I previše danas. Doista previše. A i neki oko mene. Laprda se o blogu, a da se nije pročitalo ni par blogova kao takvih.

Mislim čemu trud. Čemu istraživanja, čemu nekoliko stotina tekstova, ako te netko ocijeni kao osobu, kao fenomen na temelju naslovnice.

Cijela je fama. Profesori rade javni posao i prema tome podložni su kritici. Dobronamjernoj ili zlonamjernoj. No isti taj profesor na istom ovom blogu ima prostor, pa neka brani svoje postupke, svoj način rada i to da mu pola razreda dobije jedan na trećem kontrolnom u tom istom danu. Mislim neću generalizirati jer to nije tako. Uvijek je bilo i biti će krasnih profesora.

Ljudi ne shvaćaju da vrijeme ide, tehnologija ne pita. Umjesto da se potiče kreativnost mladih ljudi želi se suzbiti. Ili tako izgleda o medijima. Koji su danima brujali i bruje o nekome tko je određivao bojim se naše živote previše godina. Pa dosta o tome. Poštovana Sonja, ne zanima me jel Slobo ide u pakao, ja znam da su u ovome paklu ovdje mnogi preživjeli upravo...Bolje je šutjeti. Barem meni.

U danu kad sam zapravo odmarala. I napravila. Da još nešto završila. Ide se polako dalje. Ide se polako ka kraju trećeg mjeseca. Iako nije ni polovica. A kako rano ustajem...vrijeme je za miran san, pa se opet jedan lijepi dan.

Frizura je sačuvana, a nije trovremenski taft....

Glede Oskara i komentara...ma koliko vi mene uvjeravali, ali u životu, poslu i na mnogo mjesta se dobije što se zasluži. Ne govorim jedan posao, jedan film, jedna situacija. Ako si najbolji isplivati ćeš na ovaj ili onaj način. Sudbinu svoju držimo u svojim rukama, i kako god život, film, ljubav, posao izgledao, i koliko god bilo okolnosti, bilanca, saldo ili ravnoteža se uspostavlja.

Zar doista mislite da 20000 ili koliko već Akademija ima članova je nesposobno procijeniti što je bilo odlično u pojedinoj godini. Ima još dobrih filmova, glumaca režisera, ali govorimo best of the best.

Ljudi jedna je Janica i kako se god zvijezde slože ona je Janica. Jedna je i Loptica. Nisam najbolja, ali u životu sam dobila upravo onoliko i kako sam si "privrijedila". Nisu mi drugi krivi, niti druge osuđujem. Nisam ni najljepša, ni najpametnija, ni najsretnija.

Nisam s najboljim komadima, ali ponekad izazovem osmijeh, a i nešto mnogo više kod tzv. alfa komada. No to nije bitno.
Bitno je što ja znam da u životu niti su sve nagrade niti su pokude. Nisu ni bitne. Ni prelijepi osmijesi, niti petice, niti duga plava kosa. Bitno uvijek i je ostati čovjek, žena ili osoba koja mari i kojoj je stalo do drugih.

A filmove volim. Volim i mainstream, a volim i neke druge stvari. Sada gledam mainstream jer to mi je ok. Mislim, ako mi netko napiše argumentirani tekst da Crash ne valja, teško da će me razuvjeriti. Film je izvrstan. Pa što ako je dobio nagradu. Zar valja samo ono što nije nagrađeno. Ako nam netko ukaže meritoran na nešto.

Filmovi su onaj dodatak životu. Jedina ovdje priznajem otvoreno da sam osamljena, jedina ovdje priznajem da sam svojevremeno bila kraljica spojeva na slijepo. Ne svojom krivnjom. Život me gazi i nagrađuje svaki dan poput svih Vas. Pa što? Nije to ništa. Ništa posebno. Ja ne komentiram, ja pišem.

I baš idem pogledati Syriana i vjerujte nije mi sve dobro što dobije nagradu ili dobru kritiku. Uvijek je i imam, ja tj. Loptica svoje mišljenje. A kao prava Skočica mogu ponekad stvari vidjeti s više strana. Jesam li kriva. Jesam li drugačija? Pa jesam i hvala Bogu što jesam. No jednom sam rekla i ponavljam. Držim se one KRIV SAM i PLATITI ću.

Sutra počinjem rano...Jel mi netko kriv. Nije. Jel ću dobiti nagradu. Pa vjerojatno plaću, a možda i ne jer sam privatna poduzetnica. Život je pun rizika, obrata, vrhunaca i ljepote....Iako je danas podao sniježak. Nekom je danas svanulo, a nekom je smrklo.

A glede SLobe...Vrag je došao po svoje.

Truthfull Ball