ostvaruju jedino djelatnošću ljudi. Ljudi su realizatori tih zakona. Tako se kroz društveni razvoj prožima međuzavisnost objektivnog i subjektivnog. Ljudi djeluju unutar funkcioniranja objektivnih zakona,bili oni toga svjesni ili ne. Oni djeluju,rade,čine onako kako su motivirani. A motivirani su mnogobrojnim faktorima prvom redu motivirani su interesima. Čovjek u biti uvijek polazi od sebe. No postavlja se pitanje kako čovjek vidi,osječa,ocjenjuje taj svoj interes ? Jer sam njegov interes nije jednoznačan. Svoj interes individua može vidjeti isključivo u svom parcijalnom izgledu,ali i u rješavanju svog interesa kroz kroz rješavanje općeg interesa. A opći interes kad je u pitanju gospodarstvo u suštini sadržan je u neprestanom razvoju ne samo materijalne proizvodnje nego i društva kao cjeline. Individualni interes,u ovom slučaju znanstvenika i stručnjaka,može se sa društvenog gledišta sagledavati u potrebi ostvarivanja identiteta,odnosno u ostvarivanju jedinstva između tog subjektivnog znanja stečenog na fakultetu i objektivnih kretanja društvene i materijalne zbilje. Jer,teorija koju znanstvenici posjeduju nije ništa drugo nego poseban oblik i specifična razina praktične djelatnosti. U njoj se praksa osvješćuje,usmjerava,struktuira i poprima značenje područja izbora,čija granica potpuno ocrtava konkretno proučavanje i istraživanje usmjereno na razumijevanje i kontroliranje objektivnih tendencija koje pokreću i obnavljaju društvenu i materijalnu zbilju . Stoga pretpostavimo što se događa s ljudima,njihovim interesima,njihovom znanstvenom sviješću,kad se zanemare ti temeljni društveni principi ljudskog djelovanja. U društvenom pogledu ,a toga smo svjedoci,jača i lako se obnavlja birokratska svijest –primjerice zastupnici u Saboru cijelo ovo vrijeme demokracije raspravljaju o zakonima-a u stručno-znanstvenom dolazi do odvajanja teorije od prakse . To ima za rezultat upravo ovo što mi imamo danas:» praksu kao iskustvo bez principa,a teoriju kao čisto i ukočeno znanje. U Vodicama 22.02.2006 god. Slobodan dip.ing.Mačukat

LICEMJERSTVO NESPOSOBNIH ! Glupost je jedna veoma neugodna bolest od koje nitko nije imun. U razdobljima krize ona zna poprimiti i epidemijske razmjere, dok se u produkcionim odnosima, što je danas veoma bitno, pojavljuje u obrnutom razmjeru od brige vlasnika. Prevedenost na stvarnost to zapravo znači:» VIŠE BRIGE, MANJE GLUPOSTI I OBRNUTO-AKO PAK BRIGA IZOSTANE GLUPOST CARUJE «! Ništa novog za epohu u kojoj živimo. Radi se o poznatim i priznatim ekonomskim zakonitostima industrijske civilizacije. Bez obzira na sve to nitko na globusu nije kriv da je glup, kaže naš M.Krleža i nastavlja: «GLUPAN POSTAJE ONAJ HIP KRIVIM KAD UZIMLJE NA SVOJU DUŠU NEKE POZIVE KOJI NIKAKO NE ODGOVARAJU NJEGOVIM SPOPSOBNOSTIMA. TAKVI NESPOSOBNI GLUPANI SKRIVILI SU ČOVJEČANSTVU VEĆ MNOGO ,VEOMA MNOGO U OVIH ŠEST HILJADA GODINA PISANE LJUDSKE HISTORIJE. TO JE DOKAZANO- DAPAČE -GLUPAN U KNJIŽEVNOSTIO, GLUPAN U POLITICI, AMBICIOZNI GLUPAN U NAUCI «…… Postojanje gluposti pa time i glupana ne bi trebalo uopće biti sporno. Sporne mogu samo biti ocjene o količini njene prisutnosti u javnom životu svake sredine. Jer smisao društvene podjele rada sa gledišta industrijskog racionalizma kojem itekako težimo, počiva s jedne strane na logici svestranog povezivanja i razvijanja različitih ljudskih sposobnostima sa druge opet neprikosnovenim isključivanjem ljudskih nesposobnosti od utjecaja na društvene i gospodarske tokove. Glupost se dakle u razvijenim odnosima nastoji, koliko je to moguće, ostaviti svakom pojedincu za njegovu osobnu upotrebu. Svjetsko tržište kao objektivnost efikasnog privređivanja, demokracija kao način odlučivanja i kontrole vlasti, temeljni su okviri ostvarivanja tih i takvih racionalističkih efekata u društvu. Stoga tamo gdje nisu razvijeni ti oblici javnog komuniciranja, odnosno gdje je demokracija u samom začetku ili je pak nema ,kao što je to evidentni slučaj sa mnogim našim sredinama, sasvim normalno je da vlada bezumlje taštih i nesposobnih ljudi, bolje kazano da glupost caruje. Uostalom ,u kojoj bi to zemlji evidentno nesposoban, pa dakle glup, dobio priliku da još jedanput zastupa opće interese. A u nas je to uobičajena pojava. U Ražinima. kolovoz.l998 god -«ALUMINIJ» Slobodan dip.ing.Mačukat

POLITIČKI ROMANTIZAM ! Racionalan odnos onih koji odlučuju i koji svojim odlukama i javnim nastupima utječu na tokove zbilje pretvara nosioce vlasništva u istinske brigaoce društva.Tamo gdje tog i takvog odnosa prema materijalnoj proizvodnji nema-što je evidentni slučaj s nama-sasvim normalno je da vlada proizvoljnost,koja najčešće vlasnika goni u snalaženje u bahatu balkansku privatnost. Te stvari su jasne kao dan. Upravo zbog toga nepotrebno je zazirati od vlasništva ma kakvo ono bilo,pa čak i onog povijesno preuranjenog samoupravnog. Jer bit poteškoća i problema Lijepe naše bila je i ostala ,birokratizirana i jalova državna administracija i vlast koja tome ne želi ili ne zna stati na kraj. Zar nije izvan svake pameti tjerati socijalno ugroženog radnika da kupuje vlastito vlasništvo, i to još s «visokoumnim»obrazloženjem kako će jedino tako postati svjestan svog bijednog položaja. A bijeda nije nikada nikog ni u čemu poučila, naprotiv ,u bijedi čovjek iz dana u dan postaje sve tuplji. Ali ,što ćeš, duh manipulacije, paragrafa, naredbi, dopunskih zakonskih uredbi ,nažalost još uvijek vlada ovim hrvatskim prostorima. Dakle, ništa novo na našoj političkoj sceni. Malograđanski politički romantizam Lijepe naše opet se po tko zna koji put u novijoj povijesti naivno nasukao ,ovaj put na cincarskoj osvajačkoj politici beogradske čaršije koja je neizbježno završila u otvorenom fašizmu protiv svih balkanskih naroda. Stoga se i nameće pitanje kad će se u nas konačno početi javno o ljudima, stvarima, Interesima, mogućnostima, o našoj Hrvatskoj i njezinim građanima ozbiljno i s poštovanjem razgovarati. Kada će se konačno hrvatski znanstvenik baviti znanošću, političar istinskim razvojem društva, sindikalni vođa radničkom bijedom. Zar stvarno nije više dosta ovoga javnog poluznanstvenog kokodakanja. Ako mnoge stvari treba izgraditi ,a treba, jer ništa od toga što želimo ne može samo od sebe stići, ni tržište, ni poduzetništvo ,ni demokracija, onda bi ovaj duhovni lumperaj trebalo oštro prekinuti. Poznato je na primjer, da nema zdravog i efikasnog poduzetništva bez racionalne i jeftine industrijske proizvodnje –poluproizvoda-bez adekvatnih komunikacijskih veza ( autoputeva, željeznice, brodskog prometa ). A da ne govorimo o tome kako je besmisleno o tome razgovarati, kad je moguće svaku općinsku šušu koja odlučuje, podmititi s dva –tri kila svježe janjetine. Stoga prestanimo više javno trabunjati o poduzetništvu, o tržištu,o gospodarstvu ,menađerima, o tome kako treba stvari dati u ruke stručnjacima, dakle o općim stvarima, budimo konkretni. Uostalom u ovo stanje smo upali upravo zbog toga što nismo mogli proizvoditi zdravu gospodarsku i znanstvenu pamet. Za razvoj znanstvenog sloja koji je ,neosporno, lokomotiva napretka ,treba uz strogu primjenu ekonomskih i političkih principa ,kako vremena tako i puno puno konkretnosti. Jer završiti fakultet, doktorirati, magistrirati bez adekvatne prakse ,praktično ne znači ništa. To je u svojoj biti duhovno onaniranje. Takvim duhom ,shvatimo konačno, ne možemo u racionalnu i principjelnu budućnost, u otvoreni i osmišljeni sukob interesa. Istina, to se ne može poreći ,imamo mi ponekog našeg Supeka, ali daleko ,daleko više naših Šošića i Đodana i njima sličnih. Takvi su kako jučer tako i danas u većini i dominiraju javnom scenom. Bolje kazano ,mi smo pod okupacijom toga i takvog skorojevičanskog duha. Duha koji više nesvjesno nego svjesno, jer se u mnoge stvari ne razumije ili ih ne zna, služi i omogućuje administraciji i vlasti da mirno hrču nad gomilom svojih birokratskih besmisli. U Vodicama 12 .veljače 1992 god. Slobodan dip. ing .Mačukat.

FENOMEN BUNARA ! Vodice leže na ušću jedne male podzemne rijeke, čiji mirni i tiho razliveni tokovi već tisućama godina između dva sloja obalnog mramora neprestano uviru u more. Taj podzemni dodir mora i vode, ta mješavina slanog i pitkog, hladnog i toplog uvjetovana plimom osekom, rijedak je fenomen prirode. U bezbrojnim bunarima koji se protežu uz samu obalu mora nalazi se svjedočanstvo toga fenomena kao i ljudske upornosti i volje za opstankom na tom krševitom tlu. Bunar smješten uz samu obalu malog porta, pun vode koja se preljeva u more kao da još uvijek nestrpljivo očekuje svoje galije i žedne galijote. Radi se o kamenoj čaši uronjenoj do samog ruba u moru, što je jedinstven slučaj na Mediteranu. Ona je povezana kamenim kanalima s glavnim bunarom smještenim ispred crkve, odnosno na maloj poljanici nazvanoj Rudina. To je zapravo mjesto gdje je i počela izgradnja naselja i po čemu je grad i dobio svoje ime. Stoga i po tome neshvatljivo je ponašanje Poglavarstva i samog gradonačelnika Vodica prema tom fenomenu. Jer postavljanjem umjetne krune nad stoljetnim bunarskim otvorom ,po meni je veći vandalizam od onog rušilačkog koji je taj simbol nastanka Vodica uklonio. Naime, ovo što je sada nasađeno nad otvorom nema nikakve veze s prošlošću, a estetski i urbano, ne samo što se ne uklapa u prostor nego je totalni promašaj, ruglo ljudskom duhu. Slobodan dip.ing. Mačukat KAMENA ČAŠA ! Sjedimo na ušću jedne male podzemne rijeke ,čiji mirni i tiho razliveni tokovi ,između dva sloja obalnog mramora,već tisućama godina neprestano uviru u more. Taj nježni podzemni dodir mora i vode koja život znači,ta zanosna mješavina slanog i pitkog,toplog i hladnog ,uvjetovana plimom i osekom,rijedak je fenomen prirode. U bezbrojnim bunarima koji se protežu uz samu obalu mora,nalazi se svjedočanstvo kako tog fenomena tako i ljudske upornosti i volje za opstankom na ovom oskudnom,stoljećima opasnom ali prelijepom krševitom tlu. Bunar udaljen pedesetak metara od nas ,pun vode koja se preljeva u more,kao da još uvijek nestrpljivo očekuje svoje GALIJE i žedne galijote.Ta kamena čaša uronjena do samog svog ruba u more,povezana kamenim kanalom sa glavnim bunarom smještenim na maloj poljanici ispred Crkve-nazvanoj Rudina,mjesto gdje je i započela izgradnja naselja i po kojem je grad i dobio ime-Voda na hrvatskom znači AKVA-rijetkost je na Mediteranu. Ona je nijemi svjedok burne i teške prošlosti ali i dostojanstva i stalne čežnje čovjekove za sigurnijim,boljim i ljepšim životom na ušću male podzemne nevidljive rijeke. Ponedjeljak 4.08.1997 god-tamburaši s « HANGARA» na piću u kafiću «ĐIR» Slobodan Mačukat MOM STRICU ! Posljednji Molaga traulike,karoce i kara otišao je. S njim kao da je otišao najljepši dio mog djetinjstva. Ipak i nije –jer prodiru iz mene predivna sjećanja tog razdoblja. Ćutim mirise dovarena sočiva,ulja i teplega kruva. Vrtu se slike ljetnih jutara,vidim kartil grozja i smokava i na stolu čikare vruće žitove kave. Što da kažem o proljećima onim kad se povazdan kopalo a navečer jelo iz zajedničke činije iz koje je pušilo dok smo srkali. Danas kad me pitaju zašto tako vruća jela jedem , kao neznam,tako mi je najslađe ,jer kako da im objasnim da pritom čujem tvoj topli glas « Bepa,Bepa,a,a,a « A on je za nas djecu bio znak da si došao i da će uskoro večera. A «ili» smo iz iste činije,smijali se plakali i radovali tvom svakom povratku iz poja. Tako dragi moj striče ode s tobom i one škure što smo ih kao dica skidali i po moru se na njima plaskali,ode takač i Ivica u njemu,ode sivac ,kar,karoca,babina mazga,motika ,šmur i vriča nepokupljenog gnoja. Sve to kao da je tobom u nepovrat otišlo. Ipak,mirisi i siječanja iz djetinstva,kameni zidovi,bunja,masline,sve je još tu i tvoje i Bepine suze,nervoza a i ljepota. Kao da se ništa nije zbilo,otakali smo Sivca,idemo kao u ona stara vremena. Samo ti spavaj,svi smo ovdje, Marko,Joso,Šime,Ante ,Petar. Bit će i dalje tvojih MOLAGOVIH. Slobodan! Šibenik 9 .01.2003 god. Zašto Vodice još uvijek nemaju obilježja gradske sredine ! PREVLADAVA SIROMAŠTVO LJUDSKOG DUHA Moje pismo pod naslovom «FENOMEN BUNARA»izazvalo je mnoge nedoumice u glavama mojih sugrađana. Jedni,istina,sve to odobravaju,ali ipak formalno. Oni zapravo temelje svoje stavove na sječanjima,što praktično znači da se nova slika bunara ne poklapa s onom ,koju oni nose u svojim dušama.Stoga je njima svaka kritika dobro došla. Drugi ,opet,isto tako nepromišljeno,vrše potpunu negaciju mog javnog izražavanja u smislu,što on filozofira,a stvari su više nego jasne. Mi smo vis a vis mnogih prije nas na vlasti imali hrabrosti postaviti novu krunu nad stoljetnim otvorom. Kako su moje namjere bile sasvim drukčije od tih odraza,osječam se obveznim prema vodičkoj javnosti te stvari oko glavnog bunara malo šire razjasniti. Kao prvo,stojim na stajalištu da se u postojećim uvjetima ne može vratiti autohtonost ambijenta u kojem je bio smješten stari porušeni bunar. A bez tog i takvog ambijenta svaka restauracija bunarskog objekta,po meni,biva čisti promašaj. Naime,danas lijevo od otvora bunara,gledano s mora,nalazi se novi stambeni objekt,koji bi u slučaju restauracije trebalo do temelja srušiti. Taj objekt ne samo što se ne uklapa u prostor,nego je ukupno gledajući urbana sramota i smetnja bilo kakvoj obnovi tog prostora. Samo su bahatost i bijeda ljudskog duha mogli u tom ambijentu projektirati,financirati i dati dopuštenje za izgradnju takvog objekta. Ako je to tako ,a jeste,onda ideja autohtonosti i obnove,koja jedino može zadovoljiti naša sjećanja otpada kao realno moguće rješenje. Ta činjenica nameće potrebu da se problematici obnove temeljnog simbola grada pristupi na drugi način,nego što je ono ishitreno postavljanje dobro zanatski obrađene krune,ali bez duše. O čemu se zapravo radi ? Kad se tako značajnom objektu ,simbolu nastanka grada,ne može vratiti izvornost,a već je odavno ispao iz svoje temeljne funkcije,onda takav objekt pri svojoj obnovi traži prije svega estetsku formu uklopljenu u prostor. Riječ je ,dakle ,o spomeniku. A takva građa traži da se zadovolje određeni estetski,urbani,arhitetonski i povijesni kriteriji. Jedan od suštinskih kriterija za ovakav slučaj jeste povijesna geneza nastanka,razvoja i održavanja tako značajnog objekta kroz minula stoljeća. Na temelju tako utvrđenih povijesnih činjenica,koje siguran sam leže u arhivama Šibenika,Zadra,Venecije i Beča,izgrađuje se stav,educira javnost i na kraju definira zahtjev na temelju čega se raspisuje javni natječaj za idejno rješenje čitavog spomeničkog kompleksa,u što spada i rušenje,restauiranje ili pak ,fasadna izmjena i onog nakaradnog stambenog objekta.Budući da je sve to ne samo zanemareno i do kraja obezvređeno,onda postojeće postavljanje krune nisam mogao drukčije nazvati nego ruglom ljudskom duhu. Da,ali što se drugo moglo napraviti,govore mi zagovornici»urbanog»rješavanja u hodu. Pa ,na primjer,kruna bunara sa spomeničkim obilježjem može imati na sebi reljefne slike iz prošlosti,može biti okružena siđom,može unutar tog kompleksa biti postavljen kip žene zasukanih rukava kako grabi vodu itd. Ali,o tome nešto više nekom drugom prigodom,sad je važno zaključiti da je ovo još jedno od urbanih gluposti,čime je graditeljstvo Vodica obilježeno od svog nastanka,a posebno u novijoj povijesti. Ujedno to je i potvrda političkog primitivizma i njegove bahatosti prema javnim prostorima i prema javnosti. Takvim shvaćanjima urbanizma,arhitekture,estetike i politike,s tim primitivnim odnosom prema staroj jezgri,trgovima,pločnicima,spomenicima,fasadama,ne možemo izgraditi istinski grad cviječa,Opatiju srednjeg Jadrana,pa time ni postati istinski građani. Slobodan Mačukat…..

VODIČKA GLAZBA ! Govor održan prilikom izlaska iz tiska knjige o povijesti Glazbe ! Dragi glazbari i uzvanici ! U ovom svečanom trenutku za sve nas dopala me ugodna dužnost da u ime svih članova amaterskih udruga i kulturnih stvaraocima u njima i izvan njih, pozdravim ovaj cijenjeni skup i kažem nekoliko riječi o značaju za našu sredinu izlaska iz tiska knjige o pedesetogodišnjem djelovanju naše glazbe. Danas s vremenske distance od pet desetljeća i više, bez obzira jesmo li bili sudionici ,promatrači i suputnici ili pripadamo današnjim mlađim naraštajima ,možda i ne možemo sebi zorno predočiti koliku je snagu i duboko prelomno značenje u preobražaju naše sredine imalo prijeratno kulturno društvo-naša vodička glazba. Mišljenja sam, da je kroz ovu knjigu ostvarena samo jedna od mnogih mogućnosti koja nam se pružila. Uvjeren sam da će ih ubuduće biti sve više, da kroz siječanja sudionika osnivača i aktivista osvijetlimo jedan od prolomnih i veoma značajnih trenutaka vodičke povijesti. Koliko je samo stoljeća do sada prohujalo ovim prostorima a o našim življenjima ne znamo ništa, samo tama i čamotinja težačkog života. Zapisivala se je samo smrt i rađanje, tlaka i kulačenje, nigdje nikakve iskre duhovnog življenja. Vruće sočivo i umorna težačka tijela sa tvrdim i teškim rukama-tako piše jedan od naših mještana književnik Čiro Čićin Šajin opisujući to doba. Sad najednom pred nas naviru bujice pitanja, zašto, kako i zbog čega, taj stoljećima ustajali duh biva pokrenut. Zašto baš ta generacija Ive, Ante, Markijola….ostvaruju ono što je u mnogima prije njih negdje duboko u njima tinjalo i samo se na trenutke naziralo i tako stoljećima nepovratno odlazilo. Razmišljajući o svemu tome, nametnula mi se misao da se ne može govoriti o značaju djelovanja jednog društva a time i ove knjige, ako se ne osvrnemo na ukupne prilike tog doba. Vrijeme osnivanja i prijeratnog djelovanja vodičke Glazbe, vrijeme je velikih povijesnih strujanja novih ideja i odnosa na samo na Balkanu , i spada u razdoblje pripreme oružanog otpora nadolazećem fašizmu. Može se slobodno kazati da ne bi bilo ni NOB-e da nije bilo te i takve duhovne pripreme. Partizan sin naroda s puškom nosio je i knjigu i instrumente. U kontekstu takvih kulturnih i političkih strujanja nalazilo se je i naše malo težačko mjesto, s svojim animatorima kulture, sa kulturnim društvima kroz čije se pore utjecalo na duhovne preobražaje. Kroz to pučko stvaralaštvo, kroz igrokaze, muziku, pjesmu i ples, kroz prkose vlastodršcima stvarao se novi svijet. Vaši instrumenti nagovještavali su novo buduće, ovo današnje doba. To je ono što sam smatrao značajnim, što nas preko ove knjige na neki način povezuje i čini subjektima tog prijeratnog, ratnog, posljeratnog i budućeg življenja. Uvjerenja sam, da će se nastaviti s daljnjim rasvjetljavanjem tog za nas Vodičane značajnog povijesnog razdoblja i da će ova knjiga služiti kao putokaz i oslonac budućim ostvarenjima u djelatnostima prezentacije vodičke kulturne ostavštine. To treba imati stalno na umu, jer zbiljski je moguće vlastiti razvoj mjeriti samo s prošlošću a ne kako nam to mnogi skorojevići i malograđani pokušavaju nametnuti kroz tuđe nama strane vrijednosti i veličine. Naša kulturna ostavština je upravo to-Vodička glazba, književna djela Čire Čićin Šajina i Ive Čaće,stara vodička jezgra s bunarima i akvaduktom kao suštinom našeg bivstvovanja na ovom prostoru i eto od danas i ova knjiga. Na kraju zahvalio bi se u ime mjesne zajednice svim onim upornim i marljivim kulturnim aktivistima, koji su svojim entuzijazmom omogućili ovo značajno kulturno ostvarenje. Posebno bi odvojio Božidara Čupina i Nikolu Jakovljevića za inicijativu u sakupljanju građe za knjigu,Davora Sladoljeva,Šimu Strikomana i Petra Pelajića za tehničku opremljenost, a autoru knjige profesorici Vesni Mrša jedno veliko hvala od sviju nas. Koristim ovu priliku, da se još jednom zahvalim najstarijim glazbarima osnivačima i akterima prijeratnog i ratnog kulturnog života, učesnicima u NOB-i i njihovim palim drugovima, na svemu što su učinili za kulturni preobražaj našeg mještanina, kao i onima koji su do današnjih dana svojom aktivnošću osigurali kontinuitet duhovnih stremljenja. Slobodan dip.ing Mačukat

Poštovana gospođo B. Oreb ! Svjestan sam da postoje određene norme i običajnosti pri uređivanju ovakve rubrike kao što je Tribina. Po meni to nije uopće sporno. Ono što je sporno i zbog čega Vam se javljam nalazi se u činjenici da ste objavili jedan od mojih tekstova i odmah poslije toga odustali od drugog. Takvo ponašanje slično je Vašim prethodnicima. Naime ,svi oni su objavili jedan ili dva moja teksta ,da bi potom jednostavno prekinuli. Izuzetak je činila jedino gospođa kojoj ne znam ime a koja je uređivala Tribinu Sl.Dalmacije za vrijeme urednikovanja gosp. Kulušića. Ona je praktično objavila sve tekstove koje sam joj poslao.Do prekida je došlo tek kad je smijenjena zajedno sa kompletnim uredništvom. Nakon svega toga pitam se koji su stvarni razlozi takvom ponašanju Vas urednika javne Tribine u Sl.Dalmaciji. Istina , živimo u jednom nevremenu punom neizvjesnosti, te je briga oko osobne egzistencije temeljna preokupacija naših duša. Samo ipak Tribina ima poseban utjecaj na javno mnijenje ,isto tako i na razvijanja osjećaja slobode i odgovornosti pogotovo nas pojedinaca koji smo izvan političkih opcija. To je zapravo jedini prostor našeg mogućeg javnog izražavanja. Zatvaranjem ili bolje kazano selektiranjem takvih i sličnih izražaja ipak je u suprotnostima s demokratskim tendencijama kojima smo svi skupa zahvaćeni. Pogotovo je to problematično što kao društvo nismo još pronašli vlastiti put istinskoj demokraciji. Drugo, isto tako bitno pitanje koje se nameće između Vas kao urednika Tribine i mene kao pojedinca ,je pitanje shvaćanja onog o čemu se piše i kako se piše. Naime, u prošlom mom tekstu kojem ste Vi dali izvrstan naslov, mnoge stvari ste skratili po svom osobnom nahođenju i tako dali neki drugi smisao poruci. Nije sporno da Vi na to imate pravo. Samo pri tome ostaje i dalje nejasno kako svi mi koji se nastojimo baviti javnim radom izlazimo na kraj s osobnim shvaćanjima, emocijama s akumuliranim doživljajima nevremena u kojem živimo. Jer ako se pri tome ne pitamo za porijeklo vlastitih stavova što je uobičajeni slučaj kako onda i na koji način ,a i s kojim pravom prosuđujemo druga nama tuđa stajališta ? I što uopće možemo spoznati ako unaprijed odbacujemo ono što je našoj svijesti nerazumljivo i teško ? Nije li takav odnos prema pisanoj riječi, prema informiranju, prema idejama, zapravo misaono boravljenje u jučerašnjici u tom ograničenom kavezu vlastite taštine. I konačno vrijedi li to za onog tko sluša ili kontrolira javne medije, jednako kao i za onog tko javno govori i piše. Bilo bi mi veoma žao da se zbog ovog prekine bilo kakva suradnja ili kontakt. Samo među nama ljudima je tako da je najčešće ono malo što nas razdvaja odlučujuće. Stoga pošto nisam siguran da ću dobiti priliku da uz kavu s Vama otvoreno o svemu tome popričam šaljem Vam srdačne pozdrave . PS: Usput Vam prilažem ovaj moj tekst « IMITATORI EUROPSKOG DUHA» sa sitnim nadopunama inače već objavljenog u Sl. Dalmaciji l991 god koji po meni nije još izgubio na svojoj aktualnosti . U Vodicama 21.o2.2006 god Slobodan dip.ing.Mačukat ground.zero@hi.htnet.hr

OPORBA KAO IKEBANA DEMOKRACIJE ! Svakoj javnoj kritici pripada i javni odgovor, u protivnom nema smisla pisati, protestirati, pa time ni politički oporbeno djelovati. To su po meni temeljna načela javnog demokratskog komuniciranja. Stoga odgovor gradonačelnika Vodica na javno iznesenu kritiku u Sl. Dalmaciji smatram ne samo normalnim nego i nužnim činom i u tome nema ništa sporno. Ono što je ostalo sporno i zbog čega se javljam nalazi se u činjenici da je gosp. Ivas u svom odgovoru izostavio daleko važnije stvari od tog za mene minornog slučaja Prvić Luke ,a usput i pobrkao neka od svojih značajnih javnih uloga u životu grada. Naime,dotični je uz to što je gradonačelnik,ujedno i predsjednik HDZ-a za grad Vodice,a i predsjednik NO «VODIČANKE»,odnosno nositelj vlasničkih odnosa u toj tvrtki u ime države. Radi se dakle o čelnim pozicijama i to u tijelima o kojima ovisi sadašnjost pa time i budućnost Vodica,a u svojoj biti te uloge se uzajamno isključuju u pogledu odgovornosti i u pogledu demokratske forme javne kontrole rada tih tijela. Na primjer ,kao gradonačelnik gosp.Ivas odgovoran je G.V. Vodica,ali pošto je ujedno i predsjednik stranke na vlasti,njemu su direktno politički odgovorni svi viječnici HDZ-a,večina članova Poglavarstva i sam predsjednik Vijeća. Tako se pitanje ukupne odgovornosti jednostavno zatvorilo u jednoj jedinoj osobi. Stoga je i razumljivo da je na javnu kritiku iz njegovih usta progovorio političar ,usmjerivši kritiku vlasti na Ideologiju kao Hegelova piljarica.» KRITIKA DOLAZI IZ USTA LJUDI KOJI SU TAKO VJERNO BILI PRIVREŽENI BIVŠEM SISTEMU « U Poglavarstvu koje gosp.Ivas vodi sjede sve sami FARIZEJI iz bivšeg sistema u kojem je dični PRAVNIK bio «SAMOUPRAVNIK « Da stvar bude još «komičnija» ti «visokoumni» FARIZEJI napravili su cijelu lakrdiju od višestranačke demokracije i njenih temeljnih principa i još se tim javno hvale. Večernji list 6.10.1997 god. Uostalom evo kako ta gospoda «demokrati» umuju- DOBILI SMO IZBORE . USPOSTAVILI KOALICIJU I SAD IMAMO SVOJU HRVATSKU VLAST. AKO TREBA O NEČEMU RASPRAVITI ,DOGOVORITI SE ;IMAMO POGLAVARSTVO ,IMAMO VIJEČNIČKI KLUB KOALICIJSKIH PARTNERA DEVET NAPRAMA DVA ( HDZ-a i HSS-a );IMAMO PREDSJEDNIŠTVO STRANKE. SVE SE ODVIJA PO ZAKONU I STATUTU GRADA . VI IZ OPORBE KAKO VAM DRAGO -AKO ČE TE DOLAZITI NA VIJEČE MOŽETE ;AKO PAK NEČETE ; VAŠA STVAR, IONAKO JE ZA NAS VIJEČE SAMO FORMALNOST . To je logika «DEBELOG CRIJEVA «. Jer bit demokratskog principa koaliranja nije samo da osigura ustoličenje vlasti, čemu u ovom slučaju nije upitno,nego da u demokratskim otvorenim javnim raspravama oko pitanja koja mogu podijeliti javnost i vijećnike omogućava donošenja konačnih odluka. Tim principom se ne isključuje svrha demokracije,a to je da se kroz otvorenost rasprava procjenjuje sposobnost i odgovornost onih na vlasti ali i oporbe. Upravo zbog neshvaćanja te biti,odnosno bolje kazano zbog zloupotrebe,ja sam kao nezavisni vijećnik isključen iz mogućnosti sudjelovanja u kreiranjima zajedničkih odluka,te stoga kako zbori gospodin gradonačelnik i ne znam o mnogim stvarima što se zbivaju u mom gradu. Jednostavno pretvoren sam u običnog građanina. Zbog toga ovo moje obraćanje javnosti ne treba drukčije shvatiti nego kao protest za takvo po meni birokratsko ponašanje vlasti. Pretvorili su oporbu u ikebane svoje nakaradno shvaćene demokracije,plačajući iz proračuna grada mjesečno 150 kuna po vijećniku. Koje li samo činovničke lakrdije,čije žrtve su i istinski visokomoralni članovi HDZ-a. Ali nije na meni da ispravljam te deformacije u glavama ljudi koji preko dvadeset ,trideset godina i više rade u tim komunalnim institucijama grada na sličnim većinom administrativnim poslovima. To što sam uvjerenja da od tog i takvog shvaćanja politike, vlasti i oporbe ,o tog ukočenog odnosa prema lokalnoj samoupravi,prema vodičkoj zbilji nema budućnosti,pa time ni građanskog oblika života nužnog za razvoj turističkih Vodica,neka ostane za sada upravo onako kako i razmišlja o meni «uvaženi»Gradonačelnik i njegova činovnička svita,samo kao opsesija jedne «nostalgične» duše,koja eto u dokolici kafića «ĐIR» dijeli lekcije iz demokracije. U Vodicama 10.listopada.1997 god. Nezavisni vijećnik G.V.Vodica Ujedno i nositetelj Spomenice DOMOVINSKOG RATA

ŠTO JE U PITANJU ? Po svemu što se događalo posljednjih godina na političkoj sceni šibenske Županije,ispada da se još jedino s pravim kormilarima možemo nečem i nadati. Samo pitanje je kako to konkretizirati ,učiniti stvarnim,u situaciji u kojoj ,a to se lako uočava,nema onog tko upravo tako ne razmišlja,pa dakle i onih kojima nije do istinske plovidbe šibenskog socijalnog pa time ni demokratskog broda. I zaista ako činovnici na vlasti,a i politički nedefinirani oporbeni «demokrati»,stručnjaci šibenskih tvrtki a i nestručnjaci,građanska «stara» gospoda a i njihovi skorojevičanski sljedbenici,zagrebački visokoumni estradni lobi a i ovaj odlazeći umirovljenički,javno pjevuše iste socijalno-gospodarske i političke pjesme,,predstavljajući se javnosti kao jedini budući pravi kormilari Županije,onda s tim pjesmama,a i s tim ljudima nešto nije u redu. Jer otkud logika da iste pjesme pjeva vlast i oporba a Županija pred socijalnim kolapsom. Međutim političari nisu nikada javno zborili «jedino» zbog sredine kojoj pripadaju ,nego daleko,daleko više zbog samih sebe. A loše namjere ,puno lakše uspijevaju nego dobre. Upravo zbog toga potrebno je to pitanje izbora pravih kormilara do kraja javno razjasniti. · O ČEMU SE RADI ? Da se bez pravih ljudi i njihove zbiljske angažiranosti ne može ničem uspješno pristupiti nije sporno još od vremena lucidnih organizatora i graditelja svjetski neponovljive katedrale. Samo ljudske zajednice građene su na ljudskim strastima i interesima i njihovom uzajamnoj isprepletenošću. Pravo govoreći ,stoljećima se samo o tome i ničem drugom i ne radi. A pred tim se kako vidimo stoji još uvijek smeteno,što znači da je područje interesa pa time i zla jedno od onih o kojima se do sada najmanje javno i otvoreno razgovaralo. A da ne govorimo o politici,toj glavnoj sponi ljudske interesne međuzavisnosti,oko koje se sve vrti i o kojoj htjeli mi to prihvatiti ili ne ipak sve ovisi. A ŠTO JE U SVOJOJ BITI POLITIKA ? Politika je zajednički nazivnik za vladanje,vlast i vlasništvo,odnosno drukčije kazano,politika je organizirana posrednička snaga vladanja ljudskim zajednicama. Riječ je dakle,o snazi vladanja,što možemo izraziti i na moć usmjerenja. Bez moći nema usmjerenja pa prema tome ni politike. Drugo je pitanje izvora te moći. Radi se o društvenoj moći ,koja svoje uporište ima uvijek u ekonomskoj moći. Dakle u čijim rukama je ekonomska u tim, je rukama i društvena pa time i politička moć. Prevedeno na šibensku stvarnost to zapravo znači : TKO JE VLASNIK TLM-a POLIPLASTA, ŠIBENSKE BANKE, SOLARISA ,VODIČANKE ITD. taj na neki način posjeduje ekonomsku pa time i političku moć na ovim šibenskim prostorima. A TKO JE DANAS VLASNIK TIH TVRTKI ? Koliko je meni poznato sve je to ispremiješano pa se praktično i ne zna tko je stvarni vlasnik ,iako u mnogim navedenim tvrtkama država ima još uvijek većinsko vlasništvo. Ako na stvari tako gledamo onda stranke na vlasti preko Nadzornih odbora i Uprava obnašaju poslove čuvara i ideoloških kontrolora navedenih tvrtki, što praktično znači da su oni zapravo ti pravi vlasnici. Samo to nije uopće sporno,kao ni činjenica da će eventualnom promjenom vlasti i na tim mjestima doći do promjene ljudi. Jer to proizlazi iz logike političke moći. Ali u jednom ili drugom slučaju,ostane li postojeća vlast ili se promjeni ,država će preko svojih činovnika i dalje ostati većinski vlasnik ,pa time i nosilac političke moći na ovim šibenskim prostorima. Ni to nije sporno za ovaj oblik vladanja zajednicom. Sporno je pitanje ,kako od tog političkog «duha»temeljenog na činovničkoj logici»SJAŠI DA BI UZJAŠIO»očekivati istinsku promjenu? Jer činjenice potvrđuju da je državna administracija loš i skoro nikakav ozbiljni brigaoc (vlasnik) nad organiziranim tehnološko-proizvodnim sustavima,pogotovo naša Hrvatska . Pošto takva politička praksa predugo traje,mi danas čak i ne znamo za neku drugu ,ona se u svojoj biti pretvorila u TEROR,u dominaciju svih vrsta gluposti. Ako taj i takav stav nije upitan,a mislim nakon svega što nam se zbilo u gospodarstvu ne bi trebao biti,jer temeljni princip modernog demokratskog društva kojem težimo počiva na logici-;» Politika izvan banaka,izvan proizvodnje,izvan bilo kakvih organiziranih gospodarskih sustava a pogotovo izvan državnih institucija « onda dvojbe oko toga što raditi ne bi trebalo biti . TREBA SE DAKLE OSLOBODITI TERORA BIROKRATSKE GLUPOSTI . Prvo što se u tom procesu nameće je po meni pitanje: « Kako onemogućiti činovnike da preko jedne političke stranke posjeduju dominaciju u zajednici,a time i moć nad gospodarstvom»? Dakle ne kako državu razvlastiti,jer za to u mnogim tehnološkim sustavima ,nisu stečeni uvjeti-HEP-a,VODOOPSKRBA,CESTE,ŽELJEZNICA,ITD- nego kako državu kao tehnološki sustav upravljanja zajednicom staviti pod kontrolu javnosti i tako je natjerati da uđe u proces racionalizacije kako institucija od kojih je sadržana tako i cjelokupnog društva. A staviti činovništvo pod kontrolu znači ujedno s jedne strane omogućiti građanima da postanu istinski vlasnici svojih Općina ,Gradova i Županija a time i države a sa druge izmijeniti ulogu političara koji u toj izmijenjenoj situaciji od običnih političkih ikebana postaju kreatori i animatori razvojnih procesa. U tome je bit promjene koju tako željno već decenijima priželjkujemo. Pošto je politički život opterećen ogromnim razlikama kako u pogledu shvaćanja i tumačenja hrvatske prošlosti tako i sadašnjosti, k tome još prepun svih vrsta nedorečenosti,posebno se to odnosi na kadrove i neosmišljene programe ,nužno se nameće potreba za konsenzusom među političkim strankama u pogledu ustoličenja navedenih demokratskih principa,u protivno možemo kao sredina propasti ili za duže ostati bez budućnosti uslijed vladavine birokratske gluposti. Vodice 15,siječnja l995 god. Mačukat dip.ing Slobodan

SKOK U DEMOKRACIJU ? Jezik komuniciranja rekla-kazala, ophođenja bez udubljivanja ili bilo što drugo što se melje u mlinu svakodnevnog razgovora često puta je jedini način da se dođe u vezu sa stvarnošću iako ponekad rđav i zao. Jedna druga vrsta komuniciranja također govori o onome što se u stvarnosti zbiva. Pojedini članci u novinama su kao preciznije mjesto zbiljskog života. Ali i u njima se o životu zajednice isto tako najčešće samo razgovaralo. Što ćeš ,novinar je isto čovjek kao i svi ostali. Koliko puta je i on sam običan službenik koji samo referira događaje, jer ne smije prozreti stvar, da ne bi kojim slučajem postao nepotreban u blizini novina. Tu banalnu činjenicu nikako da prihvate i shvate «duhovni» lideri po kafičima, kojima je nešto od toga što se nije smjelo javno reči ipak iz «prve» ruke servirano. Jezik javnog komuniciranja, istina, može postati precizniji ako čovjek kojem se misaono ne žuri, prodre u zbiljske tokove života. Ako suprotno običaju hijerarhijskog mišljenja, bolje kazano mišljenja onih na vlasti ,koje djeluje i sve blokira, čovjek misli samo na, ni u kojem slučaju riješene, već naprotiv otvorene probleme i poteškoće zbiljskog života. Nažalost ,dosadašnja praksa potvrđuje da se takva razmišljanja često puta ne uklapaju u običajnost svakodnevnog shvaćanja i da ona kao takva iznenađuju vlast ali bome i samu javnost. Zbog toga se i nameće pitanje «Kako se suprotstaviti tim i takvim predrasudama i klišejima «? Jer pisati nastalo je ipak od nekome pisati. Ali isto tako nameće se pitanje, kako se suprotstaviti samome sebi, odnosno kako izaći na kraj s osobnim shvačanjima, emocijama s akumuliranim doživljajima nevremena u kojem živimo ? Koje li zablude misli:» Ja pišem, a onaj koji me želi čuti ,čuje me «,kao da je samo po sebi razumljivo da onaj tko piše, piše jedino i samo istinu a onaj tko čita ima pred sobom isto tako golu istinu. Ispada da je istina nešto što je unaprijed dato gotovo samo treba imati hrabrosti ili vlast da se javno iznese. U što bi onda da je tako spadalo primjerice umijeće čitanja među redovima ? Dakle ,ako se ne pitamo za porijeklo vlastitih stavova kako i na koji naćin, a i s kojim pravom prosuđivati druga ,nama tuđa ? I što uopće možemo spoznati ako unaprijed odbacujemo ono što je našoj svijesti nerazumljivo i teško ? Nije li takav odnos prema pisanoj riječi ,prema informiranju, prema idejama, u neku ruku misaono boravljenje u jučerašnjici ,u tom ograničenom kavezu vlastite taštine. Konačno vrijedi li to za onog tko javno govori i piše jednako kao i za onog tko sluša ili kontrolira javne medije-financirajući ih. Mnogi se mogu zapitati « Čemu sad to «? Oni ne shvaćaju banalnu činjenicu a to je da se unutarnji mir hrvatskog građanina neće moći postići bez istinske slobode. A ta sloboda opet nije moguća bez istine. Istina je dakle pretpostavka slobode, a sloboda pretpostavka za taj i takav unutarnji mir. Iz toga onda proizlazi da je sloboda iskaza, sloboda govora a i odgovora, sloboda informiranja temelj u ostvarivanju tih ciljeva. Taj i takav ambijent demokratskog javnog komuniciranja nažalost nismo još uvijek ostvarili. U shvaćanjima politike i vlasti u onom najširem smislu, a ono je po meni ključni faktor u ostvarivanju tog i takvog ambijenta, ništa se nije promijenilo. Čovjek na ovim prostorima Lijepe Naše još uvijek bivstvuje u plemenskoj svijesti gospodara i sluge u kojoj politika samo ideološki kontrolira tokove života štiteći pritom svjesno ili nesvjesno interese vladajućih. U modernom društvu za koje smo se opredijelili i o kojem svakodnevno kokodaćemo, te stvari su obrnute. Politika i političari služe razvoju društva što je u biti i svrha demokracije. Zbog toga se i nameće pitanje;»Kako taj i takav obrat ostvariti»? Kako se osloboditi od te vjekovne stege, te predrasude da je onaj na vlasti najčešće u «pravu» i on bi jedini trebao znati što je istina, ako ne zna ili nije sposoban onda ga treba promjeniti, što praktično nije ništa drugo nego samo promjena gospodara Kako iz tih zabluda izaći ? Kako se osloboditi ? Jer izbori su samo nužan preduvjet ali ne i stvaran skok u demokraciju ! Prije svega slobodom javnog iskaza i individualnošću pisane riječi, što nije ništa drugo nego preuzimanje osobne odgovornosti za ono što javno radiš. Samo tako je moguće dobiti slobodne konkretne ljude kao javne nosioce istinskog života! Da se ne bismo krivo razumjeli, uzmimo primjerice ekološku udrugu s njihovim predivnim idejama brige o prirodi, pa time dakle i kompletnom životu na ovim prostorima koje je pjesnik nazvao Lijepom našom. Kako stvari stoje i kako se danas shvaća i tumači demokracija u nas, ta udruga ne može na ništa okretno utjecati, jer nema svoje predstavnike u gradskim vijećima ,poglavarstvima gdje se u biti odlučuje. Ispada po tome da ta udruga i nema smisla da postoji ? Onaj tko tako prikazuje demokraciju, dakle kao odlučivanje večine, nije uopće shvatio što je ona ili pak krivotvori sadržaj tog pojma na zlonamjeran način. Zaključak većine jest samo posljednji korak u jednoj proceduri u kojoj je najvažniji postupak objašnjavanja i uvjeravanja. Ako ne dođe do sloge i sporazuma mora se o teme glasati da bi se donijela potrebna odluka. A u toj demokratskoj proceduri odlučivanja ne samo ekološka udruga nego i mnogo onih tihih apolitičnih individualaca izvrsnih znalaca u područjima svog djelovanja, koje politika obično i ne zanima dolaze itekako do izražaja. To je u biti srž demokratskog odlučivanja. Bit je dakle da svi oni koji nešto znaju o problemu koji je na dnevnom redu mogu to javno iskazati . Stvaranjem takvog ambijenta bio bi i istinski skok u demokraciju . U Vodicama.21.02.2006 god. Slobodan dip. Ing.Mačukat Samoživost i raspuštenost demokracije i demagogija tako su upropastili državu Atenu,da su se ljudi kao Ksenofon i Platon zgadili na prilike u svojoj domovini u kojoj je staranje o općim stvarima bilo u rukama samoživaca i lakomislenih ljudi… Heradot «NEMA HODANJA AKO NEMA ONOG TKO HODA « ! Ako demokracija nije hir,nego istinska potreba vremena ili bolje kazano hrvatska povijesna nužnost,ako je ona time ujedno i jedini moguć put kretanja ka novom ,boljem i nije nikakva povijesna stranputica,onda se za zastoj ili skretanje s tog puta nemamo što drugo pitati ,nego kako i na koji naćin prilazimo stvarnosti. Služimo li se pritom dijalektikom ili običnim sofizmom dnevnih interesa,pogađamo li u suštinu stvari ili poviše kao dogmatici «voluntarističkih « tradicija (trebali bi ,morali bi ) ili opet onako oportuno kao dični provincijalni ideološki skorojevići koji čine sve kako bi ostali u sedlu svojih interesnih funkcija. Dakle,postavlja se jednostavno pitanje; Da li su javni radnici,političari,akademičari ,novinari,demokratske orijentacije u rijeci hrvatskih zbivanja ili pak na njenim obalama kao duša brižni promatrači ? JER U SVAKOM POLITIČKOM PITANJU DANAS SAMO SE O TOME I NIČEM DRUGOM I NE RADI ! U situaciji ogromnih gospodarskih poteškoća ,zar nije izvan svake pameti u Saboru kao najvišem tijelu Hrvatske države godinama već stvarati «visokoumnu «halabuku oko paragrafa i propisa i to onda preko TV-prikazivati kao mladu hrvatsku demokraciju.Svakom iole boljem poznavaocu naših prilika jasno je da se radi o birokratskom «znastvenom « obmanjivanju,dobro izvježbanog skoro do perfekcije u prošlom sistemu, koje se uspješno prenosi i na višestranačku demokraciju. Uostalom pri izboru svojih predstavnika nismo birali ljude koji poznaju zakone a oni samo o tome raspravljaju . SAMO ŠTO SE MOGLO DRUGO I OČEKIVATI ? Predugo se spavalo,bolje kazano vjerovalo vlasti i birokraciji da bi sad odjednom i moglo biti drukčije. Netom probuđeni čovjek .pa bio on i «znanstvenik» sanja obično najšarolikije. To međutim ne znači da je u ovom što se zbivalo i još uvijek zbiva ništa,naprotiv ,kad se osječa da se radi o nećem novom,višljem,boljem nego što je prosto mijenjanje ideoloških tapeta,onda je to i te kako značajan moment u životu jedne zajednice.Što su mnoge stvari drukčije nego što ih se i moglo uopće zamisliti nije do tog željno očekivanog novog,nego prije svega do stupnja političke i povijesne zrelosti kako nas Hrvata tako i ostalih naroda koji žive na ovim balkanskim prostorima. Posebno se te odnosi na sloj hrvatske inteligencije ,na znanstvenike,akademičare,javne radnike,dakle na nosioce hrvatskog povijesnog pamčenja. JER ŠTO JE U SVENU OVOM IPAK JEDINA PRAVA ISTINA ? Istina je kako kaže naš M.Krleža da smo se opet po ko zna koji put u svojoj povijesti prepustili grotlu vlastitih nagona,izgubivši pamčenje,zaboravljajući ne samo tko smo i gdje smo,nego i činjenicu da se prije ovog idejnog poroda(višestranačka demokracija) isto tako borilo i umiralo na ovim prostorima i da je ta borba neovisno od toga tko ju je i zbog kakvih ciljeva izazvao,najčešće odvijala u bjesnilu vjekovno prisutnog latinsko-grčkog i islamskog raskola. Ovo danas,nema sumnje,izazvao je veliko srpski nacionalizam,odnosno bolje kazano ruralno-akademski SANU-fašizam,što će reći «znanstveno» četništvo. Samo nažalost,to naše «visokoumne» javne radnike i političare ,dakle nosioce povijesnog pamčenja,ne samo da nije zanimalo ,nego još uvijek pravo i ne zanima. To se najbolje vidi po politici koja se vodila i vodi prema BH-i. Stoga ,konačno shvatimo,da tamo gdje nije bilo i gdje zapravo još uvjek i nema slobodnih i razvijenih političkih oblika življenja ili nisu djelotvorni,što ga dođe na isto,gdje nema političkih kreativnih napetosti,političke kokretne otvorene borbe između oporbe i vlasti na jasnim pitanjima i problemima,da tamo nema i ne može ni biti proboja ka novom. U ambijentu malograđanskog nezajeravanja a u njemu mi živimo ,ako se što i događa onda to može biti samo odraz onog prošlog još uvijek ne prevladanog u mnogim svijestima,,pogotovo u onima koji su nosili antisocijalistički naboj ,u kojeg se danas s popriličnom dozom političkog licemjerstva udahnuje duh zakasšnjelog nacionalnog romantizma.

VRIJEME JE DA SE PRESTANE JAVNOSTI SERVIRATI POLUISTINE I LAŽI ! Danas u Hrvatskoj postoji stanoviti nesklad između društvene stvarnosti i njenog političkog izraza. Dvije slike uzajamno koegzistiraju ne poklapajući se. Jedna koju daje rezultat izbora, druga dublja koja se najčešće pojavljuje prilikom spontanih prosvjeda ,koji nisu popraćeni solidarnošću ostalih. Takvo ponašanje građana u modernom svijetu naziva se ugodno ropstvo. U ovom našem slučaju radi se o zaostaloj ,nažalost još uvijek dominirajućoj plemenskoj svijesti gospodara i sluge, koja u svojoj biti uvijek očekuje od gospodara ( vlasti ) da nešto poduzme, kako bi se ispravili poremećaji u životu zajednice. To postojeće stanje političke svijesti građana do sada najbolje koriste dvije vodeće političke stranke HDZ i SDP. Preciznije kazano ,hrvatsko glasačko tijelo podijeljeno je na čiste vojnike svojih uvjerenja ,koji neovisno o stanju u državi i političkim strankama, unaprijed glas daju svojoj opciji . Takvih demokratski ograničenih umova u glasačkom tijelu , istina nema više od 37% ,ali pošto su ostali zbunjeni i izgubljeni u ovom nevremenu to presuđuju. Upravo zbog toga vodeće stranke HDZ-a i SDP-a iako je u društvu stanje iz dana u dan sve lošije još uvijek vode glavnu riječ na političkoj sceni. I ne samo to, nego čine sve kako bi i dalje ostalo takvo stanje političkog duha . Najbolja potvrda toga su njihovi koalicijski partneri koji nakon suradnje sa njima najčešće propadaju i stalna tenzija da se u javnosti podgrijava ideološki raskol iz drugog svjetskog rata. A što je zapravo u svemu ovom što nam se zbilo ipak jedini prava istina ? Istina je kako kaže naš M. Krleža ,da smo se opet po tko zna koji put u svojoj povijesti prepustili grotlu vlastitih nagona, izgubivši pamćenje, zaboravljajući ne samo tko smo i gdje smo, nego i činjenicu da se prije ovog idejnog poroda (višestranačka demokracija ) isto tako borilo i umiralo na ovim prostorima i da je ta borba neovisno od toga tko ju je i zbog kakvih ciljeva izazvao ,najčešće odvijala u bjesnilu vjekovno prisutnog latinsko-grčkog i islamskog raskola. Ovo sada, nema sumnje ,izazvao je veliko srpski nacionalizam, odnosno bolje kazano, ruralno-akademski SANU-fašizam, što će reći «znanstveno»četništvo. Nažalost ta nepobitna povijesna činjenica ne samo da je zanemarena od strane nosioca hrvatskog povijesnog pamćenja ,nego ih uopće nije ni zanimala. Njima je po onom kako su se javno ponašali većina njih bilo najvažnije da ih se pusti na javnu scenu kako bi pokazali svoje visokoumne retoričke mogućnosti. Uostalom ,a to se ne može pobiti ,da HAZU-i sve ovo vrijeme sukoba na Balkanu šuti kao zalivena ,dok njeni članovi okolo povijesno kokodaču na javnoj sceni.( D. Brozović, Bilanđić ) .Dakle ako je ta institucija ispolitizirana pa time jalova i nesposobna da štiti duhovne i povijesne vrijednosti hrvatskog naroda, što onda očekivati od ostalih . U takvom shvaćanju demokracije od strane nosioca povijesnog pamćenja ne mogu se ustoličiti zakoni racionalizma ,kao nužan uvjet vladajućih prema hrvatskoj zbilji. Upravo zbog toga se i dobre stvari gube u šumi općih gluposti. Uzmimo samo kao primjer pretvorbu gospodarstva. Po logici stvari ona je morala biti temeljni okvir budućih ekonomskih odnosa koji donose boljitak Hrvatskoj. Riječ je o okviru kojeg su morali prihvatiti ,pa time poštivati i javno zastupati svi relevantni čimbenici u društvu, kao što su političke stranke, sindikati, sabor, vlada, predsjednik republike, akademija znanosti i umjetnosti, vjerske zajednice, mediji. Mi smo, pak, od svega toga kako vidimo napravili lakrdiju. Ili, primjerice AVNOJ-e granice koje su u svojoj suštini povijesni okvir hrvatske države. Još je naš M. Krleža u svoje vrijeme upozoravao ,da je njihovom uspostavom završen u povijesnom zaostatku srednji vijek na ovim prostorima, tko bude dirao u njih vračat će vlastiti narod u prošlost. Nakon svega što se zbilo nije potreban nikakav komentar. Sve nam to ukazuje da se neke stvari kao što su AVNOJ, pretvorba gospodarstva, antifašizam ,sloboda i odgovornost medija i javnih radnika, pogotovo političara, moraju konačno staviti na svoje mjesto u javnosti , uprotivno nema budućnosti. U Vodicama 10.veljače.2006 god. Slobodan dip. ing. Mačukat

petak, 27.01.2006.

OTIMAČINA VODIČANKINE IMOVINE ! Da nikakva promjena sistema vlasništva ne ide i ne može ići do srži stvari potvrđuje nacionalizacija. Isto tako, nikakva reforma gospodarstva (pretvorba ) koliko kod se naglašavala neizbježnom ,nije i ne može biti svrsishodna ako svjesno ne osigurava nadvladavanja subjektivnosti ljudskog shvaćanja temeljenog na ograničenom iskustvu pojedinaca. Promjene u društvu dakle, ne mogu se obavljati kako kome padne napamet.. Najbolje nam to potvrđuje slučaj «Vodičanke».Radi se o tvrtki koja je nastala u jednom neobičnom vremenu ,punom kolektivnog zanosa. Počela je kao seljačka radna zadruga materijalnim doprinosom samih zadrugara s nešto nacionalizirane i darovane imovine ( stara uljara ). Preko poljoprivredne zadruge pretvorila se u tvrtku za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu. Uzevši povoljne državne kredite ( poljobanka )gradi svoje hotelsko carstvo ( Puntu i Olimpiju ) na nacionaliziranom zemljištu. Cijelo vrijeme svog poslovanja dizala je kredite da bi izgradila ugostiteljske i trgovačke objekte. Jer u turizmu ,čime se ona najviše bavila, glavna je zarada u vanpansionskoj potrošnji. Posljednji svoj kredit digli su sami zaposlenici prilikom izgradnje ACY-marine i kanalizacije u staroj gradskoj jezgri. Napomena :bez marine Vodice bi ostalo na nivou sela. Pridodali se tome činjenica da je cjelokupna infrastruktura grada izgrađena preko samodoprinosa i dobrovoljnim radom njenih građana-pretpostavlja se preko milijun i pol radnih sati-u čemu su prednjačili upravo zaposlenici Vodičanke, svjesni da bez navedenog nema budućnosti Turizma a time ni njihove tvrtke, onda se stvarno treba konačno javno upitati-tko je imao pravo na tako stečenu imovinu. Da stvar bude još apsurdnija njena imovina otišla je u ruke pojedinaca bez da su zaposlenici i građani Vodica išta dobili od tog financijskog transfera. Stvar se odvila kao da nikada ta imovina nije bila u njihovim rukama. Političke stranke Vodica i njihovi čelnici na tu temu pretvorbe Vodičanke opravdavaju se tezom kako je sve obavljeno zakonski a oni su ,iako stvar nije bila transparenta ,legalisti. Dakle .iako je poznato da su isti svemu ne samo kumovali .nego i ponešto od toga jamili,sve je što se tiče javnosti po njima zaborav. Ipak i pored svega toga, Vodičani intenzivno doživljavaju navedeno kao najobičniju otimačinu sličnu onoj obavljenoj kroz nacionalizaciju, a njene aktere kao drske licemjerne kriminalce. Istina , između ta dva oblika zakonske otimačine postoji ogromna razlika. Naime, nacionalizacija je obrnuti proces od pretvorbe. Uzimalo se pojedincima da bi se razvijao kolektiv, dok je sa pretvorbom situacija sasvim drugačija. Pojedinac uzima od kolektiva bez da je ičim to zaslužio, hraneći pri tome javnost idejom da će on kao vlasnik bolje i efikasnije upravljati imovinom. Takvim površnim pristupom društvenom vlasništvu ne samo da se nije postiglo ništa , nego su ujedno time Vodice izgubile svog dosadašnjeg glavnog nosioca razvoja . Na što nam to ukazuje ,ako ne da je promjena vlasništva od društvenog na privatno ili dioničarsko samo ipak jedan od uvjeta efikasnijeg gospodarenja imovinom. Naime , bez uvida u financijske tokove svih subjekata u gospodarstva pogotovo financijskih (banaka ) i razumne primjene porezne politike na dobit ,nije moguće osigurati razvojne tendencije u novim društvenim odnosima. Upravo nedostatak navedenog pretvorio je sve u licemjernu farsu. Došlo je do financijske anarhije, do vladavine grupa i grupica (građevinski lobi ) do opće raspodjele teško stečene imovine. Kažu mi dobri poznavaoci postojećih prilika u gradu, da je samo u prošloj godini izgrađeno preko 400 novih apartmana bez ikakve infrastrukturne nadopune. Novac koji je dobiven za infrastrukturu potrošen je na šminkanje gradskih ulica i trgova, na izgradnju kulturnog doma čija će kino dvorana max, desetak puta godišnje biti u upotrebi. Sve se to zapravo radi na račun javnog prezentiranja uspješnosti postojeće vlasti .Da stvar bude još tragičnija , najveću poteškoću današnjih Vodica, ekološko osiguravanje otpadnih voda kroz izgradnju nove kanalizacije ,vlasti nastoje ponovno osigurati preko doprinosa građana (povećanjem cijene vodi ) kao u stara dobra vremena, ostavljajući novo pečene vlasnike turističke imovine i one koji najviše zarađuju na ovom prostoru u potpunosti na miru. Uvjerenja turističke zajednice kao najodgovornije institucije grada u pogledu razvoja turizma , da će se iz svega ovog izvući milenijskim fotografijama svoga predsjednika najbolje potvrđuje gdje se nalaze Vodice i kakvo je stvarno stanje gospodarskog i političkog duha. U Vodicama 28.siječnja 2006 god Mačukat dip ing Slobodan

nedjelja, 15.01.2006.

NEPROMIŠLJENA PRIVATIZACIJA VODI TLM-a U KATASTROFU ! Da bi se prekinulo ovo četernajestgodišnje proizvoljno i neodgovorno ponašanje šibenskih političara i njihovih ortaka u NO-u i Upravi TLM-a ,nametnula se potreba da bilo tko drugi izvan njihove moći utjecaja konačno preuzme brigu nad poslovanjem te tvrtke. Za nikog u Šibeniku to više kao nije sporno, pogotovo ako stvari budu išle onako kako se kroz objavljenu privatizaciju nagovještava. Naime, na natječaj za kupnju najvažnijih proizvodnih tehnoloških sustava TLM-a pojavio se konzorcij domaćih tvrtki s najprihvatljivijom ponudom. Tako oko TLM-a danas kao stvari stoje ! Samo nažalost, mnogo toga u Lijepoj Našoj nije takvim kakvim nam se prikazuje, pa ni oko TLM-a ,zbog čega se i javljam. Evo o čemu se radi ! Tvornica lakih metala nastala je na temelju reparacije. Po uzoru na slične al. produkcije iz Z. Njemačke ,odakle je oprema i stigla, ona je infrastrukturno, tehnološki, organizaciono i poslovno postavljena kao jedinstvena produkciona cjelina. U toj koncepciji poslovanja proces proizvodnje nije praktično ovisio o nijednoj uslužnoj djelatnosti sa strane. Dok su al. tvrtke Z. Njemačke zahvaćene američkom konkurencijom na svjetskom tržištu krenule u rastakanje takvih industrijskih cjelina, još tamo davne l966 god; gurnuvši pri tome većinu uslužnih djelatnosti i poluindustrijske produkcije finalizacije direktno na tržište; TLM-a ostaje do dana današnjeg s nekim sitnim izmjenama na tom nivou, dakle kao poslovna i organizaciona cjelina. Zbog toga je njeno poslovanje cijelo to vrijeme ovisilo o znanju i umijeću upravljanja samo jednog jedinog čovjeka, onog koji se nalazio na vrhu hijerarhijske piramide. Kad se zna da tvrtka nije posjedovala i još uvijek ne posjeduje precizan troškovni sustav svojih proizvodnih, uslužnih i financijskih tokova, onda je takvo upravljanje neracionalno ,izvan pameti ljudske. To je imalo za posljedicu s jedne strane zaostajanje u tehnološkom razvoju temeljnih al .produkcija a sa druge Umnu zakržljalost stručnih potencijala, pogotovo onih sklonih poslovanju. Pošto takvih ambicioznih visokoumnika ima u TLM-a podosta, da ne bi izgubili svoje pozicije u tvrtki ,nakon uspostave višestranačke demokracije oni svoj intelekt priklanjaju politici ,pretvorivši tako poslovanja u politikantstvo. U takvoj konstelaciji snaga i odnosa stvarno i nije moglo doći do nikakva unutarnje pozitivne promjene u TLM-a. To su nepobitna fakta. Istina, posljednjih godina u TLM-a uloženo je veoma razumno preko šezdeset miliona eura u tehnološki razvoj i proizvodnu konsolidaciju tehnoloških sustava i time kako otvorila poslovna budućnost ,tako i potvrdila zrelost njenih proizvodno-tehnoloških stručnjaka. Samo nažalost, zbog velikog utjecaja politike i politikantstva na izbor čelnih ljudi tvrtke, navedeni razvojni zahvati nisu valorizirani kroz poslovanje, naprotiv tvrtka je upala u još veće financijske dubioze, te je privatizacija ostala kao jedino spasonosno rješenje. Ali ni u privatizaciju nije moguće ići na način kako se to nagovještava. Naime, proces racionalizacije poslovanja velikih industrijskih sustava, a o tome je ovdje riječ, traži vrijeme, strpljenje ,novac i razum. U zrelijim društvima nego što je naše, taj proces je trajao godinama, što je sasvim razumljivo. Primjerice, kako odvojiti uslužne djelatnosti i gurnuti ih na tržište, ako se prije toga ne digne produktivnost temeljnih al. produkcija na nivo konkurenata-min 100 tona godišnje po radniku. Jer jedino u tim uvjetima poslovanja moguće je pravo regulirati obaveze uslužnih djelatnosti prema tim produkcijama. Što to praktično znači ako ne, da se ne mogu istovremeno organizacijski odvajati temeljne produkcije i uslužne djelatnosti, odnosno da mora postojati neki redoslijed i neka poslovna prelazna logika koja osigurava kontinuitet poslovanja na tržištu . Ako se to nema na Umu ;posljedice mogu biti katastrofalne. Po tome dakle i budući vlasnici moraju jedno vrijeme djelovati zajedno, dok se stvari ne rašćistu i stave na svoje mjesto. Naravno to je onda dioničarsko društvo, bez prisutnosti državne administracije a ne privatizacija tehnoloških segmenata kako se to nagovještava. Tako oko toga po meni stvari stoje. U Vodicama 04.siječnja 2006 god . Slobodan dip.ing.Mačukat

četvrtak, 19.05.2005.

SKOK «VELE MISTA» U DEMOKRACIJU ILI JOŠ JEDNA POLITIČKA FARSA ! Nositelj liste»V. Misto» na izborima za gradsko vijeće Splita gospodin Ž. Jerkov izrazio je na jedan veoma neuobičajen način veliko nezadovoljstvo postizbornom praksom koaliranja. Naime, on je poslije više nego dobrog uspjeha na izborima nedvojbeno izjavio, da njegovi sa izborne liste neće s nikim trgovati, da ih ne zanimaju funkcije, nego insistiraju na kvalitetnim programima i na sposobnostima onih koji upravljaju gradskim institucijama. Prevedeno na jezik političke zbilje, on zapravo time tvrdi da u Splitu ne funkcionira demokracija ,da je za njih sve ovo do sada bila samo farsa, te da oni kao poznati i priznati uspješni poduzetnici ne žele u tome sudjelovati. Kako je riječ o nečem novom ,za hrvatsku demokraciju neuobičajeno, poželjno je da se u ime iste te demokracije stvari do kraja rasvijetle. Pogotovo se to nameće iz činjenice da su mnoge dosadašnje moralne političke inicijative brže bolje bile prekrivene proizvoljnostima uvježbanih birokratiziranih znanstvenih demagoga. A njih bogami i nije baš tako mali broj na političkoj sceni Lijepe naše. I ne samo to, nego borba sa njima nije baš tako laka . Stoga ,dakle, upitajmo se o čemu se radi ? Ako demokracija nije hir i nije nikakva proizvoljnost određenih interesnih grupa i pojedinaca, nego istinska potreba vremena ili bolje kazano ,hrvatska povijesna nužnost, ako je ona time ujedno i jedini mogući put ka novom ,boljem, efikasnijem od dosadašnjeg poznatog i nije nikakva povijesna stranputica, onda se za zastoj ili skretanja sa tog puta –a postizborna inicijativa «V. Mista « uvjeren sam da nesvjesno upravo na to ukazuje- nemamo se što drugo pitati ,nego kako i na koji način prilazimo političkoj stvarnosti. U toj stvarnosti koaliranje je demokratska nužnost , bez koje jednostavno rečeno nije moguće donositi konačne odluke tamo gdje izborom nije osigurana većina u gradskom vijeću. Sasvim druga stvar je kad se odluka većine shvaća kao bit demokracije. tko tako prikazuje tu nužnu demokratsku formu odlučivanja, taj uopće nije shvatio što je demokracija ili pak krivotvori sadržaj tog pojma na zlonamjeran način. Zaključak većine na gradskom vijeću jeste ali samo kao posljednji korak u jednoj proceduri u kojoj je najvažniji postupak javnog objašnjavanja i uvjeravanja. Tekst « V. Mista» od 19 .05. u Sl. Dalmaciji « Splićani će izgraditi Split i zaraditi» ukazuje upravo na tu metodu . Ako ne dođe kod nekog pitanja do sloge i sporazuma mora se o tome glasati ,da bi se donijela odluka. Tako oko toga po meni stvari stoje. Procedura javnog objašnjavanja i uvjeravanja ,što je u neku ruku suština demokracije, omogućava mnogim nevladinim udrugama, gradskim institucijama i apolitičnim Individualnima koji su veliki znalci u svojoj struci ( uvaženi urbanisti, arheolozi, ekolozi, sociolozi ,psihijatri, ekonomisti, politolozi ,umjetnici, sportaši grada ) koje politika obično ne zanima, dolaze itekako do izražaja. Bit je dakle u tome da svi oni koji nešto znaju o problemu koji je na dnevnom redu ,mogu to i javno iskazati prije donošenja konačne odluke na vijeću. Pošto sam uvjerenja da je splitski duhovni potencijal popriličan, apelirao bih na listu «V.Mista»da prihvati koaliranje ali uz uvjet da se osigura demokratska procedura odlučivanja. Nije sporno da je za te demokratske metode potrebno daleko više vremena pa time i strpljenja, ali zaboga ,zar se ti uvaženi građani Splita nisu upravo zbog toga javili na izbore. Uostalom u svima nama je potreba da se sruši ova dugogodišnja dominacija birokratskog duha kojem javni i otvoreni rad gradskih institucija ne odgovara. Zbog toga Vam mi iz «Malih Mista» držimo palce uvjereni da je to povijesni preokret na ovim prostorima. Ako se pak varamo ,onda Vam možemo samo poželjeti sreću u plovidbi vaših poduzetničkih želja kroz bespuće birokratizma. Bez javnosti lako možete završiti kao Orfej . U Vodicama 20.05.2005.god. Slobodan dip.ing.Mačukat

srijeda, 20.04.2005.

Pretvoriti Vodice u Opatiju srednjeg Jadrana Krenuvši u turističku aktivnost prije pedeset godina, Vodice su vrlo brzo iz klasičnog primorsko-poljoprivrednog sela pretvorene u dražesno mjesto za ugodan boravak gostiju.Ideje pomoću kojih se to ostvarilo počivale su na gospodarskom samotoku ( odlučivanju u hodu) koji je svoj glavni oslonac imao u nekoć, za te prilike veoma dobro organiziranoj turističko-ugostiteljskoj i trgovačkoj tvrtki «Vodičanki».Ekonomija tog samotoka počivala je na povećanju broja kreveta i proširivanju ugostiteljskih štekata u staroj gradskoj jezgri. Sve se, jednom riječju, usmjeravalo u dva tri ljetna mjeseca i materijalna dobra i ljudi.Daljni razvoj turističkih Vodica, i prije domovinskog rata ,tražio je u svim oblicima, kako javnog djelovanja tako i gospodarske aktivnosti i organiziranosti, nešto drugo,bolje,efikasnije,racionalnije od dotadašnjeg navedenog. Duhovno i materijalno nespremne za te više oblike institucionalne organiziranosti i financijskog preciznog praćenja turističkog prometa,Vodice su se našle pred ogromnim poteškoćama svoje budućnosti. Pošto se ovom proslavom zatvara jedno više nego uspješno razdoblje ,na što su mnogi moji sugrađani ponosni,smatrao sam upravo ovaj trenutak slavlja najprikladnijim da se o svemu tome otvoreno i jasno progovori. Nije sporno, da se putem do novoga mora ponajčešće ,premda ne uvijek,napredovati korak po korak.Nije sve moguće i izvodivo u svako doba. Nedostajanje duhovnih i materijalnih uvjeta ne koći samo ,nego najčešće i onemogućava novo. Pri tome je jako opasno podcjenjivanje onog što je do sada učinjeno,isto tako kao i opojenost trenutnim tendencijama. Stoga ,kad se kritički ulazi u ovakvu, više nego kompleksnu materiju kao što je turizam (a po meni nema drugog puta) treba stalno imati na umu suštinu kojom se osigurava taj gospodarski proces. Naime duh turizma,a o njemu se radi,počiva na uobičajenoj ljudskoj želji za nečim novim,drugačijim od nužne racionalne svakodnevnice. Ta želja pokreće volju za putovanjem ,koja ne osvježava očekivanja samo prije kretanja na put ,nego čini to i sred užitka gledanja i boravljenja u prostoru cilja. Novosti ,dakle, čine putovanje važnim ,ali ga ujedno stupanj kulturne različitosti,koji se pri putovanju nužno doživljava ,čini dragocjenim . Oba ta određenja idu u jedinstveni duševni akt,kojim se stupa u posjed prirodne i kulturne opčaranosti prostorom u kojem putnik boravi. Na što nam to ukazuje ,ako ne da je poželjno da se putnik ( gost ) neovisno o vremenskim prilikama i godišnjem dobu osjeća lijepo i ugodno a ujedno da je po mogućnostima osobnog intenziteta doživljavanja ushićen kako prirodnim ljepotama tako i kulturnom i povijesnom baštinom svojih domaćina. Taj osjećaj ugode i opčaranosti nameće potrebu za urednim i osmišljenim gradskim trgovima,ulicama,pločnicima u dalmatinsko-mediteranskom stilu,traži oplemenjenu i tradicijom ogrnutu staru gradsku jezgru,čiste i uredne spomenike usklađene prostorom u kojem bivstvuju,puno cvijeća,skladna i uredna pročelja,pogotovo starih kamenih kuća-ala konoba «Draži»,lijepe i usklađene ograde oko kuća,vila i apartmana za iznajmljivanje,ugodne i ukusno postavljene štekate,izložbe,ateljee,muzeje,ljubaznu poslugu,razdragane ulične pjevaće,prometni sklad,organizirana i osmišljena parkirališta,uredne i ugodne plaže,tehnološki moderan komunalni sustav prilagođen ekološkim normama Europe ( sustav otpadnih voda ),sigurnu infrastrukturu ( struja,voda,plin,telefon,satelitski TV ),efikasnu i ljubaznu gradsku upravu i sigurnosne službe( policija,kapetanija,vatrogasci ),moderno organiziranu i kvalitetnu medicinsku uslugu,efikasan informativni sustav-turistički bilteni,propagadni materijali ,radio emisije o turizmu,tisak .itd. Jednom riječju, traži od nas, građana Vodica da se putnicima,prolaznicima kupcima i gostima dolazak i boravak u našem gradu isplati i biva ugodnim. Ujedno nameće potrebu da se cjelokupna povijesna i kulturna baština, kako samih Vodica-stara gradska jezgra,Okit,Mrdakovica,Rimski bunari,Gradina,Kozara, Rašina bunja,- tako i bogatog okruženja- Šibenik,šibenski kanal,Prokljansko jezero, Skradin,Slapovi krke,Visovac, manastir Krka,Kornati,Slano jezero,Vransko jezero,Plitvička jezera,Tribunj,Prvić,Zlarin,Žirje,Obonjan,Tijat ,Logorun-učine gostima još dostupnijim. Uspoređujući navedene zahtjeve s postojećim stanjem i shvaćanjima samog turizma ,a mislim da je upravo u tome smisao analitičkokritičkih procjena,teško je izbjeći konstataciju o potrebi nužnog zaokreta u svim oblicima institucionalnog djelovanja. To ne važi samo za postojeće institucije i aktualnu vlast nego općenito za sve građane koji rade u turizmu ili pak žive od njega.Jednostavnije rečeno,došlo je vrijeme koje nameće potrebu da se napusti ovo za nas vodičane veoma neugodno dvostruko življenje,koje nas u vrevi i šarolikosti ljetne sezone prividno odvodi u nedokučive svjetove nekog drugog i drugačijeg svijeta-građanski-da bi nas potom vratilo u čamotinju tužnih i pustih prostora u življenje naših predaka. Radi se u biti o tome da se produžavanjem sezone kao ekonomske nužnosti-veća produktivnost cijelog turističkog sustava ponude-konačno uspostavi normalni ritam cjelogodišnjeg življenja za i u turizmu. Jedino je tako moguće poništiti ovaj ogroman raskorak između prošlosti i sadašnjosti i osloboditi se one velike unutarnje napetosti što ih u ljudima proizvodi kratka ali intenzivna turistička sezona. Poneki turistički djelatnici rade čak preko osamnaest sati dnevno,te je stoga normalno da jedva čekaju da sezona završi.Dakle,opredjeljenje grada za turizam ,što uopće ne dolazi u pitanje,nužno nameće potrebu za uspostavom novih vrijednosti pa time i odnosa među turističkim djelatnicima. Biti konobar,kuhar,recepcioner,iznajmljivač soba,apartmana,noćni čuvar,vodić,organizator izleta,brodar,skiper,agent,ulični pjevač,crtač portreta,slikar pejsaža,iznajmljivač bicikla ,skutera,brodica i auta,uslužni majstor obrtnik,plastičar,poduzetnik,slasatičar,koraljar,zlatar ,urar,trgovac nekretninama,organizator regate,žurnalista k tome još poznavati makar jedan strani jezik,postalo je poželjno opredjeljenje,nužan oblik egzistiranja većine građana,pogotovo mladih ljudi. To i takvo opredjeljenje građana ne samo da treba uvažavati kao njihovu egzistencijalnu nužnost,nego je potrebno i institucionalno usmjeravati-naobrazba,i socijalno vrijednovati kroz adekvatna primanja i socijalnu sigurnost koja isključuje rad na crno. Na što to ukazuje ako ne da je potreban obrat u svijesti onih koje kao građani ovlaštujemo da vode brigu o budućnosti ove za Hrvatsku veoma značajne turističke destinacije. Primjerice, samo ,prošle godine izgrađeno je preko dvije stotine novih apartmana na staroj i dotrajaloj infrastrukturi na postojećem sustavu odvoda otpadnih voda koji je već proglašen kao ekološka bomba. Isto tako otvoreno je Veleučilište za upravne pravnike-što je izvan svake pameti ako se pođe od potreba i zahtjeva turizma. Došlo je dakle vrijeme koje nameće potrebu za napuštanjem takvih metoda političkog i gospodarskog djelovanja i pređe na racionalnije oblike vođenja svih mogućih aktivnosti . Naime ,treba se konačno okrenuti planiranju,prognoziranju i organiziranju političkih,gospodarskih i društvenih procesa koje će se temeljiti na isprepletenosti ideja,interesa i različitih materijalnih mogućnosti mnogih subjekata koji sudjeluju u stvaranju turističke dobiti. Tako je jedino moguće pokretati one aktivnosti koje vode zajedničkom cilju –u ovom slučaju ,to je nužno produženje sezone. Da bi građani Vodica kao istinski vlasnici ovih prostora imali uvida u postojeće razvojne tokove,oni moraju biti dobro informirani, a neke stvari neovisno o političkim strankama,političarima i njihovim obečajnima,medijima i osobnom ideološkom uvjerenju ,moraju i sami znati. Prije svega moraju znati, tko je od onih na vlasti za što zadužen i da li je za to sposoban,odnosno kako i na koji način treba da funkcioniraju pojedine gradske institucije. To se posebno odnosi na gradsko vijeće,poglavarstvo i gradonačelnika kao i turističke zajednice na gradskoj,županiskoj i državnoj razini. Te institucije na različiti način utječu na stvaranje i raspodjelu turističke dobiti, pa čak i kad adekvatno ne funkcioniraju. Stoga je logično, da se od njih traži da imaju zajednički pristup turističkim poteškoćama i aktivnostima ali i obvezu prema racionalnom i dugoročnom razvoju grada. Pravi regulator svih tih isprepletenih materijalnih interesa u turizmu može biti samo precizan uvid u financijske tokove svakog gospodarskog subjekta za sebe i porezna politika koja osigurava financijske impulse razvoju grada-porez na dobit. Upravo je to ono što je do sada nedostajalo pa time i onemogućavalo drugačiji pristup vođenja grada i turističkog gospodarstva. Uzmimo samo trgovačke lance,banke,velike turističke agencije,hotelske kuće i brodare,koji su izvan nadležnosti gradskih institucija u smislu kontrole i uvida u njihove financijske transakcije, a koji ubiru za vrijeme sezone veliku dobit bez obveza prema gradu. Dakle ,da zaključimo ! Kao što je izgradnja hotela «Punte» pokrenula proces preobražaja Vodica u turističku destinaciju danas značajnu i za Europu / Vodice se nalaze na turističkoj karti svijeta / tako bi i sada Turistička zajednica uz Gradsko vijeće,poglavarstvo i gradonačelnika svojim vizijama,idejama i planovima morali osigurati preobražaj Vodica u istinski grad cvijeća u Opatiju srednjeg Jadrana. Nije sporno ,u Vodicama posljednjih godina ima u tom pogledu podosta novog.Organiziraju se Uskrsne regate,uređuju se javni prostori,cvijeća je sve više i po trgovima i po kućama za iznajmljivanje,osjeća se novi poduzetnički duh,pogotovo kod mladih ljudi opredijeljenih za turizam.Samo nažalost, te aktivnosti nisu institucionalizirane,nisu osmišljene kao zajednički ciljevi što ima nesagledive posljedice. Primjerice ,uređen je glavni stari trg s bunarima po kojima su Vodice i dobile ime,bijelim kamenim pločama neprimjerenim dalmatinskom težačkom ambijentu. Isto tako,umjesto primjerenije ograde od kovanog željeza sa motivima stare vodičke kape,koja je već bila postavljena na donjem bunaru i prikladnija je staroj gradskoj jezgri,postavljena je nova ograda od pleksiglasa. U novo uređenom parku pokraj tržnice bojama je kamuflirana trafostanica u staru kamenu kuću ,što je očigledan kič. A što kazati o uređenju okoliša oko velikog spomenika . Bez znanja autora (pokojni ) ili njegovih nasljednika autorskog prava narušena je glavna poruka spomenika. Naime, ornamentika na podnožju spomenika bila je isprepletena narodnim tradicionalnim motivima,čime se izražavala temeljna poruka» iz naroda je proizašao otpor fašizmu a cvijet koji iz tog otpora izvire simbol je naše istrajnosti na ovom prostoru. «Sklanjanjem ornamentike poremetila se temeljna ideja što je izraz ogromne bahatosti i primitivnosti. Ljudi koji na taj način prilaze uređenju javnog prostora ne uvažavajući, ni tradiciju ni, dostignuća drugih obično borave u zatvorenom svijetu. Pogotovo je to opasno što su svi dosadašnji zahvati i većina materijala koji su upotrebljeni u toj građi izvan dalmatinsko-mediteranskog stila . A da ne govorimo o sredstvima koja su za to potrošena. Dok se na taj način neukusno šminkaju javni prostori turističke Vodice leže i dalje na ekološkoj bombi-kanalizacija-i plažama u koje se svih ovih pedeset godina nije ništa uložilo. Cementiranje obale ,nije uređenje plaža ,nego samo dolazak do mora,a to se konačno mora shvatiti.. Tako eto oko budućnosti turističkih Vodica po meni stvari stoje ! Vodice 8.04.2005 god Slobodan dip ing Mačukat

nedjelja, 06.03.2005.

BIT PROBLEMA TLM-a ! Nije potrebno dokazivati da veliki industrijski sustav kao što je TLM-a nije smio uopće doći u situaciju da nema sredstava za nabavku sirovine ,da javno apelira i moli odgovorne i pritom gubi dragocjeno vrijeme u iščekivanjima financijske pomoći državne administracije. Kod takvih sustava sve se mora unaprijed predvidjeti i dugoročno precizno planski ostvarivati, ne samo kad je u pitanju podizanje proizvodnje,smanjenju troškova i realizaciji investicija nego i pri restrukturiranju tvrtke pa čak i kod pojave gubitaka, protivno sustavu biva ugrožen opstanak. Pošto smo godinama već svjedoci ne poštivanja te temeljne zakonitosti u vođenju i nadzoru nad tim sustavom,postali smo zabrinuti ,pitajući se :» gdje sve ovo oko TLM-a vodi « ? Primjerice samo,ako se u ovom trenutku nešto i poduzme ,tek za šest mjeseci mogu se nazrijeti pomaci a za dvije ili tri godine pravi financijski efekti. Ako u tom procesu opet nije Uprava dosljedna i uporna,ako ne raspolaže sa spoznajama o stvarnim poteškoćama tvrtke sve se jako brzo vraća na početak,što najbolje potvrđuje prošlogodišnja financijska potpora vlade koja je nepovratno otišla u vjetar. Stoga i po tome neke stvari oko vođenja velikih sustava kao što je TLM-a treba u interesu svih građana drevnog Šibenika konačno staviti na svoje mjesto. Prije svega,da su veliki tehnološki sustavi kao i velike rijeke spori i neumoljivi u svom svakodnevnom kretanju. Ako se određene ideje ili zahtjevi pred njih postavljaju a nisu precizno i kvalitetno pripremljeni ne samo da nema uspjeha nego se time i ugrožavaju postojeće mogučnosti.tvrtke. To su nepobitna fakta oko vođenja i poslovanja velikih industrijskih sustava. Upravo,najviše zbog toga ,uzrok postojećoj krizi koja već poprilično traje,nalazim s jedne strane u neskladnom tehnološkom razvoju koji je rezultat neekonomskog vođenja tvrtke od samih početaka na ovoj lokaciji a sa druge u nesnalaženju političara u ovom nazovimo ga demokratskim nevremenom- čemu su naveliko kumovali upravo samozvani stručnjaci iz TLM-a . Pravo govoreći,nema šibenske političke stranke u kojoj se nije smjestio po koji stručnjak iz TLM-a na čemu ta stranka onda izgrađuje svoj gospodarski stav prema tom sustavu.,Da se ne bismo krivo razumjeli evo nekoliko natuknica iz tog i takvog tehnološkog razvoja i neekonomskog vođenja tvrtke . KRONOLOGIJA TEHNIČKO-TEHNOLOŠKOG RAZVOJA VALJAONICA. Za prekretni trenutak tog razvoja uzimam modernizaciju valjaonica iz 1968 godine. Naime tada se ali nesvjesno,pokrenuo proces prelaska iz klasičnog mehaničkog valjaoničkog sustava s karakteristikom od 1,65 kg po mm širine trake i predvaljačkom brzinom max.od 200 m/min na moderan sustav od 6 kg po mm širine i brzinom od max.400 m/min.Dakle u tom momentu otvorene su ogromne valjaoničke tehničke mogućnosti . Naime skočili smo od max., 2 tonskog svitka na 9 tonski s mogućnošću da se devet puta poveća produktivnost valjaoničkog sustava. Samo nažalost toga uopće nisu bili svjesni oni koji su tada vodili tvrtku. Tom modernizacijom i rekonstrukcijom bilo je obuhvaćeno proširenje tople valjaonice širokih traka od l550 mm.Ugrađen je novi topli namatač i hladni predvaljački reverzibilni quarto valjački stan V-22 sa pomoćnim uređajima čime je bio formiran novi pogon traka kao paralelni sustav dotadašnjem. Ukupni kapacitet valjaoničkih postrojenja nažalost tim zahvatom samo je povećan od 22000 tona na 36000 tona. Pošto su valjaoničke karakteristike novog trakovnog pogona tehnički omogućavale preko 60000 tona godišnje,naravno sa drugačijom ulaznom toplom trakom ,taj novi sustav je preko trideset i pet godina radio sa trećinom svojih realnih mogućnosti. Pretpostavljam da će mnogi reći ,da je došlo do greške u projektu s idejom zavarivanja toplo valj.svitkova i da ja o tome kao ništa ne znam. To je samo djelomično točno,jer toplo valjački stan V-14 i u toj koncepciji nije mogao više proizvoditi od 36000 tona. Uostalom da je upravo tako kako objašnjavam potvrđuje Elektroliza koja se nakon toga izgradila. Projektirana je ljevaonica elektrolize po max. mogućnostima V-14 a to su blokovi od 3kg po mm širine a ne na max. mogućnostima V-22. Tek ovom investicijskim zahvatom nakon trideset i pet godina omogućeno je da se do kraja iskoristi potencijalni kapacitet valjaonica iz 1968 god. Za to razvojno razdoblje interesantno je iznijeti sljedeće .: Američka konkurencija tih godina nametnula je Europi pa time i Z. Njemačkoj na koju smo mi do tada bili tehničko-tehnološki naslonjeni potrebu za višom kvalitetom valj. produkcije kao i za većom produktivnošću iz čega je proizašao taj novo komponirani hladno valjački stan V-22. Tehnička opremljenost i napredak u upravljanju (menadžment)podigli su produktivnost rada po zaposlenom u al.produkciji Amerike 60% iznad nivoa u Z.Njemačkoj a čak 80% iznad nivoa u Engleskoj. Došlo je do organiziranja linijske produkcije u finalizaciji pojedinih roba kao što su postupci desiniranja,dubokog izvlačenja itd. Mnoge al. produkcije Z.Njemačke već tada započinju ugrađivati na svoje većinom tople duo-valjačke stanove kao što je naš stari V-14,takozvane finišere, čime je bila osigurana kontinuirana kvaliteta ali i veća produktivnost valjaoničkih sustava. Nažalost TLM-a nije se dosljedno i razumno uključila u sve te tokove iako je već tada zaostajala u pogledu produktivnosti preko sedam puta vi za vi Z.Njemačke kao svog uzora. A što reći o kvaliteti koja je sve do današnjih dana bila na nivou trgovačke odavno već prevladane u svijetu al.produkcije. Samo neovisno od toga TLM-a uporno nastavlja i dalje svoj nepromišljeni tehničko-tehnološki razvoj. Naime godine 1977 puštena je u rad tvornica al.ambalaže u Blatu na Cetini, «OMIAL» Omiš. Suosnivač te produkcije bio je TLM-a. Kako opet ni toj tvrtki nisu cvale proizvodne ruže-zbog loše kvalitete tanke trake iz TLM-a odlučilo se 1984 god da se ide u još jednu modernizaciju valjaonica. Nabavljena je ljevna traka i automatizirana hladnovaljačka postrojenja za proizvodnju tanke trake i foliju-sve kao za potrebe «Omiala» i sličnih tvrtki na tržištu. Metaforički rečeno-obukli smo frak ( automatizirana valj.postrojenja) a na nogama ostavili gumaše-(stari toplo valjački stan ) uzrok svim našim proizvodnim nevoljama. Sve te zablude bile su financijski pokrivene dobro sklopljenim poslom s DDR-m, još tamo davnih sedamdesetih godina. Pravo govoreći ,novaca je bilo na pretek, te stoga nije nitko ozbiljno postavljao pitanja kvalitete, produktivnosti, zauzeće kapaciteta, troškova- Kad su ponovno stečeni uvjeti za nova ulaganja prevladalo je ono samoupravno» sad smo mi na redu» i tako je TLM-a prije domovinskog rata 1988 god ušla u modernizaciju elektrolize s 80 miliona dolara, čiju produkciju nije mogla pretvoriti u novu kvalitetu poluproizvoda u konfuznim i zaostalim prerađivačkim kapacitetima. Upitati se čemu sada o tome ,značilo bi po meni odustati od traženja stvarnog uzroka krize..Jer ponašanja ljudi u proizvodnoj sadašnjosti TLM-a ne može biti ništa drugo nego rezultat prošlosti Odnosno bolje kazano ,ova kriza došla je iz onog jučer. Naime, taj godinama prisutan neekonomski odnos čelnih ljudi tvrtke prema tehnološkom razvoju pa time i proizvodnji imao je nevjerojatne reperkusije kako na odnose u proizvodnji (poštivanje podjele rada, stimulacija i odgovornost hijerarhije ) tako i na razvoj stručnog duha i stvaralaštva. Tehničko-tehnološke nemogućnosti održavanja kvalitete proizvoda tražile su od odlučivanja da se snalazi, da na licu mjesta u pogonima preusmjeravan međufaznu proizvodnju, što je automatski isključilo uvažavanje postavljenih planova i prognoza. Taj pragmatični duh poslovanja i vođenja proizvodnje prelijevao se na kompletno vođenje tvrtke ,pogotovo na komercijalu. Upravo zbog toga tvrtka je ostala bez racionalnog planiranja, bez istinskog uvida u troškove, pa time i bez poslovnih efekata. Paralelno toj i tako organiziranoj proizvodnji –postavljene su stručne službe po uzoru na razvijeni svijet u kojima su stručnjaci većinom boravili bez smisla i svrhe-čak je i organizaciono postavljena znanstvena institucija Al-Centar. Da je sve upravo tako kako objašnjavam potvrđuje ekspertiza HEP-a iz 1995 god. Riječ je o tehnološko-ekonomskoj studiji o stvarnim mogućnostima TLM-a. Znanstvenici koji su studiju radili, pravo govoreći nisu ništa znali o al -produkciji. Stoga oni izrađuju nju na temelju najprimitivnijeg oblika procjenjivanja stvarnosti-intervjujem . U toj studiji primjerice stoji da je kapacitet V-22 max. 22000 tona. A na što to ukazuje ako ne da je znanstvena institucija Al-Centar bila najobičnija farsa jer se ni kapaciteti postrojenja nisu znali. To su po meni nepobitna fakta . Kako je tako nešto bilo moguće, to su sasvim druga pitanja na koja nema smisla sada gubiti vrijeme. Jedino što bi trebalo naglasiti jeste činjenica da čovjek po prirodi samog odlučivanja bez pritiska vanjskog svijeta ( u poslovanju je to tržište ) ,bez istinskih briga o materijalnim dobrima koja su mu povjerena, pa time i bez osjećaja odgovornosti za ono što čini, ne upotrebljava svoje najjače oruđe što mu ga je priroda dala a to je razum. U tom slučaju druge snage a ne razum vladaju čovjekom. Nije sporno da je tržište tamo gdje ono funkcionira jedini pravi istinski sudac svakom unutarnjem odlučivanju u tvrtkama. Još prije trideset godina u Renoultu su smatrali da konkurencija Citroena i Volkswagena kontrolira njihovo poslovanje tisuću puta bolje i rigoroznie nego tutorstvo nekog ministarstva. U slučaju TLM-a to je konkurentska tvrtka «IMPOL» Slovenija.,čije su tržišne ambicije ogromne na prostoru Balkana. Naime oni sve činu da zauzmu poslovni prostor kojeg je prije domovinskog rata imala TLM-a. na Balkanu Zbog kvalitetnog quvarto toplo valjačkog stana u «Sevojnu» Srbija već su ušli u vlasničke odnose u toj tvrtki. Trenutno uhodavaju novi program proizvodnje tankih traka i folija. Na što nas njihove ambicije upućuju ? Prvo, da se Slovenija kao država nije odrekla vlastite al. produkcije, jer su vlasnički odnosi u toj tvrtki postavljeni –država 34 %,ljubljanska banka 33% i mali dioničari 33%. Drugo-da je TLM-a ovim ulaganjima –automatiziranjem V-22,novo ugrađenim toplo valjačkim stanom V-24 i modernizacijom ljevaonice elektrolize-naglo postigla tehničko-tehnološku prednost nad «Impolom» u toj valj. produkciji , koju je sad potrebno kapitalizirati na tržištu. Valjaonički sustav TLM-a ima danas kompletno automatizirana valjačka postrojenja u svim fazama produkcije i to sa karakteristikama za najmanje 30% boljim od «Impola» u pogledu produktivnosti, što automatski smanjuje troškove po toni proizvoda i čini sustav konkurentniji. Istina da bi se kapitalizirala navedena prednost potrebno je puno toga unutar TLM-a obaviti. Prije svega treba odvojiti usluge i finalizaciju od poslovne nadležnosti temeljnih produkcija, što ga nužno nameće racionalizam modernog vođenja tvrtke tome je vrlo jednostavna logika-« ako se kao stručnjak razumiješ u valjaoničku produkciju ,ne možeš istovremeno da si upućen u tehnološke zakonitosti tokarenja, zavarivanja, šamotiranja i održavanja trafostanica itd.»A to je do sada u sferi odlučivanja sve bilo ispremiješano u jednoj odgovornoj osobi «. Nije sporno da taj proces odvajanja usluga traži ne samo vrijeme nego i novac. U tom pogledu treba stalno imati na umu činjenicu da se TLM-a nalazi u veoma oskudnom industrijskom okruženju ,te da će zbog toga taj proces odvajanja usluga potrajati duže nego u sličnim tvrtkama na Zapadu. Velika je sreća što se na iskustvu pružanja usluga Elektrolizi poslovno i prostornu u blizini TLM-a smjestila tvrtka «Montmontaža» koja može poprilično navedenih usluga primiti na sebe. To stvarno ohrabruje. Isto tako , na umu treba stalno imati činjenicu da se takav preustroj tvrtke ne može odvijati bez financijske stabilnosti, bez uobičajenog ritma reprodukcije, bez kvalitetnog i razumnog dugogodišnjeg plana. Imali smisla da zaposleni žive i rade pod pritiskom neizvjesne egzistencije a ujedno da budu posebno angažirani kako bi izvlačili tvrtku iz gubitaka. To jednostavno ne ide jedno s drugim. Upravo zbog svega toga nameće se misao da se u taj proces promjena ne može ići sve dok se postojeći sustav odlučivanja ne racionalizira i poslovno tvrtka ne vodi na takav način da se stvarno zna koliko koji tehnološki sustav i podsustav doprinaša odnosno odmaže cjelini. Tko će primjerice ući u sustav presaonice a da pri tome nema uvida u isporuku el.energija koja je pod nadležnošću valjaonice. Taj koncept upravljanja kad je sve bilo pod jednom kapom napušten je u Europi još tamo davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Za pretpostaviti je da se današnji moderni menađeri u al,industriji Europe ne bi uopće snašli u ovako postavljenom sustavu.-a mi ih želimo kao strateške partnere. Isto tako mora se imati na umu da taj proces racionalizacije poslovanja mora sa istim rizikom pratiti i neka banka-jer u protivno pretvaramo veliki industrijski sustav u rizičnu poduzetničku tvrtku-koja može po logici poduzetništva propasti što se i događalo ovih godina. To stvarno nema smisla kao i ovo financijska potpora državne administracije u kojoj se ne zna što se radi i kamo to ide. Na to nas upozoravaju događaji oko željezare Sisak i Split. U svemu tome opet moramo biti svjesni da veliki industrijski giganti, sa ovoliko tehnoloških sustava i podsustava i njihovim veoma različitim proizvodnim mogućnostima kao i nužnim faznim povezanostima ne mogu ići u stečaj a ni u zaustavljanja proizvodnje ili pak spuštanja na minimalne količine, jer se time stvaraju još veći gubici. Za 10000 tona kao i za 100000 tona godišnje proizvodnje koriste se svi postojeći materijalni i ljudski resursi. I ne samo to nego ako povećavamo proizvodnju a ne uspijemo proći prag ekonomičnosti gubitak se nužno povećava. Malo neobično ali istinito. Razlog je veoma jednostavan-povećavanje proizvodnje traži nužni dodatak cirkulacionog otpatka što je trošak koji se može nadoknaditi tek sa ponavljanjem ciklusa i to u više godina. Pogotovo je to upitno kod povećavanja proizvodnje na stari način upravljanja koji ne može i da hoće priječi taj prag ekonomičnosti pa se onda nakon takvih pokušaja stvari vračaju na početak.,te su stoga gubici neizbježni. Da bi sve gore navedeno realno procijenili u kakvom je stanju i što nam je u buduće činiti nužno je okrenuti se tehnološkim svjetskim pokazateljima . Oni su najmjerodavniji suci u pogledu procjena ovakvih industrijskih sustava. Primjerice za valjaonički sustav sa ovakvom strukturom postrojenja i uređaja i lepezom mogućih proizvoda –a taj sustav nosi na sebi preko 80% proizvodnih aktivnosti TLM-a, glavni tehnološki pokazatelj produktivnosti je 100-200 tona po zaposlenom ,dok se trošak kreće za nižu fazu proizvodnje-trake, limovi oko 250 EU a za višu fazu do 500 EU(tanke trake i folije). U konkurentskoj tvrtki «Impolu» Slovenija službeno radi samo 900 ljudi ( ljevaonica, presaonica ,valjaonica) i imaju oko 80000tona godišnje proizvodnje ali isto tako imaju 38 uslužnih tvrtki koje većinom koriste prostor za svoje djelovanje unutar tvrtke. Kad se sve to zbroji opet se dođe do preko 1600 zaposlenih ako ne i više. Suština je dakle u tome da se produktivnost mjeri sa direktno zaposlenim u tehnološkom sustavu a troškom po toni ekonomičnost sustava. Ako stvarima oko procjene tehnoloških sustava TLM-a tako priđemo dobijmo sljedeću sliku : VALJAONICE : Ugradnjom toplovaljačkog stana taj tehnološki sustav naglo je skočio na mogući nivo svjetske produktivnosti od 29,62 tone po radniku na 100 i više tona ili preko 80000tona godišnje proizvodnje. Prema informacijama kojim raspolažem taj tehnološki sustav je sada tehnički opremljen bolje od mnogih u našem okruženju ,dakle od onih u Italiji,Sloveniji,Mađarskoj,Austriji,Rumunjskoj,Grčkoj,Srbiji,Turskoj. Nije sporno da se u sustav nastavi ulagati kako bi proširio lepezu svojih proizvoda i time omogućio poslovanju veću dobit. To je ono ekonomski-nije bitno koliko proizvodimo nego kako da proizvedemo željenu količinu uz najnižu cijenu radi ostvarivanja veće dobiti. PRESAONICA: U taj tehnološki sustav nije se ništa ulagalo od 1976 god. I ne samo to nego je sustav od max. 9000 tona koju je već ostvarivao spao na 6700 tona što iznosi 18,78 tona po radniku. To je ništa manje nego pet puta od produktivnosti konkurencije, a o kvaliteti i lepezi proizvoda nema smisla ni razgovarati. Bez novih ulaganja ,taj sustav nema budućnosti i ogroman je trošak cjelokupnom sustavu. STARE LJEVAONICE: Ugradnjom novog toplo valjačkog stana i modernizacijom ljevaonice elektrolize taj sustav što se tiče lijevanja blokova otišao je u nepovrat. Nije više dakle potreban. Kako nije razriješena budućnost Presaonice –latentno postoji potreba za lijevanje trupaca..u njemu .Stoga o tome treba konačno donijeti odluku. ELEKTROLIZA : To je tehnološki sustav koji je na početku domovinskog rata raketiranjem zaustavljen i više nije pokrenut. O njemu se javno mnogo govorilo u proteklom razdoblju, kako « za « tako i «protiv,» bez da su se te dileme konačno razjasnile. Kao prvo nameće se ekološko pitanje u smislu da li je to zagađivač ili pak nije. U javnosti je stvoren stav da je ,što po meni ne odgovara istini. Naima bivša elektroliza je imala ugrađen tehnički sustav kojim su se hvatale sitne kapljice zasićene fluorovom kiselinom . Samo taj sustav nije efikasno i kvalitetno održavan-te se na kraju zaključilo da je najbolje da sve ide u atmosferu. I tako je više spontano nego nekom odlukom Uprave stvoren zagađivač. Nakon raketiranja sustav je proglašen glavnim krivcem a ne ljudi koji su rukovodili tim sustavom. Ista stvar bi se bila dogodila sa održavanjem elektrolitskim peći .Naime zbog lošeg rukovođenja, pala bi bila produktivnost elektrolize da se taj posao obnavljanja pećiju nije ponudio «Montmontaži» Zagreb. Drugo puno važnije pitanje je pitanje tehnološke povezanosti sa prerađivačkim kapacitetima. U tom pogledu došlo je do velikih promjena kako na tržištu tako i u tehničko-tehnološkim mogućnostima proizvodnje primarnog aluminija. Uvođenjem kontrole i automatizacije nad tim procesom proizvodnje, pogotovo nad ljevačkim postupkom, osigurana je kontinuirana kvaliteta, proizvoda-blokova, trupaca i poluga. To je omogućilo mnogim elektrolizama da samostalno posluju na tržištu, što potvrđuje i elektroliza Mostar. Dakle isključilo se ono što je u poslovnom lancu bilo do tada .kad su u pitanju ljevački proizvodi na tržištu kupujem mačka u vreći. Sa druge strane prerađivački kapaciteti i njihova iskoristivost ovisi o robi koju proizvode za tržište-te koliko pri tome nužno moraju upotrebljavati visokokvalitetan primarni aluminij kao sirovinu. Pojavom ogromne količine niskokvalitetnog primarnog aluminija iz Rusije na svjetskom tržištu-omogućio je mnogim prerađivačima da na temelju toga kalkuliraju. Na što nam to ukazuje ako ne da se i dalje može u prerađivačkim pogonima TLM-a bez vlastite elektrolize. Primjerice «Impol» se snadbjeva sa oko 30% primarnog aluminija iz elektrolize Kidričevo» dok ostalu količinu nabavlja u Trstu. Naša dobra suradnja sa elektrolizom «Mostar» već na tako nešto ukazuje. Ipak i pored toga i dalje ostaje pitanje oko interesa izgradnje vlastite elektrolize ? Treba zapravo iznaći odgovor na pitanje što se dobiva ponovnom izgradnjom ELEKTROLIZE ? Prije svega za samu elektrolizu imamo prilično povoljne uvjete, blizinu prerađivačkih kapaciteta i ogromno iskustvo ljudi što je jedan od najbitnijih faktora. Još nešto o čemu se itekako mora voditi računa Elektroliza svojim djelovanjem pozitivno ekonomski utječe na dva velika tehnološka sustava u državi. na prerađivačke kapacitete, jer se u tehnološkom lancu na kojeg imaš utjecaj lakše usklađuju normativi, i distribuciju el.energije koja se održava efikasnije i sa manje troškova , jer ima jednog konstantnog potrošača. Istina to je oko 10% veća potrošnja el.energije u državi. Samo o tome treba konačno vlada donijeti odluku i time prekinuti ova javna trabunjanja za i protiv elektrolize a time ujedno skinuti uteg troškova koje TLM-a vuče za ideju nove elektrolize od samog raketiranja do danas. TOFAL: Radi se o jednom od mlađih proizvodnih tehnoloških sustava koji spadaju u višu fazu produkcije i zadiru u područje finalizacije. Izgrađen 1984 god. U njega se isto tako do dana današnjeg ,dakle preko dvadeset godina ništa nije uložilo. Najviše, upravo zbog toga je zaostao i nije više konkurentan na tržištu. Takvi sustavi nisu više pod nadležnosti prerađivačkih sustava te stoga za njega treba tražiti posebno rješenje. Produktivnost tog sustava je također veoma mala 21,22 tone po radniku. ELEMES: Riječ je o potpunoj zaostaloj organizacionoj koncepciji takvih djelatnosti. To je mješavina poluindustrijske produkcije( eloksaža, priprema materijala za gradilište ) čiste zanatska (gradilište) i stručno-znanstvene logistike (konstrukcija, projektiranje i razvoj sistema )koje po logici poslovanja ne mogu biti organizaciono zajedno. Upravo zbog toga takva koncepcija nije imala budućnosti i prije domovinskog rata. Rješenje treba tražiti za neke od tih djelatnosti direktno na tržištu a za druge u izgradnji posebnog sustava poslovanja preko neke banke koja bi financiski pratila pojedine djelatnosti i razvoj istih.,na temelju potreba tržišta. Tako bar rade razvijeniji. AMBALAŽA : Tehnološki uslužni proizvodni sustav o kojem se koliko je meni poznato nije nikada vodilo dovoljno računa . Dolaskom ing. Marija Morića ,taj sustav je od čisto zanatske radionice preobražen u poluindustrijsku produkciju, ne sa nekim velikim ulaganjima nego samo razumnim i logičnim preraspodjelom smještaja strojeva i uređaja proizašloj iz postavljanja sustava izrade ambalaže. Neosporno je da taj sustav spada u područje usluga. Samo kako ja to shvaćam ,sustav se ne treba kompletno otuđiti privatizacijom kako je to u nekoliko navrata nagovještavano. Potrebno je dio po dio tih potreba tražiti kod različitih proizvođaća i tako vršiti zamjenu potreba sve do konačnog gašenja sustava. Postoje još dva tehnološka sustava koja su proizvodno i uslužno pomiješani i koju mogu istog momenta napustiti sustav. Riječ je o sustavu proizvodnje Alu-stolarije i bivšem «Promalu» ODRŽAVANJE : Radi se o veoma kompleksnom tehnološkom sustavu sastavljenom od mnogo podsustava koji istina mogu samostalno djelovati ,jer su klasične uslužne zanatske djelatnosti. Riječ je o sustavima održavanja ,trafostanica, mjernih uređaja, AKU-kolica, vaga, dizalica, telefonskih uređaja, kao i uslugama tokarenja, zavarivanja, kovanja, Elektro instalacija itd. Neosporno je da razvijeni al.sustavi danas u svijetu navedene usluge većinom uzimaju na tržištu i da im to itekako smanjuje ukupne troškove. Jednostavno rečeno tim tvrtkama nije moguće danas konkurirati ako ti usluge nisu izvan sustava. To su činjenice. Samo ipak treba imati na umu da je Z.Njemačkoj trebalo preko deset godina kako bi to odvajanje usluga obavila. Dakle u tom pogledu isto tako ne može se ad-hoc ništa riješiti. SKLADIŠTE GOTOVE ROBE : To je tehnološki sustav za otpremu gotove robe.On je direktno vezan za ritam proizvodnje .Racionalizacije proizvodnih sustava nužno će proizvesti i racionalizaciju tog sustava. Primjerice, prelaz na tjedno planiranje i ostvarivanje tjedne proizvodnje ,što je nužnost, proizvest će i tjednu opremu robe a time i smanjenja troškova tog sustava. Pošto se radi o tehnološkom sustavu koji je dio proizvodnje njegova sudbina direktno je vezana za te sustave. SKLADIŠTE REPROMATERIJALA : Prije svega radi se o sustavu koji je proizvodna nužnost. On se može racionalizirati uvođenjem u prostor TLM-a direktnog isporučioca ili pak vezivanjem istog takvim ugovorom da nam repromaterijal bude na raspolaganju prema potrebi. Primjer «FUX-a» koji je uz repromaterijale za podmazivanje preuzeo na sebe brigu cijele djelatnosti podmazivanja dobar je putokaz što bi trebalo raditi na racionalizaciji tog sustava. SKLADIŠTE REZERVNIH DJELOVA : Taj sustav priča je za sebe. Ulaskom u EU rješavamo se mnogih dilema kojima smo do sada bili opterećeni u pogledu rezervnih dijelova. Jednostavno rečeno moći će se skočiti do TRSTA;BEČA;MUNCHENA ako nam nešto pod hitno zatreba. U tome vidim budućnost racionalizacije tog sustava. VATROGASCI,ČUVARI I PREHRANA : Sustavi koji istog momenta mogu i trebaju izaći iz sustava TLM-a Primjerice –radnice na valjačkim stanovima naših konkurenata obučeni su kao vatrogasci u slučaju potrebe. Normalno je da za tu aktivnost imaju određenu nadoknadu ,ali je trošak za tu sigurnosnu djelatnost puno,puno manji. ADMINISTRATIVNE I STRUČNE SLUŽBE : Od ukupno zaposlenih 33% su direktni izvršioci na strojevima,34% onih koji su logistika proizvodnji a 33% pripadaju administraciji. Naravno da to treba izmijeniti u korist proizvodnog rada . Činovnika jednostavno rečeno nasmije biti više od 7 %. Eto tako po meni stvari stoje oko tehnoloških sustava i podsustava u TLM-a. Svjestan sam da nije sve precizno zahvaćeno ali nisam ni imao tu namjeru. Želja mi je bila da se shvati tehnološka isprepletenost i što je u tome nužno poslovno povezano a što je samostalno.,te da se na temelju toga pokreću određene aktivnosti kako racionalizacije tako i privatizacije sustava. Što se već sada može zaključiti ? Osim valjaoničkog tehnološkog sustava svi ostali može se reći su proizvodni i tehnološki invalidi te stoga nesposobni da se samostalno održe na tržištu. Tako kao oko toga kao stvari stoje. Ako se pak uzme u obzir činjenica da uz valjaonice nužno ide ljevaonica Elektrolize,sustav ambalaže,održavanja,skladišta i mnoge administrativne i stručne službe i da je presaonici kao temeljnoj al.produkciji potrebno samo deset miliona eura da bi investicijom također prebrodila postojeće stanje, i ako je to preko 80% od postojećeg sustava a jeste,onda TLM-a ima budućnost. Naravno ako se za preostale tehnološke sustave pronađe rješenje izvan TLM- Samo prije nego se bilo što misli poduzeti potrebno je precizno razmotriti scenarije koji su se svih ovih godina pretvorbe i privatizacije provlačili kroz javnost u ime spasenja TLM-a. Dominirajući scenarij proizašao je iz onih koji su unutar TLM-a preuzeli na sebe brigu o tom sustavu. Riječ je o konceptu obmane koja se temelji na pretpostavci da oni poviše njih kao članovi NO-a ili Vlade ipak ne znaju dovoljno o al.produkciji a socijalna stabilnost osigurava njihove političke pozicije. Izuzetak toj praksi bili su bivši članovi NO-a TLM-a Ž.Mikulandra i M.Arnautović koji su na temelju poznavanja stvarne situacije smatrali da je bolje prodati TLM-a i za jednu kunu nego da ide tim putem. A taj put pravo govoreći vodi ka smanjenju komercijalnog poslovanja,gubljenju kupaca i totalnom slabljenju financijske moći Tvrtke. Ipak i pored evidentnih slabosti ta koncepcija socijalne sigurnosti zaposlenih ima još uvijek svoje protagoniste kako među stručnjacima TLM-a tako i među šibenskim političarima. Interesantno je pitanje na čemu se temelji taj i takav stav,pogotovo što je riječ o akademski obrazovanim građanima. Riječ je o birokratskoj logici ,koju je u svoje vrijeme uočio poznati njemački filozof Schopenhauer čije misli slobodno interpretiram « DA JE SVATKO OD NAS STRUČNO NADLEŽAN I SAVRŠEN SUDAC , POGOTOVO KAD STVARI PROĐU, DA TOČNO RAZLIKUJE ISTINSKO ZNANJE OD FORMALNOG I DA VOLI IZNAD SVEGA STRUČNOST A OD NESTRUČNOSTI DA ZAZIRE ,SVE JE TO SVATKO OD STRUČNJAKA UKOLIKO SE NE ISTRAŽUJE NJEGOVO VLASTITO DJELOVANJE , VEĆ DJELOVANJE DRUGIH A ON IMA SAMO DA ODOBRAVA ILI NE ODOBRAVA , DOK TERET IZVOĐENJA SNOSE TUĐA LEĐA. PREMA TOME SVATKO OD STRUČNJAKA MOŽE KAO ISPOVJEDNIK DA POTPUNO ZAUZME MJESTO STRUČNOG BOGA ( ČELNOG ČOVJEKA )-« Većina čelnih ljudi TLM-a bilu su do sada najobičniji ispovjednici. Uvođenjem višestranačke demokracije bez temeljnog principa kontrole čelnih ljudi otvoreno je pitanje zadovoljavanja potreba takvih ljudi. Pošto je koncepcija utabanim stazama do sada uspijevala sasvim normalno je ponašanje takvih kreatura . Uostalom ,zar TLM-a nije jedna od rijetkih tvrtki u Hrvatskoj koja je sve ove godine neizvjesnosti bila socijalno stabilna. Zaposlenici su jednostavno rečeno imali redovno primanja i pored ogromnih gubitaka tvrtke. Drugi scenarij koji se u određenim trenutcima također provlačio kroz javnost ali bez konkretnih poteza je izašao iz ideje privatizacije koja se temelji na pronalaženju strateškog partnera. Tom konceptu jalova i birokratizirana svijet čelnih ljudi u Upravi i NO-u tvrtke, već godinama drži fige u džepu-što je sasvim normalno jer je izvan njihovih interesa. Ipak treba konačno saznati o čemu se tu uistinu radi i zašto ta ideja nema konkretnost već preko desetak godina. ? Prije svega tu ideju o strateškom partneru podržava politička elita na vlasti. Oni su pak uvjereni da će se time riješiti brige oko TLM-a. I kad čovjek pogleda stvarno ozbiljan strateški partner, s kapitalom novčanim i tržišnim bez problema od postojećih tehnoloških sustava može napraviti svoje proizvodne satelite. Pa ako i ne bi sve uzeo –bolje tako nego da sve propadne. Tako oko toga po meni stvari stoje. Samo nažalost i ta koncepcija stoji na veoma klimavim nogama. Činjenica da mnoge troškovni,pravni,organizacioni,tehnološki i informativni preduvjeti na kojima se jedino i može temeljiti ozbiljna nagodba nisu do sada napravljeni. Dokaz tome je nastavak angažiranja strane konzultantske tvrtke US-Aidom sa zadatkom da upravo obavi navedene poslove. Stoga se i nameće pitanje tko će ozbiljan ući u te i takve odnose. Pranje novca preko takvih neosmišljenih koncepcija transformiranja što se pojavljuje već je poznat kao i ovaj izlazak anonimnih i nerazvijenih industrijskih sustava poljskih i ruskih na zapadno tržište preko naših tvrtki. Slučaj Sisak a sad navodno i grupe «Ketig» prema TLM-a to potvrđuju. Treći scenarij temeljio se na ideji transformiranja TLM-a u modernu tvrtku vlastitim snagama,koji je imao svoje pobornike u stručnim timovima koji su uspješno realizirali dosta konplesne programe i investicije u valjaonicama. Samo ta ideja da bi postala realno moguća mora imati ne samo potporu Vlade i NO-a tvrtke nego prije svega znalačku UPRAVU. Riječ je o planskom preustroju tvrtke u kojem bi bilo precizno za duže razdoblje postavljeno,što i na koji način raditi sa svakim pojedinačnim tehnološkim sustavom a za tako nešto potrebna je višegodišnja financijska potpora u ovom slučaju države kao vlasnika TLM-a- Glavni cilj takvih aktivnosti je vlastitim snagama i pameću čime raspolaže TLM-a postaviti tvrtku na zdrave racionalističke noge. Preduvjet tom procesu je uspješno pokretanje proizvodnje u valjaonicama do nivoa svjetske produktivnosti. Što je realno moguće. Naravno ,da je navedeni stav u suprotnostima sa prethodnima-jer čovjek se može jednostavno upitati:» kako sad vlastitim snagama a prije je iznesen stav da se radi o bijedi stručnog duha « Ipak ta stvar je više nago jasna ! Mnogi stručnjaci u TLM-a osposobljeni su da na svom području rada efikasno djeluju,što je potencijalna snaga sustava. S druge strane ,malo je onih koji mogu koristiti i usmjeravati te snage ka postavljenim ciljevima i u tome je glavna poteškoća. Mi u TLM-a zbog birokratskog shvaćanja menadžerstva nismo nikada tržili sposobne ljude i istinske menadžere. I ne samo to nego su političari uglavnom na te vodeće pozicije stavljali svoje poslušnike. Kako izaći na kraj s tim tendencijama ,upravo je pitanje na kojeg treba iznaći odgovor ,protivno ne znam što će se u sljedećem razdoblju dogoditi s TLM-a. Istina,politička akcija ima jednu slobodu koju bio trebalo danas iskoristiti. Naime ako se procjeni da postoje uvjeti za istinske promjene unutar TLM-a ona može skrenuti tok sudbine,budeći uspavane snage i organizirajući sposobnost onih spremnih da pomognu,bili oni stručnjaci,političari,sindikalisti ili žurnalisti. Praktično to bi značilo isključivanje stranačke podijeljenosti koje danas vlada u pogledu stavova o TLM-a. Da bi se shvatio domašaj jedne takve akcije,potrebno je precizno ocijeniti snage otpora koje joj se suprotstavljaju. To je po meni suština današnjih poteškoća TLM-a. Slobodan dip.ing. Mačukat

srijeda, 05.01.2005.

TRGOVANJE SVRHOM ! Zbog jalovosti političkog duha,svo javno promišljanje o gospodarskoj budućnosti županije svelo se na retoričko nadmudrivanje,na prisilno oblačenje drugih i drugačijih tehnoloških,razvojnih i poslovnih odijela neprimjerenih stvarnosti. Istina ,žena postaje drugom u drugoj odjeći,u finoj pjeni ženskog uresa. Samo ,pitanje je ,gdje takav dekorativan pristup gospodarstvu vodi ? Ali ,koga zaboga danas to zanima ? Pa zar se još uvijek ne živi u magli vlastitih intelektualnih halucinacijama . Ipak,treba nešto saznati ,jer u svakom pitanju samo se o tome radi. Dakle,da vidimo stanje činjenica oko šibenskog gospodarstva,pogotovo onog industrijskog. Jer industrijska proizvodnja bila je i još će dugo biti njen temelj. Kao da već čujem viku samozvanih iluminatora šibenske budućnosti:» Kakva industrija-turizam ,samo turizam,i uskoro ćemo biti druga Nica na Mediteranu» Turizam kao budućnost za šibensku županiju nije uopće sporan,kao ni uloga grada i gradskih političkih,financijskih,administrativnih,obrazovnih,kulturnih i sportskih institucija i udruga u njegovom razvoju,što je do sada bio ogroman nedostatak. Pravo govoreći skupljao se samo porez i to na vrlo primitivan način –čulima mirisa i vida. Izuzetak su činili jedino lucidni organizatori dječjeg festivala. Zahvaljujući njima duh Mediterana osjećao se po predivnim šibenskim kalama ali samo za vrijeme trajanja festivala. Ali neovisno od toga-činjenice govore da ta kompleksna gospodarska tvorevina zadire u sve pore života jedne zemlje-izvoz u vlastitom dvorištu-i u većine turističkih zemalja je najčešće nadopuna i služi kao izvrsna i poželjna ravnoteža u gospodarskoj razmjeni sa bogatijima. Najbolje to potvrđuje Austrija u kojoj turizam sudjeluje sa samo deset posto u nacionalnom dohotku ,iako je itekako razvijen. Na temelju navedenog moglo bi se zaključiti» Hrvatska deset posto,ali zato šibenska Županija sto posto « Nažalost činjenice govore da se s dva mjeseca efektivnog turističkog prometa a na tom nivou je šibenski turizam ne može egzistirati jedna cijela županija. Čak je to premalo i za one koji u turizmu konkretno rade,mislim na recepcionere,konobare,kuhare i sobarice. Dignuti taj nivo samo za jedan mjesec,odnosno na više stupnjeve kako vremenskog trajanja tako i ekonomske opravdanosti ogroman je napor a usput treba još i puno novog izgraditi –iznad svega kulturu ponašanja i ophođenja sa gostima. A to pak ne ide preko noći,pogotovo ne ako iza toga ne stoji razuman program vlade i banaka. To što mi bivstvujemo na jednom od najljepših prirodnih prostora na ovom dijelu Europe a i šire. Tko ima toliko prirodnih fenomena u tako malom prostoru» Slapovi Krke,Visovac,Kornatsko otočje,Vransko,Prokljansko,i Slano jezero a iznad svega šibenski akvatorij sa autohtonim gradom i tvrđavama oko njega kao da je iz sna pjesničkog izronio.Što nas ti prirodni fenomeni svojom neposrednošću dodiruju,čeznući pritom za nekim drugim višim oblicima uzajamnog odnosa,to je već pitanje naših duša,naših emocija. Stoga jedan stari nad panoramom grada dominirajući dimnjak kojeg smo mrzeći ga od srušili i petsto metara široki pojas od TLM-a do mora nije bila i ne može biti odlučujuća smetnja prirodnim ljepotama našeg kraja ,koliko su to neoplemenjene i nerazvijene duše onih koje smo ovlastili da o svemu tome vode brigu. Slobodan dip.ing .Mačukat

RACIONALIZACIJA GOSPODARSTVA ! Urbanizaciju,automatizaciju i revoluciju u sistemu informiranja treba promatrati kao usmjerene snage koje oblikuju jedno novo društvo-ono u kojem će biti izvršena druga industrijska revolucija na ovim prostorima. Prva industrijska revolucija zbila se za nas može se kazati tek nedavno-nema tome ni pola stoljeća. Bila je to revolucija strojeva i tvornica. Došlo je do nagle preobrazbe tradicionalnog ruralnog načina života u industrijski,urbani.Naše današnje društvo ,najvećim dijelom urbanizirano i industrijalizirano ima zbog tih ubrzanih primjena veoma teških problema. Ali ono po meni ima isto tako neusporedive izglede za budućnost. Kritična točka u svemu tome je priznavanje postojećih tehnoloških sustava u kojima se do sada ostvarivalo funkcionalno jedinstvo naših fizičkih,stvaralačkih i simboličkih vrela. Riječ je o moralu,ideologiji ,mentalitetu,prošlosti i vjeri. Jer činjenice sve više upozoravaju da mi nismo ono što pričamo o sebi,nego ono što se zbiva i ostvaruje u tim sustavima.Budući da šibensko gospodarstvo nije nikad nitko ozbiljno i znalački ocijenio-pitam se što još tjera upravljače LJEPE NAŠE i njihove poltrone po županijskim i gradskim institucijama da ustrajavaju na jednoj danas više nego očiglednoj brutalnoj koncepciji pretvorbe gospodarstva,bez ikakve odgovornosti onih koji o tome odlučuju. Slučaj «VODIČANKE « u kojoj se pravo ne zna da li je ovo što se događa u njoj i oko nje pretvorba,rasprodaja,ili kriminal sve to najbolje potvrđuje. Nije sporno da je odlukom o pretvorbi gospodarstva u nepovoljnim uvjetima-bio je rat-prekinuta svaka javna rasprava. Međutim ,društvo koje nije bilo pripremljeno na pokretljivost,na aktivnost poduzetništva ,na racionalno odvajanje usluga od temeljnih industrijskih produkcija ,na konkurentnost na tržištu ,na osmišljeno i dosljedno poslovanje banaka usmjereno na razvoj gospodarstva-bez kapitala se ništa ne može kvalitetnog učiniti-takvom metodom pretvorbe stvorilo je ogromne poteškoće,pa se broj propalih egzistencija iz dana u dan samo povečavao,čime je današnja situacija postala nepodnošiva-pogotovo u našoj županiji. Postalo je jasno kako ozdravljenje gospodarstva neće i ne može ići tim putem. Trebat će ipak učiniti nešto drugo. Jer taj proces transformiranja gospodarstva u krajnoj liniji treba učiniti humanijim i logičnijim.Ljudi posebice mladi i branitelji ne smiju više to zbivanje u gospodarstvu i oko njega osjećati kao nevolju,kao svoju zlu kob. Treba po meni,konačno otvoreno i jasno kazati,da mi u tom procesu racionalizacije gospodarstva o čemu se zapravo i radi, imamo samo dvije mogućnosti» ili će oni čija je sudbina u pitanju sudjelovati u ostvarivanju racionalizacije svojih tvrtki pa time i društva u cjelosti,ili ta racionalizacija neće biti ostvarena» Stranci u tom procesu ,osim pametnog ulaganja kapitala u naše sustave,nemaju zapravo što drugo tražiti. Jer racionalizacija i efikasnost društva ovisi o nama, mi se moramo mijenjati,dok drugi u tom procesu imaju ili nemaju interesa. Ponašanja ruske tvrtke «MEČELJ» na sve to upozorava. Slobodan dip.ing. Mačukat

IDEJE UBIJAJU DRAGI MOJI FERALOVCI ! To što Vi iznosite dokumente koji dokazuju da se prvi predsjednik u nas Hrvata dr. F.Tuđman nije odrekao ideje o osvajanju dijela BiH-a ni nakon službenog okončavanja rata nema po meni nikakvog značenja ako se ujedno nema i odgovora na suštinsko pitanje sukoba-PORIJEKLO BOSANSKIH NARODA. Jer jedino odgovor na to pitanje rasvjetljava kako naše hrvatsko prisustvo na tom prostoru tako i vašu poziciju u javnosti i to u smislu boraca za istinu ili pak nacionalnih izdajica Kako se opet u tom pogledu do sada nije nitko od hrvatskih nosioca povijesnog pamćenja tako nedvojbeno izrazio kao M.Krleža,vrijeme je da se ta razmišljanja objelodane. Mislim da je to u interesu ne samo Vas nego i cjelokupne hrvatske javnosti. O čemu se radi ? Jednostavno se nameće pitanje –da li su Bosanci jedan narod sa tri vjeroispovijesti ili se pak radi o prostoru na kojem sticajem povijesnih okolnosti žive dva naroda ;rasne;vjeroispovijesti i jedan povijesni uljez od komunista nazvan narodom.Dakle nameće se pitanje imali u Bosni Bosanca katolika i pravoslavaca ili su pak svi katolici od Sutle do Vardara Hrvati i obrnuto svi pravoslavci Srbi.Nije sporno da su te dvije teze u suprotnostima jedna sa drugom-bolje kazano da isključuju jedna drugu. Samo nažalost činjenice potvrđuju da se obje na različite načine interpretirane i prisutne na političkoj sceni bosanske agonije. Uostalom evo kako se mogu objašnjavati neke pojave i događaji o kojima Vi uporno već godinama pišete sa gledišta jedne ili druge teze.Primjerice-ako pođemo od toga da su Bosanci većinom pripadnici jednog te istog naroda ,onda ono što su radili četnici R.Karađića nije nikakav etnički otpor samovolji drugih ,nego čisto vjersko čišćenje na račun srpske države i njene imperijalističke politike(VelikaSrbija ). Da je to upravo tako i nikako drugačije potvrđuje izjava R.Karađića-koji je nakon povratka iz Ženeve jednostavno kazao: ONI BI HTIJELI ( EUROPA ) PRIKAZATI NAS BOSANCIMA- NAS RASNE SRBE : Iz tog i takvog poimanja porijekla bosanskih naroda proizlazi logičan zaključak da je srpska država u tom slučaju bila klasičan agresor ne samo na Bosnu nego i na Hrvatsku. Nažalost isto to važi i za hrvatsku državu kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. Dakle po navedenoj tezi ispada da su vođe « naroda « u Bosni i Hercegovini najobičniji Kolaboracionisti te im treba suditi kao zločincima prema domovini. Iste te pojave i događaji poprimaju sasvim, drugo tumačenje kad ih se objašnjava sa tezom da u BH-a žive tri « konstitutivna « naroda koja po principu ustrojstva Švicaraca trebaju iznaći zajednički interes u izgradnji vlastite države. Prvo što se iz takvog shvaćanja proizlazi jeste da hrvatska i srpska država kao matične države dva od tri konstitutivna naroda na tom prostoru imaju povijesno pravo i time i obavezu da štite i vode brigu o dijelovima svog naroda i o nacionalnim interesima na tom prostoru . Stoga je njihovo prisustvo na konferencijama o budućnosti Bosne i Hercegovine ne samo bilo normalno ,nego i nužno-jer kako postići mir bez suglasnosti lidera tih država. U takvom poimanju BH-a što potvrđuju i vaši objavljeni transkripti –rat se u Bosni i Hercegovini svodio na etnički sukob a zločinci su za jedne heroji a za druge ljudska ništavila. Vi ste dragi moji feralovci u tom slučaju najobičnije izdajice. Ako je to tako a jeste-dokaz su ne samo Vaši objavljeni transkripti nego i saborska deklaracija o domovinskom ratu ,onda bi te stvari oko porijekla bosanskih naroda trebalo do kraja razjasniti. Ponajviše zbog toga šaljem Vam ovaj moj tekst « POVIJESNI ZNANSTVENI ŠARLATANIZAM « pisan na temelju proučavanja onog što je hrvatski velikan M.Krleža o tome pisao u knjizi « KROKODILINA ILI RAZGOVOR O ISTINI « Istina .nisam neka poznata ličnost da bi to imalo odjeka u javnosti ali zar ne treba o tome početi pisati. Evo prošlo je preko desetak godina otkad sam tu istu ideju želio progurati preko Slobodne Dalmacije-došlo je do smjene gl.urednika gos.Kulušića i dolazi do totalne blokade te mogućnosti. Članak je bio već pripremljen za objavljivanje ,imao sam telefonski kontakt sa urednicom «TRIBINE» ali na noć iz srijede na četvrtak došlo je do smjene i time je stvar do današnjeg dana bila za sve medije blokirana. Uostalom dragi moji feralovci- Ideje ubijaju zar ne ! Slobodan dip.ing Mačukat

POVIJESNI ZNANSTVENI ŠARLATANIZAM ! Građani Bosne i Hercegovine izjasnili su se kao pripadnici hrvatskog,srpskog i muslimanskog naroda i to za nikog ne bi trebalo kao biti sporno. Dakle o jednom jedinstvenom narodu u ovom povijesnom trenutku nema ni govora. Takva teza bila bi izvan postojeće zbilje pa time dakle i izvan političke svijesti mnogih subjekata ,kako onih unutar same BH-a tako i ostalih balkanskih i svjetskih političkih i intelektualnih čimbenika. Jednom riječju izvan pameti. TAKO OKO TOGA DANAS STVARI STOJE Iako je po navedenom za «zdravu»političku pamet nekako sve čisto i jasno ipak mnoge geopolitičke činjenice ukazuju da u bosanskom etničkom grotlu ipak ima podosta nedorečenosti i apsurda koji upućuju na misao da stvari možda ipak nisu takve kakve se danas prikazuju. Primjerice-sva tri naroda se pozivaju na vlastite povijesne izvore sa kojima se kao potvrđuje njihovo starosjedilaštvo na tim prostorima,od pamtivjeka,i što ih ujedno čini konstitutivnim elementima BH-a države-što im opet nitko ne opovrgava,jer i to su u neku ruku kao fakta. Pogotovo to važi za Hrvate i Muslimane u jezgri te države-dakle u srednjoj Bosni. Samo ti narodi su između sebe u smislu katastarskog vlasništva teritorijalno izmiješani-jedno selo jedne nacionalnosti (vjere) drugo selo druge nacionalnosti ( vjere ),dok su gradovi većinom miješanog sastava. Svi opet govore ja bih rekao jednim jedinstvenim jezikom ako se sporazumijevanje među ljudima smatra suštinom jezika. A upravo navedene činjenice vrše negaciju upotrebe bilo kakve geopolitičke logike izrasle na iskustvu jedna država,jedna vjera ,jedan narod u razrješavanju tog fenomena. Jer nigdje na svijetu na jednom geopolitičkom prostoru nema više od jednog naroda kao starosjedioca. Ako tome pridodamo i činjenicu da etnička karta teritorijalne zastupljenosti naroda bosanskih liči na leopardovu kožu i da su se većina građana na referendumu opredjeljili na jedinstvenu i samostalnu Bosnu i Hercegovinu onda navedene činjenice-jezik,starosjedilaštvo,teritorijalna isprepletenost,referendum –vrše negaciju prava bilo kojeg od navedenih naroda da se odvaja,da stvara samostalne države na tom prostoru. Pogotovo ne dolazi u obzir da dijelovi navedenog teritorija pripadnu susjednim državama Hrvatskoj i Srbiji . TAKO PO MENI GOVORE NAVEDENA GEOPOLITIČKA FAKTA ! I sve bi to bilo u redu da u svijesti nosioca hrvatskog i srpskog povijesnog pamćenja ne stoje neki drugi argumenti. Primjerice da su Muslimani Hrvati ili Srbi koji su prešli na Islam stvarno ako te stvari oko etnogeneze bosanskog čovjeka tako postavimo dobiva se sasvim druga slika ,koja nema više ništa sa leopardovom kožom i koja čak u neku ruku opravdava svako konačno razgraničenje među bosanskim narodima-bolje kazano između Srba i Hrvata jer Muslimani kao narod i ne postoje (F.Tuđman) Da je to upravo tako i nikako drugačije potvrđuju mnoge izjave hrvatskih znanstvenika i političara.Evo samo nekoliko paralela tih izjava :« HRVATSKA DO DRINE « akademik D.Brozović pri osnivanju HDZ-a u Sarajevu l99l god. « ZEMLJICA BOSNA JE SAMO OKO SARAJEVA «dr.Š.Đodan N.Dalmacija kolovoz l993 god. « SVAKI SUŽIVOT HRVATA SA OSTALIMA U BOSNI JE BESMISLEN « -akademik i književnik I.Aralica.veljača l994 god Sl.Dalmacija. « MI MORAMO RAZVIJATI SVIJEST DA SU MUSLIMANI POSTALI OD HRVATA NE TRAŽEĆI DANAS OD NJIH DA POSTANU HRVATI» znanstvenik i mučenik M.dr.Veselica-Sl.Dalmacija l994.god. – « U SRIJEDNOJ BOSNI SU HRVATI I MUSLIMANI STAROSJEDIOCI « bez objašnjenja tog fenomena-znanstvenik i politički transradikal-dr .Z.Tomac-Oslobođenje l993 god. Kako se u pogledu starosjedilaštva nisu nikada javno i nedvojbeno izjasnili ni Budiša,ni Račan,ni Mesić,ni Tomčić,ni Sanader,ni V.Pusić,pa ni Akademija znanosti i umjetnosti a šutnja se uvijek smatrala odobravanjem ,onda se može nedvojbeno zaključiti da je to opći stav hrvatske povijesne i političke svijesti današnjice,sa time i politike koja se vodila prema Bosni i Hercegovinu u ovom sukobu. Razlika je samo u tome sto jedni misle da se nacionalni interesi na tom prostoru mogu zaštititi samo osvajanjem teritorija dok drugi smatraju da je to moguće i nekim drugim sredstvima-humanim preseljenjima,administrativnim mjerama itd. Ali u krajnjem slučaju ,zar nije sve to isto ? Ako je to tako a jeste jer fakta su fakta onda se moramo na kraju svega ipak upitati da li je to možda povijesna zabluda odnjegovana na mitovima ili pak još jedna nepovoljna povijesna okolnost za nas Hrvate ? ŠTO JE DAKLE U PITANJU ? Pogotovo što čitajući M.Krležu čovjek u neku ruku dobiva sasvim drugu sliku o porijeklu naroda Bosne a koja se uklapa u postojeće stanje. A evo što piše M.Krleža u knjizi –KROKODILINA ILI RAZGOVOR O ISTINI- NIŠRO OSLOBOĐENJE Sarajevo l989 god- Izvodi iz eseja « ILLYRICUM SACRUM « pisanog davne l944 god. « NJEGUJUĆI NARODNO PISMO ;VJERUJUĆI U PATRIJAHALNE PREDAJE SVOG PRASLAVENSKOG PODRIJETLA; ŽIVEĆI U DRUŽBAMA ZA KOJE JE KRŠČANSKA ZAJEDNICA BILA PRIJE SVEGA EKONOMSKA PODLOGA ( SAZDANA NA JEDNAKOSTI PRAVA I DUŽNOSTI ) SMATRAJUĆI SVA OBJAVLJIVANJA CRKVENE I FEUDALNE VLASTI ĐAVOLSKOM POJAVOM BOGUMILI PREDSTAVLJAJU KOD NAS KONTINUUM ONIH PRIMITIVNIH PRASNAGA KOJE NISU HTJELI DA SE PODREDE ORGANIZIRANOM NASILJU FEUDALNIH BARONA NI RIMSKIH; NI BIZANTINSKIH BISKUPA; PRESLABI DA SE POLITIČKI ODRŽE ; ONI SU NAKON VJEKOVNE BORBE NESTALI KAO TOLIKE SEKTE OD BALKANSKO-TRAČKIH PROVINCIJA DO IRSKE I OD PRAGA DO LANGUEDOCA « str.88. « VIŠE OD TRIDESET TISUĆA NADGROBNIH MRAMOROVA GOVORE NAM O BOGUMILSKIM POKOLJENJIMA KOJA SU ŽIVJELA KAO ORGANIZIRANA MORALNO-INTELEKTUALNA SEKTA U NEPOSREDNOJ BLIZINI RIMA; OD BIZANTINSKIH VAZALA KAO I OD LATARENA PROGONJENA KAO BIJESNI ZVJEROVI PROTIV KOJIH SE RIM I MLECI; MAĐARSKI I SRPSKI KRALJEVI TRAJNO SPREMAJU NA KRIŽARSKU VOJNU: FENOMEN TOLIKO ANTIPATIČAN LATINIMA I GRCIMA ; MLEČIĆIMA ; MAĐARIMA I DUBROVČANIMA A HRVATSKOJ I SRPSKOJ INTELIGENCIJI DEVETNAESTOG STOLJEČA NAROČITO ; DA SE O NJIMA I DANAS U NOVIJOJ HISTORIJI JOŠ UVIJEK GOVORI U AFEKTU NESKLONO DA SE PRIMI BILO KAKAV ARGUMENT POZITIVNE NARAVI. O NJIMA SE MISLILO I MISLI SE I DANAS KAO O BOSANSKOJ KUGI : A ŠTO JE VLADIKA VRHBOSANSKI I ĐAKOVAČKI ODABRAO ZA SVOJU SPAVAONICU BAŠ ONU SLIKU POSLJEDNJEG BOGUMILA KRALJA STJEPANA TOMAŠEVIĆA KADA MOLI MILOST NEBESKOG VLADARA U PREDVEČERJE KATASTROFE: TO GOVORI O BOGUMILSKOJ PROBLEMATICI POGLAVLJA « str.85. Kako uopće nije sporno da su bogumilski mramorovi rasprostranjeni od Une do Drine i od Save do mora, onda isto tako nije i ne može po meni biti sporno zajedničko porijeklo većine ljudi na tom prostoru iz čega i proizlazi da je moguće da tri naroda budu starosjedioci ali ne i da su Muslimani pripadnici hrvatskog ili srpskog etničkog korpusa koji je prešao na Islam-kako se to danas tumači i u jednoj i u drugoj Akademiji znanosti. Kako je do toga došlo Krleža piše sljedeće : « VJERNICIMA DUŠANOVOG SVETOSLAVLJA BOSANSKI MANIHEJCI PODJEDNAKO SU ANTIPATIČNI KAO I MAGISTRIMA SVETOGA FRANE -A OPET JE NEPOBITNA ISTINA DA SU SE OBJE CRKVE POJAVILE OKO TRUPLA BOGUMILSKOG KAO HIJENE TEK POSLJE KATASTROFALNOG SLOMA BOSNE POD TURCIMA « str 59. Dakle po tome kako piše Krleža,obje su kršćanske crkve u tom povijesnom trenutku prigrabili što se prigrabiti dalo,ostali su prešli na Islam. « SLOM KRŠĆANSTVA NA BALKANU NIJE BOGUMILIMA IZ NJIHOVE DIJA-BOLIZIRANE PERSPEKTIVE IZGLEDAO TAKVIM ELEMENTARNIM HISTORIJSKIM ZLOM KOJE NE BI BILO MANJE OD ONOG DA JE TO SATANSKO KRŠČANSTVO NAD NJIMA TRIJUMFIRALO « « AD EVITENDA MALA MAIORA- DA SE IZBJEGNE JOŠ VEĆE ZLO BOGUMILI PRIKLONIŠE SVOJE BARJAKE PRED ISLAMOM str.87. Od kud onda Hrvati i Srbi kao starosjedioci Bosne ? Slomom bogumila piše Krleža svršava na našem području Srednji vijek u dugotrajnu agoniju koja predstavlja uvertiru u totalno razdoblje rasparčavanja etničke supstance sve do prvog svjetskog rata l9l4 god. Str.84. Dakle od onog trenutka kad je pala glava Stjepana Tomaševića –posljednjeg bogumilskog kralja u glavnom stolnom gradu Jajcu pa do dana današnjeg bosanski čovjek nije imao svoju državu a time ni istinski suverenitet na tom prostoru-zbog čega je i došlo do rasparčavanja bosanskog etnikuma. Biti stoljetno pod okupacijom ,najprije od strane Turske,pa onda od Austro-Ugarske i stare Jugoslavije,da bi se na kraju uspostavilo i u zabludama Titove Jugoslavije-bratstvo i jedinstvo i istinsko jugoslavenstvo najviše se saživio sa dušom bosanskog čovjeka dok su drugi istovremeno brusili « znanstvene « noževe za konačni obračun-značilo je stalno biti u opasnosti opstanka. Sada iz tog vjerskog,političkog,povjesnog i idejnog košmara i savjesti i njihovih stoljetnih uvjerenja i zabluda izvlačiti argumente za ovu ili onu tezu,za uskogrudne dnevne političke interese kao što je to izvlačio F.dr.Tuđman što se vidi iz transkripta ne samo da je izvan pameti ljudske,nego je i zločin prema ljudima i narodima koji na tom prostoru danas žive. Jer više je nego jasno da u Bosni više ne živi jedan narod –rasparčavanje bosanskog etničkog bića u nekom smislu je obavljeno-ljudi se danas tako i osjećaju kao pripadnici hrvatskog,srpskog i muslimanskog naroda ali isto tako ne žive ni tri naroda jer je raparčavanje obavljeno ipak samo vjerski. Oni su po meni prije svega negacija bilo kakve državotvorne logike-jedan narod,jedna vjera ,jedna država,jedna jedinstvena politička volja. Jednostavno krležijanski rečeno –bosanski narodi su najljepši i najsačuvaniji praslavenski patrijarhalni grm ruža u kršćanskom vrtu europskog duha,isprepleten katoličanskim ,pravoslavnim,islamskim ,jevrejskim i ateističkim univerzalnim vrijednostima.To je zemlja kamo su se spašavali heretici zapadnog latinskog svijeta kao na jedino europsko ostrvo gdje se poštivala sloboda savjesti i uvjerenja –Krleža. Ona bi kao takva i trebala dalje ostati,što je u interesu ne samo Hrvatske nego i Europe. ŠTO MNOŽE ONDA BITI MJERILO U CIJELOM OVOM BALKANSKOM LUDILU ? To su prije svega AVNOJ-e granice za koje su se izborili svi narodi i narodnosti bivše Titove Jugoslavije i koje su zapravo završetak stvaranja suvereniteta na ovim prostorima. Remetiti njih kaže Krleža znači vračati vlastiti narod u Srednji vijek. Istina –tim granicama nisu zadovoljni bolesni « fašistoidni « Srbi,a ni licemjerni Hrvati ,dva « rasna « naroda na Balkanu . Poslije tisuću godina pod vlašću hrvatskog Sabora prvi put su se našli Istra i Zadar,Krk i Lošinj i Lastovo,samo hrvatskoj znanstvenoj gospodi historičarima i političarima nije to bilo dovoljno. Drugo isto tako jako bitno mjerilo i za nas Hrvate i za svijet je referendum o samostalnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine-koji je u neku ruku potvrdio stoljetno zajedništvo građana neovisno koje su nareodnosti,vjeroispovijesti i svjetonazora. Tim ljudima po normama europske demokracije pripada i pravo na državu i njeno unutarnje uređenje prema vlastitom nahođenju ,bez da im Zagreb i Beograd bilo što diktiraju. TAKO OKO TOGA PO MENI STVARI STOJE ! Dakle tko živi na tom prostoru da li katolici,pravoslavci i muslimani, Hrvati,Srbi i Bošnjaci,bosanci i nebosanci,ostavimo njima samima. Upravo zbog toga je bio u pravu moj kolega katolik izbjeglica sa tih prostora kad mi je govorio prije nego je sa porodicom iselio u Ameriku « PUSTI BOLAN TE MUDRACE ;ZAR NE VIDIŠ DA SU ZNANSTVENICI POSTALI KOLJČI I UBICE. MOG PREZOMENE ( LUKIĆ ) BOLAN IMA I MUSLIMANA I PRAVOSLAVACA I KATOLIKA- I DA ZNAŠ BOLAN DA PRIPADAMO JEDNOM TE ISTOM PLEMENU -KAKO BI INAĆE DO SADA OPSTALI NA PROSTORU GDJE VLADAJU TRI BOGA SA PROMJENLJIVOM MOĆI -SAMO ŠTO NAS SAD OVO ZDESI MAJKU IM NJIHOVU NACIONALISTIČKU ....» Dakle dragi moji feralovci i znanstvenici ubijaju zar ne . Slobodan dip.ing. Mačukat Kao odvojeni prilog šaljem Vam ovaj odlomak iz knjige « DERVIŠ I SMRT « Meše Selomovića u kojem se sve ovo što sam pisao nedvojbeno potvrđuje. Što smo to onda mi ? Lude ? Nesretnici ? -Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim historija nije napravila takvu šalu kao s nama.Do jučer smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta,zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo,a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke,i nema više toka ni ušća,suviše malen da bude jezero,suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva,nećemo da gledamo unazad,a nemamo kud kad gledamo unaprijed,zato zadržavamo vrijeme,u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci ,a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo,a tako smo se izgubili da više ne znamo ni što smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plača,pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi,raznježeni i tvrdi,veseli i tužni,spremni uvijek da iznenadimo svakoga,pa i sebe ? Zar se slučajno zaklinjemo za ljubav,jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti ? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas,zar se bez razloga uništavamo,ali isto tako sigurno ? A zašto to činimo ? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno ,znači da smo pošteni. A kad smo pošteni,svaka čast našoj ludosti ! ..........M.Selimović.

BIT PROBLEMA ! Nije sporno da tvrtka od velike nacionalne važnosti kao što je TLM-a Šibenik,ima potporu države sve dok se ne pripremi za uspješno poslovanje na svjetskom tržištu. Samo priprema je proces,koji iznad svega traži precizne dugogodišnje planove,temeljene na podizanju produktivnosti i smanjenju troškova ,odnosno ekonomičnosti poslovanja. Za slične produkcije u razvijenom svijetu produktivnost se kreće oko minimalno 100 tona po radniku,što je skoro tri puta više nego može današnja proizvodnja u TLM-a. Da bi se takav proces uspješno pokrenuo potrebno je sa jedne strane imati tehničko-tehnološke uvjete ( TLM-a sada to jedino ima u valjaoničkoj produkciji ) a s druge znalački i odgovoran NO tvrtke. Jedino nadzor kao produžena ruka vlasnika,u ovom slučaju države ,može osigurati nužna financijska sredstva za pokretanje procesa promjena i iznaći sposobnu i poduzetničku Upravu o kojoj je govorio premijer Sanader,koja će strpljivo i uporno ostvarivati navedene ciljeve. Kažem iznaći,jer ako stvari ne krenu pravim tokom ,mijenja se Uprava a ne kao do sada čeka promjena vlasti i Nadzornog odbora. Uostalom to je makar jasno ,vitalne odluke nužno ovise o onima koji su na čelu tvrtke,institucije,ministarstva,nekog tijela,vlade ,države,te stoga se i očekuje da se na tim mjestima ,pogotovo u nevremenu ,nalaze izuzetno sposobni ljudi. Kako je svih ovih godina pretvorbe i privatizacije državnih tvrtki nedostajao upravo taj pristup sve oko TLM-a miriše na « već viđeno». Na to nas naveliko upozorava činjenica da se u Nadzornom odboru TLM-a nalazi jedan –istina dobar-vaterpolist P-Bukić ali koji istinu govoreći nema blage veze sa gospodarstvom a kamoli s Al –produkcijom.Ipak radi se o tvrtki koja već sad ima preko 800 miliona kuna duga i u kojoj su sve dosadašnje Uprave pa i one u samoupravnom socijalizmu zbog nedostatka kontrole nužno glumile vlasnika. A kad čelni ljudi u državnim tvrtkama glume vlasnika ,onda stvari i ne mogu biti drugačije nego što jesu. Istina,možemo se upitati : «što je onda uloga tržišta « ? Nije sporno da je tržište najbolji pokazatelj uspješnosti upravljanja tvrtkama,ali vlasnici donose odluku o restrukturiranju,o likvidaciji pojedinih sektora,o strategiji razvoja i izlaska iz krize,o smjeni Uprave. Te stvari su jasne kao dan. Dakle,ako se vođenje tehnoloških sustava tako shvaća a nema razloga da to ne činimo jer su to temeljni principi industrijske civilizacije,onda povlačeći paralelu s postojećim stanjem u državnim tvrtkama-brodogradilišta,željezara Sisak i Split, TLM-a Šibenik,nemožemo izbjeći zaključak da je upravljanje i kontrola istih ključni problem ovog nevremena. Težnja da se očuva postojeće stanje ili pak nedostatak znanja i vjere u promjene i efikasno upravljanje ne idu zajedno. Vlada koja to ne shvaća i sama je loš upravljač,upravo kao i mnoge moje kolege koji su se zadovoljili jednom stečenim znanjem i tako bili loši stručnjaci. Stoga se i pitam,čemu u tim neprincipijelnim odnosima između Vlade RH-e,političkih partnera na terenu (saborskih zastupnika ),sindikata,Hrvatskog fonda za privatizaciju,Nadzornog odbora i buduće Uprave žrtve budu zaposlenici i stručnjaci TLM-a odnosno građani drevnog Šibenika kome je TLM-a gospodarska perjanica. I na kraju-ako je sve ovo samo iluzija jednog stručnog uma-što bi za šibensku javnost bilo dobro,zašto predsjednik NO TLM-a koji je ujedno i zamjenik ministra gospodarstva, prije izbora novih čelnika tvrtke ne objasni Šibenčanima o čemu se radi i što se očekuje od tog sustava u razdoblju svog mandata. Pa to je običaj vlasnika velikih tvrtki koje imaju odlučujuću ulogu u gospodarstvu jedne sredine,naravno u demokraciji . Slobodan dip.ing, Mačukat

IMITATORI EUROPSKOG DUHA ! Svako ponavljanje ima otupljujuće djelovanje, a imaju ga i njegovi većinom ništavni sadržaji, zbog čega promjena dolazi kao osvježenje. Samo, nažalost ,promjenom vlasti radi osavježenja, kako vidimo, ( 2000 i 2004 god ) nije se postiglo ništa ili pak jako malo. To je zbog toga što se ništa ne može činiti pa tako ni mijenjati ako za to nema prikladnih uvjeta. Koliko je samo puta u povijesti veliki moment izostao zbog jalove generacije i obrnuto, koliko puta su snažne generacije i pojedinci ustuknuli pred nesazrelim okolnostima. Dakle, za istinsku promjenu potrebno je nešto više nego što su naša ljudska htjenja. Suštinsko pitanje današnjice ,dakle, nije u tome tko je na vlasti i koliko koja stranka ima zastupnika u Saboru, kako nam se to pojavno nameće, nego prije svega u tome kome su ti zastupnici i ta vlast odgovorni, pogotovo za svoje nerazumne postupke i aktivnosti .Uzmimo samo ovo trgovanje sa vječničkim mandatima ,koje se odvija bez odgovornosti i posljedica za njezine aktere.U pitanju je duhovna snaga hrvatske javnosti i politička zrelost njezinih građana, da preko ustoličenih demokratskih institucija konačno preuzmu odgovornost za sve tokove života na ovim prostorima. Ta se zrelost ne izražava samo izborom zastupnika , nego prije svega intenzivnim unutarstranačkim životom, protesnim mitinzima, istinskom slobodom medija, peticijama,odnosno javnim otporom svakoj gluposti. Dakle, šutnja, iščekivanja ,prepuštanja čelnicima, ne vodi praktično nikamo i nije nikakva demokracija, nego naprotiv čisto ali višestranačko jednoumlje, koje nas je i do sada povijesno pratilo. Uostalom, sva ova previranja u nama i oko nas, nisu ništa drugo nego upravi ti povijesni zahtjevi da se napusti dosadašnje tlo plemenske svijesti gospodara i sluge u kojoj smo stoljećima bivstvovali, a koju je socijalistička birokracija ideološkim metodama predivno upregla u kolo svojih interesa, i da se prijeđe na više ,radikalnije oblike ukupne proizvodnje života, a time dođe i do tako priželjkivanih osobnih sloboda , koje iz toga nužno proistječu. Radi se dakle, o potrebi proizašloj iz svijeta zbilje, da se stvori viši oblik društvene svijesti prikladne gospodarskim i duhovnim mogućnostima građana Lijepe naše. Svijesti kojom bi se omogućilo da i u Hrvatskoj pobjedi pamet nad malograđanskom glupošću, princip nad partikularnim interesom, rad nad neradom i pravda nad ovom lažljivom nacional-birokratskom pravednošću. Ti se ciljevi mogu ostvarivati jedino razvojem istinske nama Hrvatima svojstvene demokracije. Jer jedino ona može biti sigurna granitna stijena od koje će se prije nego stupe na javnu scenu razbijati valovi ljudskog partikularizma, egoizma ,netolerancije i isključivosti. Znači, samo na otvorenoj sceni, bez unaprijed pripremljenih stavova i zaključaka ,bez robovanja ikakvim klišejima stare svijesti gospodara i sluge, s namjerama zahvaćenim duhom promjene ,moguće je skočiti u novo. Bolje kazano, veliki povijesni trenutak za Hrvatsku je tu ,samo je pitanje je li i sposobna generacija ,pogotovo visokoumnika da ga prirede zbilji. Upravo zbog toga je danas veoma značajno ne dopuštati da nas zavaravaju magle političkih prividnosti u pogledu bilo kakvih integracija prije unutarnjeg sređivanja Hrvatske države. To su ona nepromišljena raspoloženja, ona oduševljenja iz kojih kad se smire ne ostaje ništa za praktičnu upotrebu. Novi ljudi na vlasti najčešće su protagonisti takvih dekorativnih klima. Oni će kao učiniti sve što oni prije njih nisu htjeli ni mogli. Budući da sve unaprijed znaju što im je činiti –primjerice ministar Primorac-oni su u biti izvan budućnosti. Jer budućnost lišena iznenađenja novog koje se uzdiže, neprava je i predstavlja ili prošlost ili iluziju . U takvoj nepravoj budućnosti ,čekaju redovite spavaonice ,čeka nočas, sređivanje koje se ujutro ponavlja. Stoga se sve što je novo i osjeća kao pritisak ,kao čežnja izmiješana s bolom ,istim onakvim kao u žene pri rađanju i spasenju kad to ostvari. Zbog toga je veliki Hegel kazao» Ništa se novog nije stvorilo bez strasti i bola « Prevedeno na našu hrvatsku političku i gospodarsku stvarnost praktično to znači ,da se demokratska Hrvatska neće i ne može ostvarivati bez istinske angažiranosti njezinih najboljih umova ,bez političke strasti oporbenih stranaka ,bez istinske angažiranosti većine njenih građana. Ovo što smo do sada imali ,bila je samo po meni imitacija ili bolje kazano demokratska krinka ispod koje se igra kolo stranačkih partikularnih interesa, a to budimo uvjereni nema i ne može imati budućnosti. U Vodicama 3.veljače 2006 god Mačukat dip. ing. Slobodan

U PITANJU JE BUDUČNOST TLM-a Nadnaslov:osigurati uz financijske i proizvodne tokove i sposobnu Upravu,kao što je to tražio premjer I.dr.Sanader. Podnaslov; ili odgovor na članak novinara N.Urukala. Na valovima želja nove Uprave ;što se jasno očituje u tekstu novinara N.Urukala-Sl. Dalmacija od 12.prosinca.2004 god,nije moguće proizvodno pa time ni poslovno stabilizirati al-kompleks u Šibeniku. Da bi se primjerice postigla željna godišnja proizvodnja od 80000 tona u valjaonicama,što je uvjet produktivnosti,treba prije puno toga unutar TLM.a izmijeniti i izgraditi,inaće sve ostaje samo iluzija. Kako opet nije moguće ni sanjati o svemu tome bez financijske podrške države,zbog čega Uprava i traži preko javnosti 250 miliona kuna potpore, nametnula se misao- «tko koga u svemu tome navlači». Naime,ako je vlada preko ministarstva gospodarstva i fonda za privatizaciju odredila NO TVRTKE ,a jeste,a nakon toga isti postavio novu UPRAVU,kako sad ta Uprava i to preko javnosti traži financijsku potporu vlade. U neku ruku zar to ne znači da su navedene instance bile obmanute u pogledu procjene stvarnog stanja ili nemaju snage otvoreno o tome progovoriti. Tako bar ispada iz njihovog dosadašnjeg ponašanja. Samo ništa novog oko hrvatskog gospodarstva pod paskom državne administracije. Svu brigu obično na sebe preuzimaju Uprave,što je izvan svake pameti ,jer se pri tome isključuje svaka odgovornost NO i ministarstva gospodarstva. Stoga u tom pogledu treba konačno imati na umu činjenicu da se proces stabilizacije i privatizacije državnih tvrtki ne može na taj način pokrenuti,pogotovo ne sa postojećim navikama i shvaćanjima upravljanja,i na proizvodnim i komercijalnim pokazateljima i planovima koji iz toga proističu. Jednostavno rečeno,poslovanje TLM-a ne počiva na racionalno izgrađenom troškovnom sustavu,koji ima uvida u kapacitete,tehnologiju,naćin odlučivanja i upravljanja kvalitetom iz kojeg je onda moguće iznaći stvarnu cijenu troška za svaki pojedinačni proizvod. Istina postoji troškovni sustav,ali klasični administrativni –ulaz-izlaz-sa nekim iskustvenim faktorima koje Uprave friziraju ovisno o situacijama. Sa takvim sustavom zamagljuje se temeljno pitanje vođenja tvrtke,odgovornost onih koji odlučuju ili utječu na odlučivanje. A poznato je da se bez odgovornosti u sistemu odlučivanja nema ni pravog uvida u sposobnost ,pogotovo hijerarhijskih čelnih ljudi. Pošto takav formalan troškovni sustav traje poprilično dugo –moj cijeli radni vijek-na čelo Uprave mogao je doći bilo tko,što praksa i potvrđuje. Upravo i najviše zbog toga sve su Uprave izbjegavale da se bave suštinskim pitanjima poslovanja,troškovima,produktivnošću proizvodnje,efikasnošću, upravljanja,organizacijom,kadovskom problematikom. Sve se pretvorilo kao u feudalnom sistemu na dvor i znanstveno-stručne dvorske lude,koje se svakodnevno vrte oko članova Uprave.,i tako uzajamno troše vrijeme. Jedino čime su se u posljednje vrijeme Uprave istinski bavile je tehnološki višak,jer to je u trendu. Kako je opet tehnološki višak posljedica a ne uzrok neracionalnom poslovanju,sasvim je normalno da se gospodarstvo nalazi tu gdje se nalazi. Stoga i po tome čemu zaobilaziti činjenicu koja nas poprilično dugo već upozorava iz razvijenog svijeta,»racionalizam poslovanja prije svega počiva na kvalitetnim i sposobnim ljudima koji se nalaze na čelu tvrtke,dakle menadžerima». Zato otvoreno i pitam-što očekivati od Uprave koja ima samo jednog čovjeka koji je po meni donekle upućen u tokove proizvodnje ,dok su mu djelatnosti održavanja,komercijale,razvoja i financija potpuno stranima druga dvojica opet su bez ikakvog znanja i iskustva u al,produkciji,pa time i bez ikakvog autoriteta među svojim kolegama. Može li to imati budučnosti ? Slobodan dip.ing. Mačukat

KRIMINAL ILI RASPRODAJA IMOVINE U VODIČANKI ! Nikakva promjena vlasništva ne ide do srži stvari-nacionalizacija-i nikakva reforma gospodarstva ( pretvorba )koliko kod bila senzacionalna nije i ne može biti radikalna,-potvrđuje»antilogika tvrtka za jednu kunu»željezara Sisak. Stoga i po tome ,danas promišljati o onom što se događa u «Vodičanki» a ne imati prethodno na umu,tu činjenicu ,po meni znači biti izvan stvarnosti ili pak u interesnoj tendenciji onih koji u njoj i oko nje gospodare i rasprodavaju njezinu imovinu u ime nekih zakona i principa ,bez ikakve osobne odgovornosti. U svemu tome bitno je naglasiti da je «Vodičanka» nastala u jednom neobičnom vremenu velikog kolektivnog zanosa. Počela je kao seljačka radna zadruga sa dobrovoljnim doprinosima samih zadrugara,sa nešto darovane ( stara uljara ) i nacionalizirane imovine. Preko poljoprivredne zadruge pretvorila se u tvrtku za ugostiteljstvo,trgovinu i turizam. Uzevši povoljne državne kredite izgradila je svoje hotelsko carstvo ( Punta i Olimpija )ali na nacionaliziranom zemljištu. Cijelo vrijeme svog uspona dizala je kredite da bi izgradila ugostiteljske objekte i trgovine,jer u turizmu glavna je zarada u van pansionskoj potrošnji. Posljednji svoj kredit digli su sami zaposlenici prilikom izgradnje ACY marine i kanalizacije u staroj jezgri .na pomorskom dobru. I kako sad svu tu imovinu privatizirani-u ime kojih principa i na temelju kojih zakona pogotovo ako se otima pravim vlasnicima. Pa sjetimo se samo vremena u kojem je izvršena otimačina nacionalizacijom . U velikom zanosu pjevala se pjesma» Sadit ćemo kukuruz do neba da nas gladna Amerika gleda « Zato se i pitam u ime čega i zašto ponavljati povijesne zablude. Istina ,tako stečena imovina išla je u kolektiv pa se time kao može opravdati ta očigledna zabluda. A što sad ? Koju pjesmu sad pjevati ? O varaždinskoj burzi –imali to ikakvog smisla. Pogotovo se to pitanje nameće kroz činjenicu da je «Vodičanka» bila dugogodišnji glavni pokretač ukupnog razvoja Vodica. Uz njezinu gospodarsku aktivnost u veoma kratkom razdoblju svoje povijesti Vodice su od klasičnog poljoprivrednog primorskog mjesta pretvorene u grad za ugodan boravak gostiju. Ekonomija tog gospodarskog samotoka ili bolje kazano zanosa-zasnivala se na povećanju broja kreveta i proširivanju ugostiteljskih štekata na bogom danoj promenadi. Sve se dakle usmjeravalo u dva,tri ljetna mjeseca i materijalna dobra i ljudi. Daljnji razvoj turističkih Vodica već je u tom vremenu tražio nešto drugo,racionalnije ,efikasnije i interesno pravednije. Duhovno i materijalno nespremne za te više oblike turističkog poslovanja Vodice su se našle u ogromnim poteškoćama i prije domovinskog rata. Naime nametala se potreba za uvidom u finaciske tokove svakog subjekta za sebe i na temelju toga izgrađenu razvojnu politiku finaciski povezanu sa porezom. U samom ratu ,Vodičanka je dala ogroman doprinos ,ali je ujedno maknuta sa vodeće uloge u razvoju pa čak je bila i ugrožena njena postojanost. Pošto se međuvremeno nisu nametnule institucije grada kao zamjena Vodičanke u razvoju,radi sa o turističkoj zajednici i poglavarstvu grada,došlo je do razvojne i poslovne anarhije,do vladavine grupa i grupica ,do opće rasprodaje teško stečene imovine. Kažu mi dobri poznavaoci tih prilika da je samo u prošloj godini izgrađeno preko 400 novih apartmana bez ikakve infrastrukturne nadopune. Novac koji je dobiven za infrastrukturu potrošen je na šminkanju gradskih ulica i trgova. Tako danas Vodice ka jedna od bitnih turističkih destinacija Šibenika i Hrvatske zbog aljkavosti onih koji treba da briguju o njima leži na ekološkoj bombi koja svakog časa može dovesti do zaraze, velikih razmjera. Nažalost uvjerenje da će se iz svega toga izvući milenijskim fotografijama predsjednika turističke zajednice ne drži vodu. Mačukat dip.ing. Slobodan

POLITIKA;MENADŽERSTVO I TISAK Kao i ljudima i sredinama je potreban izazov da bi se razvijale. Napredak je bitka kao što je i sam život. Ta je istina uvijek bila očigledna i danas je prisutnija više nego ikad . Prava snaga u svemu tome je sposobnošću odgovoriti na izazove modernog svijeta. Nalazišta iz kojih treba crpsti ,nisu samo u prirodnim resursima,u bogatoj ostavštini naših predaka-Šibenik je jedan od najljepših gradova na Mediteranu-nego i u duhu ljudi koji sad i ovdje bivstvuju. Znalci to znaju,ali političari i njihovi trabanti po razno raznim institucijama i udrugama ili ne znaju ili im pak takav stav ne odgovara. Pošto se nalazimo u još jednom ciklusu političke i gospodarske neizvjesnosti.smatram nužnim da se upravo sada o svemu tome progovori.Prije svega ,da se progovori o politici kao glavnoj sponi ljudske međuzavisnosti –o kojoj sve ovisi. A što se u tom pogledu može kazati ? Pa više je nego očigledno ,da je stranačko pokroviteljstvo centra,učinilo sve da političke poglavice u našoj sredini poveže uz « nacionalne» interese ,razno raznim subvencijama i povlasticama i tako ih praktično stavi pod kontrolu. Upravo najviše zbog toga su većina njih politički uškopljena pa time i onemogućeni da praktično bilo što pokrenu. Po meni to je osnovni razlog zbog čega smo kao sredina bez prave orijentacije, bez vizije ,bez istinskih razvojnih programa. Drugi faktor koji je isto tako doprinjeo tom stanju političkog duha je šibensko menadžerstvo. Radi se o ljudima koji su trebali u ovih posljednih dvanaest godina racionalizirati i stabilizirati županijsko gospodarstvo. Pri tome mislim na TLM-a, Poliplast,Remotni zavod, Luku,TVIK,Vodičanku,Solaris,Primošten,Murter,itd. Nažalost kao i u politici.površnost,sebičnost,osobni interesi omogućili su razno raznim mešetarima da zauzmu čelne pozicije u tim tvrtkama.Rezultat je poznat-umjesto racionalizacije i stabilizacije došlo je do opće rasprodaje društvene imovine i gubitaka velikog broja radnih mjesta. Pretvorba hotelske kuće»Vodičanka» čija su materijalna sredstva sticana na veoma različite naćine,sve to najbolje potvrđuje. Istina,kriza menadžerstva nije samo posljedica nedosljedne politike i nesmišljene pretvorbe,nego i sukoba jednog fosiliziranog upravljanja proizašlo iz bivšeg birokratiziranog načina vođenja tvrtki i tehnike koja se pogotovo u proteklom desetljeću intenzivno razvila. Nažalost ,upravo iz tog i takvog ukočenog svijeta upravljanja regrutirana je plejada takozvanih «modernih» menadžera u našoj županiji. Treći faktor koji je isto tako od velikog značenja za razvoj naše sredine je Tisak. Samo on je previše krah da bi mogao sam djelovati pa time i nositi cijeli teret demokratskog suvereniteta građana. Uvjerenost da se preko tiska dolazi do istine vodi u zabludu. Bolje kazano treba shvatiti da je kvaliteta vijesti i funkcija tiska usko povezana sa razvojnim tendencijama i sa stanjem političkog duha. Jer u mjeri u kojoj demokratske institucije ne djeluju kako treba što je evidentni slučaj sa Šibenikom-beskrupulozan novinar može loviti u mutnom a savjestan se mora kockati s neizvjesnošću. Tako oko razvoja naše sredine po meni stvari stoje. Mačukat dip.ing Slobodan