Nemoj otici, tu ostani samnom,
i daj mi ruku da se moja zagrije,
nek sve se vrati sto je prije bilo,
pa makar da je davno pokopano.
Makar je mracno, ti nepali luci,
sve vidi tko je proplakao noci,
nema zelja tko je vjecno, u samoci
cekao, znajuc kako usud muci.
Pred nama sad su samo krhotine.
U srce moje gledaj: kako malo
od svih je rijec med nama ostalo.
Kajanje osta, sto nece da mine.
Nemoj otici, negovori nista,
nek tece dalje slijepih snova rijeka
i nek u cunu nosi dva civjeka,
A svejedno je gdje su pristanista.
Alojz Gradnik
Post je objavljen 11.04.2006. u 23:06 sati.