U životu mnogih ljudi postoje trenuci koje bi najrađe zaboravili. Postoje ljudi koji su nas toliko duboko povrijedili da su promijenili cijeli naš svjetonazor, a i promijenili obrazac ponašanja.

Pitam se je li to dobro. Ukoliko ima žena određeni broj godina, životnog iskustva možda je naivno očekivati da odabere srcem popu one koja je recimo petnaest godina mlađa.

Ma koliko ljudi bili racionalna bića, u osnovi uvijek nam točne i prave odgovore ponudi naše srce. U civilizaciji dugi niz stoljeća, tisućljeća žene su bile te koje su slijedile svoje muškarce i podržavale ih. Napuštale obitelji kako bi se udale i osnovale novu obitelj.

Kako razmišljamo danas. Pod uvjetom da. Stvorila sam vlastiti život. Vlastiti život kojeg se teško odreći. Koji je možda krasan i divan, a možda samo poput morske pjene koja isčezne s bonacom i ne postoji.

Nisam mjerodavna. I mene su povrijedili. Istinski i duboko. No ukoliko bi se desila ljubav, vjerujem da bi bila spremna na davanje, poput naših baka ili majki. Vjerujem da ne bi kalkulirala jer shvatila sam koliko je zapravo teško naći srodnu osobu i koliko je u današnjem svijetu sve relativno i ništa nije onako kako jest.

A kako jest, ne bi znala. Ne poznajem ljudsku prirodu, ne poznajem muškarce na način da bih znala što je njima presudno. No znam da svaka ljubav ima cijenu. Tko će je platititi. Zar je doista bitno ako se svog muškarca istinski voli. A to je tako teško. Jer u trenutku čim počnemo razmišljati, onaj prije me je onako povrijedio, u onom momentu čim se počnemo zadovoljavati s onim što imamo, a ne vidimo sunce teško je.

Što i kako. Uvijek ima argumenata i za i protiv. Uvijek se sve može staviti na vagu. No kolika je cijena jedne ljubavi...Prilike dolaze, ali i odlaze u nepovrat. I vrlo je teško ponekad napraviti pravi izbor. I koliko mi same sebi činile da smo u pravu jesmo li doista???

Ovo nije o meni, ali kao da jest. Ovo sam ja, ona istinska Loptica koja zna da ako prilika dođe da će doskočiti i odskakutati....Ne zato to je on muško, nego zato što u bilanci netko mora biti aktviva, a netko pasiva. I to mora biti u ravnoteži.

U biti želim reći. Lijepo je odvaliti velik dio posla i pričati...žuboriti u beskraj...kao što pjesnik jednom reče koji ni pjesnik ne bijaše.

Što reći o danu koji započeh ranom zorom gotovo prije svanuća ili koju tek minutu poslije. Kako sam sinoć završila dosta toga i danas dovršavala i glumila poštara, ne mogu Vam opisati koje olakšanje osjećam sada i upravo u ovom momentu. Dva dana prije roka je zgotovljena prva runda, pa za dvadeset dana me ipak čeka puno manji posao, a na kraju mjeseca tek realno tri dana istinskog posla. Ovo nije samohvala mojoj marljivosti nego samo konstatacija činjenice da nakon višemjesečnim ekstra napora vidim ipak normalan tijek posla, mnogo manje iscrpljivanja i puno više vremena za sebe, prijateljice, prijatelje, šetnje i pripremu za ljeto.

Sada polako odlažem dokumente, koje sam skupila danas. Još se mnogo toga odigralo danas, a drago mi je da jučer nakon svih peripetija nisam izgubila volju za radom i uspjela završiti i privesti dan kraju.

Danas naravno šećem. Ili spavam ili štogod. Ono što bi se informatičkim rječnikom reklo čistim memoriju. Ima se vrijemena, a najavila se prijateljica ovaj vikend. Netko vrlo drag danas slavi rođendan, a daleko li je, u stvari vrlo daleko, ali srcu vrlo blizu.

Od sada, pa nadalje sve ću raditi polako, s pažnjom i neću se opterećivati. Rolati ću bar tri puta tjedno na lijepom Jarunu, a nedjeljom planinariti. Od sada ću kad god to vrijeme dopusti biti na otvorenom i kretati se. Šetati, trčati, rolati, možda čak i jahati. Defitivno plivati. Od sada pa nadalje, biti ću kad treba brza i precizna i sve odraditi odmah i do kraja. Od sada pa nadalje....

A htjela sam reći od sada pa nadalje ću istinski voljeti i biti će mi uzvraćeno

...nestalo struje
...došla struja nije se mogao upaliti komp
...odnijela komp na popravak
...otišla u finu gdje mi nisu primili gfi-pod jer je zaključak
...otišla u poreznu...zamislite primili mi obrazac
....stranka me nije mogla primiti jer je njoj nešto iskrsnulo
...otišla frizeru
...komp popravljen
...upalila ga, ali riknula e zaba....dva puta restartala komp prema instrukcijama, a onda je Zabi riknuo server
...snimila ponovo gfi pod
...proradila e zaba
...primili gfi u finu
...vani bilo plus 18 i odlučila zamijeniti zimske gume ljetnim
...čekala 20 minuta sve ok
...konačno se primila posla i sad je presija...najmanje još dva sata
...riknuo mob...kolega imao punjač
....poslala si na mail gfi druge firme kako bi ga sutra predala

Zaključak: Ima dana koji su burni, a tek je pola tri....Što li me tek čeka

....napraviti plaću
... proknjižiti izvode
...napaviti još jedan gfi...sve do 20 h

Zaključak: sunce gledam kroz prozor

Zaključak 2: bolje da prestanem tipkati i primim se posla

Ball as a bee

Prospavana noć čini neke stvari jasnijim i ono što me je jučer činilo tužnom danas nije relevantno. Sunce je prekrasno. Ja sam završila još jedno izvješće, što me je iskreno jako razveselilo.

Ima se puno posla danas, zapravo puno više nego inače. Mislim na cijeli tjedan. Posao ponekad dođe poput melema na ranjeni bitak. Nekako sam danas bila smirena i nekako je sve to bilo iza mene. S pravom su me ukorili neki od Vas. Možda stvari uopće nisu onakvim kakvim mi se čine. Nažalost ja doista rijetko griješim u nekim pitanjima. U drugima sam poput ostatka svijeta.

Dan je lijep, no cijelog tjedna, a ovo je zadnji udarni tjedan ja neću imati vremena za šetnju. Možda tamo u petak. A možda danas vkradem poput tata, sat vremena za lijepu šetnju. Možda doista.

Maybe ball

Iako je suncem startalo, moj se plavooki val razbio o drugu stijena, a na moju je došao jedan tsunami. Čula sam nešto što me je užasno povrijedilo i izbacilo iz kolotečine. Nedjelja bi trebala biti dan mira i odmora. No možda je doista problem što nisam stavila naušnice.

Netko meni vrlo blizak i drag poželio mi je nešto vrlo lijepo. Samo da budem sretna. A kako to u ovom momentu izgleda daleko. No vjerujem joj. Doista joj vjerujem. Vjerujem njenoj toploj riječi i dobrom srcu.

Valovi, oni lijepi, s krijestom i malo pjene razbijaju se na druge obale, a k meni dolaze oni koji izbace na mojem žalu smeće i nema odmora...Jer ne želim umrle alge na svojoj obali. Koju bocu. I čistim iz dana u dan. Zapravo živim iz dana u dan, no događaji, ljudi me uvijek iznova iznenađuju. Nikada nisam dovoljno spremna, dovoljno lijepa i dovoljno ja. Obična ona Loptica koju ljudi zavole kad me znaju duuugo vremena.

Moram priznati da ima vrlo dragih ljudi, prijateljica kojima je stalo, koje se vesele sa svakom mojom nadom, koje mi žele dobro i najbolje. A iz ogledala nasuprot računala gleda jedna sjetna žena. Možda je svima bio danas težak dan, možda ovo promjenjivo vrijeme naše živote čini neočekivanim.

Duboko, u dubini svog srca, tamo gdje nitko nikada nije zavirio, tako duboko da ni paučina ne može doprijeti postoji jedna velika ljubav, zapravo nikad realizirana jer i u današnjem svijetu postoje i Ponosi i predrasude.

Kraljica mi sprema haljinu, no Regina poput mnogih ne razumije da nekim ženama te haljine nisu suđene. Ne da bih uopće obukla jednu. Nekim ženama nije suđeno da budu voljene na način da bi u bilo kojoj haljini bile zapravo u onoj pravoj.

Tko o proljeću, ja o ljubavi. Iz oka je suza kanula. U vrtologu emocija, sreće, naušnica, lijepe nove majice i finog ručka, pomoći jednom mladiću, benzinske pumpe, danas Loptica je udarana sa svih strana. Jest da je nedjelja. Jest da je vrijeme nogometnih utakmica. Pa neki među vama, ne mislim blogerima, osjećaju potrebu udariti loptu punom snagom i okladiti se usput u kojem će to jarku završiti.

Volim nedjelje, no iskreno veselim se sutrašnjem danu, veselim se poslu, beskonačnom poslu u kojem zaboravim nepravde ovoga svijeta.

A to Plavo oko je bilo tako lijepo. No vidjeh ga tek iz daljine...Sivi je nestao, a jedne tople oči koje su me gledale iza naočala od kornjačevine su jednom rekle nešto preko čega ne mogu prijeći. Mislim dam...

Complicated Ball

Da mi je netko pričao, iskreno naravno da mu ne bi vjerovala. No sa sunčanim danom i ponekim bijelim i lila šafranom svane i desi se ponekad i to vrlo rijetko ono nešto.

Trebala sam otići na vikend na svoj grunt. No u glavi moje mame je još bilo prehladno, a cijeli tjedan poput vala na pučini netko se je približio. Nenadano i neočekivano, bez plana i obećanja.

U cijeloj priči je bitno da sam nasmijana, vedra i da zračim, a iskreno i dvoumim se. Čekati Sivog ili krenuti za jednim Plavim okom. Glupih li dilema, jer ja ne znam što će donijeniti i kuda će me odvesti današnji dan. Dalje ni ne razmišljam. Ne dalje od današnjeg dana...... U nutrini je mir, oko je bistro, slova se kuckaju i upravo si mislim kako bi bilo vrijeme kapnuti suzu u oko i razbistriti pogled.

Oči su mi danas tamne, odmorena sam i spora...Onako nedjeljno spora. Bila na placu, kupila pola kruha, popila kavicu, pojela koji kolač i potiho razmišljam. Ne ono nešto intenzivno nego polako i s osmijehom.

Moj najveći problem za danas je staviti naušnice ili ne?

Sutra će naravno biti drugačije. Već sutra me čeka žrvanj posla, života, a možda i poneka suza. Ona stvarna. Ipak Carpe diem je moj moto dana....

Jučer je prošlo dobro. Dapače odlično. Strahu nije bilo mjesta, ali nekako pred nepoznatim se uvijek strahuje.

Iscrpljena sam jučer legla u krevet i odmah zaspala. Zato jutros rano ustala. A vani sunčeko. Vani sunce obasjava i čini se da će biti lijepa subota. Imam plan, samo čekam da ostatak obitelji ustane i da se realizira.

Prvo posremanje. Vrijeme je za temeljito čišćenje i spremanje.

Moram priznati da me ipak nešto kod mene same jako ljuti.

Zadnje vrijeme nekako sam magnet za muškarce koji bi, ali ne sa mnom. Pa tko ih tjera uopće da popiju i kavu sa mnom. Svi bi moje društvo, Loptica's mozak i pričali, ali se odmah ispričavaju za nešto više. Moram priznati da mi je to počelo pomalo ići na živce. Prvo, ne bi vjerovali, ali nisam tako očajna. Možda mrvicu iskrenija od ostatka žena, ali očajna još nisam. A drugo, ako me i ne mogu strpati u žensku kategoriju, nego automatski idem u prijateljica tip, pa nek šute. Nisam ja slijepa. Znam dobro koga ja privlačim, a koga ne. Realno nemam pojma, ali pravim se da znam.

Neću se sekirati, mislim nema smisla. Vjerojatno je riječ ipak do mojih signala, jer vjerojatno ja šaljem krive signale ljudima. Opet sam shvatila da je iskrenost daleko precijenjena i da je bolje šutjeti i samo pričati o izvrsnim stvarima.

Bilo kako bilo, ali ja moram iznijeti smeće....Dostavno :))))

Rubbish go out Ball

Danas sam shoppingirala ono što je svakoj ženi nužno i potrebito. Kremica za lice, koje zgodne čarape. Stavila sam sunčane naočale i uživala u ovom krasnom suncu. Dala sam na pranje i Miška, a pojela i fini ručak.
Posao sam napravila, ostalo je nešto za sutra, no nije strašno.

A danas radim nešto što nikad nisam. Iskreno malo me je strah. S tim da ovo malo, je ipak malo više.

Još sat i malo sitnog i idem malo prošetati. U ovom sunčanom danu, malo se odmoriti i osunčati lice. Iako jest hladno. Iako jest dosta hladno. No sunce lijepo grije :)))) KOnačano pravi istinski proljetni dan.

Na programu je kupovanje ljetnih guma, na programu je mnogo toga. Vikend bi trebao biti živ i veseo. Veselim mu se neizmjerno.

Smiling Loptica

Sve u životu možete raditi stihijski, a možete i upravljati svojim vremenom da često imate daleko više vremena nego u prvoj varijanti. U tijeku dana svima nama iskrsne mnogo stvari i upravo sam čula jednu sintagmu, ali meni ne odgovara da zovem u to vrijeme jer se ne sjetim i jer radim nešto drugo, desi se ovo ili ono.

Slažem se ja da se mnogo toga desi nenadanog u tijeku dana. Pogotovo ako se želi dati maksimum, ali ja nastojim raditi drugačije iako mi se uz sve planiranje u zadnje vrijeme desi da istina nemam dvanaest satno radno vrijeme, ali imam obaveza upravo za toliko sati. Nakon takvih sam dana kao krepana mačka, makar i dva zadnja sata sjedila kod frizera i kao nešto radila za svoj gušt.

Istina je da ja odavno planiram dane, pa čak i što ću ili neću napraviti u narednih par sati. Slažem prioritete. A kad radim, radim.....

Sve više shvaćam da je s vremena na vrijeme potrebno samo ljenčariti. Čak ni ništa raditi, a još manje biti prisutan.

Što želim reći, kao i svima u ovoj branši obaveze su navalile na mene, a postoji i u žena samica puno privatnih događanja, koje su kao obaveze, jer iako ih voliš, prešlo ti je u naviku i ne može se bez toga. Na kraju si u cajnotu kao i ostatak populacije :))))

Babinjak je bio super, a moram priznati da sam od susjeda dobila onu narodnu mudrost čemu i zašto toliki napisi o ptičjoj gripi. Želi se ubiti domaća kokica, neovisna proizvodnja peradi, želi se stvoriti ovisnost o industrijskoj hrani. Po njihovom pitanju pitanje domaćih kokica i povrtnjaka je pitanje ljudske neovisnosti i za njih ( u prosjeku šezdeset i pet godina) to nikamo ne vodi.

Dva sata smo raspredale o okusu industrijske hrane, gmo rajčica i domaće kuhane juhe. Koje nitko više ne kuha. Jer kao nema vremena. Domaća juhica od domaće kokošetine i s malo teletine (sama kokošja nije dobra jer je preslatka) i s rezancima od domaćih jaja bez problema može posramiti bilo koji restoran. Kad odem u restoran i kad vidim kako se ljudi guštaju pod navodno domaćom juhom (meni ima okus kao da je netko u toj tekućini noge oprao), malo mi je neugodno. Isto ide navodno domaće mlince....Još devedestih u Velikoj Britaniji Free Range Chicken (to Vam je domaća kokica koja hoda naokolo i pase travicu) je bila četiri puta skuplja od industrijske, a oni koji su je kupovali znali su zašto i kako i koja je to razlika u okusu i kvaliteti. Ista je stvar s mlinscima, štrudlom, pitom i raznim domaćim kolačima. Mislim oni su supermarketima izgledaju sjajno, ali tek....nema ga i u tome je problem.

E da u mom tom rasporedu uletjelo par slobodnih sati. Mogla bi odraditi unaprijed nešto. I hoću dva sata. No dva ću sata provesti u šetnju. Sunce su najavili, a ja ga želim, želim sunce i protegnuti malo noge....

Od zarana se radilo. Molbe, knjiženja, plaćanja, pa knjiženja, pa odlaganja i tako. Malo mira, šalica kave, malo vode i kući po malo odmora.

Danas imam goste tj. gošće. Veseli me to. Veseli me i ručak kroz sat, a veseli me....

Nisam mogla razgovarati, nisam mogla reći....Teško mi je, ali nisam mogla reći. Pogledatu ću mail. Pogledati ću račun i otići u šetnju. Polaku šetnju jer sutra je rani i radni dan....I pročitati koju priču. Koju knjigu, iskombinirati nešto. Otići na kavu ili sok. Možda uzeti role, odralati krug oko Jaruna.

Brinu me neke stvari. A mnoge i ne. Doista i zaista, danas i mnoge ne.

U tjednu kad se govorilo o mnogim temama, u danu kad nisam stigla navratiti ni do horoskopa sve je i nije nimalo važno. Meni kojoj oni nisu nimalo važni.

U trenu kad se naslov pokazao na ekranu bila sam uvjerena da će biti riječ o Siriji. Ni sada mi nije jasan naslov. Ispričeno je pet šest parelelnih priča koje se isprepliću, udaraju jedne o drugu, jedna su drugoj uzrok i posljedica. O samoj situaciju na Bliskom istoku i priči s naftom oko nafte imala sam poput većine mišljenje koje je ovim filmom potkrijepljeno. I više od toga. Postane ti vrlo jasno kako i na koje se sve načine može ljudima i isprati mozak, kako se čuva privid i kako ništa od onoga što mislimo i imamo znanje nije primjenjivo.

Shvatila sam da je krajnje vrijeme da temeljito pročitam i Kur'an, ali i povijest tog područja, od Mezopotamije pa naviše. A morati ću pročitati i Chomskog. Iako mi se on nikad nije previše sviđao.

Film više nego ikada progovara o ljudima koji su samo lutke na koncu velikih moćnika i samo poneki i ponekad se imaju snage otrgunuti lutkaru, ali razvoj događaja ne mogu nikako spriječiti.
Govori se o tome kako i na koji način se zaustavljaju ljudi naprednih ideja, koji žele dobro svojim domovinama, kad i ako se to kosi s američkim interesima, a kad je u pitanju nafta sve je američki interes.

Govori se o tome kako su prividno mali "igrači" vrlo veliki i kako moćnici nenadano silaze s trona zato što to nekome odgovara ili kako bi se dobio privid istine i pravde. Najinteresantniji mi je dio bio kopanje po arhivama jer tamo u gomili papira kada se sve uredno evidentira...

Progovora se o terorizmu kao patetičnom odgovoru na nemoguću situaciju, no nijednom trenu nema opravdanja za isti. Pokazuje se kako je najveća svjetska sila namjernom negativnom selekcijom stvorila ovaj kaos u pustinji punoj nafte. O biti korupcije i kapitalizmu. O lažnosti kojekvih parlamenata.kongresa, senatora, odvjetnika, tužitelja i sudaca...

Istina je kad si sami postavimo par pitanja i kada bi ovo bio doista svijet odgovora, svaki od nas bi imao hranu, obrazovanje, lijep život u zamjenu za rad i red.

Užasava me slika kad mladi Musliman govori o tome kako i na koji način želi biti sahranjen. O važnosti nevažnog. Jer u trenutku svoje smrti i poslije ma gdje bio nisi više tu i za tebe nije važno. Mislim za bilo koga od nas....

Uz tolike banalnosti, okrutnosti, maestralnog Clooneya film me ostavio bez daha, ali umornu i praznu. Icrpio je iz mene energiju jer više nego ijedan je tražio razmišljanje i odgovore na Što ako????

Uglavnom Oskarovac je po mome sudu zaslužio Oskara....još da mi netko objasni i naslov....doživlja bi bio potpun.

I tako Lopticaskocica radi dugi niz radina. Istina ko crv u kamenu ;)))) ali se radi i sluša. Tko je kome vlasnik je vrlo teško, ako ne i preteško pitanje. Naime često se stvari da ih ne znam kako okrećeš i imaš ne znam koliko papira ne mogu samo tako saznati. Ne govorim samo o domaćem tržištu, nego naročito i o stranom.

Život, posao me vodi na mnoge strane, a televiziji ne vjerujem koliko je crno pod noktom. Još manje novinama ili radiju. Nije da ljudi pišu neistine. To bi bilo pretjerivanje. No istina se ne govori. Svuda se govori o nebitnim stvarima, onako muljaju oči, a o onim najbitnijim se šuti.
Kad mediji počnu priču o nečemu, druga strana nema nikakve šanse. Snaga Plive se ogleda i u šturim napisima i kratkim izjavama koje se isčitavaju ovih dana. Iz konketksta se mora čitati da operativna dobit pada, a iskreno jednom sam jako nastradala jer sam predobro isčitala Godišnje izvješće jedne multinacionalke koje ja kao bilo javna stvar.

Komentator s / je dao onako lijep presjek događaja. Uopće mu ne sporim ispravnost navoda, a priznajem da ne znam cijelu istina i tekstovi su bili namijenjeni da se dobije i povratna informacija, a i da svoj pogled na hrvastko tržište javno izložim. Naslov je bio aluzija na čuveni Victoria'secret poznatu po super poznatim revijama donjeg rublja gdje nema što se ne vidi. Bitno je pakiranje.

Uglavnom Čović se obratio Sanaderu. Ovaj je rekao što je rekao. A u cijeloj priči meni nije jasno koja se to Pliva kupuje i prodaje ovih dana, obzirom koliko ih meni poznato Pliva ima malo više. Snaga kompanije se ogleda i u tome što zadnjih petnaest godina nitko ništa iz komentara nije napisao u oficijelnom mediju ili ne daj B(l)ože da se dogodila Latinica o Plivi. Možda bi nešto isplivalo.

Meni osobno su najinteresantnije kadrovske promjene i zamjene koje su se desile, a najžalosnije mi je da mnogo običnih malih ljudi iz te dotične firme jedva preživljava uz mizernu mirovinu. I cijela prodaja dionica u prvom navratu je bila, vrlo neobična....Zašto i kako...Pa ne bih baš o tome, jer kada je vrijednost dionice porasla u nebeske visine u devesetima nitko se nije pitao kako je to bilo moguće i je li oko cijele priče tada bilo što sumnjivo. Govorilo da se da je to posljedica restrukturiranje, što je uvijek bilo i bit će samo sinonim za otpuštanje.

I sada govore o restrukturiranju. Što bi trebalo značiti i nova otpuštanja????

Famozna je i sprega Zabe i Plive. Osobno znam osobu koja je pošto je iz pravog kutka Hrvatske odigrala tako sa svojim dionicima da su neki naši vrli traderi pravi amateri za nju.

Što želim reći....Koliko god se trudili oko istine i borili za istu, većina nas voli zatvoriti oči. Velika većina voli primiti plaću petnaestog i da ne mora više razmišljati, a još više vas ne želi i ne voli kontra struje. Što se odnosi naračito na novinare koji su plaćeni da nam prezentiraju istinu. Ja je ne znam, ali nisam naivna. Nimalo.
Trenutno se odvija igra gdje su Islanđani samo vrh ledenog brijega. Kako????? I tko????

U stvari što se ja sekiram. Popiti ću malo vodice, pričekati svoj gablec. Što bi moja ionako plava glava mogla razumjeti???

Blond Ball

U pojedinim momentima je jako teško reći što je ili nije dobro za pojedinu tvrtku. Pa i za Plivu. Devedesetih su tamo hodočastili kojekakvi stranci, svi s Phd, MBA i propitivali i radili procjenu kompanije za izlazak na burzu. I ne samo to. Ti isti ljudi ili neki njima slični su savjetovali management. Kadrovi su se stalno mijenjali. Naime imati Plivu u CV je bila stvar prestiža, a i uvijek je osiguravalo u nastavku odličnu karijeru. Tako je tajnica postala članica uprave Ine, prvo doministrica, a sada žena izraelskog milijardera.

Nisu se prodavale samo tajnice. Nepoželjni su odlazili, sposobni se zaustavljali, a famozni testovi inteligencije su bili prepreka za mnoge. Mali broj ljudi je uopće savladavao Plivine kadrovske poslove (sada se to zove naravno Odjel ljuskih potencijala ili tako nekako), a u Pravnim poslovima su sjedili provjereni ljudi.

Kolo se počelo ubrzano vrtjeti devesetih. Ispočetka je izgledalo sjajno. Fokusiranje. Krasni profiti. Fantastični public relation s čuvenim TV voditeljem i urednikom na čelu. Plivini ex kadrovi dolazili su na čelo Podravke, Lure i Coca Cole. Podravka je prošla svoju kalvariju. Izgubila dobar dio tržišta u Istočnoj Europi. Nije se napredovalo dalje od Vegete. Ili griješim. Lura osmišljava proizvode i navodno da taj Rajić teži 200 mil dolara. E sada zašto mi sir i vrhnje ne možemo prodati preko granice je preteško pitanje i za mene.

A Coca Cola, jest ima Bistru, ali....cijeli je škandal bio oko njihova voznog parka....Prestigla ih na globalnom tržištu Pepsi. Drugi je postao prvi. Pa čak je i Trumpovom showu se dizajnirala boca za Pepsi....

Nisu ni drugi nevinašca. Kraš je gadno posrtao devedesitih. Sada korača naizgled stabilno. Žuja je belgijska, udio na tržištu u Hrvata Žuje raste. Karlovačko gubi iako nemaju loše reklame. No niti jedan hrvatski proizvod :)))) Mislim gdje smo. Iskreno ja vjerujem u Končar. Kome je išlo katastrofa jel tamo pred desetak godina. Vjerujem u hrvatski tramvaj, tj. vjerujem hrvatskim inžinjerima, a vjerujem i Bandiću. Gradi se više nego ikada. Asfaltira. Jankomirski most napreduje. S druge strane male se tvornice su počele snalaziti. Tamo gdje ne mogu veliki, mogu mali. I to je bit. A onda mali postaju veliki, tj. malo veći i tako je to. Sve se vrti naokrug. Samo ne za Hrvatsku u cjelini. Mi i rušimo. Bar najavljujemo da ćemo rušiti.

Čemu traktori, bageri, ako ih ne možemo pametno upotrijebiti. Zašto se čekalo. Naveliko se vodi predizborna kampanja....Europa se čini tako dohvatljivom. Haag se raspada. Ili se to meni krivo čini. A ja gledam Oskarovce. Osvrt na Syrianu slijedi domani tj. sutra. Dojmilo me se....

Try to think today ball but without result ;)))

Toplo, krasno, a ja pomalo umorno. Planira se frizura, još jedno izvješće i rani počinak. Iznenadilo me mnogo toga i mnogi. To je postalo dio svakidašnjice. Polako idem iz dana u dan i upravo sam nešto završila, a za minutu ću nešto započeti pa onda vjerujem danas i završiti.

Nedostaje mi. Moram priznati da mi jako nedostaje.

S druge strane ima toliko dobrih ljudi i lijepih situacija. Jučer sam pretjerala. U jednom satu sam previše bila okrenuta sebi. Puno previše.

Stižu poruke podrške i na neki način. Mijenjaj se. Polako. Bez sekiracije. Uživaj. Pusti. Ne može se promijeniti.
Prihvati. I tako ja polako.

Polako priređujem jednu datoteku. Polako idem po čašu vode. I polako idem po aspirin.

Vrijeme je neobično. Platila račune. Izračunala si porez. Ide se dalje u ovom danu. Još nisam zastala. Tek obična pauza za ručak. Kava nabrzinu. Lagana glavobolja.

I pitanje koje se ponavlja. Zašto griješiš Loptice. Pričekaj Loptice. Nasmiješi se Loptice.

Da i doista, biti će ovo dan osmijeha.

Dan pite od jabuke :))))

Cure moje drage. Danas ni pusu ne možete dobiti samo tako. Zabadav miomirisne vodice, osvježivači usta, savršene frizure i goli trbusi.

Gledala sam predstavu Arijane Čuline i sram me je priznati, ali smijala sam se. Predstava je vulgarna do zla Boga, ali sam među svim tim klišejima prepoznala toliko svojih bivših da sam se najviše smijala samoj sebi.

S druge strane nije mi palo na pamet da kupim njenu novu knjigu, jer ovo teksta što sam čula sinoć....nije ništa ni novo, ni pametno, a ni budalasto kako ona tvrdi. Žena je našla što bi se reklo tržišnu nišu. Lijepo je ukomponirala sponzore, napunila Vidru i izazvala salve smijeha. I obavezno gledati s nekim s kim se poznajete najmanje deset godina, ako je muškog roda da mu nije neugodne. Iskreno predstava je toliko šovinistička, a na jednu takvu ali s muške strane sam fućkala (famozni Magic Act show), a na ovu se smijala što pokazuje da u meni zapravo čući jedna mala šovinistkinja.

Inače danas na Josipovo bilo je veselo. Moja je mama imala toliko čestitara da je ručak jedva jedvice skuhan, a sebe i nećaka sam častila s Lassie.

Eh Lassie. Eh klinci. Kako oni guštaju. Kad smo išli u kino nije htio razgovarati jer ga je boljelo grlo (istina), a na povratku iako ga je boljelo nijje se gasio. I nije istina da je loše sinkroniziran. Riječ je samo o pravom dječjem filmu u kojem ponajviše mogu uživati i uživiti se djeca. Mene je veselilo koliko se moj nećak unio u sve to, a i međusobno natezanje za kokice. Naravno da sam ga zafrkavala i naravno da je njega kao bilo sram, a u biti je uživao. Voli se lima zafrkavati s tetom. A i ja s njim. Mlađi je opet bubani. A i za njega sam rezervirala kartu. Eh...

Sunčeko je granulo, proljetnice tu, a ja.....

Proslavila Josipa, tj. smijala se do suza, održala instrukcije i dobila pametnu upozorbu. Vrijeme je da promijenim ploču tj sa 45 okretaja prijeđem na recimo 33.

Kasno je, blog je beta...jedva sam se otvorila, i o onim stvarima je najbolje ne znati ništa. Neznanje je tako krasno i poučno ;))))

Jutarnji neki dan:

"Dakle, vrijedna tvrtka, no lutanjem između dvije strategije, slažu se analitičari, Pliva se pogubila. Malo je htjela razvijati nove, originalne lijekove, poput azitomicina; malo se vodila dualna strategija prema kojoj je Pliva trebala raditi i originalne i generičke lijekove; a na kraju Čović je lani rekao da je Pliva sada isključivo generička kompanija. To lutanje posebno skupo košta u bilanci tvrtke: ona već treću godinu radi s operativnim gubitkom, dobit i marže padaju, a gubici se gomilaju."
Pisala sam i dobivala komentare da se plaće isplaćuju na vrijeme, a još malo pa neće ni postaojati ime Pliva. Kompaniju koju su osnovali davnih dana proslavljeni hrvatski kemičari (mislim Ružička) Čović i društvo je uspjelo...mislim uspjelo je sada podići cijenu dionica do neba. Prijateljsko preuzimanja, gubitak imena, čega sve, davanje Istraživačkog instituta za...

Tko će ostati i opstati. Uopće ne sumnjam da Islanđani na vrijeme ne isplaćuju plaće, samo pitam se kome. Za visokoškolovani kadar nema brige jer se oni "prodaju" ko alva u ostalim tvrtkama iako nitko od tih "fantastičnih" Plivinih ex managera nije neku hrvatsku tvrku pretvorio u barem srednju kompaniju u svjetskim razmjerima. Izvozno orijentiranu. Mislim proizvode koji se prodaju i vani i na cijeni su. Ma griješim. Sigurno u poplavi ljudi koji su prodefilirali Plivom posljednjih šesnaest godina, u stvari znam pouzdano ima sposobnih poduzetnika, ali velike i prave iskorake nije napravio nitko.

Nedavno u Beču, a i u nekim drugim gradovima u supermarketima nisam naišla na hrvatske proizvode, a proizvodi koji nose oznaku izvorno hrvatsko su u stvari iz inozemstva.

Osim vode. Tu smo jaki. No tu je ipak jedna druga ekipa. Ili nije. Možda su se izvrtjeli isti kadrovi.

Nije mi jasno kako nacija uspješna u sportu, uspješna u ratu, ne može sačuvati najvrijednije što ima svoje kompanije i svoju privredu.

Plivina nekdašnja tvornica u Nerežišću sad uspješno radi za drugoga, Plivina Cedevita je uspješna u Atlantic grupi, Plivin kvasac super posluje pod stranom palicom.

Ubio Plivu Core Business u devedesetima, svjetska moda koja će njene radnike stajala posla, a bojim se da udovoljavanje stranim ulagačima je dovelo danas Plivu na ovu osjetljivu poziciju. Kao da se tako htjelo. Kao da se upravo to htjelo. Kad je imala deset tisuća zaposlenih ciljalo se na 5000, a sada.

Osobno znam nekoga, koji je istina dobio otpremninu Plive sredio stan, a sad čeka otkaz kod privatnog poduzetnika gdje mu je Pliva kao osigurala posao. Nije VSS. Običan mali čovjek.

Znam nekoga s dvoje invalidne djece, hrpom kredita, koji će i otpremninom, ako je sada bude otplatite te kredite, ali iz dana u dan strahuje za budućnost.

A the ultimate Plivaš ima pogled na Esplanadu. Zar mogući nestanak ponajbolje hrvatske tvrke i branda ima to za nagradu.

Iskreno se nadam da neće biti tako.

Ne samo da je par dana do službenog proljeća, shvatila sam bez obzira na sivo vrijeme da je isto tu jer je moja mama danas počela jurišati po vrtu (čitaj kopati).Nisam joj imala srca reći da je za slijedeći tjedan ponovo najavljen snijeg.

I još sam nešto upravo pročitala što me je pa recimo izbacilo iz ravnoteže. Opet ću nekako i to riješiti.

Ručak sam pojela nabrzinu, a sad polako klonem i tonem. Ispred mene najnoviji računovostveni časopis koji ću isčitati u narednih par sati. Kako je danas Sv. Patrik i kako ja idem u kino imam plan da kasnije popijem jednu pivicu iako to nije nimalo moj običaj. Običaje i navike povremeno treba kršiti i sad si mislim nešto između Žuje, Kilkenneya, Guinessa, Heinekena ili Stelle. Može i Bavarie. A i Zlatni vrč. Ah znam više vrsta piva nego sam ih popila sveukupno u cijelom životu :(((

Navodno bih trebala obući i nešto zeleno (ako se nađe nešto u ormaru), a ovu vodu nisam...da što sa vodom. Žejna sam. Jako sam žedna u prijevodu, da se ne bi što zgubilo.

Danas sam čula da je pjesma Crno bijeli svijet stara punih 26 godina. Nisam mogla vjerovati. Da je prošlo toliko vremena. Vremena od recimo Djevojke u ljetnim haljinama volim, pa Kao ti...

U uhu slušalica i slušam rap na hrvatski način. Nije loše, no upravo su vijesti. Janica opet pobijedila. U Saboru rasprava o homeseksualnosti. Kao da se spolna orijentacija može birati i kao da ako je muha heteroseksualna to nužno mora imati veze s ljudima. I atomi su heteroseksualni. E to stvarno nisam imala pojma :))))

Najavljuju nam traktore....Biti će veselo. Možda im se pridružim u prosvjedu...Pa bilo bi mi vrijeme....Prosvjedovati naravno :)))))

Iskusna sam vozačica, ali danas sam bila u vrlo nezgodnoj poziciji. Morala sam voziti nešto dugačko tri metra što ne stane u Miška. Isti sam objekt izgurala kroz prozor s desne strane, ali time sam ugrožavala pješake na desnoj strani iako sam pazila i vozila gotovo po lijevoj strani ceste tih par stotina metara, nije mi se dopala ta neugodna situacija u koju sam dovedena. Ako se novci potroše u određenoj trgovini onda je u poslovnom smislu bitno da mi oni to i dostave, pogotovo ako sam udaljena par stotina metara.

Možda sam u krivu, ali vjerujte danas bi dala rađe pedeset kuna, da se ne izložim tolikom stresu, a i eventualnoj kazni.

Janica je kraljica. Opet je najbolja što se nije ni sumnjalo. Za mene bi bila najbolja taman da je i zadnja, a kamoli kad ponovo u rukama drži Kristalni globus.

Dan je završio. U poslovnom smislu. Bio je pomalo napet, a u jednom momentu sam se i neugodno osjećala. No mnogo je napravljeno. Doista je mnogo napravljeno u posljednje vrijeme, a tek se zahuktavam. Ovaj peiod za nas računovođe bi bio kao fotofiniš. Šalim se. Možda i je naporno, ali drugima je vjerujem i gore.

Karte za Syriana su rezervirane. Veselim se još jednom Oskarovcu. I naravno da ću pogledati Capote-a i naravno da neću pogledati Planinu Brokeback. Nisam zadrta, mislim da svi imamo prava na svoje izbore, ali ja ih ne želim gledati kao zabavu. Pogotovo kad ljudi po dvadeset godina nisu se u stanju suočiti sa sobom.

Osobno poznajem nekoliko osoba homoseksualne orijentacije. Dragi su ljudi i jedino mi nije drag onaj koji ima sklonosti ka muškarcima, a stalno je sa ženama. Tj. održava privid heteroseksualnosti, radi sela. Još mi se manje sviđa što i mnoge druge stvari ta ista osoba radi radi sela. U biti, nikada mu nisam rekla da znam, jer nije moje da svuda guram svoj nos. Ali znam i to je tako. A što se meni ne sviđa je opet moj problem. Ljudi pokušavaju na razne načine uzeti najbolje od života. Određeni egoizam je nužan za normalno mentalno zdravlje.

Sivilo ovih dana me deprimira. U jednom trenutku današnjeg dana, nisam bila sigurna da li je upaljeno svjetlo....Bilo je, ali je vani bilo toliko mračno. Žudim za zracima sunca, za lijepim sunčanim danom. Može biti hladan.

A život nas iznenađuje. Nisam ih tražila, ali nove su cipele pronašle mene. Kako sam nisam baš ljubiteljica kupovanja, ovaj sam mjesec. U biti kupovala sam za kuću, isključivo za svoj dom. Upravo se postavljaju nove zavjese. Veselim se da će kroz pola sata soba osvanuti u novom ruhu. Tepihe sam dala na pranje. Tamo su ne jednom moje tepihe učinili novima, lijepima, a najvažnije čistima.

Pripremam se pomalo za Uskrs. Pomalo se pripremam. Još ću ovih dana navrati i bratu kupiti lijepu košulju. Rođendani su stigli. brati nećaci, svi rođeni unutar mjesec dana. Što će biti veselja.

Rabitt Ball

Kod Ptice pročitala o seobi nekoliko odličnih blogera na drugi portal. Iskreno i ja tamo imam adresu, ali odavno nisam tamo ništa objavila iako sam imala svojevremeno ideju da se isti tekstovi objavljuju na oba portala.

Činjenica je da ovaj naš zauzima daleko najveći dio Blogsfere u Hrvata, a i nekih drugih, da su Blogeri odlazili i prije i da su uvijek pristizali novi. Blog se širi, kvaliteta ipak raste iz dana u dan i stalno frcaju nove ideje. Jako mi je žao što neki moji prijatelji smatraju da su prevareni, jer po njihovim blogovima znam da jesu uložili jako puno truda vremena, napisali mnogo odličnih tekstova, objavili fotografije, kreirali ogromnu pozornost.

S druge strane prije ili kasnije barem je do sada vrijeme pokazalo da su se u prošlosti odbjegli blogeri marginalizirali samim prijelaskom na drugi portal, što sada ne mora biti slučaj, ne više.

Ovaj zadnji skandal oko cenzuriranja srednjoškolskih blogova upravo ukazuje na snagu ovog portala. Nakon skoro dvije godine zakotrljale su se neke stvari. Mnogi medijski ljudi nisu primijetili da je Blog ovdje dvije godine i da je napisana ogromna količina raznorodnog teksta. Objavljeno fotografija....Fenomenalno mi je kako recimo na naslovnicu dolaze sada stvari koje su napisane prije osamnaest, ili petnaest mjeseci ili u samim začecima Bloga. Kako svaki autor ima svoj pristup raznovrsnost i ti su tekstovi drugačiji jer ih pišu neki drugi ljudi.

Volim o sebi smatrati kao insiderica ovdje. Poznajem dosta ljudi i osobno, a i pratim dosta ljudi koji pišu iz dana u dan sve kvalitetnije. Blog je masu puta bio prvi, a sad je konačno popularan i došao do Dnevnika. I to na koji način. Novinar koji nimalo nije proučio fenomen je dao par paušalnih ocjena koje su bile sve a ne fer. Uz prilog o srednjoškoskim blogovima naslovnica koga, a ono Ptice a ona tj. žena završila i fakultet i radi.

Blogera ima raznih godina, dobi i zanimanja. Blog je način života. Na blogu se izazivaju polemike i samo ponekad iznosi i dio privatnosti i to pod krinkama zvali se nickovi ili su situacije pomalo izmijenjene. Većina bloga iako se objavljuju svaki dan nisu dnevnici, nego se dotičemo neke teme. Govorimo ili progovaramo o istini na ovaj ili onaj način. Iznosimo mišljenje. Kud ćeš veće demokracije????

Osobno puno puta izbjegavam glavne naslove koji se svuda vrte taj dan. Ponekad i ne. Ponekad pišem o osobnim stvarima. Ponekad....Uglavnom kao prava Zagorka Loptica- blog je gemišt. I veliki gušt. A što se je desilo meni osobno da nakon 22 mjeseca pisanja, svoje misli bez problema na bilo kojem području uobličim. Malo po malo savladala sam pisanje. Povećala svoju pismenost i vrlo mi je drago zbog toga. Drago mi je što mi je omogućeno da svaki dan objavim možda i zbrkan, ali svoj tijek misli. Način razmišljanja i....

Osobno bih voljela da se razmirice riješe, da se oni koji su otišli vrate jer samo zajedno smo jači. Samo zajedno možda promijenimo svijest i način rada oficijelnih medija. Koji je prepovršan i postao sam sebi svrhom. Novinari su medijske zvijezde, umjesto recimo ljudi koji to zaslužuju na mnoge druge načine. Em su nam idoli ljepotice s naslovnice, em su nam važni političari, em strahujemo što će Europa reći. Ne veselimo se i ne piše se o lijepim stvarima.

A ima lijepog. I to mnogo. Sinoć jedna kava, jedan razgovor, jedno ozdravljenje, plave oči, tišina telefona, odrađeni posao, osmijesi, druženja. Kamo otići za Sv. Patrika tj. otići li u kino ili na neku veselicu. Plesati do duboko u noć. I gdje?Mislim gdje bih mogla plesati. U nedjelju sam htjela otići u kazališe, ali više u Večernjaku zamislite ne objavljuju raspored predstva. Quo vadis Croatia?. Mislim, zar nas mediji ne bi trebali informirati. Prije neko vrijeme čujem informaciju da na radio danas ne može ništa doći što nije sponzorirano????? Hej, zar ni istina. I zašto ostatak svijeta, boli ova iskrenost i ogoljenost ovog medija. Gdje krinke padaju unatoč ritualima. Svi se prepoznaju u ovim našim tekstovima. Svi su prošli neku sličnu situaciju, ili gotovo svi....

Želim natrag i Trapulu, Kemoterapiju, Jazzie....ali ako se ne vrate....Ne želim o tome razmišljati. Želim prijateljevati i pisati o istini. Svih boja i lica. Istina me zanima...a mislim ne samo mene.

I previše danas. Doista previše. A i neki oko mene. Laprda se o blogu, a da se nije pročitalo ni par blogova kao takvih.

Mislim čemu trud. Čemu istraživanja, čemu nekoliko stotina tekstova, ako te netko ocijeni kao osobu, kao fenomen na temelju naslovnice.

Cijela je fama. Profesori rade javni posao i prema tome podložni su kritici. Dobronamjernoj ili zlonamjernoj. No isti taj profesor na istom ovom blogu ima prostor, pa neka brani svoje postupke, svoj način rada i to da mu pola razreda dobije jedan na trećem kontrolnom u tom istom danu. Mislim neću generalizirati jer to nije tako. Uvijek je bilo i biti će krasnih profesora.

Ljudi ne shvaćaju da vrijeme ide, tehnologija ne pita. Umjesto da se potiče kreativnost mladih ljudi želi se suzbiti. Ili tako izgleda o medijima. Koji su danima brujali i bruje o nekome tko je određivao bojim se naše živote previše godina. Pa dosta o tome. Poštovana Sonja, ne zanima me jel Slobo ide u pakao, ja znam da su u ovome paklu ovdje mnogi preživjeli upravo...Bolje je šutjeti. Barem meni.

U danu kad sam zapravo odmarala. I napravila. Da još nešto završila. Ide se polako dalje. Ide se polako ka kraju trećeg mjeseca. Iako nije ni polovica. A kako rano ustajem...vrijeme je za miran san, pa se opet jedan lijepi dan.

Frizura je sačuvana, a nije trovremenski taft....

Glede Oskara i komentara...ma koliko vi mene uvjeravali, ali u životu, poslu i na mnogo mjesta se dobije što se zasluži. Ne govorim jedan posao, jedan film, jedna situacija. Ako si najbolji isplivati ćeš na ovaj ili onaj način. Sudbinu svoju držimo u svojim rukama, i kako god život, film, ljubav, posao izgledao, i koliko god bilo okolnosti, bilanca, saldo ili ravnoteža se uspostavlja.

Zar doista mislite da 20000 ili koliko već Akademija ima članova je nesposobno procijeniti što je bilo odlično u pojedinoj godini. Ima još dobrih filmova, glumaca režisera, ali govorimo best of the best.

Ljudi jedna je Janica i kako se god zvijezde slože ona je Janica. Jedna je i Loptica. Nisam najbolja, ali u životu sam dobila upravo onoliko i kako sam si "privrijedila". Nisu mi drugi krivi, niti druge osuđujem. Nisam ni najljepša, ni najpametnija, ni najsretnija.

Nisam s najboljim komadima, ali ponekad izazovem osmijeh, a i nešto mnogo više kod tzv. alfa komada. No to nije bitno.
Bitno je što ja znam da u životu niti su sve nagrade niti su pokude. Nisu ni bitne. Ni prelijepi osmijesi, niti petice, niti duga plava kosa. Bitno uvijek i je ostati čovjek, žena ili osoba koja mari i kojoj je stalo do drugih.

A filmove volim. Volim i mainstream, a volim i neke druge stvari. Sada gledam mainstream jer to mi je ok. Mislim, ako mi netko napiše argumentirani tekst da Crash ne valja, teško da će me razuvjeriti. Film je izvrstan. Pa što ako je dobio nagradu. Zar valja samo ono što nije nagrađeno. Ako nam netko ukaže meritoran na nešto.

Filmovi su onaj dodatak životu. Jedina ovdje priznajem otvoreno da sam osamljena, jedina ovdje priznajem da sam svojevremeno bila kraljica spojeva na slijepo. Ne svojom krivnjom. Život me gazi i nagrađuje svaki dan poput svih Vas. Pa što? Nije to ništa. Ništa posebno. Ja ne komentiram, ja pišem.

I baš idem pogledati Syriana i vjerujte nije mi sve dobro što dobije nagradu ili dobru kritiku. Uvijek je i imam, ja tj. Loptica svoje mišljenje. A kao prava Skočica mogu ponekad stvari vidjeti s više strana. Jesam li kriva. Jesam li drugačija? Pa jesam i hvala Bogu što jesam. No jednom sam rekla i ponavljam. Držim se one KRIV SAM i PLATITI ću.

Sutra počinjem rano...Jel mi netko kriv. Nije. Jel ću dobiti nagradu. Pa vjerojatno plaću, a možda i ne jer sam privatna poduzetnica. Život je pun rizika, obrata, vrhunaca i ljepote....Iako je danas podao sniježak. Nekom je danas svanulo, a nekom je smrklo.

A glede SLobe...Vrag je došao po svoje.

Truthfull Ball

Možda nije dobro kad tjedan najavi fijuk vjetra. Pakiram računalo i put pod noge. Jučer sam ga čistila tj. bacila sam sve nepotrebne i stare datoteka. Ubrzalo se maksimalno. Sad po još jednu kavu, gašenje, spremanje. Danas bih trebala završiti, danas bih trebala totalno završiti jedan i to najveći dio posla.

A vjetar fijuče. Zima se vratila, a visibaba iz mog dvorišta prkosi ovim vremenskim prilikama.

Kosa je svezana u rep. Ni ona nije jutros poslušna. Ako bude ok, da doista ako bude ok....O čemu ja pričam.

Dan čeka, rano je jutro, a ja sam je tako htjela čuti. Podržati je. Biti uz nju. Ovako gledam i čekam sa strane jer to je njena želja.

Tuđe se želje poštovati moraju.

Upravo je o tome riječ u Crashu ili kako su kod nas to maštovito peveli Fatolnoj nesreći.

Što želim reći. Doista samo najbolji dobivaju Oskare. Film je o nama, običnim malim ljudima, u suštini i biti vrlo različitim jedinkama s vrlo različitim sudbinama, svjetonazorom, izgledom. No susrećemo. I jedan drugom nagazimo na žulj. No onda se desi. Vrati se. Život nam da u jednom momentu, a u drugome nešto uzme. U jednom jedinom danu smo fini pristojni, a onda kako nesreća nam se desi i dešava iz dana u dana, prema nekom drugom pokažemo najgore lice. Tražimo osvetu, a dobijemo istinu. I to ne neku patvorenu iskrivljenu. Nego običnu istinu koja boli više nego išta na svijetu. Naravno da ja film napravljen na presumpciji koincidencija. U životu to nije tako eksplicitno...no pitam se....

U tjednu u kojem je umro i Babić i Milošević...pitam se jesu li dugovi došli na naplatu ili su i ovaj puta odgođeni. Pitam se što i kako će se stvari razvijati. U stvari pitam se da li će temperatura od jutrošnjih -10, narasti za koji sat na recimo +2.

U šetnju naravno i opet u šetnju. Poneku kavu i po pokoji osmijeh. Jučerašnji dan tj. kupovanje me toliko iscrpilo. Ruta je bila :
- Bauhaus
- Baumax
- Meblo
- Metro
- Ruža
Krenuli u pola osam, vratili se u pola dvanest i malo po malo sam vraćala snagu. Malo spavanja. Pa malo druženja s obitelji. Opet malo spavanja...I onda spavanje.
Nisu me jučer ni zanimale vijesti tek da je Blanka u finalu, a Janica što za nju reći.

Kao sve je riješene, a tek je sad red na detaljima. Kojoj slici. Ili fotografiji. Nečemu što će oplemeniti prostor, dušu.....A sad polako čekam....a možda i ne. U stvari i ne. Navući ću kaput i cipele i u kratku šetnju do tržnice. Samo po kruh. Samo u svijet. Samo među ljude u nedjeljnu vrevu.

A petak je bio neočekivan no niti jednom, niti u jednom momentu se nije pogriješilo. Za sad....

Upravo danas je riječ o tome. Mora se izjaviti. Mora svaka biti na mjestu. Malo se toga pribojavam, ali znam da je netko uz mene tko zna reći riječ u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

Mislim pozitivno i vjerujem da će se sve dobro riješiti. Upravo idem po jedan savjet. Naravno platiti ću ga. Kako se i priliči jer najvažniji savjeti nisu besplatni.

Bila na seminaru neki dan. U ponedjeljak gotov jedan završni u petak drugi, saga se nastavlja. Kupila sam program za popunjavanje obrazaca. Da stvari lakše idu i da se prije naprave. Da kupila program i mislim da sam napravila vrlo pametnu stvar. Mislim da je inače kupovanje orginalnih programa pametna stvar. Time se kupuje nečije znanje, zapravo kupuje se imanje.

Jučer sam gledala dodjelu Oskara. Uživala sam u toaletama fimskih diva. Prekrasne su bile i one i haljine. Frizure, naušnice....A i same zahvale su mi nekako imale smisla. Crash ću pogledati danas. Uvijek gledam Oskarovce, ne zato što su to Oskarovci, nego zato što to i jesu doista dobri filmovi. Riječi s težinom. Nagrade s težinom.

A sad malo bojica i u ovaj kišni dan. Imam povjerenja. Danas doista imam povjerenja.

Prije par mjeseci oftamologica me upozorila da moram kapati oči umjetnim suzama par puta na dan kako bi izliječila upalu. Zamijenila sam leće, crvenilo se povuklo i....

Kao i uvijek u životu ima i....Nisam kapala i prošla dva dana su oči ponovo kao buhtle. Leće sam dala očistiti. Kupila ponovo umjetne suze. I sada kapam. No ljuti me osobina tj. moja osobina da nisam postupala preventivno i ne bi se dovela u ovakvu situaciju. Što je najgore od svega umjetne sam suze imala svaki dan sa sobom, no nisam usvojila naviku kapanja. Sad naravno hoću. Kad sam dobila lekciju. Oči su umorne i trebaju predaha. Trebaju pomoć. I kako na dan stavim pet šest puta ruž, tako (ma sram me bilo radi usporedbe) ću stvaljati kapi. Tj. uvijek kad si stavim ruž, da bi mi bilo lakše usvojiti ovu novu naviku.

Promjena navika je teška stvar. Svi mi imamo neke navike. Imam nove stolice, ali s oproštenjem moj očuh pizdi. Jer više ne može stolice dohvatiti zmazanim rukama. Mora ih oprati svaki put kad uđe u dnevnu sobu. Nije praktično, ali to je primjer kako ne žele se promijeniti navike. Dobro ima preko šezdeset, ali ipak.

Brušenje leća i suze su opet koštale, a ako ne počnem ozbiljno i svakodnevno šetati mislim da bi uskoro mogla završiti s teškim bolovima u kralježnici. Ovako pomalo izbjegavam. Tej je hladno, te je oblačno, te pada snijeg i tako izgovora kao u priči. Za par minuta idem na gablec i poslije ću šetati bar pola sata. Da bi sav posao napravila na vrijeme moram biti fit. Odmorna i zdrava. Bolje ću produžiti pola sata s poslom, ali šetnja će mi pomoćii dugoročno. A nekada bijah pravi hodač. A sada s Miškom, vozim li se vozim.

Divim se prijateljima koji vježbaju, trče i imaju tu samodisciplinu. Ja bih eventualno na planinarenje. Još samo da nađem društvo. Lažem ja samu sebe. Imam ja društvo. Povedem nećake i cijeli dan smo na terenu i uživamo u prirodi. No najavili loše vrijeme za vikend. Što sad. No danas ne pada. Teška je glava i odmah u šetnju. Sutra idem u kinu, a sutra me čekaju i neke malo neugodnije stvari. Čeka u stvari dosta toga. I neka. Napraviti će se. Nije da neće.

Drago mi je ipak da unatoč svađi sam se neki dan zauzela za sebe. Mislim da mi je vrijeme. Vrijeme generalne promjene i čišćenja. I ja sam previše stvari gurala pod tepih, a sada, tepihe na pranje, Miška ispred kuće i u šetnju. Stalno kapati oči. I sada staviti ruž.

Ujutro se krene s -13, sunce, seminar i štošta, oči koje bole, odvjetnici koji me iscrpljuju...mnogo posla, a trebao je biti spori dan.

Sada je blizu sedam naveče, ustajem ujutro rano i još dva dana do tjednog .

Ovih sam se dana morala u ne jednom navratu boriti za sebe, mnoge su me stvari neugodno iznenadile, ali to je sastavni dio života. Poput nekih ljudi, koji ne znaju da u neke stvari je bolje ne zabadati nos i da treba pustiti svakome da ima svoju privatnost i da je mnogo bolje šutjeti, nego "lajati" zbog čega sela.

Ne volim osobe koje kažu mišljenje kad ih nitko nije pitao, ne volim osobe koje je vječno strah, koje žele da prašina vječno ostane pod tepihom. Tepihe života treba oprati, a onda i temeljito obrisati prašinu posvuda. Jer kad se uvuče ta prašina vrlo je neugodna i nezgodna i ne izgleda nimalo lijepo. Ni na van ni unutra.

Opet sam u potrazi za cipelama....no ipak moraju pričekati. Da se završe neke stvari koje se moraju završiti. No ipak pomalo šećem, i užasno me je moram priznati netko razočarao....I to vrlo neugodno.

A razveselilo me da....To će pričekati...Mislim što me razveselilo.

Unatoč nedostatku vremena, nedostajalo mi je bloganje, vaši blogovi, sve po redu. Doista mi je nedostajalo. A vani je lijepo vrijeme, a ja kroz 45 minuta ode u kratku šetnju. Malo napuniti baterije...A sad malo posla.

happy ball

Ovaj puta u kino nisam išla umorna, nervozna i napeta. Naprotiv bila sam odmorena, promet je lijepo tekao, karte dobila na vrime a od gužve sam se na vrijeme sklonila u jednom kutku Cinestara.

Šuška se šuška, film s Jenn i Shirley, film s Costnerom obećavao je razbibrigu i zabavu. Polako zavaljena uz stolicu uz Nescafe s mlijekom čekala sam i divanila. A onda dva sata zabave, neopterećujuće. Koliko ima istine u tračevima samim. Tvornica snova ponudila je jedno novo viđenje pričanja naokolo o drugim ljudima, spekulacija i prizvala iz prošlosti jedan kultni film i sve baš sve je najedamput bilo urnebesno smiješno. Ljudi u dvorani su se smijali na različite dijelove filma, nije bilo onog uobičajenog, e sad je ovo smiješno pa se svi smijemo. Ja, a vjerojatno i svako drugi je smijao se nekoj svojoj životnoj situaciji.

Vrijeme je proletjelo i nakon Šuškanja nisam bila niti umorna nego nasmijana, zabavljena i krenula...Ne u život nego po daljnji odmor. Krenula sam u nedjelju, a sada s noge na nogu, polako u danu.

A počela sam s kavom, a glede Korizme, nije da nisam karakter, jer jesam, ali kava će ipak ostati tu, uz mene u ovim napornim danima. Nije problem odreći se viška hrane, ali kave nikada nije s viška. Kao ni nekih drugih stvari. Apsolutno nikada nekih stvari ne može biti previše.




- 08:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ti si pravi filmofil:) svaki drugi post o filmu:))) što se tiče korizme - rekla je moja frendica - nije nužno se odreći nečeg koliko možeš uzeti nešto... raditi dobro djelo... eto, pa umisto odricanja od kave - napraviš neko dobro djelo:))) (D.S.O. 05.03.2006. 13:53)

Koliko god to bilo čudno reći za SF film, moje je doživljaj da unatoč kloniranju i mnogim inim čudima film zapravo gotovo propovijeda kršćanski svjetonazor.

U samom filmu koji je ipak bez boje okusa i mirisa najviše su mi se dopale cipele i mislim kupiti ovih dana u tom stilu.

Charlize je i kao crnka dojmljiva, a gimnastika u stvari realno bi bilo reći da smo gledali finale Olimpijade po spravama koje su upotrebljene za borilačke vještine.

Ono što je dobro oko filma da je toliko bezazlen, toliko u njemu viđenih, a ipak ne predosadnih stvari da skrene pozornost sa svakodnevnih briga ne samo dok se gleda nego i na neko podulje vrijeme.

Fascinira me igra imenima i riječima. Sve je tako simobolično, alegorijsko, Aeon što je Eon, Una ili jedina, Monicans koji posjećaju na Mohikance, jedino je Trevor običan i čini mi se da ime samo nema neko značenje iako vjerojatno griješim.

Što želim reći. Prije filma bila sam umorna, nervozna i napeta. A nakon samo umorna i s guštom pogledala finale Pripravnika.

Zaspala i kako je sunce, kako je sunce ići ću po vjetar u svojoj kosi.

Duboko u sebi sam tužna i uvrijeđena, ali odmorena i svjesna da je neke stvari i ljudi se ne mogu promijeniti, a ja ću danas ubrati taj vjetar iz svoje kose i napuniti dušu.

Windy Ball


- 08:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #
nije li bio neki trevor u Dalasu ili Dinastiji :)? (mrak 04.03.2006. 10:21)

pošto već pričaš o filmu, mogu prokomentirat da je rastezanje Charlize u filmu i njen spandex ili već od čega kostimić su glavne zvijezde. Nekako me film po ideji podsjetio na "Logans run" sa Michaleom Yorkom. Uglavnom prerada već viđenog, ali svakako neopterečujuća razbibriga. :)) (ronin 04.03.2006. 11:38)

a ja sam jucer skroz smakla s uma da pogledam finale Pripravnika, a bila sam kuci...zato te molim da mi kazes ko je pobijedio?...ja pretpostavljam da je onaj momak jer me je ona cura nervirala do ludila...no, sestra mi je rekla da je i cura imala velike sanse...kisssssss (reginaelena 04.03.2006. 19:11)

Bok Loptice! Nisam vidio taj film i znam da nisi napisala ovaj unos da bi imala raspravu o kloniranju, ali mislim da se Katolicka Crkva mozda malo prerano odredila PROTIV kloniranja i slicnih stvari Jer kad velis da :" unatoč kloniranju i mnogim inim čudima film zapravo gotovo propovijeda kršćanski svjetonazor" ti naravno mislis na Katolicki (posto krscanstvo oznacava SVE religije koje temelje vjerovanje na Isusu Kristu)! U tom smislu sam otisao na par web siteova i pogledao sta o tome MISLE razne protestantske religije i crkve (Baptist, Lutheran, Pentecostal, Presbeterian).. "There are over 1,500 Christian faith groups in North America" i iako se VECINA SLAZE DA JE PROTIV, ipak neke od njih NEMAJU takav izrazito negativan stav prema kloniranju! Jasno shvacamo da je Kat.Crkva protiv abortusa (akt unistenja zivota) ali pitamo se zasto bi bila protiv AKTA STVARANJA (kreacije zivota) kakvo bi KLONIRANJE trebalo biti? Ako netko ne moze imati djece zasto bi usvojenje TUDJE djece ili umjetna oplodnja majke TUDJIM SJEMENOM (ukoliko je uopce moguca) bila BOLJI IZLAZ nego KLONIRANJE oca ili majke ili cak blizih rodjaka>!? Meni to izgleda PRIRODNO a vidim da puno ljudi misli slicno i mislim da ce se stavovi Kat. Crkve u buducnosti mijenjati kao sto su se mijenjali njeni stavovi o Heliocentricnom sustavu planeta, Evoluciji i sl . .. Zloupotrebe su moguce, ali isto se moze reci i za bilo koju drugu aktivnost, zato postoje ZAKONI koji se donesu da bi sprijecili zloupotrebu! Sam princip mi izgleda KREATIVAN i POZITIVAN za ZIVOT a to bi trebale biti glavne smjernice K.Cve, ili mozda grijesim?! (optionmaster 04.03.2006. 20:07)

Film poručuje samo jednom se živi, poput pjesme, a klonovi su samo blijede kopije nas samih. Pitanje i uvijek je stvari u orginalima koji i imaju poneku falingu. Nije stvar toliko u kršćanstvu nego u orginalima, i ako imaš svoju priliku za život iskoristiti. Dokle god se ljudska vrsta može razmnožavati tako krasnim činom kao što je vođenje ljubavi (izuzev izuzetaka)....zar je doista potrebno živjeti vječno ili ćemo svi jednog dana mijenjati postojeće dijelove i unaprijeđivati ljude kao što to činimo s tehnologijom. Imamo spravice, ali ljudski odnosi nisu evoluirali što je više nego očito pokazao i sam Pripravnik...U današnjem svijetu brojki, informacija mislim da dodir ili djeca su daleko dragocjenija od bilo čega drugoga. I postoji i početak i završetak.... A tko odlučuje ako meni treba novo srce i koje moralno pravo imam ja da svom klonu uzmem srce tj. život da bih ja živjela. S kloniranjem stvari nisu jednostavne, stvari se ne mogu zaustaviti no pitanje koliko su "pomodne" promjene dobre i pametne. Koliko komentiram možda je vrijeme i da napišem i post... (lopticaskocica 05.03.2006. 00:1

Kava 2.5 znači 1,5 previše
Večera ništa
Poštovala post- tjestenina s plodovima mora i popodne pastrva

Ima veselih vijesti. Stigle stolice, s nećakom učila engleski. Prijateljici uspjela operacija. Stigla na kavu kod druge prijateljice nakon godinu i pol. Eh veselja. Jučer izgubila spojler u autopraoni, danas ga našla. Taman kad sam pomislila da se Miško primirio. I je. Pristojan je momak zadnja dva mjeseca....

Sve strpala u jedno poglavlje. Poput mene. U jednom poglavlju u trideset i nešto godinica. Želim reći da slušam Hang up i Madonnu. Da i ja se držim. Ide se polako. Ima se plan, ali u tom planu čeka me...ne znam tko me čaka, a nije niti bitno. Bitno je da je dragim ljudima oko mene dobro. Jako je to bitno.

Hanging Ball


- 11:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #
odričem se alkohola, suzdržavam se od psovanja, osim onih uvriježenih glagola (jebem, jebu, jebeš) i zasad rezultat lega-akohol 2:0, lega-psovke 0:2. (legasvega 02.03.2006. 13:54)

lijepo je da ti je važno da je drugima oko tebe dobro, to govori o tebi :)) (Poli 03.03.2006. 16:05)

draga moja, ja sam već tri dana bez slatkog i čokolade i svisnut ću ...ko će izdržati 37 dana još???? (Celebrity 03.03.2006. 23:13)