Upravo je o tome riječ u Crashu ili kako su kod nas to maštovito peveli Fatolnoj nesreći.
Što želim reći. Doista samo najbolji dobivaju Oskare. Film je o nama, običnim malim ljudima, u suštini i biti vrlo različitim jedinkama s vrlo različitim sudbinama, svjetonazorom, izgledom. No susrećemo. I jedan drugom nagazimo na žulj. No onda se desi. Vrati se. Život nam da u jednom momentu, a u drugome nešto uzme. U jednom jedinom danu smo fini pristojni, a onda kako nesreća nam se desi i dešava iz dana u dana, prema nekom drugom pokažemo najgore lice. Tražimo osvetu, a dobijemo istinu. I to ne neku patvorenu iskrivljenu. Nego običnu istinu koja boli više nego išta na svijetu. Naravno da ja film napravljen na presumpciji koincidencija. U životu to nije tako eksplicitno...no pitam se....
U tjednu u kojem je umro i Babić i Milošević...pitam se jesu li dugovi došli na naplatu ili su i ovaj puta odgođeni. Pitam se što i kako će se stvari razvijati. U stvari pitam se da li će temperatura od jutrošnjih -10, narasti za koji sat na recimo +2.
U šetnju naravno i opet u šetnju. Poneku kavu i po pokoji osmijeh. Jučerašnji dan tj. kupovanje me toliko iscrpilo. Ruta je bila :
- Bauhaus
- Baumax
- Meblo
- Metro
- Ruža
Krenuli u pola osam, vratili se u pola dvanest i malo po malo sam vraćala snagu. Malo spavanja. Pa malo druženja s obitelji. Opet malo spavanja...I onda spavanje.
Nisu me jučer ni zanimale vijesti tek da je Blanka u finalu, a Janica što za nju reći.
Kao sve je riješene, a tek je sad red na detaljima. Kojoj slici. Ili fotografiji. Nečemu što će oplemeniti prostor, dušu.....A sad polako čekam....a možda i ne. U stvari i ne. Navući ću kaput i cipele i u kratku šetnju do tržnice. Samo po kruh. Samo u svijet. Samo među ljude u nedjeljnu vrevu.
A petak je bio neočekivan no niti jednom, niti u jednom momentu se nije pogriješilo. Za sad....
Post je objavljen 12.03.2006. u 07:54 sati.