Oluje ponovo slamaju moje brodove.
Na pucini mojih snova, more je ostavilo za uvijek trag...neizbrisiv.
Na obali utapkane tvoje stope u pijesku kao bezvremeni podsjetnik,
kao daleki san... Prelamaju se opet rijeci...
Lome se po nama ne otkrivajuci na posljetku svoju pravu bit.
Moje misli ostaju zarobljene u ovoj uvali, koju smo zajedno stvorili.
Zajedno unistili... Ne nestajes...samo odlazis.
Mislim na tebe kao u nekom krugu...
Sve podsjeca na tebe i ako nebi smjelo.
U svakoj kapi, u svakoj suzi...u svakom listu, dasku vjetra...
pronalazim nesto tvoje. I ti ostajes samnom.
I ako ti to nisam nikad dopustila.
No tvoje rijeci ne ulijevaju sigurnost.
Kazes mi hladno da izbrisem tvoj broj...
Tvoje oci nisu nikad izgledale iskreno.
Tvoja obecanja sad prohujase s vjetrom.
Tvoje usne izgubile su okus.
Sjecanje je minulo... U nekoj zaboravljenoj luci.
U kojoj ja jos uvijek cekam.
Cekam da me probudis iz ovog ruznog sna u kojem sve moje
pripada nekom drugom...
Topi se polagano sjecanje...
Post je objavljen 03.04.2006. u 23:37 sati.