Uvijek, kad ostanem sam, mila,
kroz nesanicu doleti plava ptica
i tvoj osmjeh na postelju spusti.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
kad noc neizdrzivo boli,
tvoj stidljivi obris
cudesno procvijeta u noci,
i krv tako glasno u meni provri
da s okusom mjesecine
tvoja mocna prisutnost
zavede moje puste ruke
i moji uzdasi u njima zajece.
Toliko toga u njoj postoji,
toliko tvoga mome bicu daje
da je uzaludna odsutnost tvoja.
Uzalud je i usamljenost moja,
uzalud je mrak sto sjenama hara,
jer kad se srce razmase tamom,
uzalud je prisutnost njena.
I kad nocu zaplacu zidovi,
kad zavjese navuku tugu,
ponasam se kao da si kraj mene,
jer tvoja topla prozirnost
kroz polusan miri moju dusu.
Volim kad se svlacis u skrtoj tisini
i kroz nebo ljubim tvoje njezno lice.
Uzalud je tada ranjivost moja,
nestaje pustos mojih sjetnih usana.
Uzaludna je, jer tvoja je milost
kao kriska mlade mjesecine zanosna
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
u vremenu si moga sanjanja,
i s njim cekam miris plave ptice,
jer kad tvoj osmjeh
pazljivo na moje grudi spusti,
uzalud je odsutnost tvoja.
Zal Kopp
Post je objavljen 14.04.2006. u 22:53 sati.