LOTOS
25.04.2006., utorak
Mesa Selimovic
|
Ne volis da budes na smetnji, ne volis da te ko krivo pogleda,ne volis da ti iko ruznu rijec kaze. Kako onda mislis da zivis. Dusa moze cesto da odrzi tijelo, ali tijelo dusu nikad; ona posrce i gubi se sama. Ako bismo otpatili svaciju nesrcu, sta bi bilo od nas? Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao. -Sta bi ti savjetovao covjeku kome zelis dobro? -Da se svojim misljenjem ne izdvaja medju ljudima s kojima zivi. Zato sto ce se onemoguciti prije nego sto ista ucini. -Drugi moj savjet covjeku kome zelim dobro bio bi: ne govori uvijek ono sto mislis. ...sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covijek ne smije predati. Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teskoce nesavladive. Ali kad se otkines od sebe neodlucnog, kad pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun prijetnji. Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece... A zato je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda cudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i smo na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas a mi smo i na tome zahvalni. Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. Cetrdest mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covijek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savijest kad se javi. Niko nikom ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko moze covjek sam sebi. Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo sto je proslo. Nije vazno sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo. Ko oprosti on je najveci. Lijepo je osjecanje ponosa, brani nas od kajanja. Nekad i sad to su dva covjeka. Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz,onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao srecne. Lako ce se sporazumijeti dva covjeka koji misle. Kud vojska prodje trava ne nice, ali nicu djeca. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objasnjavati ni traziti joj razlog. Od pamtivjeka sinovi su nerazumniji od oceva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srecom, sinovi postanu razumni cim postanu ocevi. Nemojte nikad reci da ste sreli najglupljeg covjeka; uvjek se moze desiti da ga neko pretekne! Sve ce proci. Ali kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tom da sve prodje? Pretvorio sam se u covjeka koji moli, a to je posljednje bice na zemlji. Ispod toga nema nista. Zaustavice te na svakom koraku, ogadice ti svaki pokusaj, ponudice ti bezbroj dokaza da je najbolje cutati, mirovati, gledati iz prikrajka. Ono sto nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. ...nije tesko kad biju, tesko je kad cekas. Gledas i cekas, pa boli unaprijed. Boli i poslije, ali je to lakse. Covjek je nepopravljiv, i najcesce laze sam sebi. Muz koji zeli sebi dobro, poslusace ono sto mu zena kaze. Svakome ce priznati pravo da me prevari, osim prijatelju. Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo. |
24.04.2006., ponedjeljak
Nedelja
|
Hiljade i hiljade godina Ne bi bilo dovoljno Da se opise Kratki sekund vjecnosti U kome si me ti poljubila U kome sam te ja poljubio Jednoga zimskoga praskozorja U parku Monsuri u Parizu U Parizu Na zemlji Na zemlji koja je zvijezda. J. Prevert |
23.04.2006., nedjelja
Staro vino
|
Narandza na stolu Tvoja haljina na podu A ti u mojoj postelji Blagi poklon trenutaka Svjezina noci Toplota moga zivota. J. Prévert |
22.04.2006., subota
Zagrljaj
|
Sto sapcu tvoje oci brzim pticama s dalekih obala? Nevidljiva u djetelini na tvojim usnama treperi vecer zvjezdana. Pitas me zasto rukom pokazujem na zapad. Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici prikrivam tjeskobu golog cvijeta. Ti me tjesis osmjehom sto bljesteci baca tamnozelenu sjenku na ostavljeno jezero. Vecer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijecu nad nama zamisljeno. Dan se blagim zalima produzuje u nepoznato. Vesna Parun |
21.04.2006., petak
nema me ;))
nestala sam ;))  istopila sam se kao sladoled na suncu! otkopavam piramidu... |
20.04.2006., četvrtak
PIRAMIDA SUNCA UGLEDALA PRVO SVIJETLO DANA
|
Evo da vam stavim jedan link da pogledate pa mi recite vase misljenje-hvala. Novo u Bosni i Hercegovini Dali vjerujete da postoji piramida u Visokom? Zar je moguce da se promjeni istorija evrope novim otkricem ili su samo zablude? PIRAMIDA SUNCA U BOSNI |
19.04.2006., srijeda
RIJECI NA MJESECINI
|
Uzimam ove rijeci sa tanjura, iz sobe, sa setnji, pogleda u Dravu,obicnog svakodnevnog razmisljanja, razgovora u sobi, prelazaka ceste, voznje u tramvajem, izmisljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi, uzimam ih i nudim u predvecerje, zauvijek, po kisi, na suncu,u jesen i hladnoj samoci. Donosim ti i ovaj put na elektronskom papiru sebe, da me mozes takvog dodirivati i milovati pogledom, ili ugsiti i sjesti u auto i jednostavno otici, mozda i zaspati u svijetlu mojih slova, prebrisati ih i potraziti na karti zvjezdanih snova i prelistati u sjecanjima svih nasih susreta. Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruze, ostavio ih u tvojoj ruci i usnama potekao, ispod krosnji hrasta zagrlio, glasom unio, volio bih sve to i jos vise, nebeske oci da to vide i da mirisom jesenje kise umiju nasa lica, volio bih, ali istjecem ustrajalim vremenom i krivnom cekanja. Ne mogu se od bezbrojni naleta boli povuci u rijeci i ne smijem u beskrajnoj tisini pomisliti kako si daleko, jer ne zelim osjecajima prepustiti da mi nedostajes, moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina sto dolaze, ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir, izvuci srce i prestati kucati, dok me ponovo ne dotaknes. Moram i hocu, priznajem ovako sam izlozen promjenama, pomalo izgubljena razuma i podredjen svjetovnim nazorima, neprihvacen i sutljiv i samo s jednim razlogom disem, istina, onako kako osjecam ne mogu, vec s naporom i ako se sirim svim horizontima beskrajne maste, u meni ravnica jos uvijek smiruje nemirne brazde. Idem, jer ti ces sa svakom rijeci sada malo sjesti , pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmisljati, zasutjeti i pokazati osmijeh, zapaliti cigaretu, izvuci se iz tjeskobnog polozaja usamljenosti, izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noci, da u njoj zajedno samnom osjetis, smirenje mjesecine. Zal Kopp |
18.04.2006., utorak
NOCAS VODIMO LJUBAV
|
Nocas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi. Sirimo po nama mjesecinu i zvijezde, njihov se odsjaj sladi uzdasima nasih tijela. Mila drzim te za struk i pratim toplinom pokreta, ulazim i topim se u tvojim bedrima, a moje usne preuzimaju tvoje grudi i jezikom maze nabrekle bradavice. Nocas vodimo ljubav, ti podamnom i ja na tebi. Ispod nasih tijela vri noc i putanjom milovanja uspavljuje pijev ptica. Svaki prst utiskujem kozom i cutim mekocu, a prepone mi medju tvojim gore, pa me zanose i poput rijeke tecem. Uzimas me snagom mora. Nocas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe. Uskovitlani zrak pomice zidove, sve smo blizi zori koja otkucajima stize. Pomijesani sa suncokretima osjecamo kako se ritam u nama ne smiruje, postaje zesci i oslobadja strasti nasim stomacima. Jutrom nam lijeze ravnica u dlanove. Zal Kopp |
17.04.2006., ponedjeljak
UZIVAM U TEBI LJUBAVNICE
|
Sve sam svoje pjesme za tebe napisao i mislim sa rijecima pred tebe iznio, sve ispjevao potaknut tvojim pokretima, a dodire utkao u zgrljaje, da svaku noc zaronjen u zjenice tvog milog oka, sve bogastvo pred tvoju dusu stavim, jer u ljubavi moras stalno snivati. Tvojim se tijelom razlijezem uzdasima i kao dijete veselo trcim bijelim proplancima, s toplim poljupcima smirujem strasti, a na vrhovima prekrasnih visoravni sapucem i milujem oblake tvojih pogleda, pa se u suton spustam vrelinom divlje mjesecine i odmaram na prekrasnim poljima zadovoljstva. Uzivam u tebi ljubavnice, jer dok me uznosis beskrajno i strasno, odvajam se dio po dio i rastopljen u kapima, utjecem u tvoju toplu njeznost gdje izrastam u muskarca kojeg tako volis, i osnazen milinom tvoje ljepote pronalazim usce kojim bujas kao zena koju volim. Zal Kopp |
16.04.2006., nedjelja
ZANOS SAMOCE
|
Svaku vecer ispruzenim dlanovima teces i znam da gubim mir jer te nema. Po mojim omiljenim mislima naslanjas grudi i ja ih predivne nemirno sluzim, ceznem i uzdisem. Kad ugledam svoja ramena kako sama leze i sjetim se tvoje kose na uzglavlju, pocinjem vristati u sebi, okrenem se zidu i u sjeni grubog glasa opsujem. Vrtim se i uzdahe u grlu stezem, a moja muskost kipi i neda mi mira, ludim i osjecam se poklopljen od noci. Duguju mi vrijeme ispirku za tvoje izmisljeno tijelo i neka mi vise ne zavarava samocu, dobro znam sto su sokovi koji tobom teku, njihove slasti u meni itekako gore i izvori me stalno u preponama ljube. Dok u tisini stenjem, otvaras se sjenom i po zidu cjelim likom pleses, a u meni tvoja koza na pokrete mirise. Prilazis i pogledom me oko struka hvatas i ja u tebi svom snagom zadrhtim, tad se i noc oblije nasim zanosom, a u sobi, kao da se vrijeme u snove mijenja jer te imam vise nego na pocetku veceri. Zal Kopp |
15.04.2006., subota
ODJECI U MENI
|
Na sljeme tvojih grudi lijezem i prostirem uzdahe i dok se podamnom siris s mirisom dunje dahces. Uvlacim se u tebe vrelim podnozjem stomaka i pokretom u zraku dotok svojih strasti smirujem. Saplicem se o svaki tvoj dodir i groznicavo zudim, mislima te diram, a tijelom vatru tobom sirim. Plesom zene istovremeno me mamis i mazis i odijek u meni uzimas i skapima znoja slazes. Ljubis mi usne i jezikom sa njih okus slasti skidas, kicmom prelazis s jedne na drugu stranu postelje. Osjecam kako ruke pretrcavaju moja bedra i pod njima obuhvacaju cvrstinu moga zanosa. Izvrsno se uklapamo u plodne njive i njihove brazde i kao da smo zaorani, osjecamo toplinu i vlaznost. Pucine i ravnice pod nama na vrhovima krosnji sume, bjelina svjezih snjegova dopire sa nasih mokri obraza. Velikim se okretima spajamo u bezbrojne zagrljaje i rastemo smirenom brzinom tek probudjenih latica. Zal Kopp |
14.04.2006., petak
UZALUD JE ODSUTNOST TVOJA
|
Uvijek, kad ostanem sam, mila, kroz nesanicu doleti plava ptica i tvoj osmjeh na postelju spusti. Uvijek kad sam sam, ljubavi moja, kad noc neizdrzivo boli, tvoj stidljivi obris cudesno procvijeta u noci, i krv tako glasno u meni provri da s okusom mjesecine tvoja mocna prisutnost zavede moje puste ruke i moji uzdasi u njima zajece. Toliko toga u njoj postoji, toliko tvoga mome bicu daje da je uzaludna odsutnost tvoja. Uzalud je i usamljenost moja, uzalud je mrak sto sjenama hara, jer kad se srce razmase tamom, uzalud je prisutnost njena. I kad nocu zaplacu zidovi, kad zavjese navuku tugu, ponasam se kao da si kraj mene, jer tvoja topla prozirnost kroz polusan miri moju dusu. Volim kad se svlacis u skrtoj tisini i kroz nebo ljubim tvoje njezno lice. Uzalud je tada ranjivost moja, nestaje pustos mojih sjetnih usana. Uzaludna je, jer tvoja je milost kao kriska mlade mjesecine zanosna Uvijek kad sam sam, ljubavi moja, u vremenu si moga sanjanja, i s njim cekam miris plave ptice, jer kad tvoj osmjeh pazljivo na moje grudi spusti, uzalud je odsutnost tvoja. Zal Kopp |
13.04.2006., četvrtak
STAKLENA ULICA
|
Svaku vecer staklenom ulicom prolazim i kao da nikad nisi otisla sakupljam te u krhotinama svojih misli i gledam, kako u kapima mjesecine izmedju drvoreda sjecanja plamtis. Hodam, tko rano, jutarnjim satima a ti me svojom sjenom pratis i ne remetimo njeznost krosnji, jer one poznaju mirisni sum pjesme i nase korake pamte kao svakodnevne, pamte i ne zamjeraju im prolaznost, ne placu, vec onako sjetno u kutu nasih zjenica, sute. Dobro dosla si, i ako im je tesko podjeliti tvoje osmjehe u pamcenju, za njih si uvijek dobro dosla, jer kad zavrsi dan ili zapocne noc, ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno, ne sjecam se vise, ali pamtim, kakao si vec jednom dolazila s nadom na obrazima niz staklenu ulicu i kako si kazaljke na satu zanemarivala, i onda, onda si u srcu, s tim tvojim glasom sto ga pamtim niz staklenu ulicu opet otisla, i po kozna koji put si, izmedju drvoreda sjecanja u kapima mjesecine ostala plamtiti. Zal Kopp |
12.04.2006., srijeda
a sada nesto drugo
|
Sredovjecna zena dobila srcani napad, i nasla se u klinickoj smrti. Tu se vidjela sa Bogom i upitala ga: "Jeli to kraj mog zivota?" Bog joj rece: "Ne, trebas zivjeti jos 42 godine, 11 mjeseci, i 27 dana." Poslije oporavka, zena se zadrzi jos neko vrijeme u bolnici, jer je trazila da joj urade ljepotnu operaciju i jos nekoliko kozmetickih zahvata. Kad ce vec prezivjeti toliko-neka bar prozivi kako treba. Na izlasku iz bolnice, zakoraci na ulicu i tu je udari sanitetsko vozilo u punoj brzini. Zena ostane na mjestu mrtva. Kad se opet srela s Bogom, ona ga upita: "Zasto si dozvolio da poginem kad si mi obecao, jos toliko vremena?" Bog je zagleda malo bolje, pa rece: "hebiga, nisam te prepoznao..." |
11.04.2006., utorak
TUZNA PJESMA
|
Nemoj otici, tu ostani samnom, i daj mi ruku da se moja zagrije, nek sve se vrati sto je prije bilo, pa makar da je davno pokopano. Makar je mracno, ti nepali luci, sve vidi tko je proplakao noci, nema zelja tko je vjecno, u samoci cekao, znajuc kako usud muci. Pred nama sad su samo krhotine. U srce moje gledaj: kako malo od svih je rijec med nama ostalo. Kajanje osta, sto nece da mine. Nemoj otici, negovori nista, nek tece dalje slijepih snova rijeka i nek u cunu nosi dva civjeka, A svejedno je gdje su pristanista. Alojz Gradnik |
10.04.2006., ponedjeljak
***
|
Evo vec danima se trudim da ne mislim na Tebe. I stalno se sve zavrsava samo na bijednim pokusajima da Te zaboravim. Pred ocima mi tvoj lik, onako njezan i mio,pogled strastven pun ceznje i zeljan mojih dodira. Ljudi kazu da jedino oci nikada ne lazu, samo duboko pogledaj u njih i vidjeces dusu covjekovu. A u tvojim ocima vidim sigurnost, tugu, pozudu i vidim sebe. Ne sjecam se da su me jos neke oci tako gledale kao tvoje. U tvojoj blizini osjecam nemir u tijelu. Kao da me neka sila vuce ka Tebi. Kada nisi pored mene tada me jedino misli o Tebi cine sretnom i ispunjenom. I dok mislim o tebi postojis samo Ti i praznina koja nam je sudjena. A onda osjetim kako mi tijelo podrhtava. To je samo pozuda i to ce proci. Tada pomislim, da ce se vec prvog jutra, jos dok se sunce bude radjalo sve rasprstati kao sitne cestice koje lete po sobi i prelamaju se na suncu. Da ce sva ta pozuda nestati u prvom jutru koje docekam sa Tobom. I da ce tada ova praznina koju osjetim kad nisi tu postati nepodnosljiv bol. Znas onaj koji kida dusu i ostavlja trag. Zato cu se polako povuci. Mozes me nazvati i kukavicom i izdajicom ali ja nemam snage da se borim protiv sebe. A ako ostanem moracu. Jer tebe ce pozuda proci a mene rane ne. |
09.04.2006., nedjelja
|
Samo bol i tuga u ovoj prokletoj proljetnoj noci, sama sam... Sama bez truna ljubavi i srece, izgubljena u vremenu koje pored mene prolazi brzinom vijetra... a ti, gdje trosis svoje dragocjeno vrijeme ? Znam...sa nekom koja nije vrijedna ni moga pomena i poslije, vracas se meni i trazis oprostaj, ali svati kasno je za nas, kasno ! Nisi znao da cijenis moju dobrotu i mislio si da cu biti dovoljno dobra da ti oprastam, ali svati da i ja imam dusu i srce koje si ranio...nisi znao da ga cijenis. Ne, nemoj da me molis, nestani iz mog zivota u ovoj prokleto hladnoj noci...isto kao sto si usao u moj zivot. Poslednje "ZBOGOM" izgovaram sa bolom u dusi, tesko da cu da izdrzim, ali nedam svoj ponos tebi, koji si sve unistio u meni... ...ne odlazim dignute glave bez imalo srama, jer ja nikad nikog nisam povrijedila kao sto si ti to ucinio, Zbogom gresnice! |
08.04.2006., subota
Prolazio sam jednom kroz jedan mnogoljudan grad
|
Prolazio sam jednom kroz jedan mnogoljudan grad i utiskivao u mozak, buducu upotrebu, prizore njegove, arhitekturu, obicaje, tradicije, pa ipak, od citavog tog grada sada se sjecam samo jedne zene koju slucajno sretoh tamo i koja me zadrza jer me je voljela; danima i nocima bili smo zajedno- sve drugo sam odavno vec zaboravio, kazem, sjecam se jedino te zene koja se strasno drzala mene, ponovo lutamo, volimo se, ponovo se rastajemo, ponovo me ona drzi za ruku, ne smijem da odem, vidim je tijesno uz sebe, usne su joj nijeme i treperave... Volt Vitmen |
07.04.2006., petak
***
|
JEDNOM KAD TI SUZA LICEM POTECE I KAD OSTANES SAM U NOCI, ZNACES KAKO JAKO BOLI I PECE KAD CEKAS ONOG KO NECE DOCI. JEDNOM KAD NAPUSTE TE DRAGI LJUDI I ONI KOJI SU TI BILI SVE MOZDA SE LJUBAV U TEBI PROBUDI I SJECANJE NA DANE PROTEKLE. ZELIS NEGDJE KRENUTI, ALI SE VRACAS JER NEMAS KUD NI SAM SEBE NE SHVATAS, SAD JE STIGAO BOZIJI SUD... SLIKE SE STAVLJAJU PRED TVOJIM OCIMA, SRCE TI U GRUDIMA ZEBE, TAKO JE BILO U TIM NOCIMA, KAD SAM CEKALA SAMO TEBE. KAD JEDNOM OSTANES SAM, A SRCE TAKO TUZNO ZABOLI TE, VJERUJ JA TO ZNAM SVE AL NEVRACAJ SE, NE TRAZI ME. NE MOGU VISE SA TOBOM, VREMENA SU PROSLA TA KUNEM TI SE PRED BOGOM DA SAM TE LUDO VOLJELA. ALI TI SI ODBACIO SRECU, ODBACIO SI SVE STO SAM TI DALA, KOLIKO SAM PUTA ZBOG TEBE PLAKALA. ZATO KAD DIVNI TRENUTCI NESTANU, KAD JEDNOM IZGUBIS SVE A SUZE PADATI NE PRESTANU NE ZOVI ME, NE TRAZI ME. TI SI BIO SRECA ZIVOTA MOG ISKRENO VOLJELA SAM TE NEK POMOGNE TI DRAGI BOG AL UTJEHU NE TRAZI OD MENE. NE TRAZI ME, NE ZOVI, KAD JEDNOM OSTANES SAM U NOCI KAD NESTANU SVI DIVNI SNOVI JA TI UTJEHU DATI NECU MOCI! |
06.04.2006., četvrtak
Ljubavna misao
|
Ja bih trenutak, u zeleni list uvio i takav biser, kao zavjet, poklonio Tebi. Onda mislju obgrlio Tvoje ime, a hod Tvoj, ostavio pored vremena. Na blagom vijetru, kosu Ti raspleo, pa uvio strucak osjecaja usred dodira. S mirisom jutra, ruku primio, puno njeznosti, u pogled Tvoj donio. Daleko od tuge i nemira saptao, izmedju bedara, sliku blazenstva upijao. Pod poljupcima, Tvoje snove uzimao i setao, po Tvojim slatkim odmoristima. Sve bih to, nebrojno puta ucinio, milovanjima i uzdasima potvrdjivao. Sasvim tiho, beskonacnost pokazivao i bogatim darovima nagradjivao. Neprimjeno, na daleka putovanja vodio, a svoju veliku ljubav, samo Tebi davao. Ja bih trenutak, u plavo nebo utkao i taj dragulj, na Tvoja njedra stavio. Priljubio Tvoju dusu, uz moju, pa s Tobom ispratio vrijeme i zapjevao. Bez ijedne rijeci, uz Tebe pristao, jer u TEBI, na sebe bih naisao. Zal Kopp |
05.04.2006., srijeda
*****
|
Budite preobrazeni preporodom svog uma, poruka je IGRA ZIVOTA, jer treba nauciti da zivot nije borba vec igra, igra davanja i primanja. Sve sto covijek kaze ili ucini, vrati mu se, ono sto dajete to cete dobiti. Ako daje ljubav, dobice ljubav, ako daje mrznju, mrznju ce i dobiti, a ako laze i njega ce lagati... Ona nas uci da je nasa sposobnost imaginacije od najveceg znacaja u igri zivota. Ono sto covijek zamislja, prije ili kasnije se ostvaruje. Ako smo sposobni da zamisljamo samo dobro, tada unosimo u svoj zivot svaku opravdanu zelju svoga srca, zdravlje, blagostanje, ljubav, prijatelje, najvise samostvarenje. Strah je covjekov jedini neprijatelj-i on je vijera u zlo, umjesto u dobro. Predmet igre zivota je da jasno vidimo sopstveno dobro i izbrisemo sve mentalne slike zla. Strah i sumnju moramo zamjeniti vijerom i ljubavlju. Hrabrost nosi u sebi genijalnost i magiju. Sve bolesti i nesrece poticu od narusavanja zakona ljubavi. Nas ego je jedan od glavnih neprijatelja kojeg treba prevazici, jer ova planeta pocinje da se inicira u ljubavi. Ljubav i dobra volja uklanja sve prepreke na nasem putu. Kada covijek moze da pozeli a da ne brine, sve zelje ce mu se ispuniti, jer covijeku je data moc da svoje nebo spusti na svoju zemlju, i to je cilj igre zivota. Moramo se drzati svoje vizije i traziti njeno ostvarenje kao da se vec ostvarila. Svako od nas moze promijeniti svoje stanje i zivotne okolnosti- dovoljno je samo dugorocno obratiti paznju na svoje misli, osjecanja, i ono sto govori... FLORENS SKOVEL SIN |
04.04.2006., utorak
Zasto?
|
Smedje oci Sve je tako prolazno. I ovaj tren koji je sad, bit ce proslost za sekundu. I ovaj dan...tako lijep...sutra ce biti tek prosli dan... neki utorak, malo bijel, malo suncan u zoru ovog proljeca. Prolazi stvarno svaki trenutak, svaka kap vode isparava na suncu i svaka dusa je sve blize nekoj svojoj konacnosti. Most daleke glazbe dolazi do mene, kroz staklene rijeci pokusavam se sjetiti rotacije nekih trenutaka medju nama, koji su prosli, a ostali su u sjecanju. Zasto je sve samo uvijek sjecanje? Prolaznost nezaustavljivo uzima svoje, i ako su drugi spremni tociti vodu u pijesak, nedajuci se da tako pune neko podzemno jezero... kao rezervoar za buduce susne dane. Za ovaj dan izmisljene su ove rijeci... kazu da znam kako u galaksiji postoji jos jedna dusa poput mene, koja je svjesna da nema podzemnog jezera, jer je sve...prolazno. |
03.04.2006., ponedjeljak
Veceras...
|
Oluje ponovo slamaju moje brodove. Na pucini mojih snova, more je ostavilo za uvijek trag...neizbrisiv. Na obali utapkane tvoje stope u pijesku kao bezvremeni podsjetnik, kao daleki san... Prelamaju se opet rijeci... Lome se po nama ne otkrivajuci na posljetku svoju pravu bit. Moje misli ostaju zarobljene u ovoj uvali, koju smo zajedno stvorili. Zajedno unistili... Ne nestajes...samo odlazis. Mislim na tebe kao u nekom krugu... Sve podsjeca na tebe i ako nebi smjelo. U svakoj kapi, u svakoj suzi...u svakom listu, dasku vjetra... pronalazim nesto tvoje. I ti ostajes samnom. I ako ti to nisam nikad dopustila. No tvoje rijeci ne ulijevaju sigurnost. Kazes mi hladno da izbrisem tvoj broj... Tvoje oci nisu nikad izgledale iskreno. Tvoja obecanja sad prohujase s vjetrom. Tvoje usne izgubile su okus. Sjecanje je minulo... U nekoj zaboravljenoj luci. U kojoj ja jos uvijek cekam. Cekam da me probudis iz ovog ruznog sna u kojem sve moje pripada nekom drugom... Topi se polagano sjecanje... |
02.04.2006., nedjelja
Znat ces
|
Znat ces da te nevolim i da te volim, jer zivjet je moguce na dva nacina, rijec je samo krilo tisine, a vatra cuva polovinu studeni. Volim te, da bih te poceo voljeti, da bih ponovo poceo beskraj, da te ne bih prestao voljeti nikada: zato te jos uvijek ne volim. Volim te i ne volim, kao da imam u svojim rukama kljuceve srece i nesigurnu sudbinu nesretnika. Moja ljubav ima dva zivota da bi te voljela... Zato te volim kada te ne volim i zato te volim kada te volim... P. Neruda |
01.04.2006., subota
Nas dvoje zaljubljenih
|
Nitko te nije primjetio, osim mene draga, i nitko se nije ustao, kada si prolazila pored stola. Sad kad drijemas u mom osmijehu, svi se cude, kako to da te nikad prije, nisu vidjali pod satorom mjesecine. Nitko nije osjetio tvoje sutnje u prigusenoj tami i zapitao se kako uspjevas, s koracima pticijeg pijeva, medju bezbrojnim plesacima, hodati po mutnoj vodi. Nisu slutili koliko licis andjelima i koliko u njima tvoje milosti ima. Oni ne razumiju pogled i ne zele tisinu, vec tudje ruke uzimaju kao svoje i s njima gase svijetla i guse mirise. A mirisi su osmijeh duse i svjetlo srca. Tvoji mirisi, to je zetva zlata u mojoj utrobi. I tuzno jecanje tvojih usana nisu culi a tvoje usne rastacu toplinu sunca. Rzumijem zasto ce cvijet bijelog jorgovan, na tvojim grudima njezno siri i znam, otkud med na tvojoj kozi! Zato te, dok usnula prinosis salicu kave ili u pokretu misli pozdravljas jutro, radosno ljubim svojim rukama. Nas dvoje uzivamo zaljubljeni, gledamo se i smijehom pratimo usne. Samo nas dvoje zaljubljenih znamo, kako je ljepo ujutro, saputati zagrljajima Zal Kopp |
