Svako ponavljanje ima otupljujuće djelovanje, a imaju ga i njegovi većinom ništavni sadržaji, zbog čega promjena dolazi kao osvježenje. Samo, nažalost ,promjenom vlasti radi osavježenja, kako vidimo, ( 2000 i 2004 god ) nije se postiglo ništa ili pak jako malo. To je zbog toga što se ništa ne može činiti pa tako ni mijenjati ako za to nema prikladnih uvjeta. Koliko je samo puta u povijesti veliki moment izostao zbog jalove generacije i obrnuto, koliko puta su snažne generacije i pojedinci ustuknuli pred nesazrelim okolnostima. Dakle, za istinsku promjenu potrebno je nešto više nego što su naša ljudska htjenja.
Suštinsko pitanje današnjice ,dakle, nije u tome tko je na vlasti i koliko koja stranka ima zastupnika u Saboru, kako nam se to pojavno nameće, nego prije svega u tome kome su ti zastupnici i ta vlast odgovorni, pogotovo za svoje nerazumne postupke i aktivnosti .Uzmimo samo ovo trgovanje sa vječničkim mandatima ,koje se odvija bez odgovornosti i posljedica za njezine aktere.U pitanju je duhovna snaga hrvatske javnosti i politička zrelost njezinih građana, da preko ustoličenih demokratskih institucija konačno preuzmu odgovornost za sve tokove života na ovim prostorima. Ta se zrelost ne izražava samo izborom zastupnika , nego prije svega intenzivnim unutarstranačkim životom, protesnim mitinzima, istinskom slobodom medija, peticijama,odnosno javnim otporom svakoj gluposti. Dakle, šutnja, iščekivanja ,prepuštanja čelnicima, ne vodi praktično nikamo i nije nikakva demokracija, nego naprotiv čisto ali višestranačko jednoumlje, koje nas je i do sada povijesno pratilo.
Uostalom, sva ova previranja u nama i oko nas, nisu ništa drugo nego upravi ti povijesni zahtjevi da se napusti dosadašnje tlo plemenske svijesti gospodara i sluge u kojoj smo stoljećima bivstvovali, a koju je socijalistička birokracija ideološkim metodama predivno upregla u kolo svojih interesa, i da se prijeđe na više ,radikalnije oblike ukupne proizvodnje života, a time dođe i do tako priželjkivanih osobnih sloboda , koje iz toga nužno proistječu.
Radi se dakle, o potrebi proizašloj iz svijeta zbilje, da se stvori viši oblik društvene svijesti prikladne gospodarskim i duhovnim mogućnostima građana Lijepe naše. Svijesti kojom bi se omogućilo da i u Hrvatskoj pobjedi pamet nad malograđanskom glupošću, princip nad partikularnim interesom, rad nad neradom i pravda nad ovom lažljivom nacional-birokratskom pravednošću. Ti se ciljevi mogu ostvarivati jedino razvojem istinske nama Hrvatima svojstvene demokracije. Jer jedino ona može biti sigurna granitna stijena od koje će se prije nego stupe na javnu scenu razbijati valovi ljudskog partikularizma, egoizma ,netolerancije i isključivosti.
Znači, samo na otvorenoj sceni, bez unaprijed pripremljenih stavova i zaključaka ,bez robovanja ikakvim klišejima stare svijesti gospodara i sluge, s namjerama zahvaćenim duhom promjene ,moguće je skočiti u novo. Bolje kazano, veliki povijesni trenutak za Hrvatsku je tu ,samo je pitanje je li i sposobna generacija ,pogotovo visokoumnika da ga prirede zbilji.
Upravo zbog toga je danas veoma značajno ne dopuštati da nas zavaravaju magle političkih prividnosti u pogledu bilo kakvih integracija prije unutarnjeg sređivanja Hrvatske države.
To su ona nepromišljena raspoloženja, ona oduševljenja iz kojih kad se smire ne ostaje ništa za praktičnu upotrebu. Novi ljudi na vlasti najčešće su protagonisti takvih dekorativnih klima. Oni će kao učiniti sve što oni prije njih nisu htjeli ni mogli. Budući da sve unaprijed znaju što im je činiti –primjerice ministar Primorac-oni su u biti izvan budućnosti. Jer budućnost lišena iznenađenja novog koje se uzdiže, neprava je i predstavlja ili prošlost ili iluziju . U takvoj nepravoj budućnosti ,čekaju redovite spavaonice ,čeka nočas, sređivanje koje se ujutro ponavlja. Stoga se sve što je novo i osjeća kao pritisak ,kao čežnja izmiješana s bolom ,istim onakvim kao u žene pri rađanju i spasenju kad to ostvari.
Zbog toga je veliki Hegel kazao» Ništa se novog nije stvorilo bez strasti i bola «
Prevedeno na našu hrvatsku političku i gospodarsku stvarnost praktično to znači ,da se demokratska Hrvatska neće i ne može ostvarivati bez istinske angažiranosti njezinih najboljih umova ,bez političke strasti oporbenih stranaka ,bez istinske angažiranosti većine njenih građana. Ovo što smo do sada imali ,bila je samo po meni imitacija ili bolje kazano demokratska krinka ispod koje se igra kolo stranačkih partikularnih interesa, a to budimo uvjereni nema i ne može imati budućnosti.
U Vodicama 3.veljače 2006 god Mačukat dip. ing. Slobodan
Post je objavljen 05.01.2005. u 20:41 sati.