Evo vec danima se trudim da ne mislim na Tebe.
I stalno se sve zavrsava samo na bijednim pokusajima da Te zaboravim.
Pred ocima mi tvoj lik, onako njezan i mio,pogled strastven pun ceznje i
zeljan mojih dodira.
Ljudi kazu da jedino oci nikada ne lazu, samo duboko pogledaj u njih i
vidjeces dusu covjekovu.
A u tvojim ocima vidim sigurnost, tugu, pozudu i vidim sebe.
Ne sjecam se da su me jos neke oci tako gledale kao tvoje.
U tvojoj blizini osjecam nemir u tijelu. Kao da me neka sila vuce ka Tebi.
Kada nisi pored mene tada me jedino misli o Tebi cine sretnom i ispunjenom.
I dok mislim o tebi postojis samo Ti i praznina koja nam je sudjena.
A onda osjetim kako mi tijelo podrhtava. To je samo pozuda i to ce proci.
Tada pomislim, da ce se vec prvog jutra, jos dok se sunce bude radjalo
sve rasprstati kao sitne cestice koje lete po sobi i prelamaju se na suncu.
Da ce sva ta pozuda nestati u prvom jutru koje docekam sa Tobom.
I da ce tada ova praznina koju osjetim kad nisi tu postati nepodnosljiv bol.
Znas onaj koji kida dusu i ostavlja trag.
Zato cu se polako povuci. Mozes me nazvati i kukavicom i izdajicom ali
ja nemam snage da se borim protiv sebe.
A ako ostanem moracu. Jer tebe ce pozuda proci a mene rane ne.
Post je objavljen 10.04.2006. u 00:31 sati.