Nosim crvene sandale...I malo bijele....

1 2 3.....50

Žena sam

Imam auto

Radim

Od osam

Krećem

Frizura duga plava kosa

Poljakinja nisam

Bijela jesam

jer sam

B

A je jedan

B. je 2...

3...

je tri

Š.....je vlak

.....hu hu hu je vlak

Koliko imam novaca na računu??????

Koliki su mi krediti?????

Jesam li bogata?????

Jesam li lijepa????

Jesam li vila??????

Jesam li A????

Ili sam B...


Čista sam logika

Osdgovor je broj

Točan

Cijeli

Prvi zadnji

Jedini

Koga sam

opisala

O

nula

Što je nula.....Molim jedno lijepo slovo O

Broj je odgovor

Adriano Kokot zna

Pitajte ga?

Koji je Blanka zamislila broj

Koji je odgovor

(8,4,8,4,2,1,1,1,1,1,1,1,1,1,1,1,1).....(stanje na računu)....gdje sam....koliko je sati...otkud sam....locirajte me...ivan...

8524

generacija

bijela

generacija

mislav trpimir domagoj branimir

tomislav

b.

2.12.2006.

8535

molim nastavite niz.....koliki je svemir je pitanje

što će se dogoditi je odgovor

što sam rekla

što sam mislila

oprez

u prometu sam

letim

u mislima

putujem

kotačima

plava trava zaborava nema

ljuta nisam

učiteljica nisam

znam odgovor

točan je O

Zašto...ko mi ga pošalje bez greške, s imenom i prezimenom...objaviti ću ga kompletno

1992, Blanka, .....=========

Danas je taj dan, bar tu trenutno u ovaj sat i ovu minutu. Tiho je i Zaprešić spava. No ne spavaju baš svi. Mnogi ne spavaju u ovaj sat. Policajac na cesti. Carinik na granici, dostavljač ribe putuje s mora u Zagreb donijet sinoćnji ulov (ili je za to rano još?????)

Radi se i putuje, bez obzira na dane, petke i svetke.

Nedjelja po naravoučeniju crkve je neradni dan. Ni meni nije radni, gotovo nikad bio, ali často sam morala raditi nedjelom i mrzila sam to iz dna duše.

Jesam vjernica i ne odem u crkvu nikako, tj. vrlo rijetko. Nije da nemam vremena, volje, snage, ali nema potrebu tj. kako bi parafrazirala čuvenog pisca sve svoje razgovore s Bogom ja sam obavila u privatnosti svoje sobe. Koja često i nije baš moja soba.

Komplicirano ili jednostavno. Putujem i putovala sam često tj. znam prespavati u mnogim različitim sobama. Jutros sam u svojoj. Upravo se probudila, i pripremam se za odmor. Tj. pišem. To je moj odmor.

Ne bi vjerovali, ali to je tako. Ovaj puta bih prije rekla predah jer namjeravam se vratiti u krevet, nešto pojesti, popiti kavu i.....put se putuje.

Danas u moje lijepo Hrvatsko Zagorje. Ja sam Zagorka, rodom iz Zagreba za neupućene, a kako sam i ja tu i službeno Famous (hvala Darius) red je da se Moja Lektu(i)ra nastavi objavljivati redovito. Svaki dan. Pa i par puta na na dan. Ovisno o vremenu i nekim drugim stvarima, kao što su primjerice ..........ljubavi.

Ovo je za one koje me ne čitaju post o ljubavi. Danas uz Dobro jutro, 1935 slušajte me na frekvenciji Radia Kaj. Danas ja pucam.

Puca se kod Crkvice Sv. Štefana na Kostel Bregu povodom Bijele Nedjelje. A Kostel breg je moj brijeg. Brijeg mog djetinjstva. Brijeg moje bake Tereze. Imam ja još jedan brijeg u Zagorju. Brijeg i bake Marije čiji izvezeni ručnik me dočekao jutros kao pozdrav (PIŠE DOBRO JUTRO 1935), a to je bio njen miraz njenom mužu.

A ide se prijeko brijegova. Na Začretje, pa naokolo, ili tu na Pojatno. Putevi Zagorja su mi uvijek bili poznati, a i svi zagorski dvorci. Uzimam fotoaparat (konačno kupila) i uslikati ću si pogled sa svog grunta. A moje je pogled na Deželu. I grunt se zove Gaj.

Loptica sam, nisam sama, ali sam dama, bitan nije nitko, uključujući mene, ali ima jedan crni koji sjaji u travi i u čiji zagrljaj hrlim i jurim.....žurim, nikako da stignem, ali taj me uvijek čeka i dočeka....pravi gospodin

Rano je jutro. Mirno i tiho. Subota. Naspavana i odmorna, kava predamnom. No preda mnom i stolni kalendar koji kaže ŠTO JE VIŠE ZAKONA TO JE MANJE PRAVA.

Kanuny me je nazvao jučer. Kao pravi vic maher, prodao mi svoj duboki glas jer me nazvao s fiksnog broja, ja ga nisam prepoznala i nasmijali se oboje do suza. Čovjek ima duha, ali vjerujem, jer sam ga upoznala da bi u slučaju TDR-a radnici mogli stvarno i vratiti vlasništvo nad njom.

Prvo vjerujem zato što sam pažljivo pročitala blog, a znam i da stvari nisu kako se čine. No upoznala sa čovjeka live, vidjela njegovu energiju, a jučer bome i smisao za humor i nekako mi se čini da bi "mali" mogli u ovoj utakmici dobiti velike.

A to je lijepo. Mislim dobro je da u životu, tržišnoj utakmici, a i sportu kad mali pobjeđuju velike. Nije to tako često, a i mali stalnim pobjedama prerastaju u velike, ali sjetite se da je M. Microsoft počeo u garaži....

Glede Plive, pa mislim da još uvijek postoji šansa, da se možda obrani od preuzimanja. Bilo koje vrste. Mislim prijateljskog ili neprijateljskog. Bitke se mogu izgubiti, ali rat ne dobiva jedna bitka....

Šansa iako vjerojatno i ne možda postoji, ali pitanje da li postoji želja, htijenje i ono znam, hoću i mogu. Actavis je islandska tvrtka, ako ih možemo dobiti u rukometu, ne vidim da ih se ne može dobiti u poslu. No problem Plive same je što to više nije samo hrvatska ekipa tj. puno je stranih igrača. U biti ja mislim da je jedan od problema Plive što je u jednom trenutku olako pustila iz kompanije Tri gracije, prvu generaciju direktorica kojima je platila MBA. Što je fenomenalnu gđu. Mehulić poslala Atlantic grupi i što se prelako odrekla vrsnih Plivaša tj. svoje baze.

U Plivi sad sjede neki drugi ljudi. Osobno mislim da su možda i bolji od onih iz nekih prijašnjih vremena pojedinačno, ali ekipno???? G. Čović se je dugo održao u Plivi na ovoj poziciji. Čak mislim da je riječ o punih dvadeset godina....Iskustvo je na njegovoj strani....

No subota je, kavica je popijena, nasmijala sam na se Optionmasteru, dobila inspiraciju trenutno za doručak ;)))

Good morning Ball

Slušam ja jutros izjave Media Servisa konkretniju onu predsjednika uprave Pliva grupe g. Željka Čovića i iz konteksta, a i boje glasa...Čovjek je koliko se meni čini rekao. Preuzimanje Plive je neumitno, pitanje je po kojoj cijeni i kome.

Postoje doista interesenti, a najbliži je Glaxo, a dioničarima je najbitnije po kojoj cijeni to Pliva ide, i koja to točno Pliva. Navodno će ostati Pliva Hrvatska, koja je odvojena, a tko je njoj sada i tko će joj biti pravi vlasnik veliko je pitanje.

Čini mi se da su g. Čoviću ponude odavno na stolu, a glede same strategije koja je cijelu Pliva Grupu odvela gdje je u ovom momentu.

Dioničari će zaraditi. No koliko je veliko pitanje....

U stvari ovo su preteške teme za vikend. Slijedi rolanje, feštanje, rolanje, šetanje, dva i pol dana prazne glave. Čemu da ja tu nešto mozgam. Radio, i udri muzika.

Objavila jesam tekst na novom blog servisu. Iz vrlo jednostavnog razloga, da si sačuvam ime. Ne želim da bilo gdje na hrvatskoj Internet zajednici koristi moj nick. Jedno vrijeme sam imala kopiju ovdje. Bila je hopsica. Između skakanja i hopsanja postoji suštinska razlika, ali jesam toj sam Loptici poručila da nije baš lijepo uzimati na neki način tuđi identitet.

Koji je moj? Identitet? Sinoćnji post je bio o nekom tko mi je, a sad mi se to čini eonima daleko, bio strahovito važan. I drag u svakom pogledu.

Istina ili ne...Laž ili ne...Duga je to i nikad neće biti ispričana priča. Tko je kriv? Meni ili njemu? Pa nitko. Krivi smo si sami, tj. sve je lijepo skuhano, a onda bačeno u koš, a da se ni okusilo nije. Gradilo se u zraku, bez temelja i iskrene namjere jer je među nama ocean ljudskih predrasuda, zavisti i mispercepcije. I nikada nije bilo ni namjere ni snage, ni volje ni želje.

Život je otišao dalje. Ja sam otišla dalje. Kamo to točno je pitanje na koje ja ne znam odgovor. No znam, znam o sebi nešto što me čini veselom. Sreća je relativna, no sada i u ovom momentu, sa sladoledom u ruci meni iskreno i duboko raduje ovo ne samo proljeće.

Lice mi je ozbiljno, a i tiha sam nešto cijeli dan. Uopće mi sinoć nije bilo bitno otići na feštu. No opet i ponovo su se desile neke stvari, kao da moram ponoviti gradivo.

A sad slijedi nešto. Čežnja putuje eterom. Očekujem treptaj jednog pametnog smeđeg oka. Očekujem toplinu duše jedne osobe...

Bilance su gotove. U aktivi i pasivi nije ravnoteža. Mnogo je izvanbilančnih zapisa, a ja sam negdje na obližnjem pahuljastom oblaku s nadom u srcu. Noge mi dosižu do zemlje iako je to naizgled nemoguće. Da čvrsto sam tu i svoja.

A za koji dan fešta, a za koji dan druženje, a za koji dan...tko zna što će biti za koji dan.

Izgubila sam ga iz milijun krivih razloga. U biti nisam ga ja izgubila on me ostavio. U jednom momentu zamijenio me za virtualnu ženu, ženu koju je u stvarnosti znao možda dva tjedna. Bila sam tada najjadnija na svijetu. Duboko povrijeđena. Rigala sam vatru na sve strane, danima, tjednima pa čak i mjesecima.

Iako su moji bivši zaista bivši, ovaj to nije. I dalje komuniciramo. No samo ovdje u virtualnom svijetu. Njegova najveća želja možda neće biti ispunjena. I meni je jako žao. Jer ja sam "platila" tu želju.

Danas mi je jako teško. Danas su moje vjeđe pote, ali ne, neću umrijeti, ne neću umrijeti od ljepote.

I postavila pitanje? Zašto? On meni, sve se vraća sve se plaća. Žao mi je od sveg srca što mu je dug prema meni došao na naplatu na ovaj način. Nadam se najboljem i želim najbolje njemu i za njega.

Znam da nećete vjerovati, ali jesam. I to da odradim sav posao. I jesam. Odradila sam posao, a sada iako ga još ima, treba nešto ostaviti i za sutra. No sutra ustajem u sedam, što je ipak normalno vrijeme.

Jučer su se blogeri družili. Sve je okupilacarica, a bilo nas je poviše i bilo je ok. Postoji određeni žal što Sadistico ne organizira više druženja jer je to bilo više nego ok, ali treba razumjeti i čovjeku treba pauza i ne mora on uvijek biti motor.

Naravno da sam umorna, no ne previše. Cijeli uskrsnji vikend sam rolala, ali i klopala šunkicu. Pa i danas. Uz varivo, ali šunkica da ne bi možda smršavila ;))))

Šalim se. Danas ću dogovoriti šetnju. Još ću neke stvari dogovoriti. I odraditi. No prije svega moram po benzin, moram do....

U biti ništa ne moram, ali...tako bi htjela da se više podružimo...i tako bi mu htjela pružiti utjehu. Njemu neraspoloženom i ljutom.

A ja, u ljetnom izdanju s obaveznim kišobranom još malo pa ću sjediti u vrtu i gledati kako mi raste travica. A lijepog li posla :))))

Grass ball

Na jelovniku šunkica, kuhana jaja, mladi luk, rajčica, majoneza, hren, rotkvice i malo kruha. Pored orehnjača.

Nije se otišlo u Crkvu. Ja sam spavala, a mama se razboljela i ima temperaturu. Svi smo se zavukli u svoje sobe i gljivimo. Mama s Briljantinom, ja sa Ljubavi u zaleđu i blogom.....

Ipak ću za pola sata do Crkve. Onako po blagoslov i po naravoučenije....

Šalim se to znam i sama. Svašta ja znam, a još više ne znam.

No svim namjernicima Sretan Uskrs, što više odmora, dovoljno novaca za život i one male ekstra stvari...koje svi volimo....

Toliko sam šetala prirodom s prijateljem. Vrijedni Zaprešićani su zasadili sve polja oko Zaprešića. No jučer nitko u polju nije radio.

Postoje neki običaji iz davnina. I tako je običaj da se na veliki petak posti i ne radi. U biti cijelo to trodnevlje veliki petak, velika subota i Uskrs su vrijeme kad se jedino smije ispeći koji kolač. Ni veša vani ne smije biti.

Zašto je tome tako, ja osobno nisam sigurna, ali znam da su me toj činjenici učili od malena i da su uvijek komentiralo one koji su sušili veš, kopali taj dan da ne poštuju običaje.

Možemo bježati od nas samih, ali ne možemo baš uvijek i tradicija i nije tako grozna kako izgleda. Jučer se skraćeno radilo gdje i tko je mogao. Radi tih par sati teško da će propast Hrvatska pod uvjetom da se druge dane radi i radi, ali doista radi.

Osobno sam za pet sati produktivnog rada, nego i dvanaest sat polako mic po mic i nikad nisam razumjela želju svoji poslodavaca da sjedim na jednom mjestu od 8-16h, ako je posao završen recimo već u jednaest.
Ne radimo svi jednakim tempom, nismo svi jednako sposobni, a realno gledajući u kancelarijama se ionako svakog petka poslije dvanaest najviše priča o vikendu. Reklo bi se realno više se priča, nego radi.

Mene je uvijek fascinirala dovršenost i izvršavanje posla i doslovno dugo me je smetalo to da je danas jedan od kriterija koliko dobro radiš, zapravo vrijeme koliko dugo si na poslu. AKo si recimo deset, jedanaest sati onda si dobar radnik, a ako svoj posao brzo i kvalitetno odradiš ond ti svakako treba dati ekstra posla ili nešto s tobom nije u redu.

Iskreno meni nakon gotovo pola godine napornog rada je trebao malo laganiji petak i činjenica da sam u tri popodne bila u krpama, a u pola pet u vrtu je ono što će mi dati energije za recimo utorak, kada sam u pogonu od 6.30 do 19 h naveče. Utorak mi je takav dan tj. morala sam to tako posložiti utorkom, a da ga volim zbog toga, pa naravno i iskreno baš i ne....

A sad na role. Sunčan je dan. Moram pripremiti vodicu. Moram pripremiti ruksak, mobitel i sunčane naočale. Dan u kojem me čekaju fini luleki i salata poslije.....

Živjela salata :)))

Dan kad se ništa ne radi ni u polju ni u kući. Dan kad se posti. Dan kada sam uživala u pastrvi i malo pire krumpira, malo jogurta i kockici čokolade.

Prekrasan je dan. Gotovo ljetni. Sve je u punom cvatu. Djeca se igraju naokolo po mojoj ulici. Čak mi je bilo vani prevruće. Za koji sat idem malo prošetati, popiti malo mineralne....

Htjela sam se ispovijediti nakon dugo dugo vremena, a za Uskrs se spremam na misu zornicu. Trebalo bi u vikendicu. Iskreno baš mi se i ne ide. Iskreno baš mi se gljivi.

Sutra u kazalište...Ujutro na rolanje....Popodne spavanje, pa blagoslov jela.

Čujem da se na Filipinima razapelo njih sedam. Nije mi to najjasnije. Nikako.

Kardinal Bozanić opalio po političarima i medijima. I treba....

...dan je na polovici, a meni kad da je na kraju. Jurišalo se cijeli dan. Napadalo posao sa svih strane. Dosta se napravilo, ali neke stvari ipak ne.

Stigao je krasan mail. Ujutro. I razveselio me beskrajno. Onako za dobro jutro. Bilo mi je to lijep nastavak radnog dana.

Čak i prefini ručak. Uređuju mi ulicu, tj. nasipavaju pijesak pa neće biti rupa. Nekako se nadam asfaltu. Moja šogorica je sva dana na novom poslu i mora učiti i engleski i francuski. Biti će veselo. Doista će biti veselo. Iako je antitalent znam da će se potruditi i sve maksimalno napraviti i naučiti. Prilika je predobra da bi je ispustila....

Nebo je mjestimično antracitno, a mjestimično probija sunce. Ove godine konačno imamo nakon dugo vremena proljeće. Pravo proljeće. Sa suncem i kišom, kojim oblakom, povjetarcem.

Pokušala riješiti nešto na FINI- ali bojim se da sam ovaj puta ja pogriješila. A pisalo je i nisam dobro pogledala.

A sada....kavica sa Sonjom i neke kontrole i okus dobrog prijateljstva u ušima.

Najbolja frendica i ja smo se čule. Bilo je veselo i živo. Žena je ostvarila snove, a ja svoje sanjam i dalje. Nije da na njima ne radim. Nije da ja nisam se potrudila i sjedila prekrštenih ruku. No meni neke stvari teže idu....

Polako...vjerujem što je suđeno nije zgubljeno....

Destiny Ball

Dan je krenuo. Oblačan i hladan. Prijateljica na telefonu i poslovi ispred mene. Mora se krenuti u dan, a ragovor prebačen za drugu priliku.

Biti će ovo dobar dan. Mora biti. Nakon aktivnog dana jučer, osjećam se i odmorno i orno za posao, a i neke druge stvari. Koje, pa još jednu šetnju ili rolanje ili bilo što. Kretanje je moj način da se odmorim od dugog i napornog perioda. A valjalo bi i na mini godišnji.

No ne za Uskrs. Jaja su na stolu, pa i jedno unikatno iz Grožnjana. Već je i lijepi stoljnjak tu.

Danas je veliki četvrtak....

Još prije koji dan je bio Božić, a za tri dana Uskrs.

Vrijeme doista prebrzo ide ....

Ima muškaraca, a vjerojatno i žena koji kod zavođenja, a pogotvo virtualnog ne izaberu nekoga tko im se stvarno sviđa nego ono pucaju rafalno pa koja patka padne. Ti isti ljudi to sigurno rade i u stvarnom životu pod izgovorom ako prođe prođe.

U principu nemam ja ništa protiv, svi to možda ponekad radimo, ali malo me kad se radi o meni tj. kada sam ja na meti nekog takvog malo me čini tj. rekla bih da mi je neugodno. A ovo je understatement.

Postoje razni načini kako u virtualnom svijetu možemo pratiti, a i u stvarnom saznati što naš dragi ili draga rade.

Što je najgore od svega istina je da nikad se ne zna tko koga pozna, a osobno vjerujem u ono tumačenje da preko sedme osobe se svi živi poznajemo. Svi na svijetu.

Kako sam jučer provela u frizerskom salonu veče bilo mi je interesantno čuti što se sve i kako dešava. Osobno frizeru idem zato što je moja kosa duga i teško ju je održavati, zato što tamo pročitam sve ženske časopise, vidim trendove, srećem druge žene a i muškarce, a i otkad to radim tj. priuštim si svaki tjedan frizera osjećam se mnogo bolje. Još je ljepše frizuru izložiti pa sam odmah poslije bila i na piću s društvom i bilo je zanimljivo.

Što je je još bolje, kako sam ujutro dulje odspavala i gomila mi se posla činila nekako prihvatljivijom, a i brže sam je riješila. Stvarno sam se trudila da posložim neke stvari, a do petka bi se moglo riješiti...

Lijep je dan i za koju minutu krećem u šetnju. Opet i opet. Samo kretanje mi je omogućilo ne samo da izgubim par kilograma, nego je nanijelo i pravu boju na moje lice. Danas sam slušala o Botaničkom vrtu. Idealno mjesto da prošetam malo s nećakom, nakon rolanja ove subote ili čak možda petka.....

Inače sobu sam okrenula naopačke, okrenula svaku stvar, očistila svaki ćošak....U kući je ipak primirje jer kako je planulo brzo se je i zgasilo. U biti prasnulo je poput petarde. Glasno, ali zapravo bezopasno. Vjerojatno tako mora ponekad biti.

Neka su jutra teška. Neka jutra ustanemo ono što se kae na lijevu nogu i vidimo samo svoju pravicu koja često to ne mora i biti.

Ovaj tjedan kao u većini hrvatskih kuća kod mene su pripreme za Uskrs. Neki dan se je jednom mom ukućanu desilo nešto vrlo neugodno, i iako je sve dobro završilo očito je ostavilo dubokog traga.

S druge strane oko kuće se je napravilo nešto vrlo lijepo. I to je ostavilo traga. Ponekad si svi mi mislimo da vrijedimo više ili manje nego što to objektivno je. A ponekad si mislimo da se bez nas ne može. A ponekad i tako bezazlena stvar kao što je veš na vješalici može u nama izazvati bijes.

Imam i ja putra na glavi. Kako sam jučer bezrazložno bila ljuta danas sam se pobrinula da doručkujem. Odmah se bolje osjećam. A kako je stvarno dugi dan ispred mene.....

Što želim reći da ponekad svi mi tražimo kruha iznad pogače. Ne vidimo lijepi dom, pun stol, ne osjetimo miris kave i ne čujemo poziv prijatelja. Orijentirani smo samo na sebe i vidimo samo sebe i onda to bude zlo. I kažu se stvari koje se ne bi smjele reći.

Bitno je s vremena na vrijeme i šutjeti i ne kriviti druge za naše ljubavi i žrtve koje dobrovoljno dajemo. Sagledati širu sliku je također važno i što još.

Voljeti i biti voljen. Divim se ljudima koji su tu u najvažnijem segmentu svog života pronašli ravnotežu. Iako i ja volim. Upravo sam se beskrajno vezala za narcisu koja cvate ispod mog prozora. No žuta je kažu boja ljubomore, a drugi prijateljstva.

Dan je dug. Znam, a i ne što me čeka...Ponekad je to dobro...

A onaj koji se u ovom trenutku ljuti, neka se odljuti....Nije u pravu, malo se je ispuhao, ali....tko sam ja da nešto kažem

Opće je poznato čim padnu prve kapi kiše promet doživi kolaps. Iskreno i ja sam malo pretjerala. Jutros sam pričala umjesto doručkovala i na putu za ručak sam se užasno unervozila ne toliko zbog gužve nego stoga što sam bila istinski gladna. U biti pregladnila sam.

Sad sam u dva i pol sata napravila velik dio posla, iako sam realno u poslu od sedam ujutro. I moram priznati da sam umorna, žedna i da bi mi trebalo dodatnih šalica kave, ali neću ih popiti. Vodu hoću, kavu neću. Danas ću popodne odmarati. Polako, a poslije bez obzira na kišu u šetnju. Razgibati se jer mi je doista kretanje više nego nužno i potrebito. Navikla sam u posljednja dva tjedna barem na sat vremena dnevno u đir.

Posložila sam si određene stvari i u svojoj glavi iako moram priznati da nisam baš do kraja sigurna u svoja rješenja. Statistička izvješća su napravljena 50%, a očekujem da ću do kraja tjedna s njima i završiti. Ne želim Uskrs dočekati pod presijama. Ne želim biti opterećena više nego što je potrebno. Ionako je svega realno malo i previše, a odmor se čini tako daleko.

Cijeli dan tlak zraka raste, a temperatura pada. Kiša koja je lijevala, sada samo koja kap. No još je sivo, ali nije i meni.

I upravo sam čula krasnu vijest. Vijest koju je jedna osoba čekala deset godina. Čestitam joj

Mislim sad za sve živo te traže password. I kad se ulogiram negdje i mislim da je stvar završena neke "seljačine" kao ovi na HT mi oduzmu pravo da budem lopticaskocica tj. traže doregistraciju. Mislim zašto ja ne bi njih mogla komentirati anonimno. Mogu na Večernjaku, mogu ovdje, a mogla sam i tamo. Zar samo zato što sam možda preotvoreno govorila Svilanu što ga ide. Komentirala ga ja naivno par puta. Eh, glupače..... Mislim koga je u stvari briga za moj identitet pa i ako vrijeđam. A ne vrijeđam. Zar nam nije zagarantirana sloboda riječi. Ma mislim, blogovi i to mnogi imaju više komentara. Zar se autor preplašio što mu na internetu se mogu otvoreno reći neke stvari.

Emisija o vlč. Sucu je bila loša iako se Nova je nešto popravila otkad je on tamo, ali neki drugi su otišli neusporedivo naprijed. Pa i Latin koga baš i ne volim je neusporedivo bolji od Hrge koja je jučer slinila kao da joj je preko puta papa. Pa da je i Papa, ako si novinar, odradi taj posao. Nemoj mi prodavati na licu osjećaj spoznavanja Boga taj tren zato što je vlč. Sudac miran. Pa je. Pa upravo i stoga zato što je karizmatik, ako ona uopće i zna što to znači ili ne daj Bože Svilan...Gdje bilo pitanje o Judinom evanđelju? Gdje su bila mnogo ozbiljnija pitanja????

Ma bezveze se ljutim. No dovršam posao za danas, pa onako po malo. Pročitala članak i odreagirala ovdje. Za sada ovdje mogu biti anonimus iako me i ovdje mnogi znaju. No to mi je zapravo vrlo drago.

I sada, napraviti neke stvari pa u šetnju....Zvati naokolo da se nađe dobro društvo za šetnju. I da se malo i prodivani i razmisli i kako dalje u životu. Čuje kakva dobra priča ili razvije dobra debata.

Sluša se radio. Mjuza je dobra. A ja vadim obrasce. Vidim da su neki odustali. Eh, nije mi jasno baš zašto....

Imala sam mnogo dobrih namjera ovaj vikend. Na kraju sam rolala, gledala filmove, propala mi šetnja i nisam se mogla načuditi kako je unatoč suncu jučer zapravo bilo vrlo hladno.

Mislim ovo je refren pjesme koju upravo slušam, ali ima nešto u tome svemu. I danas šetam, a već do sada sam naravno u punom poglonu bila dva i pol sata. Presija, istina malo kraća i ne tako jaka je opet malo ispred mene.

Gledala sam jučer vlč. Sudca. . Uz dužno poštovanje prema vjeri, pitanja su mi se činila namještena. Bilo je previše divljenja sa strane Mirjane Hrga i opet se nisu postavila prava pitanja. Podilazilo se Sudcu. Imam veliki respekt prema tome karizmatiku, ali ja bih ozbiljnije pitala i zadržala profesionalnost, a vjernik sam. Stvarno sam vjernica, ali ako si u novinarskoj ulozi, a Hrga je i dobila ga je u emisiju, pa zašto nije bilo onda i pravih pitanja. Odgovori su bili blagi. Više je strasti u njegovoj propovijedi nego na nastupu na televiziji. On je davao tako puno što bi se reklo štofa. Mogla je biti pristojna, ali....odmaknuta.

Vrijeme se izgleda kvari ili se ja varam. Voćke su procvale, za par dana je USkrs, a ja idem googlati u potrazi za cjelokupnim tekstom Judina evanđelja. I još da mi je do teksta iz Kumrana i tako.

Obožavam povijest. I Asboinu s opisom sigetske bitke...A jučer su naši navijali. U boj za narod svoj. Mislim žao mi je Tuksara. Više je nego očito da njemu nitko do sada nije dao pravu priliku, da posloži malo i glavu, jer sve zna, ali malo da je više jakih mečeva u nogama, bili bi mi u četvrtfinalu. No dečku svaka čast. Pa i Čiliću. A sram bilo Karlovića i onoga koga jako cijenim inače Ivaniševića. Da ne pomognu kad treba. Pa bez obzira na sve. Ponekad neke stvari treba zaboraviti i oprostiti. Kad je važno, bitno je prijeći preko svega i boriti se. A bilo je važno. A Ljubičiću svaka čast. I tek Ljubo da znaš nije Federer nepobjediv. Samo u glavi ga moraš prelomiti.
A dečki su jakoj Argentini pokazali zube. I svaka čast. A nadam se da će se naći novci i sponzorirati Tuksara bar na šest mjeseci na ATP tourevima. Da dečko ispeče što zna. E tko bi rekao da Međimurci mogu biti tako srčani :))))

Animacija Disneyeve radionice, prekrasan glas Natalie Dizadar, krasna priča o odnosu oca i sina, no kino ipak poluprazno. Nedjelja je ujutro, možda je vrijeme da klinci idu van, a ne u kino, ali nekako iako viđeno za nove generacije klinaca mjesto jest ipak uz bajku.

U kinu je bilo i Vauuuuu, pa kako Bambi nema mamu, ali brzo je prošlo. Ovome mlađemu je ovo bio prvi odlazak u kino. Četiri za koji dan, teško da može i razumjeti koncept mirnog sjedenja, ali nekako za danas je za njega bilo čarobno. Sve, prvi put se vozio liftom, prvi put se vozio pokretnim stepenicama, ali kino je ostalo smeđe, a dopali su mu se leptiri. Tko o čemu neka djeca o leptirima.

Možda je to što djeci treba, no kako roditelji ipak odlučuju...ponekad ipak se treba odlučiti za već viđeno, za nešto što je možda bolje napravljeno u Kralju lavova....

Kao nema neke poveznice. Što Vam želim reći. Film je daleko najbolje što se desilo u kinematografiji ex Yu iako je ponekad i na trenutke na rubu karikature. Mi koji smo živjeli to vrijeme razumijemo svaku rečenicu, svaku foru, slušali smo tu muziku i nismo...

Naravno da je sve dovedeno do pretjerivanja i naravno...E tu moram prestati jer postoji nešto što naprosto ne smijem reći....Ne bi Vam ga bio gušt gledati.
Na kraju su me prošli trnci. Nešto odlično i fenomenalno pa i u širim razmjerima nisam gledala jer ovo je riječ o nama u jednom drugom vremenu.

Što je najgore ono što je bilo normalno i svakodnevno krajem osamdesetih sada je urnebesno smiješno. A i sama sam sebi smiješna kad se pogledam s kosom tj. valom zabačenim kose s desna na lijevo u stilu novog vala. I naravno čuvena Vesna Zmijanac koja meni nije bila nešto, ali žena je harala.

U jednom momentu vratila sam se u djetinjstvo kada sam vlakom putovala do Splita kako bi ljetovala na otoku i upravo vizura tih tunela me vratila u neko drugo vrijeme.

Iako je film s kraja osamdesetih ima određenu crtu bezvremenosti, jer publika raznorazna od dvadesetpet naviše se smijala na istim dijelovima....zapravo salve smijeha.

A danas na Jarunu, kad sam ponovo rolala, veslao se Croatia cup. Međunarodan je, ali dobar dio veslača je baš iz Ex Yu država i nekako je sve viđeno. Poput nove Univerzijade. Cijeli krug rolanja, ptice pjevaju, patke plivaju, u zraku pelud od kojeg kašljem i poslije kavica s pogledom na druge rolere, šetače, bicikliste.

Vjerujte što me posebno veselim rolera ima od najmanjih do penzionera. Odlični su ti penzići. Ne daju se smesti, a tehnikom ne zaostaju ni za kim, a bome ni brzinom. Ja bila s nećakom i realno nas dvoje smo rolali penzionerski jer mali je osam i ne može, nema snage tj. force, a i tehnika mu nije nešto.
Stali smo kod svake gusjenice, svakog lijepog drva, popio je pola litre soka i poslije Pepsi, a ja sam vidjela od vrlo mladih djevojaka do žena preko dobrih pedeset na kotačima.

Sad naravno sam pojela pizzu i idem spavati. Odmarati. Noge bride, a ja "hebiga" moram i odmoriti. Popodne malo rada i rada. A onda opet šetnja i šetnja. Borba s kilama je nesmiljena iako protekla dva dana se ne daju, a istina je da se ni ja nisam previše kretala. Ali to neće biti tako. Svaki sunčan dan, svako jutro ili popodne, već prema rasporedu, šetnja ili rolanje ili na bicikl. Godi mi ovaj svježi zrak. Proljeće je vani, ali i u meni.

Još danas imam zadatak mlađeg, ovog od četiri podučiti rolanju. Što će biti veselja :))))))

Rolling like a Stone Ball

Doista od ranog jutra nije moglo bolje. Naspavana , odmorena u šetnji srela dimnjačara, a onda krenula u potragu za lijepim ....uglavnom dio odjeće....i odlučila nositi suknje. Što sam odmah provela i u djelo. Odmah me je ta suknja razveselila. Dala mi je obola. Dala mi je neko posebno sampouzdanje, a i mrvicu ženstvenosti (mislim i na unutra ne samo na van). Osim toga pripremam neke stvari tj. već sam gotova. Nisam našla doma krojačicu koja je vjerojatno na gruntu.

Voćke su se rascvale, a ja s noge na nogu pa skoro dva sata. Odmah napravila i posao. A posla je puno u upravo me dočekalo i nešto novo.

Danas idem gledati Karaulu. A sutra. Ako bude lijepo, tko zna kuda me odnose put. U nedjelju tj. na Cvjetnicu ide se pogledati Bambi 2, a uskoro i Ledeno doba. Blago meni s nećacima pa sam upoznata i s crtićima :)))))

Svuda sam viđala maslinove grančice, a naravno da sam već i u potrazi za crvenim sandalama. Nema još te sreće. Još bi nešto i na kat :))))

Kile se tope sporije, ali ne dam se ja. Rekla do idealne težine i tako će biti.

Bio je ovo tihi dan. Uobičajen i mirni. Koristilo mi je malo odmora, koristilo mi je puno toga, a najviše razmišljanje jedne izuzetno pametne i drage osobe.
Vani je hladno, a ja bih voljela u šetnju. Ja bih doista voljela se prošetati no vani je hladno. Okrenula sve programe, zapravo ništa me ne interesira.

Uzeti ću knjigu ili prelistati fotoalbum. I rano leći. Uhvatiti malo extra sna i za promjenu malo i šutjeti i šutjeti i šutjeti. Uživati u neigovorenoj riječi i nenapravljenom djelu.

A sada po malo štapića, čašu mineralne i..................................................

Postoji jedna velika i točno određena sanja koja je tako blizu ovih dana. Ne postoji saznanje ili činjenica da je tako, ali negdje i nekako mi se složio mozaik i znam da će ovaj puta biti sve u najboljem redu. Loptica se kotrlja, čak ni ne skakuće. Ali u Loptici samoj se akumulirala energija i sve je u najboljem redu......I skočiti će već sutra. Ako iz ničega. Ono iz kreveta.

Ovo mi je prvo slobodno prijepodne nakon dugo vremena. Veselila sam se suncu, veselila sam se rolanju, veselila sam se neobaveznoj kavi. Osobno ja na obali jezera i kao najveći napor gledanje zelene trave ili kojeg cvijetića.

No jutro je prvo bilo kišovito, sada hladno, guši me nešto u grlu (vjerojatno proljetna alerija), imam čak i laganu temperaturu pa sam popila paracetamol.
Otpeglala dobrih sat vremena, popričala sa svojom obitelji, gdje je šogorica koja je već treći dan na injekcijama ekspresno izgubila pet kila i ne htijući ima manekenski stas.

Ptičice pjevaju, a ja kao da na leđima nosim težinu svijeta iako nema objektivnog razloga. No postoje mnogi razlozi iznutra, a i fizičke manifestacije moga tijela mi govore da nisam dovoljno usporila i da mi je potreban ne sam vjetar u kosi nego i maestral u duši.

Maske su pale. Ne da ja ne promislim o nekim stvarima, ali...ponekad samo ponekad kao da mi izmakne s uma ..... Kosa je lijepa. Jučer se desio kratki spoj kod frizera. Posušena sam u obližnjem butiku, i kupila lijepu majicu koja je bez obzira na gubitak kila malo tj. mrvicu premala. Zaboravila sam jutros upaliti mobitel. A sad po bespućima interneta. Po malo vode jer sam jako ožednjela i po...

Što želim danas. Sunce i to doslovno. Želim da me prestane boljeti grlo i želim se urediti poput neke glumice, staviti par kapi parfema (Bulgari) napisati mail.....

Mnogi ljudi imaju puno iluzija da se ne vidi ono što je očito. Ne razumiju da se u detaljima koji njih okružuju saznaje mnogo o njima samima. Ne shvaćaju da dovoljan je i pogled na narcise iliti sunovrate oko kuće da ti je jasno o kakvoj obitelji ili kući je riječ.

Što želim reći. Otkrivaju nas sitnice i detalji i mnoga priznanja i ispovijesti su upravo ono što smo mi znali o tim osobama bez da su rekli išta prije. Znamo...jer intuicija je vrlo snažna stvar, a vjerojatno je nešto usađeno u naš genetski kod da prepoznajemo mnoge stvari i prije nego što se naglas kažu.

Osobno me ne ljute male neistine. Mnogi i svi se koriste malim sitnim lažima. Tako je lakše u životu i jednoj i drugoj strani. Ljudi su, a posebno žene toliko indivialna bića da je to tj. cijeli svijet beskrajno interesantan.

Što želim reći. Ne tako davno netko me je lagao. I ja sam znala da je lagao. Pa što? Nije se srušio svijet.

No ja sam napravila jučer nešto gore. Rekla sam istinu. Onako bez dlake na jeziku. Jednoj osobi koju jako volim i koja mi je beskrajno draga i koja mi puno znači u životu. Nisam trebala, ali...Zapuhana, u žurbi, izluđena situacijom na cestama gdje svatko stane gdje mu je ćef na pitanje sam joj po prvi puta dala nabusiti i iskren odgovor. Nije dobro primila, ali iskreno. Nekako je olakšavajuće nakon svega, pa i godina druženja nekoga tko te je "muljao" na sve načine reći pravu istinu.

Netko me je pitao kako da usmjeri dijete. Nisam mogla vjerovati sa se moje mišljenje kod te osobe toliko broji i znači. Vrlo me je to razveselilo. Naravno da sam bila za slobodu i naravno da sam bila samo za to da svoj životni stav prenese na svog sina. Da bude čovjek s mjerom. Kojeg li možda glupog savjeta, ali sve je manje onih....
Da danas je sve manje onih koji pitaju bez obzira na sve.

I opet sam rekla istinu. I šetala i šetala....A zimske kile su se povukle. Sad je cilj idealne kile. Ne bu mene nitko zafrkaval. Loptica bu postala...

Bye by Rugby ball

Šogorica mi je dobila gadnu alergiju. Već je dva dana na infuzijama....S druge strane, ostatak obitelji je na greuntu ili se radi ili se je u školi.

Ono što me je šokiralo neki dan je test mog nećaka đaka prvaka. Uglavnom to dijete je imalo test od 37 (tridesetsedam zadataka) i riješilo točno trideset iz matematike. Koja to učiteljica može nekome u prvom razredu dati 37 zadataka. Nije problem u četvorci problem je u Primorcu i njima sličnima koji pričaju bajke o školstvu (ottteretiti će se djeca....), a realnost je da on ima u tjednu četiri dana po pet sati i jedan po četiri (gotovo kao ja u srednjoj) i što dnevno ima zadaće bar iz četiti predmeta dnevno. Dijete je talentirano i ide mu škola, ali što je s onima koji nisu. Već sada mali jedva čeka vikend. Ne veseli se školi poput nekad recimo mene. Ne da su torbe teške, a jesu....mislim učitelji mogu birati po šest naslova po predmetu....Smiješno mi je i nejasno čemu i kome je to nužno.

Pogotovo mi je krivo što osobno znam krasnih učiteljica, ali ovo. Mom bratu je rekla da vrši naročiti pritisak na nećaka kako bi bio još bolji. Želi da bude najbolji, a ne razumije da se dijete od osam godina i treba poigrati. Što je još gore osobno znam da on baš ne voli pritiske i da već sada razumije razliku između prisile i zamolbe. I napraviti će ako ga zamoliš, ali naravno ne previše puta. Već sada u ovom momentu on zna razliku između opravdanog i neopravdanog zahtijevanja i otvoreno izjavljuje MRZIM ŠKOLU....

U tako ranoj dobi netko totalno neodgovoran mu konstantno usađuje mržnju za nešto što mu danas sutra osigurava budućnost i mnogo toga drugoga.

Trideset sedam zadataka....Stvarno mi to nikako nije jasno...Tridesetsedam zadataka u prvom razredu.....

Naravno da Vam neču prepričati sadržaj i naravno da sam jučer rolala. I prekinula na jedan dan s dijetom. Ono što me ja zapanjilo u Firewallu koliko je zapravo tehnologija otišla naprijed i kako je nitko više ne može ignorirati.

Danas čitam da su u Samoboru postavljene kamere u Centru gradića. Užasnulo me. Veliki brat se doista svuda preselio. I koliko je to u redu. Do sada sam mogla kao stranac svuda hodati, a sada još malo kuda god ću prošetati neka kamera će pratiti pokrete. Pomalo monstruozno i prestrašno. Zar zaista na javnim mjestima ne možemo biti anonimci. Zar zaista ćemo svi biti poput lutaka na Jelačić placu gdje će svako razgledavavati nas i ogledavati sa svih strana. Ne smijem ni zamisliti što se sve može napraviti uz pomoć photoshopa i zasada je riječ o promatranju. A slušanje. Zapravo kad Vam promatraju usta mogu odgonetnuti što pričamo. Što to zapravo znači da nećemo moći pričati privatne stvari na javnim mjestima. Da ćemo morati izbjegavati druženja. Je li možda pretjerujem. No nakon Firewall-a koji nije mi baš sjeo jer mi je Harisson Ford malo prestar za neke stvari mi je sve...onako...

Sunce je vani. Telefoni se prate od strane vlasnika kako bi se poboljšala učinkovitost u mnogim kompanijama. Svi zapravo mogu čuti što razgovaramo premo mobitela. Dobro ne baš svi, ali neki, a ne tako davno....

Mislim da bi ipak negdje trebale postojati granice. I to stroge granice. Jesam za limite i više ikad sam za limite.

U čemu je riječ. Virtualni i stvarni svijet se isprepliću, ali mora postojati pravo na privatnost, na osebujnost.

Istina počela je peglanjem ( ne kartica nego pegla i ja- ponekad najbolje prijateljice), ali istina je da sam ustalo dovoljno rano, sredila se i čekam nećaka kako bi prošetali i uživali. A možda i rolali. Upravo razmišljam o toj opciji. No možda je prenaporno za dijete odrolati 6 km, a možda i nije.

Odmorena sam i vedra.

Sutra malo o Firewallu s Harisson Fordom, a sad na konzultacije. Ići li polako ili projuriti kroz ovu nedjelju i baviti se sportom, uživati u jurnjavi ili samo ljenčariti.

Vidjeti ću i pitati ću....a sad vrijemena nema. Vrijeme je za radost i druženje u ovom proljeću.

Rolling Ball

Vani je nekako teško. Spremam se u kupovinu...Špeceraja i rođendanskih darova, od čega samo darove volim kupovati. Špeceraj je ono nužno zlo. Potrebito svakako.

Ustrajem u dijeti i vide se rezultati. Veseli me to, no sad kad su prve "maske" tj. kile opale, ostatak će ići naravno polako. No šećem svaki dan, najmanje sat, a ponekad i dva, a slijedeći tjedan počinje i rolanje.

Nadam se da će zasjati sunce i nadam se...

Danas susrećem jednu izuzetno dragu osobu, nakon dugo vremena.
Danas držim instrukcije iz knjigovodstva jednom petnaestgodišnjaku.

Iskreno nisam baš posve sigurna kuda će me odvest današnji dan. U biti kao nitko od nas. Soba je pospremljena. Stvari na mjestu.

Voljela bih ovaj puta i danas bih voljela do Van Gogha ili u kazalište ili samo na zrak, ponovo u šetnju. S noge na nogu. Polako.

A promjene. Neke su se odigrale prebrzo. No tako ponekad mora biti. Jer tako je to...