Jezik komuniciranja rekla-kazala, ophođenja bez udubljivanja ili bilo što drugo što se melje u mlinu svakodnevnog razgovora često puta je jedini način da se dođe u vezu sa stvarnošću iako ponekad rđav i zao. Jedna druga vrsta komuniciranja također govori o onome što se u stvarnosti zbiva. Pojedini članci u novinama su kao preciznije mjesto zbiljskog života. Ali i u njima se o životu zajednice isto tako najčešće samo razgovaralo. Što ćeš ,novinar je isto čovjek kao i svi ostali. Koliko puta je i on sam običan službenik koji samo referira događaje, jer ne smije prozreti stvar, da ne bi kojim slučajem postao nepotreban u blizini novina. Tu banalnu činjenicu nikako da prihvate i shvate «duhovni» lideri po kafičima, kojima je nešto od toga što se nije smjelo javno reči ipak iz «prve» ruke servirano.
Jezik javnog komuniciranja, istina, može postati precizniji ako čovjek kojem se misaono ne žuri, prodre u zbiljske tokove života. Ako suprotno običaju hijerarhijskog mišljenja, bolje kazano mišljenja onih na vlasti ,koje djeluje i sve blokira, čovjek misli samo na, ni u kojem slučaju riješene, već naprotiv otvorene probleme i poteškoće zbiljskog života. Nažalost ,dosadašnja praksa potvrđuje da se takva razmišljanja često puta ne uklapaju u običajnost svakodnevnog shvaćanja i da ona kao takva iznenađuju vlast ali bome i samu javnost. Zbog toga se i nameće pitanje
«Kako se suprotstaviti tim i takvim predrasudama i klišejima «? Jer pisati nastalo je ipak od nekome pisati. Ali isto tako nameće se pitanje, kako se suprotstaviti samome sebi, odnosno kako izaći na kraj s osobnim shvačanjima, emocijama s akumuliranim doživljajima nevremena u kojem živimo ?
Koje li zablude misli:» Ja pišem, a onaj koji me želi čuti ,čuje me «,kao da je samo po sebi razumljivo da onaj tko piše, piše jedino i samo istinu a onaj tko čita ima pred sobom isto tako golu istinu. Ispada da je istina nešto što je unaprijed dato gotovo samo treba imati hrabrosti ili vlast da se javno iznese. U što bi onda da je tako spadalo primjerice umijeće čitanja među redovima ?
Dakle ,ako se ne pitamo za porijeklo vlastitih stavova kako i na koji naćin, a i s kojim pravom prosuđivati druga ,nama tuđa ? I što uopće možemo spoznati ako unaprijed odbacujemo ono što je našoj svijesti nerazumljivo i teško ? Nije li takav odnos prema pisanoj riječi ,prema informiranju, prema idejama, u neku ruku misaono boravljenje u jučerašnjici ,u tom ograničenom kavezu vlastite taštine. Konačno vrijedi li to za onog tko javno govori i piše jednako kao i za onog tko sluša ili kontrolira javne medije-financirajući ih.
Mnogi se mogu zapitati « Čemu sad to «? Oni ne shvaćaju banalnu činjenicu a to je da se unutarnji mir hrvatskog građanina neće moći postići bez istinske slobode. A ta sloboda opet nije moguća bez istine. Istina je dakle pretpostavka slobode, a sloboda pretpostavka za taj i takav unutarnji mir. Iz toga onda proizlazi da je sloboda iskaza, sloboda govora a i odgovora, sloboda informiranja temelj u ostvarivanju tih ciljeva. Taj i takav ambijent demokratskog javnog komuniciranja nažalost nismo još uvijek ostvarili.
U shvaćanjima politike i vlasti u onom najširem smislu, a ono je po meni ključni faktor u ostvarivanju tog i takvog ambijenta, ništa se nije promijenilo. Čovjek na ovim prostorima Lijepe Naše još uvijek bivstvuje u plemenskoj svijesti gospodara i sluge u kojoj politika samo ideološki kontrolira tokove života štiteći pritom svjesno ili nesvjesno interese vladajućih. U modernom društvu za koje smo se opredijelili i o kojem svakodnevno kokodaćemo, te stvari su obrnute. Politika i političari služe razvoju društva što je u biti i svrha demokracije. Zbog toga se i nameće pitanje;»Kako taj i takav obrat ostvariti»? Kako se osloboditi od te vjekovne stege, te predrasude da je onaj na vlasti najčešće u «pravu» i on bi jedini trebao znati što je istina, ako ne zna ili nije sposoban onda ga treba promjeniti, što praktično nije ništa drugo nego samo promjena gospodara
Kako iz tih zabluda izaći ? Kako se osloboditi ? Jer izbori su samo nužan preduvjet ali ne i stvaran skok u demokraciju ! Prije svega slobodom javnog iskaza i individualnošću pisane riječi, što nije ništa drugo nego preuzimanje osobne odgovornosti za ono što javno radiš. Samo tako je moguće dobiti slobodne konkretne ljude kao javne nosioce istinskog života! Da se ne bismo krivo razumjeli, uzmimo primjerice ekološku udrugu s njihovim predivnim idejama brige o prirodi, pa time dakle i kompletnom životu na ovim prostorima koje je pjesnik nazvao Lijepom našom.
Kako stvari stoje i kako se danas shvaća i tumači demokracija u nas, ta udruga ne može na ništa okretno utjecati, jer nema svoje predstavnike u gradskim vijećima ,poglavarstvima gdje se u biti odlučuje. Ispada po tome da ta udruga i nema smisla da postoji ? Onaj tko tako prikazuje demokraciju, dakle kao odlučivanje večine, nije uopće shvatio što je ona ili pak krivotvori sadržaj tog pojma na zlonamjeran način. Zaključak većine jest samo posljednji korak u jednoj proceduri u kojoj je najvažniji postupak objašnjavanja i uvjeravanja. Ako ne dođe do sloge i sporazuma mora se o teme glasati da bi se donijela potrebna odluka. A u toj demokratskoj proceduri odlučivanja ne samo ekološka udruga nego i mnogo onih tihih apolitičnih individualaca izvrsnih znalaca u područjima svog djelovanja, koje politika obično i ne zanima dolaze itekako do izražaja. To je u biti srž demokratskog odlučivanja. Bit je dakle da svi oni koji nešto
znaju o problemu koji je na dnevnom redu mogu to javno iskazati . Stvaranjem takvog ambijenta bio bi i istinski skok u demokraciju .
U Vodicama.21.02.2006 god. Slobodan dip. Ing.Mačukat
Samoživost i raspuštenost demokracije i demagogija tako su upropastili državu Atenu,da su se ljudi kao Ksenofon i Platon zgadili na prilike u svojoj domovini u kojoj je staranje o općim stvarima bilo u rukama samoživaca i lakomislenih ljudi… Heradot
«NEMA HODANJA AKO NEMA ONOG TKO HODA « !
Ako demokracija nije hir,nego istinska potreba vremena ili bolje kazano hrvatska povijesna nužnost,ako je ona time ujedno i jedini moguć put kretanja ka novom ,boljem i nije nikakva povijesna stranputica,onda se za zastoj ili skretanje s tog puta nemamo što drugo pitati ,nego kako i na koji naćin prilazimo stvarnosti. Služimo li se pritom dijalektikom ili običnim sofizmom dnevnih interesa,pogađamo li u suštinu stvari ili poviše kao dogmatici «voluntarističkih « tradicija (trebali bi ,morali bi ) ili opet onako oportuno kao dični provincijalni ideološki skorojevići koji čine sve kako bi ostali u sedlu svojih interesnih funkcija. Dakle,postavlja se jednostavno pitanje; Da li su javni radnici,političari,akademičari ,novinari,demokratske orijentacije u rijeci hrvatskih zbivanja ili pak na njenim obalama kao duša brižni promatrači ?
JER U SVAKOM POLITIČKOM PITANJU DANAS SAMO SE O TOME I NIČEM DRUGOM I NE RADI !
U situaciji ogromnih gospodarskih poteškoća ,zar nije izvan svake pameti u Saboru kao najvišem tijelu Hrvatske države godinama već stvarati «visokoumnu «halabuku oko paragrafa i propisa i to onda preko TV-prikazivati kao mladu hrvatsku demokraciju.Svakom iole boljem poznavaocu naših prilika jasno je da se radi o birokratskom «znastvenom « obmanjivanju,dobro izvježbanog skoro do perfekcije u prošlom sistemu, koje se uspješno prenosi i na višestranačku demokraciju. Uostalom pri izboru svojih predstavnika nismo birali ljude koji poznaju zakone a oni samo o tome raspravljaju .
SAMO ŠTO SE MOGLO DRUGO I OČEKIVATI ?
Predugo se spavalo,bolje kazano vjerovalo vlasti i birokraciji da bi sad odjednom i moglo biti drukčije. Netom probuđeni čovjek .pa bio on i «znanstvenik» sanja obično najšarolikije. To međutim ne znači da je u ovom što se zbivalo i još uvijek zbiva ništa,naprotiv ,kad se osječa da se radi o nećem novom,višljem,boljem nego što je prosto mijenjanje ideoloških tapeta,onda je to i te kako značajan moment u životu jedne zajednice.Što su mnoge stvari drukčije nego što ih se i moglo uopće zamisliti nije do tog željno očekivanog novog,nego prije svega do stupnja političke i povijesne zrelosti kako nas Hrvata tako i ostalih naroda koji žive na ovim balkanskim prostorima. Posebno se te odnosi na sloj hrvatske inteligencije ,na znanstvenike,akademičare,javne radnike,dakle na nosioce hrvatskog povijesnog pamčenja.
JER ŠTO JE U SVENU OVOM IPAK JEDINA PRAVA ISTINA ?
Istina je kako kaže naš M.Krleža da smo se opet po ko zna koji put u svojoj povijesti prepustili grotlu vlastitih nagona,izgubivši pamčenje,zaboravljajući ne samo tko smo i gdje smo,nego i činjenicu da se prije ovog idejnog poroda(višestranačka demokracija)
isto tako borilo i umiralo na ovim prostorima i da je ta borba neovisno od toga tko ju je i zbog kakvih ciljeva izazvao,najčešće odvijala u bjesnilu vjekovno prisutnog latinsko-grčkog i islamskog raskola. Ovo danas,nema sumnje,izazvao je veliko srpski nacionalizam,odnosno bolje kazano ruralno-akademski SANU-fašizam,što će reći «znanstveno» četništvo.
Samo nažalost,to naše «visokoumne» javne radnike i političare ,dakle nosioce povijesnog pamčenja,ne samo da nije zanimalo ,nego još uvijek pravo i ne zanima. To se najbolje vidi po politici koja se vodila i vodi prema BH-i.
Stoga ,konačno shvatimo,da tamo gdje nije bilo i gdje zapravo još uvjek i nema slobodnih i razvijenih političkih oblika življenja ili nisu djelotvorni,što ga dođe na isto,gdje nema političkih kreativnih napetosti,političke kokretne otvorene borbe između oporbe i vlasti na jasnim pitanjima i problemima,da tamo nema i ne može ni biti proboja ka novom. U ambijentu malograđanskog nezajeravanja a u njemu mi živimo ,ako se što i događa onda to može biti samo odraz onog prošlog još uvijek ne prevladanog u mnogim svijestima,,pogotovo u onima koji su nosili antisocijalistički naboj ,u kojeg se danas s popriličnom dozom političkog licemjerstva udahnuje duh zakasšnjelog nacionalnog romantizma.
Post je objavljen 11.03.2006. u 15:06 sati.