Kao nema neke poveznice. Što Vam želim reći. Film je daleko najbolje što se desilo u kinematografiji ex Yu iako je ponekad i na trenutke na rubu karikature. Mi koji smo živjeli to vrijeme razumijemo svaku rečenicu, svaku foru, slušali smo tu muziku i nismo...

Naravno da je sve dovedeno do pretjerivanja i naravno...E tu moram prestati jer postoji nešto što naprosto ne smijem reći....Ne bi Vam ga bio gušt gledati.
Na kraju su me prošli trnci. Nešto odlično i fenomenalno pa i u širim razmjerima nisam gledala jer ovo je riječ o nama u jednom drugom vremenu.

Što je najgore ono što je bilo normalno i svakodnevno krajem osamdesetih sada je urnebesno smiješno. A i sama sam sebi smiješna kad se pogledam s kosom tj. valom zabačenim kose s desna na lijevo u stilu novog vala. I naravno čuvena Vesna Zmijanac koja meni nije bila nešto, ali žena je harala.

U jednom momentu vratila sam se u djetinjstvo kada sam vlakom putovala do Splita kako bi ljetovala na otoku i upravo vizura tih tunela me vratila u neko drugo vrijeme.

Iako je film s kraja osamdesetih ima određenu crtu bezvremenosti, jer publika raznorazna od dvadesetpet naviše se smijala na istim dijelovima....zapravo salve smijeha.

A danas na Jarunu, kad sam ponovo rolala, veslao se Croatia cup. Međunarodan je, ali dobar dio veslača je baš iz Ex Yu država i nekako je sve viđeno. Poput nove Univerzijade. Cijeli krug rolanja, ptice pjevaju, patke plivaju, u zraku pelud od kojeg kašljem i poslije kavica s pogledom na druge rolere, šetače, bicikliste.

Vjerujte što me posebno veselim rolera ima od najmanjih do penzionera. Odlični su ti penzići. Ne daju se smesti, a tehnikom ne zaostaju ni za kim, a bome ni brzinom. Ja bila s nećakom i realno nas dvoje smo rolali penzionerski jer mali je osam i ne može, nema snage tj. force, a i tehnika mu nije nešto.
Stali smo kod svake gusjenice, svakog lijepog drva, popio je pola litre soka i poslije Pepsi, a ja sam vidjela od vrlo mladih djevojaka do žena preko dobrih pedeset na kotačima.

Sad naravno sam pojela pizzu i idem spavati. Odmarati. Noge bride, a ja "hebiga" moram i odmoriti. Popodne malo rada i rada. A onda opet šetnja i šetnja. Borba s kilama je nesmiljena iako protekla dva dana se ne daju, a istina je da se ni ja nisam previše kretala. Ali to neće biti tako. Svaki sunčan dan, svako jutro ili popodne, već prema rasporedu, šetnja ili rolanje ili na bicikl. Godi mi ovaj svježi zrak. Proljeće je vani, ali i u meni.

Još danas imam zadatak mlađeg, ovog od četiri podučiti rolanju. Što će biti veselja :))))))

Rolling like a Stone Ball