Racionalan odnos onih koji odlučuju i koji svojim odlukama i javnim nastupima utječu na tokove zbilje pretvara nosioce vlasništva u istinske brigaoce društva.Tamo gdje tog i takvog odnosa prema materijalnoj proizvodnji nema-što je evidentni slučaj s nama-sasvim normalno je da vlada proizvoljnost,koja najčešće vlasnika goni u snalaženje u bahatu balkansku privatnost. Te stvari su jasne kao dan.
Upravo zbog toga nepotrebno je zazirati od vlasništva ma kakvo ono bilo,pa čak i onog povijesno preuranjenog samoupravnog. Jer bit poteškoća i problema Lijepe naše bila je i ostala ,birokratizirana i jalova državna administracija i vlast koja tome ne želi ili ne zna stati na kraj.
Zar nije izvan svake pameti tjerati socijalno ugroženog radnika da kupuje vlastito vlasništvo, i to još s «visokoumnim»obrazloženjem kako će jedino tako postati svjestan svog bijednog položaja. A bijeda nije nikada nikog ni u čemu poučila, naprotiv ,u bijedi čovjek iz dana u dan postaje sve tuplji.
Ali ,što ćeš, duh manipulacije, paragrafa, naredbi, dopunskih zakonskih uredbi ,nažalost još uvijek vlada ovim hrvatskim prostorima. Dakle, ništa novo na našoj političkoj sceni. Malograđanski politički romantizam Lijepe naše opet se po tko zna koji put u novijoj povijesti naivno nasukao ,ovaj put na cincarskoj osvajačkoj politici beogradske čaršije koja je neizbježno završila u otvorenom fašizmu protiv svih balkanskih naroda.
Stoga se i nameće pitanje kad će se u nas konačno početi javno o ljudima, stvarima,
Interesima, mogućnostima, o našoj Hrvatskoj i njezinim građanima ozbiljno i s poštovanjem razgovarati. Kada će se konačno hrvatski znanstvenik baviti znanošću, političar istinskim razvojem društva, sindikalni vođa radničkom bijedom.
Zar stvarno nije više dosta ovoga javnog poluznanstvenog kokodakanja. Ako mnoge stvari treba izgraditi ,a treba, jer ništa od toga što želimo ne može samo od sebe stići, ni tržište, ni poduzetništvo ,ni demokracija, onda bi ovaj duhovni lumperaj trebalo oštro prekinuti. Poznato je na primjer, da nema zdravog i efikasnog poduzetništva bez racionalne i jeftine industrijske proizvodnje –poluproizvoda-bez adekvatnih komunikacijskih veza ( autoputeva, željeznice, brodskog prometa ). A da ne govorimo o tome kako je besmisleno o tome razgovarati, kad je moguće svaku općinsku šušu koja odlučuje, podmititi s dva –tri kila svježe janjetine.
Stoga prestanimo više javno trabunjati o poduzetništvu, o tržištu,o gospodarstvu ,menađerima, o tome kako treba stvari dati u ruke stručnjacima, dakle o općim stvarima, budimo konkretni.
Uostalom u ovo stanje smo upali upravo zbog toga što nismo mogli proizvoditi zdravu gospodarsku i znanstvenu pamet. Za razvoj znanstvenog sloja koji je ,neosporno, lokomotiva napretka ,treba uz strogu primjenu ekonomskih i političkih
principa ,kako vremena tako i puno puno konkretnosti. Jer završiti fakultet, doktorirati, magistrirati bez adekvatne prakse ,praktično ne znači ništa. To je u svojoj biti duhovno onaniranje. Takvim duhom ,shvatimo konačno, ne možemo u racionalnu i principjelnu budućnost, u otvoreni i osmišljeni sukob interesa.
Istina, to se ne može poreći ,imamo mi ponekog našeg Supeka, ali daleko ,daleko više naših Šošića i Đodana i njima sličnih. Takvi su kako jučer tako i danas u većini i dominiraju javnom scenom. Bolje kazano ,mi smo pod okupacijom toga i takvog skorojevičanskog duha. Duha koji više nesvjesno nego svjesno, jer se u mnoge stvari ne razumije ili ih ne zna, služi i omogućuje administraciji i vlasti da mirno hrču nad gomilom svojih birokratskih besmisli.
U Vodicama 12 .veljače 1992 god.
Slobodan dip. ing .Mačukat.
Post je objavljen 11.03.2006. u 15:40 sati.