Objavila jesam tekst na novom blog servisu. Iz vrlo jednostavnog razloga, da si sačuvam ime. Ne želim da bilo gdje na hrvatskoj Internet zajednici koristi moj nick. Jedno vrijeme sam imala kopiju ovdje. Bila je hopsica. Između skakanja i hopsanja postoji suštinska razlika, ali jesam toj sam Loptici poručila da nije baš lijepo uzimati na neki način tuđi identitet.
Koji je moj? Identitet? Sinoćnji post je bio o nekom tko mi je, a sad mi se to čini eonima daleko, bio strahovito važan. I drag u svakom pogledu.
Istina ili ne...Laž ili ne...Duga je to i nikad neće biti ispričana priča. Tko je kriv? Meni ili njemu? Pa nitko. Krivi smo si sami, tj. sve je lijepo skuhano, a onda bačeno u koš, a da se ni okusilo nije. Gradilo se u zraku, bez temelja i iskrene namjere jer je među nama ocean ljudskih predrasuda, zavisti i mispercepcije. I nikada nije bilo ni namjere ni snage, ni volje ni želje.
Život je otišao dalje. Ja sam otišla dalje. Kamo to točno je pitanje na koje ja ne znam odgovor. No znam, znam o sebi nešto što me čini veselom. Sreća je relativna, no sada i u ovom momentu, sa sladoledom u ruci meni iskreno i duboko raduje ovo ne samo proljeće.
Lice mi je ozbiljno, a i tiha sam nešto cijeli dan. Uopće mi sinoć nije bilo bitno otići na feštu. No opet i ponovo su se desile neke stvari, kao da moram ponoviti gradivo.
A sad slijedi nešto. Čežnja putuje eterom. Očekujem treptaj jednog pametnog smeđeg oka. Očekujem toplinu duše jedne osobe...
Bilance su gotove. U aktivi i pasivi nije ravnoteža. Mnogo je izvanbilančnih zapisa, a ja sam negdje na obližnjem pahuljastom oblaku s nadom u srcu. Noge mi dosižu do zemlje iako je to naizgled nemoguće. Da čvrsto sam tu i svoja.
A za koji dan fešta, a za koji dan druženje, a za koji dan...tko zna što će biti za koji dan.
Post je objavljen 20.04.2006. u 14:13 sati.