Svaku vecer staklenom ulicom prolazim
i kao da nikad nisi otisla
sakupljam te u krhotinama svojih misli
i gledam, kako u kapima mjesecine
izmedju drvoreda sjecanja plamtis.
Hodam, tko rano, jutarnjim satima
a ti me svojom sjenom pratis
i ne remetimo njeznost krosnji,
jer one poznaju mirisni sum pjesme
i nase korake pamte kao svakodnevne,
pamte i ne zamjeraju im prolaznost,
ne placu, vec onako sjetno
u kutu nasih zjenica, sute.
Dobro dosla si,
i ako im je tesko podjeliti tvoje
osmjehe u pamcenju,
za njih si uvijek dobro dosla,
jer kad zavrsi dan ili zapocne noc,
ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno,
ne sjecam se vise,
ali pamtim, kakao si vec jednom dolazila
s nadom na obrazima niz staklenu ulicu
i kako si kazaljke na satu zanemarivala,
i onda, onda si u srcu,
s tim tvojim glasom sto ga pamtim
niz staklenu ulicu opet otisla,
i po kozna koji put si,
izmedju drvoreda sjecanja
u kapima mjesecine ostala plamtiti.
Zal Kopp
Post je objavljen 13.04.2006. u 23:32 sati.