BIT PROBLEMA TLM-a !
Nije potrebno dokazivati da veliki industrijski sustav kao što je TLM-a nije smio uopće doći u situaciju da nema sredstava za nabavku sirovine ,da javno apelira i moli odgovorne i pritom gubi dragocjeno vrijeme u iščekivanjima financijske pomoći državne administracije. Kod takvih sustava sve se mora unaprijed predvidjeti i dugoročno precizno planski ostvarivati, ne samo kad je u pitanju podizanje proizvodnje,smanjenju troškova i realizaciji investicija nego i pri restrukturiranju tvrtke pa čak i kod pojave gubitaka, protivno sustavu biva ugrožen opstanak.
Pošto smo godinama već svjedoci ne poštivanja te temeljne zakonitosti u vođenju i nadzoru nad tim sustavom,postali smo zabrinuti ,pitajući se :» gdje sve ovo oko TLM-a vodi « ?
Primjerice samo,ako se u ovom trenutku nešto i poduzme ,tek za šest mjeseci mogu se nazrijeti pomaci a za dvije ili tri godine pravi financijski efekti. Ako u tom procesu opet nije Uprava dosljedna i uporna,ako ne raspolaže sa spoznajama o stvarnim poteškoćama tvrtke
sve se jako brzo vraća na početak,što najbolje potvrđuje prošlogodišnja financijska potpora vlade koja je nepovratno otišla u vjetar.
Stoga i po tome neke stvari oko vođenja velikih sustava kao što je TLM-a treba u interesu svih građana drevnog Šibenika konačno staviti na svoje mjesto. Prije svega,da su veliki tehnološki sustavi kao i velike rijeke spori i neumoljivi u svom svakodnevnom kretanju. Ako se određene ideje ili zahtjevi pred njih postavljaju a nisu precizno i kvalitetno pripremljeni ne samo da nema uspjeha nego se time i ugrožavaju postojeće mogučnosti.tvrtke. To su nepobitna fakta oko vođenja i poslovanja velikih industrijskih sustava.
Upravo,najviše zbog toga ,uzrok postojećoj krizi koja već poprilično traje,nalazim s jedne strane u neskladnom tehnološkom razvoju koji je rezultat neekonomskog vođenja tvrtke od samih početaka na ovoj lokaciji a sa druge u nesnalaženju političara u ovom nazovimo ga demokratskim nevremenom- čemu su naveliko kumovali upravo samozvani stručnjaci iz TLM-a . Pravo govoreći,nema šibenske političke stranke u kojoj se nije smjestio po koji stručnjak iz TLM-a na čemu ta stranka onda izgrađuje svoj gospodarski stav prema tom sustavu.,Da se ne bismo krivo razumjeli evo nekoliko natuknica iz tog i takvog tehnološkog razvoja i neekonomskog vođenja tvrtke .
KRONOLOGIJA TEHNIČKO-TEHNOLOŠKOG RAZVOJA VALJAONICA.
Za prekretni trenutak tog razvoja uzimam modernizaciju valjaonica iz 1968 godine.
Naime tada se ali nesvjesno,pokrenuo proces prelaska iz klasičnog mehaničkog valjaoničkog sustava s karakteristikom od 1,65 kg po mm širine trake i predvaljačkom brzinom max.od 200 m/min na moderan sustav od 6 kg po mm širine i brzinom od max.400 m/min.Dakle u tom momentu otvorene su ogromne valjaoničke tehničke mogućnosti . Naime skočili smo od max., 2 tonskog svitka na 9 tonski s mogućnošću da se devet puta poveća produktivnost valjaoničkog sustava. Samo nažalost toga uopće nisu bili svjesni oni koji su tada vodili tvrtku.
Tom modernizacijom i rekonstrukcijom bilo je obuhvaćeno proširenje tople valjaonice širokih traka od l550 mm.Ugrađen je novi topli namatač i hladni predvaljački reverzibilni quarto valjački stan V-22 sa pomoćnim uređajima čime je bio formiran novi pogon traka kao paralelni sustav dotadašnjem. Ukupni kapacitet valjaoničkih postrojenja nažalost tim zahvatom samo je povećan od 22000 tona na 36000 tona. Pošto su valjaoničke karakteristike novog trakovnog pogona tehnički omogućavale preko 60000 tona godišnje,naravno sa drugačijom ulaznom toplom trakom ,taj novi sustav je preko trideset i pet godina radio sa trećinom svojih realnih mogućnosti.
Pretpostavljam da će mnogi reći ,da je došlo do greške u projektu s idejom zavarivanja toplo valj.svitkova i da ja o tome kao ništa ne znam. To je samo djelomično točno,jer toplo valjački stan V-14 i u toj koncepciji nije mogao više proizvoditi od 36000 tona. Uostalom da je upravo tako kako objašnjavam potvrđuje Elektroliza koja se nakon toga izgradila. Projektirana je ljevaonica elektrolize po max. mogućnostima V-14 a to su blokovi od 3kg po mm širine a ne na max. mogućnostima V-22. Tek ovom investicijskim zahvatom nakon trideset i pet godina omogućeno je da se do kraja iskoristi potencijalni kapacitet valjaonica iz 1968 god.
Za to razvojno razdoblje interesantno je iznijeti sljedeće .:
Američka konkurencija tih godina nametnula je Europi pa time i Z. Njemačkoj na koju smo mi do tada bili tehničko-tehnološki naslonjeni potrebu za višom kvalitetom valj. produkcije kao i za većom produktivnošću iz čega je proizašao taj novo komponirani hladno valjački stan V-22. Tehnička opremljenost i napredak u upravljanju (menadžment)podigli su produktivnost rada po zaposlenom u al.produkciji Amerike 60% iznad nivoa u Z.Njemačkoj a čak 80% iznad nivoa u Engleskoj. Došlo je do organiziranja linijske produkcije u finalizaciji pojedinih roba kao što su postupci desiniranja,dubokog izvlačenja itd. Mnoge al. produkcije Z.Njemačke već tada započinju ugrađivati na svoje većinom tople duo-valjačke stanove kao što je naš stari V-14,takozvane finišere, čime je bila osigurana kontinuirana kvaliteta ali i veća produktivnost
valjaoničkih sustava.
Nažalost TLM-a nije se dosljedno i razumno uključila u sve te tokove iako je već tada zaostajala u pogledu produktivnosti preko sedam puta vi za vi Z.Njemačke kao svog uzora.
A što reći o kvaliteti koja je sve do današnjih dana bila na nivou trgovačke odavno već prevladane u svijetu al.produkcije.
Samo neovisno od toga TLM-a uporno nastavlja i dalje svoj nepromišljeni tehničko-tehnološki razvoj. Naime godine 1977 puštena je u rad tvornica al.ambalaže u Blatu na Cetini,
«OMIAL» Omiš. Suosnivač te produkcije bio je TLM-a. Kako opet ni toj tvrtki nisu cvale proizvodne ruže-zbog loše kvalitete tanke trake iz TLM-a odlučilo se 1984 god da se ide u još jednu modernizaciju valjaonica. Nabavljena je ljevna traka i automatizirana hladnovaljačka postrojenja za proizvodnju tanke trake i foliju-sve kao za potrebe «Omiala» i sličnih tvrtki na tržištu. Metaforički rečeno-obukli smo frak ( automatizirana valj.postrojenja)
a na nogama ostavili gumaše-(stari toplo valjački stan ) uzrok svim našim proizvodnim nevoljama.
Sve te zablude bile su financijski pokrivene dobro sklopljenim poslom s DDR-m, još tamo davnih sedamdesetih godina. Pravo govoreći ,novaca je bilo na pretek, te stoga nije nitko ozbiljno postavljao pitanja kvalitete, produktivnosti, zauzeće kapaciteta, troškova-
Kad su ponovno stečeni uvjeti za nova ulaganja prevladalo je ono samoupravno» sad smo mi na redu» i tako je TLM-a prije domovinskog rata 1988 god ušla u modernizaciju elektrolize s 80 miliona dolara, čiju produkciju nije mogla pretvoriti u novu kvalitetu poluproizvoda u konfuznim i zaostalim prerađivačkim kapacitetima.
Upitati se čemu sada o tome ,značilo bi po meni odustati od traženja stvarnog uzroka krize..Jer ponašanja ljudi u proizvodnoj sadašnjosti TLM-a ne može biti ništa drugo nego rezultat prošlosti Odnosno bolje kazano ,ova kriza došla je iz onog jučer.
Naime, taj godinama prisutan neekonomski odnos čelnih ljudi tvrtke prema tehnološkom razvoju pa time i proizvodnji imao je nevjerojatne reperkusije kako na odnose u proizvodnji
(poštivanje podjele rada, stimulacija i odgovornost hijerarhije ) tako i na razvoj stručnog duha i stvaralaštva. Tehničko-tehnološke nemogućnosti održavanja kvalitete proizvoda tražile su od odlučivanja da se snalazi, da na licu mjesta u pogonima preusmjeravan međufaznu proizvodnju, što je automatski isključilo uvažavanje postavljenih planova i prognoza.
Taj pragmatični duh poslovanja i vođenja proizvodnje prelijevao se na kompletno vođenje tvrtke ,pogotovo na komercijalu. Upravo zbog toga tvrtka je ostala bez racionalnog planiranja, bez istinskog uvida u troškove, pa time i bez poslovnih efekata. Paralelno toj i tako organiziranoj proizvodnji –postavljene su stručne službe po uzoru na razvijeni svijet u kojima su stručnjaci većinom boravili bez smisla i svrhe-čak je i organizaciono postavljena znanstvena institucija Al-Centar. Da je sve upravo tako kako objašnjavam potvrđuje ekspertiza HEP-a iz 1995 god. Riječ je o tehnološko-ekonomskoj studiji o stvarnim mogućnostima TLM-a. Znanstvenici koji su studiju radili, pravo govoreći nisu ništa znali o al -produkciji. Stoga oni izrađuju nju na temelju najprimitivnijeg oblika procjenjivanja stvarnosti-intervjujem . U toj studiji primjerice stoji da je kapacitet V-22 max. 22000 tona.
A na što to ukazuje ako ne da je znanstvena institucija Al-Centar bila najobičnija farsa jer se ni kapaciteti postrojenja nisu znali. To su po meni nepobitna fakta .
Kako je tako nešto bilo moguće, to su sasvim druga pitanja na koja nema smisla sada gubiti vrijeme. Jedino što bi trebalo naglasiti jeste činjenica da čovjek po prirodi samog odlučivanja bez pritiska vanjskog svijeta ( u poslovanju je to tržište ) ,bez istinskih briga o materijalnim dobrima koja su mu povjerena, pa time i bez osjećaja odgovornosti za ono što čini, ne upotrebljava svoje najjače oruđe što mu ga je priroda dala a to je razum. U tom slučaju druge snage a ne razum vladaju čovjekom.
Nije sporno da je tržište tamo gdje ono funkcionira jedini pravi istinski sudac svakom unutarnjem odlučivanju u tvrtkama. Još prije trideset godina u Renoultu su smatrali da konkurencija Citroena i Volkswagena kontrolira njihovo poslovanje tisuću puta bolje i rigoroznie nego tutorstvo nekog ministarstva. U slučaju TLM-a to je konkurentska tvrtka «IMPOL» Slovenija.,čije su tržišne ambicije ogromne na prostoru Balkana. Naime oni sve činu da zauzmu poslovni prostor kojeg je prije domovinskog rata imala TLM-a. na Balkanu Zbog kvalitetnog quvarto toplo valjačkog stana u «Sevojnu» Srbija već su ušli u vlasničke odnose u toj tvrtki. Trenutno uhodavaju novi program proizvodnje tankih traka i folija.
Na što nas njihove ambicije upućuju ?
Prvo, da se Slovenija kao država nije odrekla vlastite al. produkcije, jer su vlasnički odnosi u toj tvrtki postavljeni –država 34 %,ljubljanska banka 33% i mali dioničari 33%.
Drugo-da je TLM-a ovim ulaganjima –automatiziranjem V-22,novo ugrađenim toplo valjačkim stanom V-24 i modernizacijom ljevaonice elektrolize-naglo postigla tehničko-tehnološku prednost nad «Impolom» u toj valj. produkciji , koju je sad potrebno kapitalizirati na tržištu.
Valjaonički sustav TLM-a ima danas kompletno automatizirana valjačka postrojenja u svim fazama produkcije i to sa karakteristikama za najmanje 30% boljim od «Impola» u pogledu produktivnosti, što automatski smanjuje troškove po toni proizvoda i čini sustav konkurentniji.
Istina da bi se kapitalizirala navedena prednost potrebno je puno toga unutar TLM-a obaviti. Prije svega treba odvojiti usluge i finalizaciju od poslovne nadležnosti temeljnih produkcija, što ga nužno nameće racionalizam modernog vođenja tvrtke tome je vrlo jednostavna logika-« ako se kao stručnjak razumiješ u valjaoničku produkciju ,ne možeš istovremeno da si upućen u tehnološke zakonitosti tokarenja, zavarivanja, šamotiranja i održavanja trafostanica itd.»A to je do sada u sferi odlučivanja sve bilo ispremiješano u jednoj odgovornoj osobi «.
Nije sporno da taj proces odvajanja usluga traži ne samo vrijeme nego i novac. U tom pogledu treba stalno imati na umu činjenicu da se TLM-a nalazi u veoma oskudnom industrijskom okruženju ,te da će zbog toga taj proces odvajanja usluga potrajati duže nego u sličnim tvrtkama na Zapadu. Velika je sreća što se na iskustvu pružanja usluga Elektrolizi poslovno i prostornu u blizini TLM-a smjestila tvrtka «Montmontaža» koja može poprilično navedenih usluga primiti na sebe. To stvarno ohrabruje.
Isto tako , na umu treba stalno imati činjenicu da se takav preustroj tvrtke ne može odvijati bez financijske stabilnosti, bez uobičajenog ritma reprodukcije, bez kvalitetnog i razumnog dugogodišnjeg plana. Imali smisla da zaposleni žive i rade pod pritiskom neizvjesne egzistencije a ujedno da budu posebno angažirani kako bi izvlačili tvrtku iz gubitaka. To jednostavno ne ide jedno s drugim.
Upravo zbog svega toga nameće se misao da se u taj proces promjena ne može ići sve dok se postojeći sustav odlučivanja ne racionalizira i poslovno tvrtka ne vodi na takav način da se stvarno zna koliko koji tehnološki sustav i podsustav doprinaša odnosno odmaže cjelini. Tko će primjerice ući u sustav presaonice a da pri tome nema uvida u isporuku el.energija koja je pod nadležnošću valjaonice. Taj koncept upravljanja kad je sve bilo pod jednom kapom napušten je u Europi još tamo davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Za pretpostaviti je da se današnji moderni menađeri u al,industriji Europe ne bi uopće snašli u ovako postavljenom sustavu.-a mi ih želimo kao strateške partnere.
Isto tako mora se imati na umu da taj proces racionalizacije poslovanja mora sa istim rizikom pratiti i neka banka-jer u protivno pretvaramo veliki industrijski sustav u rizičnu poduzetničku tvrtku-koja može po logici poduzetništva propasti što se i događalo ovih godina. To stvarno nema smisla kao i ovo financijska potpora državne administracije u kojoj se ne zna što se radi i kamo to ide. Na to nas upozoravaju događaji oko željezare Sisak i Split.
U svemu tome opet moramo biti svjesni da veliki industrijski giganti, sa ovoliko tehnoloških sustava i podsustava i njihovim veoma različitim proizvodnim mogućnostima kao i nužnim faznim povezanostima ne mogu ići u stečaj a ni u zaustavljanja proizvodnje ili pak spuštanja na minimalne količine, jer se time stvaraju još veći gubici. Za 10000 tona kao i za 100000 tona godišnje proizvodnje koriste se svi postojeći materijalni i ljudski resursi. I ne samo to nego ako povećavamo proizvodnju a ne uspijemo proći prag ekonomičnosti gubitak se nužno povećava. Malo neobično ali istinito. Razlog je veoma jednostavan-povećavanje proizvodnje traži nužni dodatak cirkulacionog otpatka što je trošak koji se može nadoknaditi tek sa ponavljanjem ciklusa i to u više godina. Pogotovo je to upitno kod povećavanja proizvodnje na stari način upravljanja koji ne može i da hoće priječi taj prag ekonomičnosti pa se onda nakon takvih pokušaja stvari vračaju na početak.,te su stoga gubici neizbježni.
Da bi sve gore navedeno realno procijenili u kakvom je stanju i što nam je u buduće činiti nužno je okrenuti se tehnološkim svjetskim pokazateljima . Oni su najmjerodavniji suci u pogledu procjena ovakvih industrijskih sustava.
Primjerice za valjaonički sustav sa ovakvom strukturom postrojenja i uređaja i lepezom mogućih proizvoda –a taj sustav nosi na sebi preko 80% proizvodnih aktivnosti TLM-a, glavni tehnološki pokazatelj produktivnosti je 100-200 tona po zaposlenom ,dok se trošak kreće za nižu fazu proizvodnje-trake, limovi oko 250 EU a za višu fazu do 500 EU(tanke trake i folije).
U konkurentskoj tvrtki «Impolu» Slovenija službeno radi samo 900 ljudi ( ljevaonica, presaonica ,valjaonica) i imaju oko 80000tona godišnje proizvodnje ali isto tako imaju 38 uslužnih tvrtki koje većinom koriste prostor za svoje djelovanje unutar tvrtke. Kad se sve to zbroji opet se dođe do preko 1600 zaposlenih ako ne i više. Suština je dakle u tome da se produktivnost mjeri sa direktno zaposlenim u tehnološkom sustavu a troškom po toni ekonomičnost sustava. Ako stvarima oko procjene tehnoloških sustava TLM-a tako priđemo dobijmo sljedeću sliku :
VALJAONICE :
Ugradnjom toplovaljačkog stana taj tehnološki sustav naglo je skočio na mogući nivo svjetske produktivnosti od 29,62 tone po radniku na 100 i više tona ili preko 80000tona godišnje proizvodnje. Prema informacijama kojim raspolažem taj tehnološki sustav je sada tehnički opremljen bolje od mnogih u našem okruženju ,dakle od onih u Italiji,Sloveniji,Mađarskoj,Austriji,Rumunjskoj,Grčkoj,Srbiji,Turskoj.
Nije sporno da se u sustav nastavi ulagati kako bi proširio lepezu svojih proizvoda i time omogućio poslovanju veću dobit. To je ono ekonomski-nije bitno koliko proizvodimo nego kako da proizvedemo željenu količinu uz najnižu cijenu radi ostvarivanja veće dobiti.
PRESAONICA:
U taj tehnološki sustav nije se ništa ulagalo od 1976 god. I ne samo to nego je sustav od max. 9000 tona koju je već ostvarivao spao na 6700 tona što iznosi 18,78 tona po radniku.
To je ništa manje nego pet puta od produktivnosti konkurencije, a o kvaliteti i lepezi proizvoda nema smisla ni razgovarati. Bez novih ulaganja ,taj sustav nema budućnosti i ogroman je trošak cjelokupnom sustavu.
STARE LJEVAONICE:
Ugradnjom novog toplo valjačkog stana i modernizacijom ljevaonice elektrolize taj sustav što se tiče lijevanja blokova otišao je u nepovrat. Nije više dakle potreban. Kako nije razriješena budućnost Presaonice –latentno postoji potreba za lijevanje trupaca..u njemu .Stoga o tome treba konačno donijeti odluku.
ELEKTROLIZA :
To je tehnološki sustav koji je na početku domovinskog rata raketiranjem zaustavljen i više nije pokrenut. O njemu se javno mnogo govorilo u proteklom razdoblju, kako « za « tako i «protiv,» bez da su se te dileme konačno razjasnile.
Kao prvo nameće se ekološko pitanje u smislu da li je to zagađivač ili pak nije. U javnosti je stvoren stav da je ,što po meni ne odgovara istini. Naima bivša elektroliza je imala ugrađen tehnički sustav kojim su se hvatale sitne kapljice zasićene fluorovom kiselinom . Samo taj sustav nije efikasno i kvalitetno održavan-te se na kraju zaključilo da je najbolje da sve ide u atmosferu. I tako je više spontano nego nekom odlukom Uprave stvoren zagađivač. Nakon raketiranja sustav je proglašen glavnim krivcem a ne ljudi koji su rukovodili tim sustavom. Ista stvar bi se bila dogodila sa održavanjem elektrolitskim peći .Naime zbog lošeg rukovođenja, pala bi bila produktivnost elektrolize da se taj posao obnavljanja pećiju nije ponudio «Montmontaži» Zagreb.
Drugo puno važnije pitanje je pitanje tehnološke povezanosti sa prerađivačkim kapacitetima.
U tom pogledu došlo je do velikih promjena kako na tržištu tako i u tehničko-tehnološkim mogućnostima proizvodnje primarnog aluminija.
Uvođenjem kontrole i automatizacije nad tim procesom proizvodnje, pogotovo nad ljevačkim postupkom, osigurana je kontinuirana kvaliteta, proizvoda-blokova, trupaca i poluga. To je omogućilo mnogim elektrolizama da samostalno posluju na tržištu, što potvrđuje i elektroliza Mostar.
Dakle isključilo se ono što je u poslovnom lancu bilo do tada .kad su u pitanju ljevački proizvodi na tržištu kupujem mačka u vreći.
Sa druge strane prerađivački kapaciteti i njihova iskoristivost ovisi o robi koju proizvode za tržište-te koliko pri tome nužno moraju upotrebljavati visokokvalitetan primarni aluminij kao sirovinu. Pojavom ogromne količine niskokvalitetnog primarnog aluminija iz Rusije na svjetskom tržištu-omogućio je mnogim prerađivačima da na temelju toga kalkuliraju. Na što nam to ukazuje ako ne da se i dalje može u prerađivačkim pogonima TLM-a bez vlastite elektrolize. Primjerice «Impol» se snadbjeva sa oko 30% primarnog aluminija iz elektrolize Kidričevo» dok ostalu količinu nabavlja u Trstu. Naša dobra suradnja sa elektrolizom «Mostar» već na tako nešto ukazuje.
Ipak i pored toga i dalje ostaje pitanje oko interesa izgradnje vlastite elektrolize ?
Treba zapravo iznaći odgovor na pitanje što se dobiva ponovnom izgradnjom ELEKTROLIZE ?
Prije svega za samu elektrolizu imamo prilično povoljne uvjete, blizinu prerađivačkih kapaciteta i ogromno iskustvo ljudi što je jedan od najbitnijih faktora. Još nešto o čemu se itekako mora voditi računa Elektroliza svojim djelovanjem pozitivno ekonomski utječe na dva velika tehnološka sustava u državi. na prerađivačke kapacitete, jer se u tehnološkom lancu na kojeg imaš utjecaj lakše usklađuju normativi, i distribuciju el.energije koja se održava efikasnije i sa manje troškova , jer ima jednog konstantnog potrošača.
Istina to je oko 10% veća potrošnja el.energije u državi. Samo o tome treba konačno vlada donijeti odluku i time prekinuti ova javna trabunjanja za i protiv elektrolize a time ujedno skinuti uteg troškova koje TLM-a vuče za ideju nove elektrolize od samog raketiranja do danas.
TOFAL:
Radi se o jednom od mlađih proizvodnih tehnoloških sustava koji spadaju u višu fazu produkcije i zadiru u područje finalizacije. Izgrađen 1984 god. U njega se isto tako do dana današnjeg ,dakle preko dvadeset godina ništa nije uložilo. Najviše, upravo zbog toga je zaostao i nije više konkurentan na tržištu. Takvi sustavi nisu više pod nadležnosti prerađivačkih sustava te stoga za njega treba tražiti posebno rješenje. Produktivnost tog sustava je također veoma mala 21,22 tone po radniku.
ELEMES:
Riječ je o potpunoj zaostaloj organizacionoj koncepciji takvih djelatnosti. To je mješavina poluindustrijske produkcije( eloksaža, priprema materijala za gradilište ) čiste zanatska
(gradilište) i stručno-znanstvene logistike (konstrukcija, projektiranje i razvoj sistema )koje po logici poslovanja ne mogu biti organizaciono zajedno. Upravo zbog toga takva koncepcija nije imala budućnosti i prije domovinskog rata. Rješenje treba tražiti za neke od tih djelatnosti direktno na tržištu a za druge u izgradnji posebnog sustava poslovanja preko neke banke koja bi financiski pratila pojedine djelatnosti i razvoj istih.,na temelju potreba tržišta. Tako bar rade razvijeniji.
AMBALAŽA :
Tehnološki uslužni proizvodni sustav o kojem se koliko je meni poznato nije nikada vodilo dovoljno računa . Dolaskom ing. Marija Morića ,taj sustav je od čisto zanatske radionice preobražen u poluindustrijsku produkciju, ne sa nekim velikim ulaganjima nego samo razumnim i logičnim preraspodjelom smještaja strojeva i uređaja proizašloj iz postavljanja sustava izrade ambalaže. Neosporno je da taj sustav spada u područje usluga. Samo kako ja to shvaćam ,sustav se ne treba kompletno otuđiti privatizacijom kako je to u nekoliko navrata nagovještavano. Potrebno je dio po dio tih potreba tražiti kod različitih proizvođaća i tako vršiti zamjenu potreba sve do konačnog gašenja sustava.
Postoje još dva tehnološka sustava koja su proizvodno i uslužno pomiješani i koju mogu istog momenta napustiti sustav. Riječ je o sustavu proizvodnje Alu-stolarije i bivšem «Promalu»
ODRŽAVANJE :
Radi se o veoma kompleksnom tehnološkom sustavu sastavljenom od mnogo podsustava koji istina mogu samostalno djelovati ,jer su klasične uslužne zanatske djelatnosti. Riječ je o sustavima održavanja ,trafostanica, mjernih uređaja, AKU-kolica, vaga, dizalica, telefonskih uređaja, kao i uslugama tokarenja, zavarivanja, kovanja, Elektro instalacija itd.
Neosporno je da razvijeni al.sustavi danas u svijetu navedene usluge većinom uzimaju na tržištu i da im to itekako smanjuje ukupne troškove. Jednostavno rečeno tim tvrtkama nije moguće danas konkurirati ako ti usluge nisu izvan sustava. To su činjenice. Samo ipak treba imati na umu da je Z.Njemačkoj trebalo preko deset godina kako bi to odvajanje usluga obavila. Dakle u tom pogledu isto tako ne može se ad-hoc ništa riješiti.
SKLADIŠTE GOTOVE ROBE :
To je tehnološki sustav za otpremu gotove robe.On je direktno vezan za ritam proizvodnje .Racionalizacije proizvodnih sustava nužno će proizvesti i racionalizaciju tog sustava. Primjerice, prelaz na tjedno planiranje i ostvarivanje tjedne proizvodnje ,što je nužnost, proizvest će i tjednu opremu robe a time i smanjenja troškova tog sustava. Pošto se radi o tehnološkom sustavu koji je dio proizvodnje njegova sudbina direktno je vezana za te sustave.
SKLADIŠTE REPROMATERIJALA :
Prije svega radi se o sustavu koji je proizvodna nužnost. On se može racionalizirati uvođenjem u prostor TLM-a direktnog isporučioca ili pak vezivanjem istog takvim ugovorom da nam repromaterijal bude na raspolaganju prema potrebi. Primjer «FUX-a» koji je uz repromaterijale za podmazivanje preuzeo na sebe brigu cijele djelatnosti podmazivanja dobar je putokaz što bi trebalo raditi na racionalizaciji tog sustava.
SKLADIŠTE REZERVNIH DJELOVA :
Taj sustav priča je za sebe. Ulaskom u EU rješavamo se mnogih dilema kojima smo do sada bili opterećeni u pogledu rezervnih dijelova. Jednostavno rečeno moći će se skočiti do TRSTA;BEČA;MUNCHENA ako nam nešto pod hitno zatreba. U tome vidim budućnost racionalizacije tog sustava.
VATROGASCI,ČUVARI I PREHRANA :
Sustavi koji istog momenta mogu i trebaju izaći iz sustava TLM-a Primjerice –radnice na valjačkim stanovima naših konkurenata obučeni su kao vatrogasci u slučaju potrebe. Normalno je da za tu aktivnost imaju određenu nadoknadu ,ali je trošak za tu sigurnosnu djelatnost puno,puno manji.
ADMINISTRATIVNE I STRUČNE SLUŽBE :
Od ukupno zaposlenih 33% su direktni izvršioci na strojevima,34% onih koji su logistika proizvodnji a 33% pripadaju administraciji. Naravno da to treba izmijeniti u korist proizvodnog rada . Činovnika jednostavno rečeno nasmije biti više od 7 %.
Eto tako po meni stvari stoje oko tehnoloških sustava i podsustava u TLM-a.
Svjestan sam da nije sve precizno zahvaćeno ali nisam ni imao tu namjeru. Želja mi je bila da se shvati tehnološka isprepletenost i što je u tome nužno poslovno povezano a što je samostalno.,te da se na temelju toga pokreću određene aktivnosti kako racionalizacije tako i privatizacije sustava.
Što se već sada može zaključiti ?
Osim valjaoničkog tehnološkog sustava svi ostali može se reći su proizvodni i tehnološki invalidi te stoga nesposobni da se samostalno održe na tržištu. Tako kao oko toga kao stvari stoje.
Ako se pak uzme u obzir činjenica da uz valjaonice nužno ide ljevaonica Elektrolize,sustav ambalaže,održavanja,skladišta i mnoge administrativne i stručne službe i da je presaonici kao temeljnoj al.produkciji potrebno samo deset miliona eura da bi investicijom također prebrodila postojeće stanje, i ako je to preko 80% od postojećeg sustava a jeste,onda TLM-a ima budućnost. Naravno ako se za preostale tehnološke sustave pronađe rješenje izvan TLM-
Samo prije nego se bilo što misli poduzeti potrebno je precizno razmotriti scenarije koji su se svih ovih godina pretvorbe i privatizacije provlačili kroz javnost u ime spasenja TLM-a.
Dominirajući scenarij proizašao je iz onih koji su unutar TLM-a preuzeli na sebe brigu o tom sustavu. Riječ je o konceptu obmane koja se temelji na pretpostavci da oni poviše njih kao članovi NO-a ili Vlade ipak ne znaju dovoljno o al.produkciji a socijalna stabilnost osigurava njihove političke pozicije. Izuzetak toj praksi bili su bivši članovi NO-a TLM-a Ž.Mikulandra i M.Arnautović koji su na temelju poznavanja stvarne situacije smatrali da je bolje prodati TLM-a i za jednu kunu nego da ide tim putem. A taj put pravo govoreći vodi ka smanjenju komercijalnog poslovanja,gubljenju kupaca i totalnom slabljenju financijske moći Tvrtke.
Ipak i pored evidentnih slabosti ta koncepcija socijalne sigurnosti zaposlenih ima još uvijek svoje protagoniste kako među stručnjacima TLM-a tako i među šibenskim političarima.
Interesantno je pitanje na čemu se temelji taj i takav stav,pogotovo što je riječ o akademski obrazovanim građanima. Riječ je o birokratskoj logici ,koju je u svoje vrijeme uočio poznati njemački filozof Schopenhauer čije misli slobodno interpretiram « DA JE SVATKO OD NAS STRUČNO NADLEŽAN I SAVRŠEN SUDAC , POGOTOVO KAD STVARI PROĐU, DA TOČNO RAZLIKUJE ISTINSKO ZNANJE OD FORMALNOG I DA VOLI IZNAD SVEGA STRUČNOST A OD NESTRUČNOSTI DA ZAZIRE ,SVE JE TO SVATKO OD STRUČNJAKA UKOLIKO SE NE ISTRAŽUJE NJEGOVO VLASTITO DJELOVANJE , VEĆ DJELOVANJE DRUGIH A ON IMA SAMO DA ODOBRAVA ILI NE ODOBRAVA , DOK TERET IZVOĐENJA SNOSE TUĐA LEĐA. PREMA TOME SVATKO OD STRUČNJAKA MOŽE KAO ISPOVJEDNIK DA POTPUNO ZAUZME MJESTO STRUČNOG BOGA ( ČELNOG ČOVJEKA )-«
Većina čelnih ljudi TLM-a bilu su do sada najobičniji ispovjednici. Uvođenjem višestranačke demokracije bez temeljnog principa kontrole čelnih ljudi otvoreno je pitanje zadovoljavanja potreba takvih ljudi. Pošto je koncepcija utabanim stazama do sada uspijevala sasvim normalno je ponašanje takvih kreatura
. Uostalom ,zar TLM-a nije jedna od rijetkih tvrtki u Hrvatskoj koja je sve ove godine neizvjesnosti bila socijalno stabilna. Zaposlenici su jednostavno rečeno imali redovno primanja i pored ogromnih gubitaka tvrtke.
Drugi scenarij koji se u određenim trenutcima također provlačio kroz javnost ali bez konkretnih poteza je izašao iz ideje privatizacije koja se temelji na pronalaženju strateškog partnera. Tom konceptu jalova i birokratizirana svijet čelnih ljudi u Upravi i NO-u tvrtke, već godinama drži fige u džepu-što je sasvim normalno jer je izvan njihovih interesa.
Ipak treba konačno saznati o čemu se tu uistinu radi i zašto ta ideja nema konkretnost već preko desetak godina. ?
Prije svega tu ideju o strateškom partneru podržava politička elita na vlasti. Oni su pak uvjereni da će se time riješiti brige oko TLM-a. I kad čovjek pogleda stvarno ozbiljan strateški partner, s kapitalom novčanim i tržišnim bez problema od postojećih tehnoloških sustava može napraviti svoje proizvodne satelite. Pa ako i ne bi sve uzeo –bolje tako nego da sve propadne. Tako oko toga po meni stvari stoje.
Samo nažalost i ta koncepcija stoji na veoma klimavim nogama.
Činjenica da mnoge troškovni,pravni,organizacioni,tehnološki i informativni preduvjeti na kojima se jedino i može temeljiti ozbiljna nagodba nisu do sada napravljeni. Dokaz tome je nastavak angažiranja strane konzultantske tvrtke US-Aidom sa zadatkom da upravo obavi navedene poslove. Stoga se i nameće pitanje tko će ozbiljan ući u te i takve odnose.
Pranje novca preko takvih neosmišljenih koncepcija transformiranja što se pojavljuje već je poznat kao i ovaj izlazak anonimnih i nerazvijenih industrijskih sustava poljskih i ruskih na zapadno tržište preko naših tvrtki. Slučaj Sisak a sad navodno i grupe «Ketig» prema TLM-a to potvrđuju.
Treći scenarij temeljio se na ideji transformiranja TLM-a u modernu tvrtku vlastitim snagama,koji je imao svoje pobornike u stručnim timovima koji su uspješno realizirali dosta konplesne programe i investicije u valjaonicama.
Samo ta ideja da bi postala realno moguća mora imati ne samo potporu Vlade i NO-a tvrtke nego prije svega znalačku UPRAVU. Riječ je o planskom preustroju tvrtke u kojem bi bilo precizno za duže razdoblje postavljeno,što i na koji način raditi sa svakim pojedinačnim tehnološkim sustavom a za tako nešto potrebna je višegodišnja financijska potpora u ovom slučaju države kao vlasnika TLM-a-
Glavni cilj takvih aktivnosti je vlastitim snagama i pameću čime raspolaže TLM-a postaviti tvrtku na zdrave racionalističke noge. Preduvjet tom procesu je uspješno pokretanje proizvodnje u valjaonicama do nivoa svjetske produktivnosti. Što je realno moguće.
Naravno ,da je navedeni stav u suprotnostima sa prethodnima-jer čovjek se može jednostavno upitati:» kako sad vlastitim snagama a prije je iznesen stav da se radi o bijedi stručnog duha «
Ipak ta stvar je više nago jasna !
Mnogi stručnjaci u TLM-a osposobljeni su da na svom području rada efikasno djeluju,što je potencijalna snaga sustava. S druge strane ,malo je onih koji mogu koristiti i usmjeravati te snage ka postavljenim ciljevima i u tome je glavna poteškoća.
Mi u TLM-a zbog birokratskog shvaćanja menadžerstva nismo nikada tržili sposobne ljude i istinske menadžere. I ne samo to nego su političari uglavnom na te vodeće pozicije stavljali svoje poslušnike.
Kako izaći na kraj s tim tendencijama ,upravo je pitanje na kojeg treba iznaći odgovor ,protivno ne znam što će se u sljedećem razdoblju dogoditi s TLM-a.
Istina,politička akcija ima jednu slobodu koju bio trebalo danas iskoristiti. Naime ako se procjeni da postoje uvjeti za istinske promjene unutar TLM-a ona može skrenuti tok sudbine,budeći uspavane snage i organizirajući sposobnost onih spremnih da pomognu,bili oni stručnjaci,političari,sindikalisti ili žurnalisti. Praktično to bi značilo isključivanje stranačke podijeljenosti koje danas vlada u pogledu stavova o TLM-a. Da bi se shvatio domašaj jedne takve akcije,potrebno je precizno ocijeniti snage otpora koje joj se suprotstavljaju. To je po meni suština današnjih poteškoća TLM-a.
Slobodan dip.ing. Mačukat
|