LOTOS
19.04.2006., srijeda
RIJECI NA MJESECINI
|
Uzimam ove rijeci sa tanjura, iz sobe, sa setnji, pogleda u Dravu,obicnog svakodnevnog razmisljanja, razgovora u sobi, prelazaka ceste, voznje u tramvajem, izmisljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi, uzimam ih i nudim u predvecerje, zauvijek, po kisi, na suncu,u jesen i hladnoj samoci. Donosim ti i ovaj put na elektronskom papiru sebe, da me mozes takvog dodirivati i milovati pogledom, ili ugsiti i sjesti u auto i jednostavno otici, mozda i zaspati u svijetlu mojih slova, prebrisati ih i potraziti na karti zvjezdanih snova i prelistati u sjecanjima svih nasih susreta. Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruze, ostavio ih u tvojoj ruci i usnama potekao, ispod krosnji hrasta zagrlio, glasom unio, volio bih sve to i jos vise, nebeske oci da to vide i da mirisom jesenje kise umiju nasa lica, volio bih, ali istjecem ustrajalim vremenom i krivnom cekanja. Ne mogu se od bezbrojni naleta boli povuci u rijeci i ne smijem u beskrajnoj tisini pomisliti kako si daleko, jer ne zelim osjecajima prepustiti da mi nedostajes, moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina sto dolaze, ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir, izvuci srce i prestati kucati, dok me ponovo ne dotaknes. Moram i hocu, priznajem ovako sam izlozen promjenama, pomalo izgubljena razuma i podredjen svjetovnim nazorima, neprihvacen i sutljiv i samo s jednim razlogom disem, istina, onako kako osjecam ne mogu, vec s naporom i ako se sirim svim horizontima beskrajne maste, u meni ravnica jos uvijek smiruje nemirne brazde. Idem, jer ti ces sa svakom rijeci sada malo sjesti , pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmisljati, zasutjeti i pokazati osmijeh, zapaliti cigaretu, izvuci se iz tjeskobnog polozaja usamljenosti, izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noci, da u njoj zajedno samnom osjetis, smirenje mjesecine. Zal Kopp |
