O ovome danas i pored svega što se događa,ne bi trebalo na drugi način razmišljati nego kao o razdoblju u kojem se miješaju,bore i traže svoje mjesto stare i nove vrijednosti. Dosadašnja nastojanja da se prošlost jednostavno odjene u novo ideološko ruho potvrđuje da kao društvo toga uopće nismo svjesni,odnosno da nam poredak starih ideja i vrijednosti traje jer se novi nije ustoličio. Upravo je to karakteristično za prijelazna razdoblja koja prethode promjenama i koja su zbog toga puna duhovnog rastrojstva. Najbolje se to uočava prilikom donošenja odluka,osobito na nižim razinama u vječima, poglavarstvima ,mjesnim zajednicama u tvrtkama pod državnom skrbi.,o čijim odlukama ovise i odluke vlade.
Naime ,iako raspolažemo golemim stručno-znanstvenim potencijalima ( nema ,gdje ih nema ) ipak još uvijek kao društvo odlučujemo po normi dovoljnog ostvarenja ili bolje kazano u hodu,što je u suštoj suprotnosti jedno s drugim. Radi se o odlučivanju koje ne sadrži dispozicije za veći stupanj predvidljivosti konačnih rezultata. Karakterizira ga ograničena spoznaja utjecajnih činilaca. Praktično to znači nesposobnost da se realizira najpovoljniji međusobni odnos svih faktora koji utječu na političke i društveno-gospodarske tokove. Da konfuzija bude još veća,golem utjecaj na takvo odlučivanje imaju upravo «stručno-znanstveni «kadrovi i to s jedne strane kao nosioci mnogih veoma bitnih funkcija u državnim institucijama vlasti a s druge kao dio oporbenog ešalona koji javno trabunja o povijesti,politici,ekonomiji bez ikakvog osmišljenog i dugoročnog angažmana.Stoga rezultat takve nedorečenosti i ne može biti ništa drugo nego duhovno rastrojstvo a njezini akteri hibridne društvene tvorevine,odnosno «dipl.zanatlije» i «dipl.trgovci» koji uspješno trguju minulim radom dosadašnjih generacija.
Razmatranje tog fenomena ključno je pitanje društveno-političkih odnosa te je neophodno osvrnuti se na sve one tendencije koje su uvjetovale stvaranje te i takve « znanstvene « pragmatične svijesti. Istina, teorije uvijek niću iz odgovarajuće prakse,pa se zbog toga i kaže: «kakva praksa ,takva teorija» To onda jednostavno navodi na zaključak «prelazno razdoblje,prelazna svijest» Ali zar za te društvene odnose i ne vrijedi obrnuto:»kakva teorija takva praksa» Društvo se kao što znamo razvija po određenim objektivnim zakonima,koji djeluju nezavisno od ljudske volje i htjenja. No ti se zakoni ostvaruju jedino djelatnošću ljudi. Ljudi su realizatori tih zakona. Tako se kroz društveni razvoj prožima međuzavisnost objektivnog i subjektivnog. Ljudi djeluju unutar funkcioniranja objektivnih zakona,bili oni toga svjesni ili ne. Oni djeluju,rade,čine onako kako su motivirani. A motivirani su mnogobrojnim faktorima prvom redu motivirani su interesima. Čovjek u biti uvijek polazi od sebe. No postavlja se pitanje kako čovjek vidi,osječa,ocjenjuje taj svoj interes ? Jer sam njegov interes nije jednoznačan. Svoj interes individua može vidjeti isključivo u svom parcijalnom izgledu,ali i u rješavanju svog interesa kroz kroz rješavanje općeg interesa. A opći interes kad je u pitanju gospodarstvo u suštini sadržan je u neprestanom razvoju ne samo materijalne proizvodnje nego i društva kao cjeline.
Individualni interes,u ovom slučaju znanstvenika i stručnjaka,može se sa društvenog gledišta sagledavati u potrebi ostvarivanja identiteta,odnosno u ostvarivanju jedinstva između tog subjektivnog znanja stečenog na fakultetu i objektivnih kretanja društvene i materijalne zbilje. Jer,teorija koju znanstvenici posjeduju nije ništa drugo nego poseban oblik i specifična razina praktične djelatnosti. U njoj se praksa osvješćuje,usmjerava,struktuira i poprima značenje područja izbora,čija granica potpuno ocrtava konkretno proučavanje i istraživanje usmjereno na razumijevanje i kontroliranje objektivnih tendencija koje pokreću i obnavljaju društvenu i materijalnu zbilju . Stoga pretpostavimo što se događa s ljudima,njihovim interesima,njihovom znanstvenom sviješću,kad se zanemare ti temeljni društveni principi ljudskog djelovanja.
U društvenom pogledu ,a toga smo svjedoci,jača i lako se obnavlja birokratska svijest –primjerice zastupnici u Saboru cijelo ovo vrijeme demokracije raspravljaju o zakonima-a u stručno-znanstvenom dolazi do odvajanja teorije od prakse . To ima za rezultat upravo ovo što mi imamo danas:» praksu kao iskustvo bez principa,a teoriju kao čisto i ukočeno znanje.
U Vodicama 22.02.2006 god.
Slobodan dip.ing.Mačukat
Post je objavljen 11.03.2006. u 15:46 sati.