Nitko te nije primjetio,
osim mene draga,
i nitko se nije ustao,
kada si prolazila pored stola.
Sad kad drijemas u mom osmijehu,
svi se cude, kako to da te nikad prije,
nisu vidjali pod satorom mjesecine.
Nitko nije osjetio tvoje sutnje
u prigusenoj tami
i zapitao se kako uspjevas,
s koracima pticijeg pijeva,
medju bezbrojnim plesacima,
hodati po mutnoj vodi.
Nisu slutili koliko licis andjelima
i koliko u njima tvoje milosti ima.
Oni ne razumiju pogled i ne zele tisinu,
vec tudje ruke uzimaju kao svoje
i s njima gase svijetla i guse mirise.
A mirisi su osmijeh duse i svjetlo srca.
Tvoji mirisi,
to je zetva zlata u mojoj utrobi.
I tuzno jecanje tvojih usana nisu culi
a tvoje usne rastacu toplinu sunca.
Rzumijem zasto ce cvijet bijelog jorgovan,
na tvojim grudima njezno siri i znam,
otkud med na tvojoj kozi!
Zato te, dok usnula prinosis salicu kave
ili u pokretu misli pozdravljas jutro,
radosno ljubim svojim rukama.
Nas dvoje uzivamo zaljubljeni,
gledamo se i smijehom pratimo usne.
Samo nas dvoje zaljubljenih znamo,
kako je ljepo ujutro, saputati zagrljajima
Zal Kopp
Post je objavljen 01.04.2006. u 23:28 sati.