Opće je poznato čim padnu prve kapi kiše promet doživi kolaps. Iskreno i ja sam malo pretjerala. Jutros sam pričala umjesto doručkovala i na putu za ručak sam se užasno unervozila ne toliko zbog gužve nego stoga što sam bila istinski gladna. U biti pregladnila sam.

Sad sam u dva i pol sata napravila velik dio posla, iako sam realno u poslu od sedam ujutro. I moram priznati da sam umorna, žedna i da bi mi trebalo dodatnih šalica kave, ali neću ih popiti. Vodu hoću, kavu neću. Danas ću popodne odmarati. Polako, a poslije bez obzira na kišu u šetnju. Razgibati se jer mi je doista kretanje više nego nužno i potrebito. Navikla sam u posljednja dva tjedna barem na sat vremena dnevno u đir.

Posložila sam si određene stvari i u svojoj glavi iako moram priznati da nisam baš do kraja sigurna u svoja rješenja. Statistička izvješća su napravljena 50%, a očekujem da ću do kraja tjedna s njima i završiti. Ne želim Uskrs dočekati pod presijama. Ne želim biti opterećena više nego što je potrebno. Ionako je svega realno malo i previše, a odmor se čini tako daleko.

Cijeli dan tlak zraka raste, a temperatura pada. Kiša koja je lijevala, sada samo koja kap. No još je sivo, ali nije i meni.

I upravo sam čula krasnu vijest. Vijest koju je jedna osoba čekala deset godina. Čestitam joj