luki2.blog.hr
subota, 12.06.2021.
Zatvaranje 20. FEKP-a
Na Savskoj 160, un Vintage Industrial Baru, sinoć (jer je sada tri sata ujutro!) održalo se zatvaranje 20. Festivala kratkih priča. Večeras je gošća bila Lydia Davis, prevoditeljica i kratkopričašica. Oglasila se preko Zoom platforme, i bilo je zanimljivo pratiti voditelje festivala uživo, a nju preko ogromnog, filmskog platna...:)))) Prije toga sam: 1. popila jednu malu pivu. 2. srela prijateljicu i preoditeljicu za slovački, Maju - koja se nedavno vratila iz mjesečne rezidencije, u kojoj je boravila u Slovačkoj. Bilo je genijalno, jer da smo se istinski dogovorile - ne bi smo se sigurno uspjele uskladiti.Pročitajte, molim, jednu kratku Lydinu priču....Goldie u meni opet maše repom :(((( https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=1140788589430437&id=210901922419113 Malo fotografija:     I za kraj priče: ona. Bez obzira na to pisala li priču od jedne rečenice ili joj je priuštila čitavih nekoliko stranica, ono što piše Lydia Davis - uvijek je ubojito. Proslavljena autorica, domaćoj publici poznata kao dobitnicanagrade Man Booker International i drugih važnih književnih nagrada, silnom pripovjedačkom vještinom grabi momente iz svakodnevice i od njih kroji autentičnu sliku svog doživljaja svijeta, katkad bolnu, uvijek iskričavu. O njezinim nevjerojatnim, iščašenim pripovjednim mikro-svjetovima i još iščašenijem svijetu u kojemu ih piše, s Lydiom Davis razgovarali su Luiza Bouharoua i Roman Simić. Mala napomena, jer mislim da je to važno i za njeno stvaralaštvo: Lydia je bila u braku sa Paulom Austerom, također izvrsnim autorom tzv. Newyorške trilogije, npr. Imaju jednoga sina. Ona se udala po drugi put, za Alana Cotu, a on nije stupio u novi brak nakon razvoda. Dakle, vratimo se na pitanja koje je Luiza postavila autorici tijekom večeri. Izuzetno je zanimljivo bilo da su razgovarale o jeziku i koliko je jezik važan, pogotovo u kratkoj formi kakvu piše Lydia. Važan ne samo u obliku gramatike, nego u smislu što se jezikom želi postići i može li on adekvatno izraziti sva naša osjećanja i nedoumice...Doslovno, filozofija jezika. Lydia je pričala kako je trenutno u dva književna kluba, jedan ozbiljniji, dugi malo manje - u kojem je smisao više druženje, ne kao u prvom, u kojem se ozbiljno raspravlja o pročitanim knjigama. Također, zapamtila sam dobro uzore, koje je Lydia istakla da su utjecali na nju: Kafka, Proust (dakle, nešto najdalje od kratke forme, kakovu ona piše!). Proust, sa predivnim, opisnim, dugačkim rečenicama versus kratko, odsjecno i jasno, ponekad bolno pisanje Lydie...Jedino u čemu se ne bih složila, jer je Lýdia i prevoditeljica s francuskog jezika, i rekla je da je njoj puno jednostavnije prevoditi, nego pisati nešto svoje. Kod mene nije tako. Osjećam puno veću odgovornost kad prevodim, nego kada pišem nešto svoje. I poruka: ne treba uvijek čitati samo suvremenike, nego treba posegnuti ponekad i za klasicima. I za kraj smo dobili, kako je i red, čašu za alkohol  |
