FENOMEN BUNARA !
Vodice leže na ušću jedne male podzemne rijeke, čiji mirni i tiho razliveni tokovi već tisućama godina između dva sloja obalnog mramora neprestano uviru u more. Taj podzemni dodir mora i vode, ta mješavina slanog i pitkog, hladnog i toplog uvjetovana plimom osekom, rijedak je fenomen prirode. U bezbrojnim bunarima koji se protežu uz samu obalu mora nalazi se svjedočanstvo toga fenomena kao i ljudske upornosti i volje za opstankom na tom krševitom tlu. Bunar smješten uz samu obalu malog porta, pun vode koja se preljeva u more kao da još uvijek nestrpljivo očekuje svoje galije i žedne galijote. Radi se o kamenoj čaši uronjenoj do samog ruba u moru, što je jedinstven slučaj na Mediteranu. Ona je povezana kamenim kanalima s glavnim bunarom smještenim ispred crkve, odnosno na maloj poljanici nazvanoj Rudina. To je zapravo mjesto gdje je i počela izgradnja naselja i po čemu je grad i dobio svoje ime.
Stoga i po tome neshvatljivo je ponašanje Poglavarstva i samog gradonačelnika Vodica prema tom fenomenu. Jer postavljanjem umjetne krune nad stoljetnim bunarskim otvorom ,po meni je veći vandalizam od onog rušilačkog koji je taj simbol nastanka Vodica uklonio. Naime, ovo što je sada nasađeno nad otvorom nema nikakve veze s prošlošću, a estetski i urbano, ne samo što se ne uklapa u prostor nego je totalni promašaj, ruglo ljudskom duhu.
Slobodan dip.ing. Mačukat
KAMENA ČAŠA !
Sjedimo na ušću jedne male podzemne rijeke ,čiji mirni i tiho razliveni tokovi ,između dva sloja obalnog mramora,već tisućama godina neprestano uviru u more.
Taj nježni podzemni dodir mora i vode koja život znači,ta zanosna mješavina slanog i pitkog,toplog i hladnog ,uvjetovana plimom i osekom,rijedak je fenomen prirode.
U bezbrojnim bunarima koji se protežu uz samu obalu mora,nalazi se svjedočanstvo kako tog fenomena tako i ljudske upornosti i volje za opstankom na ovom oskudnom,stoljećima opasnom ali prelijepom krševitom tlu.
Bunar udaljen pedesetak metara od nas ,pun vode koja se preljeva u more,kao da još uvijek nestrpljivo očekuje svoje GALIJE i žedne galijote.Ta kamena čaša uronjena do samog svog ruba u more,povezana kamenim kanalom sa glavnim bunarom smještenim na maloj poljanici ispred Crkve-nazvanoj Rudina,mjesto gdje je i započela izgradnja naselja i po kojem je grad i dobio ime-Voda na hrvatskom znači AKVA-rijetkost je na Mediteranu. Ona je nijemi svjedok burne i teške prošlosti ali i dostojanstva i stalne čežnje čovjekove za sigurnijim,boljim i ljepšim životom na ušću male podzemne nevidljive rijeke.
Ponedjeljak 4.08.1997 god-tamburaši s « HANGARA» na piću u kafiću «ĐIR»
Slobodan Mačukat
MOM STRICU !
Posljednji Molaga traulike,karoce i kara otišao je. S njim kao da je otišao najljepši dio mog djetinjstva.
Ipak i nije –jer prodiru iz mene predivna sjećanja tog razdoblja. Ćutim mirise dovarena sočiva,ulja i teplega kruva. Vrtu se slike ljetnih jutara,vidim kartil grozja i smokava i na stolu čikare vruće žitove kave.
Što da kažem o proljećima onim kad se povazdan kopalo a navečer jelo iz zajedničke činije iz koje je pušilo dok smo srkali. Danas kad me pitaju zašto tako vruća jela jedem , kao neznam,tako mi je najslađe ,jer kako da im objasnim da pritom čujem tvoj topli glas « Bepa,Bepa,a,a,a « A on je za nas djecu
bio znak da si došao i da će uskoro večera. A «ili» smo iz iste činije,smijali se plakali i radovali tvom svakom povratku iz poja. Tako dragi moj striče ode s tobom i one škure što smo ih kao dica skidali i po moru se na njima plaskali,ode takač i Ivica u njemu,ode sivac ,kar,karoca,babina mazga,motika ,šmur i vriča nepokupljenog gnoja. Sve to kao da je tobom u nepovrat otišlo.
Ipak,mirisi i siječanja iz djetinstva,kameni zidovi,bunja,masline,sve je još tu i tvoje i Bepine suze,nervoza a i ljepota. Kao da se ništa nije zbilo,otakali smo Sivca,idemo kao u ona stara vremena. Samo ti spavaj,svi smo ovdje, Marko,Joso,Šime,Ante ,Petar. Bit će i dalje tvojih MOLAGOVIH. Slobodan!
Šibenik 9 .01.2003 god.
Zašto Vodice još uvijek nemaju obilježja gradske sredine !
PREVLADAVA SIROMAŠTVO LJUDSKOG DUHA
Moje pismo pod naslovom «FENOMEN BUNARA»izazvalo je mnoge nedoumice u glavama mojih sugrađana. Jedni,istina,sve to odobravaju,ali ipak formalno. Oni zapravo temelje svoje stavove na sječanjima,što praktično znači da se nova slika bunara ne poklapa s onom ,koju oni nose u svojim dušama.Stoga je njima svaka kritika dobro došla. Drugi ,opet,isto tako nepromišljeno,vrše potpunu negaciju mog javnog izražavanja u smislu,što on filozofira,a stvari su više nego jasne. Mi smo vis a vis mnogih prije nas na vlasti imali hrabrosti postaviti novu krunu nad stoljetnim otvorom. Kako su moje namjere bile sasvim drukčije od tih odraza,osječam se obveznim prema vodičkoj javnosti te stvari oko glavnog bunara malo šire razjasniti.
Kao prvo,stojim na stajalištu da se u postojećim uvjetima ne može vratiti autohtonost ambijenta u kojem je bio smješten stari porušeni bunar. A bez tog i takvog ambijenta svaka restauracija bunarskog objekta,po meni,biva čisti promašaj. Naime,danas lijevo od otvora bunara,gledano s mora,nalazi se novi stambeni objekt,koji bi u slučaju restauracije trebalo do temelja srušiti. Taj objekt ne samo što se ne uklapa u prostor,nego je ukupno gledajući urbana sramota i smetnja bilo kakvoj obnovi tog prostora. Samo su bahatost i bijeda ljudskog duha mogli u tom ambijentu projektirati,financirati i dati dopuštenje za izgradnju takvog objekta. Ako je to tako ,a jeste,onda ideja autohtonosti i obnove,koja jedino može zadovoljiti naša sjećanja otpada kao realno moguće rješenje. Ta činjenica nameće potrebu da se problematici obnove temeljnog simbola grada pristupi na drugi način,nego što je ono ishitreno postavljanje dobro zanatski obrađene krune,ali bez duše.
O čemu se zapravo radi ?
Kad se tako značajnom objektu ,simbolu nastanka grada,ne može vratiti izvornost,a već je odavno ispao iz svoje temeljne funkcije,onda takav objekt pri svojoj obnovi traži prije svega estetsku formu uklopljenu u prostor. Riječ je ,dakle ,o spomeniku. A takva građa traži da se zadovolje određeni estetski,urbani,arhitetonski i povijesni kriteriji. Jedan od suštinskih kriterija za ovakav slučaj jeste povijesna geneza nastanka,razvoja i održavanja tako značajnog objekta kroz minula stoljeća. Na temelju tako utvrđenih povijesnih činjenica,koje siguran sam leže u arhivama Šibenika,Zadra,Venecije i Beča,izgrađuje se stav,educira javnost i na kraju definira zahtjev na temelju čega se raspisuje javni natječaj za idejno rješenje čitavog spomeničkog kompleksa,u što spada i rušenje,restauiranje ili pak ,fasadna izmjena i onog nakaradnog stambenog objekta.Budući da je sve to ne samo zanemareno i do kraja obezvređeno,onda postojeće postavljanje krune nisam mogao drukčije nazvati nego ruglom ljudskom duhu.
Da,ali što se drugo moglo napraviti,govore mi zagovornici»urbanog»rješavanja u hodu. Pa ,na primjer,kruna bunara sa spomeničkim obilježjem može imati na sebi reljefne slike iz prošlosti,može biti okružena siđom,može unutar tog kompleksa biti postavljen kip žene zasukanih rukava kako grabi vodu itd. Ali,o tome nešto više nekom drugom prigodom,sad je važno zaključiti da je ovo još jedno od urbanih gluposti,čime je graditeljstvo Vodica obilježeno od svog nastanka,a posebno u novijoj povijesti. Ujedno to je i potvrda političkog primitivizma i njegove bahatosti prema javnim prostorima i prema javnosti. Takvim shvaćanjima urbanizma,arhitekture,estetike i politike,s tim primitivnim odnosom prema staroj jezgri,trgovima,pločnicima,spomenicima,fasadama,ne možemo izgraditi istinski grad cviječa,Opatiju srednjeg Jadrana,pa time ni postati istinski građani.
Slobodan Mačukat…..
|