pod znakom '72

Večer topla, sparna i neizdrživa, želja na usnama, piva pod prstima. Pod znakom '72 sam. Toliko očiju poznatih dok smo se nalazili još jednom zauvijek. Pod znakom 72' gitare su se vadile, instrumenti namještali, lica su se pomaljala iz jedne netom zaboravljene zadarske priče, sve je sjedalo na svoje mjesto.
Žene su bile predivne, u haljinama, u maramama, u smiješku, poželio sam tu vidjeti i svoju malu…žene su bile te večeri predivne; u možebitnom očaju samo su ih samci mrzili.
Toliko poznatih, no skrivenih, toliko novih, očitih … toliko osjećaja u zraku, kao da se prisustvuje nečijem rođendanu na ulici, na malom trgu, u mjesecu srpnju, pod znakom '72.
40 godina – netko je prosuo po pločniku i uslijedio je vrisak oduševljenja, neki izbrazdani starac se uspeo na malu stolicu te otpozdravio okupljenima, meso se počelo bacati po užarenim rešetkama, prvi znoj je nahrupio, Utvare se krenule sa svojom svirkom. Žestoko.
40 godina – opet se čulo nakon nekog vremena, točnije u jutarnji sat dok se slika noćne zabave primicala svome klimaksu, dok su tijela nepoželjno bauljala, a mali gradski trg se polagano ispražnjavao. Ne idite, ne idite, samo đavli ostaju, puno prostora imaju, ne idite, ne idite; ovako otprilike zvuči neispjevana pjesma Poljane na kojoj sam i ja nekada obitavao. Sada sam samo gost i to stari koji pije i jede mukte, jer takvo je pravilo lokala; 40 godina pod znakom '72.
I Combo je svirao, nevjerojatno; i ljudi su došli vjerojatno; no sad ih više nije bilo. Poljana se praznila, mahom i pićem. Samo smo još mi stajali, u nevjerici bezumlja odbijali one koje smo netom zazivali, svrsi hodili riječju, djelom i pijanstvom. O lude gradske noći. Djevojka u tigrastoj haljini donese mi još jednu punu vrčinu piva, vlasnik lokala mi na uho nastavi pričati sve o ovom velikom danu i velikoj, razdraganoj noći prolivenoj vrelinom i rock'n'rollom, s cigarom u ustima i dalje sam samo smjerao i bježao.
Nisam htio da ova večer završi, jer bio sam stranac u svom gradu, došao sam tek nedavno i opet odlazim, ova večer mi je puno značila, možda više nego ikome, možda više nego samom vlasniku i svim ovim ljudima, možda više nego Combu koji se nije okupio punih 15 godina do ovog trena, možda više nego onom pijancu što je na klupici spavao pod znakom '72. Da, možda više nego ikome. Jer, bio sam realiziran kroz ovu noć. Ponovno okupljanje u čast jedne obljetnice bila je prilika da opet sakupiš sve svoje dijelove, sve svoje riječi, da opet stvoriš svoju nekadašnju sliku. A to sam i napravio. Dižući se sa sjedalice u rano doba jutra, uzdignuo sam pogled i ruke prema malom kvadratu neba što se vidio nad zgradama i urliknuo životinjski. I zvijer je otišla….
Ja sam, naravno, ostao.
No samo za tren, jer i tren mora proći, čak i pod kultnim znakom '72.
Laku noć barba Ratko -
Laku noć majko…. -