Danas su stigla kućanstvima i nas je oblio hladan znoj. Nikada nismo morali ništa nadoplaćivati struje, a ove godine punih 1500 kuna. Nije greška u obračunu. Naprosto smo toliko potrošili i nismo kontrolirali u trećem mjesecu kad to obično radimo.

Nije nam jasno kako smo uspjeli potrošiti toliko struje, no opet...Zima je bila duga i nije ni čudo. Da malo prišparamo plina smo povremeno uključivali radijator na struju i eve ti ga vraže.

S druge strane ELektra je poslala jednaku mjesečnu ratu kao i do sada što nema nikakve logike. Pa ne želimo sredinom iduće godine da nas dočeka ovako nešto.

Ove godine nas nešto ide. Nije mi samo jasno čime smo to zaslužili.

Još jedan dan pada kiša. Toliko je hladno da sam danas vidjela ženu u čizmama i zapanjila se. Zimske čizme krajem petog mjeseca. Nisam mogla vjerovati no bila je istina. Lijevalo je cijeli dan, a danas sam s nekim vrlo dragim vodila beskrajne razgovore na temu zašto se neke stvari događaju i taj zašto je opet ostao neodgovoren.

A bitan je. Jako je bitan. To jest bilo bi bitno dobiti odgovor na baš to pitanje. No odgovora često i nema, a i koliko god se mijenjali obrasci ponašanja neke stvari su neumitne.

No ipak sam danas prošetala tj. otišla do knjižnice i posudila tri nove knjige. Odlučila sam i nastaviti pisati svoj roman Kap rose, ali odsutra i još neke stvari. Čim bude ljepše vrijeme najmanje dva sata na dan ću iskoristiti za rolanje, vježbanje, plesanje i druge aktivnosti. Ako se i odmaram neka barem to bude aktivno.

Sada sam radila sat vremena s nećakom engleski. Na BBC-ov portalu ima mnogo stvari koje omugućuju bolje svladavanje engleskog i djeci i odraslima, a i meni dobro dođe ponavljanje.

Ovako snimila sam fotke i pitam se što sad. Jest da imam neke kabele koji vjerojatno spajaju fotić s kompom no sama procedura prebacivanja fotografija na komp mi je potpuno nejasna.

Kako ja nažalost nisam od onih RFM (read the fucking manual) zapela sam. U principu sam lijena uštekati kabele pa možda sama skužiti kako se to radi. Postojao je onaj famozni help blog, ali on je oduvijek za mene pisao prekomplirano. Naime ja sam jedna od onih kojoj bi trebalo pisati:

- u komp uštekaj to i to
- preko my computera pronađi što je na tome

Kad god sam pokušala pronaći linkove za fotke, cijela procedura mi se činila prekomplicirano.

Ono što ja najviše volim su instrukcije. Nevjerojatno je koliko mi onda ide s kompom. Dosta je da je s druge strane neki strpljiv muški ili ženski glas nema te stvari koju ja neću skužiti. Instalirala sam sam i e zabu, pa preko nje pbz, pa preko toga hypo i sve na kraju funkcionira. Jedan od razloga što sam komitent Zabe je što oni imaju izvrsnu službu za korisnike s kojom se može sve riješiti. Još me je više sram priznati da sam instalirala Skype, ali se još nisam potrudila skužiti kako se točno naziva i zašto.

Ono što sam nedavno uspjela iz zaključanog mobitela prebaciti brojeve u drugi, a kako to mi ni samoj nije najjasnije, ali jesam par brojeva. Haram svim mogućim računovostvenim programima, ali nemam blage veze o html-u (u biti prepoznajem boje i izmijenila sam orginal boju novom dizajnu annie de meni), a svaki informatički udžbenik me užasava. Tek mi je tamo sve nejasno....Ja znam da to u principu i nije neki kunst, ali vjerujte meni je.
Uz glas mi je sve to nekako jednostavno. I jasno. I nije mi jasno kako nisam mogla sama.
I što je najvažnije sve zapamtim.

Uglavnom pofotkala sam Loptičin, pardon, moj kutak i sada tj....sutra ću početi spajati kabele.

Prošle su dvije godine otkad vodim blog. Jučer je bila obljetnica. I veseli me taj podatak. Ispočetka nisam vjerovala da ih imala što za reći gotovo svaki dan, no svaki događaj ili vijest ili crtica iz medija me je znala potaći da iznesem svoje mišljenje koje je često bilo vrlo drugačije od ostatka populacije.

Danas je isto dan pun vijesti. Angelina Jolie je rodila curicu, strašan potres na Javi. Prirodne katastrofe će ovaj puta imati prioritet. Užasno mi je kad čujem da potres samo tako ubije po pet tisuća ljudi, iako je poginulih u ljudskim konfliktima svaki dan puno više. Koliko li je tek gladne dječice ili ljudi koji se bore za svoj posljednji dah.

Dani prolaze, dolaze novi, nekad bolji, a nekad i gori. I u svakom danu bude ponešto lijepo, a mnogo i onoga što nas ljuti ili rastužuje.

Ono što je mene danas posebno razveselilo je komplet Lush proizvoda, sapuni, gelovi, kremice, loptice....Sve tako mirišljavo i lijepo. I neobično. I jedna roza ružica. Koja je doživjela šok po današnjoj vrućini. No sad se oporavlja u vodici. A ja se "oporavljam" pišući. Pogotovo kad znam da sutra se ulazi u još jedan gotovo skroz slobodan tjedan...

Pa lijepo je to

Subota, pripremam pizzu, tipkam, stigle poruke, pozivi. Još uvijek odmaram, a jučer sam se družila s krasnim ljudima. Hvala Riječanki, a i njenom prijatelju Nenadu i hvala još triputa Nenadima, jer su mi oni jučer bili najdraži čestitari. Starija, ali ne pametnija godinu dana.

Shvatili ste pretpostavljam. Jučer mi je bio rođendan i ove je godine bio poseban. Upravo je kraj mene prekrasni buket cvijeća, u ormaru parfem (BUlgari), u torbi novi novčanik. Nekako me je bilo strah ovo datuma, a sada vidim da iako nezaustvljive, godine su upravo one koje me čine skočicom.

Vrijeme ne pita, ali ponekad niti ja. Danas krećem na zaprešićku izložbu cvijeća. Još samo da skužim kako se stavljaju slikice na blog....Budem to razriješila sutra.

Pitam se koliko je to vrijedi. Nećak mi je jučer pokupio batine, ali nije uzvratio. Sad ga tata uči da se brani tj. da se ne smije dati tući. Mora biti hrabar i suprostaviti se nasilnicima...

Mislim da se svi trebaju suprostaviti nasilnicima....

Imala sam defitinitivan plan za ovaj vikend (mislim nadolazeći), a danas je sve palo u vodu. Naljutilo me je to zaozbiljno, no opet se mora čovjek prilagoditi i tu nema pogovora ni prevelike ljutnje. U biti zabadav se ja ljutim kad....

Moram priznati da mi jako nedostaje. Vjerujem da on to zna i bojim se da ovaj puta od toga nikakve vajde. Zabadav ja gajila nade ili bilo što. Ponekad to nema nikakve veze. Ne mogu reći da sam pogriješila, jer nisam, ni u čemu ja nisam mogla drugačije (možda htjela je bolji izraz), no neke su prepreke previsoke i ponekad te ljudi stave na policu ili ladicu koju namjerno ili ne previđaju iz dana u dan.

I tako ja završila u toj ladici. Stigne mi poneki mail, ali to je apsolutno sve. Čak ni ovaj post nije o tome da se žalim na situaciju. Iako mi je iskreno i duboko žao. Iz sveg srca. No ja promijeniti ni njega, ni svijet ne mogu, a niti bih željela.....

Mirno je popodne. Ja sam ponovo daleko i to ne samo u mislima....

Svi polako bilježe obljetnice. Tako ću i ja za koji dan obilježiti drugu obljetnicu pisanja. Čak sam uspjela par dana biti i na Cool listi. No ne ide me to baš. Mislim kuliranje...Šalim se. Nije na meni da o tome odlučujem, pa se ne bi ljudima htjela miješati u posao.

Kod bloga najviše volim mogućnost komunikacije. Ta komunikacija se ne odnosi samo na čitatelje ovog bloga, nego i na mene samu. Ponekad kad mi je bitno znati kako mi je bilo na neki određeni dan, pročitam što sam i kako sam opisala.

Jučer sam gledala Da Vincijev kod. Film je solidno zanatski napravljen. Zapravo mu nema nekog većeg prigovora. Osim toga teško je reći što je bolje film ili knjiga. U jednom i drugom slučaju riječ je o uspješnici, ali mnogo je pitanja postavio Kod. I dano je čak po meni previše odgovora.......Emislija Kontraplan od petka je bila više nego interesantna. Jer se progovorilo o mnogim temama, pa i na pravi način, ako smijem primijetiti.

Jučer sam se družila s dobrom knjigom do kasno u noć. Knjiga je bila napeta i nisam je mogla ostaviti s time da su me u konačnici boljele oči, ali nisam odustala.

Ponekad od puno stvari ja ne odustajem i pitam se koliko je to dobro, a koliko i ne. Upravo krećem u potragu za....

Malo mineralne

Sparkling Ball

Četvrtak je prošao. Preda mnom komp, upaljen televizor...U danu u kojem sam se našetala, obavila neke poslove nema se zapravo što za dodati. Došlo je nešto pošte među kojim i obavezan Metro-ov katalog. S druge strane u novinama je neki dan osvanuo napis kako ....

Eh toga kako ima...Ima pune novine. Napisi zuje sa svih strane, a ja se spremam na Da Vincijev kod.

Prošli sam tjedan odgledala Nemoguću misiju i unatoč tome što je film korektno napravljen, sve je već odavno viđeno kod drugih autora, pa i istog glumca. Gotovo identične scene samo u drugom ambijentu. Cruise je naravno i producent, a taj je čovjek odavno shvatio da svoju profitabilnost po filmu on može i unovčuje daleko bolje nego neki drugi glumci.

Koliko sam pratila svijet filma ista je persona najprofitabilniji glumac svih vremena , a u ženskom mu je svijetu pandan jedino Julia Roberts. Jedno sam vrijeme pratila sve moguće i nemoguće filmske statistike o zaradi, a kako je sada sezona kad se lansira najviše dobrih filmova mislim da ću malo češće u kino. Tako se u subotu spremam na Da Vincijev kod i naravno da ću napisati svoj komentar.

Najviše novaca je donio Titanic iako film Zameo ih vjetar u nekim preračunatim iznosima zapravo još drži primat. Osobno volim pogledati i mainstream, dok za art filmove zapravo i nemam žicu. Jedino beskrajno volim Luc Bessona, a i on je odavno mainstream. Omiljeni glumac mi je Keanu Reeves, a najbolji film ima toliko kandidata da....I znate da vollim gledati Oskarovce.

Neobičan ovaj je dan za mene. Zapravo vrlo lijep i krasan. A konačno je palo i malo kiše. No svega na par minuta. Premalo za ovo doba godine.

U međuvremenu sam se bacila na čitanje. Družim se i dalje s prijateljima i prijateljicama, i držim podalje od posla.

Što mi pada sve lakše i lakše. Još malo pa ću se pretvoriti u pravu dokoličarku.

Danas idem oftamologu, na kontrolu vida i po nove leće. Znam da ću dosta čekati, mama je zatražila da joj dignem nalaz mamografa...Raznih se poslova skupilo, no na sreću ništa više od nekakvih par sati rada.

Za naveče se opet planira kraći izlazak, a morala bih naći vremena da odem u šetnju sa svojim psom.

Jučer je u Zaprešiću u knjižnici bila smotra poezije, a u goste je došao Adam Končić. Slučajno sam se tamo zatekla, posuđujući knjige, pa sam usput malo i odslušala. Moram priznati da je g. Končić herzig....

Odmor traje, a obaveza po obveza se rješava. Plan je uskoro otići u vikendicu i provesti tamo bar dva tjedna mirnim seoskim tempom....

eh...da vi znate kako mi neobično pada ovo odmaranje

Nije teško, ali mi je doista neobično....Izgleda da sam postala okorjeli radoholičar. Mislim da je vrijeme da se izliječim od istog.

Upravo sam došla s jednog druženja. Promijenio je sve za svoju dragu (da ne bi bilo zabune nisam ja u pitanju). Sad je na završetku studija tj. odvalio je dvije trećine. Nude se mu poslovi točnije iskrsavaju mu poslovne prilike. Meni je jako drago. Drago mi je da je u tako kratko vrijeme, točnije dvije godine uspio toliko toga promijeniti. Nabolje. On tvrdi da je to stvar godina, a ja...Ja mislim da djevojka koju je odabrao mu je dala prave poticije, ciljeve ili što već i on je jednostavno zbog ljubavi prema njoj i sebi napravio ogromne ekstra korake i unaprijedio ne samo sebe kao osobu nego čitavu njihovu ljubav.

Ljubav je ono što pokreće svijete. Pjesme o tome govore i tomu je doista tako. Ljubav je nešto prekrasno i najveći motiv svega. Istina je da ona ima svoje naličje, zavist i ljubomoru, no ako se gleda generalno mnogo više dobroga donosi nego što donosi lošega.

Još jedna dobra stvar koja se osim rolanja danas desila je rješavanje zadataka iz matematike za prvi razred osnovne škole. Cijela obitelj je zastala, ali...teta...tj. Loptica...svoju najveću ljubav tj. matematiku još uvijek razumije. Barem na nivou prvog osnovne :))))

Moram priznati da me ovaj mjesec nisu baš nešto oduševili. Realno računi baš nikoga ne oduševljaju, ali.....

Jutro je mirno i lijepo. Sunčano je i ja sam već bila u kraćoj šetnji. Kako je lijepo vrijeme, sve si nešto razmišljam da stanem na role i da malo odvježbam. Onako udarnički. Ponedjeljak i rolanje ujutro!!!!!

Stvarno za mene neobična kombinacija ;)))

Naizgled nespojivo, ali Tuheljske toplice imaju bazen s valovima. Bilo mi je super danas, namakati se u bazenu nakon posjeta Velikom Taboru. Guštala sam cijeli dan. Preplivala 600 metara, namakala se u jakuzzi-u tako da me je zabolio svaki špekec moga tijela glede silnog masiranja.

Vrijeme je danas bilo tako tako, ali ništa nije smetalo. Kad si u dobrom društvu, kad je veselo i opušteno ništa ne smeta. Jedino sam sada malo umorna, ali kako je veče blizu ranije ću leći i odmoriti se od ovog prelijepog dana.

Tuheljske su sređene cakum pakum, ma cijelo je Zagorje sređeno tip top. Okućnice, travice, livade, mir i ptičice. Sve ljepše od ljepšega. Sada je vani hladno i puše. Još malo pa će se sručiti prijeko potrebna kiša jer ovdje kod nas zemlja se već raspucala mjestimice koliko je suho....Travici će dobro doći malo kiše, a ja ću uz nju lijepo spavati....

Crna minica
Crna majica s natpisom bijelim Sponzoruša
Bijeli kardigan do lista
Naušnice s bijelim odsjajem
Bijele crtkovite čarape
Crne cipele
Crna torba
Glava na ramenu
Kosa podignuta

Cilj: Nemoguća misija 3.....

Sutra pišem review ;))))

Jutros sam ustala malo ranije. Sredila se kompletno, popila kavicu i na tržnicu otišla. Tek je bilo nešto poslije osam, ali jutarnja je vreva već počela. U mesnici gužva. Svi naručivali meso za roštilj, u pekarnici opet gužva, svi bi nešto kruha peciva, a u Konzumu naravno najveća gužva.

Požurila sam doma i sada kroz pola sata ću na kavu. S društvom, kako bi se malo zafrkavala. Pa doma me zatim čeka pizza. I ode danas k vrapcu moja dijeta protiv kolesterola.

Nema veze. Jednom se živi, jednom se umire. Pa makar i zbog fine klope.

Mama sadi po vrtu, pesek odmara u dvorištu, nećaci na katu već vode svoj bratski rat...Opet je jutro kristalno bistro, a na meni osmijeh. U meni tišina.
Vidjela sam da sam nešto zaboravila predati. Moram i nazvati i javiti se.

Ili možda ne....Ma hoću u ponedjeljak. A preda mnom vikend. Prvo nemoguća misija, a onda ;)))))))

Istina je kažu istina, ali opet poput milonske venere različita je obzirom na kut i visinu gledanja, na prošlost i sadašnjost.

Zašto me baš danas muči istina. Ništa posebno reklo bi se. Vikend je preda mnom. Sama prešetavanja, kavice, dogovori i veliki odmori.

Zapravo ne muči me više jer sam ovaj put od slova do slova sve napisala Stjepanu i nemam se potrebe dodatno objašnjavati i pojašnjavati. Svim dragim ljudima poručujem. Ljudi nemam vaš broj. U općoj gunguli mobitel je izgubljen i sada polako skupljam brojeve. Kako i kada Vam odgovara. Ja sam dobro, upravo spremna za izlazak u ritmu Bulgarija. Oči malo bride i neću dugo. Tek malo prošetati. U stvari tek puno prošetati.

U glavi mi je upravo samo jedan plan, a to je..............

Ne, mislim da je vrijeme ne reći ništa. Mislim da je najveća istina o meni da ja zapravo ne govorim ništa, što su tajne sa mnom sigurne i što volim sladoled.

Kako su zdravstveni nalazi pokazali da imam kolesterola malo previše, mislim da ću se odreći slatkog i kolača svake vrste i kretati i kretati pješice s kraja na kraj svijeta...od Pešte do Dubrovnika, a ako treba i dalje.

Putnica sam namjernica, tek s ručnom torbom i nešto sitnog....ne u duši. U duši mojoj nikad ništa sitno nije. Čudna je ta duša moja. On mi samo duguje jagode sa šlagom, a dugove trenutno ne naplaćujem iako bih ga doista htjela vidjeti.

On je mislio i smislio kriv odgovor. No ništa to strašno nije. Pretpostavio je neke stvari. Kriva sam ja jer nisam bila jasna i glasna. Nisam bila odriješita. Mislim da sada i uvijek s njim ću onako kako mi dođe. Jer on je doista bitan u životu mome :)))

Iako je vrlo trendy ovo ljeto upravo sam skinula naranđastu narukvicu, lijepu uspomenu, naprosto zato što mi ne ide uz ostatak garderobe.

Spremam se na još jedan check point. Potrebno je dosta toga obaviti danas, a vjerojatno ću čekati satima. No što se tu može. Dan takav kakav je je preda mnom. Sunce sije. Novine nisu ni prolistane.

Jutro zapravo i nije u nekoj boji, nego je kristalno jasno. U mojoj glavi raste samopouzdanje i znam i vjerujem da će sve biti ok. Jer zapravo to i sada jest. Mislim u redu....

Dobar je osjećaj kad je sve mirno, polako, natanane....prekrasan je osjećaj probuditi se u lijepo sunčano jutro.

Tu je. Pod prozorom. I koji cvijetak. Travka travku stiže, a loza lišće niže. Šala mala, nije moja, ali ja jesam svoja i potpuno sama.

Vrijeme je za okrenuti list, okrenuti ploču, a nisam sigurna kako. Još previše živim u prošlosti, i nadam se....

A preda mnom. Proljeće u punom naletu. Već se smiješi ljeto. Moglo bi biti lijepo ovo ljeto. Ne želim da je burno, a niti mirno ljeto ne želim.

Pet je sati. Vrijeme je soka i vjetra u kosi. Krećem tiho i polako. Kroz minutu.

Krenula sam na put polako. Ručala. Spremila stvari. Napravila pripreme sve, popila kavu i stigla u svojoj vožnji dugoj nekoliko sati samo do obližnje okuke.
Pitam se ponekad što je to tako različito, a opet isto kod mene i kod drugih ljudi.

Otvorena sam srca oduvijek bila. A čekao je Alan. Fin i pristojan. Samo moj za to veče. A ja mu, ne niti njemu nisam stigla. I nemam snage za ponovo pokretanje jer već danima nije na mom horizontu.

Poput starih mislilaca sam ponekad. Ugledam zvijezdu i poželim tamo biti. Zvijezda je daleka, ali moj je svemirski brod moja misao koja daleko i predaleko putovati može.

Mogla bih Vam reći, sve je na mojoj strani u ovoj utakmici. No to ne bi bila istina. Jučer kad je zazvonio telefon i kada sam beskrajno ga željela vidjeti, ne Alana, jer Alan je daleko, daleko; on je naravno imao neodgodivih poslova. Sinoć kad sam mu poželjela čuti glas, telefon je mučao. Teško jest, a ponekad tako lako. Tako lijepo. Izvana se čuje pjesma ptica. U oblacima se nazire odsjaj sunca, a ja polako krećem....prvo slovom....kavom...u mislima do Alana...koga zapravo nisam niti srela. Samo tu u virtualnom svemiru i čula krasan glas. Čula obećanje....no ništa od toga.

Što želim jutros reći. Beskrajno te volim dragi. Glas, stas, ruke i srce tvoje. Tko ti si? U srcu svojem znam. Tražim po putu tvoje sjene, no poput tebe one su neuhvatljive. A htjela bih, samo bih te htjela na jedan dan, za jedan dobar san.

Pretpostavljam da je netom pila kavu, družila se s ocem, ocem kojeg ja više tu nemam. Nedostaje mi moj otac. Tek sad kad je prošlo više od pola godine, tek sad osjećam puni gubitak jer u lijeno popodne kada nikoga nema na obzoru mogla sam uvijek popiti kavu s ocem.

No on živi. Jučer su se prelistavali albumi, a u općoj strci sam zagubila neke lijepe slike. Fotografirala sam puno i ono što me veseli je da mi to ide. Ljudi na mojim fotografijama su lijepi. Ne ljepši nego u prirodi, jer Photoshop je još uvijek iznad mojih mogućnosti nego kao da uspijevam (a valjda se isplatilo dugogodišnje listanje modnih časopisa) uhvatim pravi izraz lica.

Napravila sam i neke zagonetke, sličice i tako za tapkanje i male poklončiće. Nešto kao osobnu posjetnicu, a ovih dana dana u potrazi smo za poslovnim prostorom....Planova ima puno....Ali ne previše. Ovaj put sam odlučila se odmarati barem tri mjeseca, što nisam zapravo od svoje petnaeste.

Malo me muči što napraviti sa silnim vremenom. Tako da rolam, šećem, crtam, pišem i spavam...kavice su obavezne, a i mineralna je u blizini.

Kilaža se je ustalila. Nisam još idealna, ali sve je daleko bolje jer gotovo tri tjedna vježbanja su polučile određeni rezultat.

Tiha sam, tiša nego što je to uobičajeno za mene. Začudo vrlo mirna iako se je moj svijet ponovo okrenuo naglavačke. Što i nema neke prevelike veze jer leđno plivanje sam davno savladala. Ujutro rano u mrkloj tišini sjetila sam se jedne brinete koja je nekoć osvajala svijet osmijesima i vukla gomilu torbi sa sobom. Danas od te djevojke me ne dijeli samo duljina i boja kose, već i to da su se torbe smanjile, korak sigurniji, a osmijeh se tek nazire.

Sutra je još jedan test preda mnom. Reklo bi se obično mjerenje kada bi bilo riječ o dvodimenzionalnom svijetu. No mi živimo ipak u četiri dimenzije u kojoj vrijeme, sekunda svaka je presudna. A ponekad i nije.

Kvaka 22 je rješiva. Uz dovoljno ubrzanje se izleti iz bilo koje putanje. Ponekad je teško naći novu, a ponekad i ne.....Jesam li ja našla novu cestu. Ne vjerujem. Još uvijek po staroj gazim no oko mene su se drastično promijenili krajobrazi. No u proljeću sam. Sunčanom danu, bolnih stopala od silnog kretanja. Veseli zvuci oko mene i preda mnom jedna audicija možda.....

Ball and ball are two balls with one head ;)

Svi znaju o čemu je riječ. O petlji koja nema rješenja. O birokratskom natezanju u kojem nikako ne možeš dobiti ono što ti treba jer......

Jer....da čitatelji moji dragi postoji mnogo jer u ovom životu. Pa i časak slave jer.....

Voda za kavu ključa, ne odmah nego za par minuta. Još mnogo toga ključa, ali mnogo toga je mirno. Kuckam mirno i ravnomjerno. Klijetka, pretklijetka....Dalje ne znam, sorry....biologija je davno odslušana.

Iznad mene tama...mrkli je mrak...tišina...i tišina....čak i crna mačka što me sinoć pozdravila je u svojoj luknji. U mojoj svjetlo gori. Stvara se jedan post koji pomalo za neznance gubi smisao.

A smisao je samo uhvatiti boju, uhvatiti tren, zapravo nemoguće.

A danas je plavo i tek rečenica:

Zlo je posuđivati onome tko u zalog stavlja svoju čast.

Dobro jutro Ball

ta je ura...u stvari taj je sada ovdje sad...kucka se polako tiho...primopredaja...tonem u san....oko mi umorno no ipak bistro....
s prijateljicom porazgovarala

U ovom danu i na ovom mjestu shvaćam da volim svoj posao, ali još više volim pisati, za svoju, a i možda njenu dušu. A ona je ja. Ista i različita.
Ponekad me uhvate poslovne teme, a danas u srcu jedna kuća pokraj Dervente u dubini Bosne se sanja.

A ja u rozoj hiži sjedim. Sobičku svom...još uvijek djelomično izvan svoje atmosfere. Za par dana sam dostupna....ali sada dok traje moje slijetanje
samo jednu LAKU NOĆ želim.

N(K)ihght Ball

Ustala je rano ta djevojka zora. Slabo je po noći spavala. Šuškalo je svuda, a u snu je vidjela njegove tamne oči. U snu je konja vranog jahala, preko livade, poljane, kroz šumu, pa sve do kanjona rijeke ponornice.

Znam je odavno. Iako su moje oči zelene poput rijeka, a njene plave poput sinjeg mora, i prije nego što smo se upoznale znale smo jedna drugu nasmijati.....

U životu ponekad svatko, zagleda se u mrak, a oči neke ga prate. Ništa strašno samo ljubav ljubav svoju zove.

Hvala svima koji su u proteklih petnaest dana pružili mi ljubav i pažnju....Blogam skoro pa dvije godine, i ovdje nikada nisam sama...

Za prave prijatelje...Tu sam...Na svojoj točki u svome kutku.

Hvala posebno i djevojkama, a muškarcima pružam ruku jer ste svi vi bili uz mene.

A pričati sam samo htjela o jednoj malenoj tratinčici, a ....evo vam maslačka
;))))))

laughing ball

Još jedno je svanulo...tiho je,tek pokoji glas ,a ja u šetnji..u virtualnom tuđem svijetu spavam!

Na odmoru trenutno, oporavljam se i pozdrav svima!
Ball like a stone!