Andrea Divić i Pavao Pavličić. Danas sam bila na divnom razgovoru s autorom, na Trešnjevci. Naime, u Kulturnom centru Trešnjevka održao se razgovor s autorom, a to je bio Pavao Pavličić. Pavle je autor Zagreba i Trešnjevke, pa je izbor baš njega za sugovornika potpuno opravdan.
Julijana Matanović i moja kolegica po struci, divna, mlada i pametna Andrea Divić postavljali su Pavlu različita pitanja, od njegove prve knjige "Lađa od vode", koja je nedavno doživjela reizdanje do toga kakvi su planovi za budućnost.
Inače, Pavao Pavličić je napisao 101 knjigu do sada! Možete li zamisliti koliko je to truda i pisanja?! Inače, Pavao Pavličić je bio jedan od mojih profesora na komparativnoj književnosti. I dođem ja čovjeku na ispit. Svjetska književnost. Trebali smo pročitati ravno 30 knjiga za taj kolegiji. I ja, kao štreber (što i jesam) žalim se mami da moram pročitati trideset knjiga. "Ali ne moraš svih trideset..." "Moooram..." - plačem ja....:)))) I tako ja zaista pročitam sve te knjige, napisala o svakoj sve što je trebalo, svako djelo posebno obradila. I stižem s bilježnicama na ispit. Nosim ih u velikoj vrećici. Počne ispit, i trebam pokazati bilješke. Vadim jednu bilježnicu. O.k. Vadim drugu bilježnicu. O.k. Vadim treću bilježnicu. Sada Pavao diže obrve. I tako valjda do sedme. "A što da Vas pitam?! Dajte index!" I tako sam dobila peticu iz najtežeg ispita na godini!:)))))
Upitala sma danas, jer je Pavao pričao o piscima - pripravnicima, a to bi bili oni koji prolaze razne tečajeve kreativnog pisanja, želeći da se i sami jednoga dana bave pisanjem. Pitala sam vjeruje li da se pisanje zaista uči, ili treba imati i ono "još nešto", talent, sposobnost - da bi se pisalo.....Odgovorio je da su škole kreativnog pisanja stigle do nas iz Amerike, kao pomodnost, te da se u Americi dosita može dogoditi da tijekom cijelog školovanja ne čuješ za neke klasične autore, jer je tamo školovanje segmentalno usmjereno, te biraš ono što te zanima. To znači ako si matematičar ili informatičar, nikada ne moraš izabrati neki kolegiji koji je vezan za pisanje, literaturu, književnost. Pa svoje znanje nadograđuju putem škola kreativnog pisanja. Također, smatra da to kod nas ipak nije slučaj, te da se susret sa knjigom događa puno češće već od malena, pa baš i nema potrebe za takvom vrstom škole. I naravno - ono "još nešto" mora postojati uz želju za pisanjem. Ono nešto, onaj neki "začin" koji te odvoji od prosjeka i učini Tvoje pisanje boljim i kvalitetnjim. Uživala sam u ovakvom razgovoru. I događao se konačno uživo, uz obavezne maske za publiku.
Eto, još nekoliko fotografija s događanja. Andrea Divić, Pavao Pavličić, Julijana Matanović
|