Da mi je netko pričao, iskreno naravno da mu ne bi vjerovala. No sa sunčanim danom i ponekim bijelim i lila šafranom svane i desi se ponekad i to vrlo rijetko ono nešto.

Trebala sam otići na vikend na svoj grunt. No u glavi moje mame je još bilo prehladno, a cijeli tjedan poput vala na pučini netko se je približio. Nenadano i neočekivano, bez plana i obećanja.

U cijeloj priči je bitno da sam nasmijana, vedra i da zračim, a iskreno i dvoumim se. Čekati Sivog ili krenuti za jednim Plavim okom. Glupih li dilema, jer ja ne znam što će donijeniti i kuda će me odvesti današnji dan. Dalje ni ne razmišljam. Ne dalje od današnjeg dana...... U nutrini je mir, oko je bistro, slova se kuckaju i upravo si mislim kako bi bilo vrijeme kapnuti suzu u oko i razbistriti pogled.

Oči su mi danas tamne, odmorena sam i spora...Onako nedjeljno spora. Bila na placu, kupila pola kruha, popila kavicu, pojela koji kolač i potiho razmišljam. Ne ono nešto intenzivno nego polako i s osmijehom.

Moj najveći problem za danas je staviti naušnice ili ne?

Sutra će naravno biti drugačije. Već sutra me čeka žrvanj posla, života, a možda i poneka suza. Ona stvarna. Ipak Carpe diem je moj moto dana....