plavografija

Uvijek se vraćamo bojama. To je nešto nevjerojatno, taj osjećaj koji se budi u nama prilikom razgledavanja kolorističkog pejzaža ili fasada kuća ili slika i fotografija… plava boja na fotografiji, uvijek me recimo podsjeti na ljeto.
Plave stolice oko malenog plavog stola, plavo more u pozadini, plavi ljudi koji su već odavno tu prestali sjediti, sve je u nekakvom zenitu sjećanja i priziva prošlih ljeta. Drugim riječima, ne želimo tako lako napustiti našu mladost, stoga joj se tako često i obraćamo putem sjećanja i asocijacija, neki više neki manje, no svi, baš svi, kad- tad dolazimo do spoznaje da ju moramo napustiti. Tako to ide.
Ja to i dalje ne prihvaćam, mada razumijem, zato se i prisjećam. Ne sjećam. Već prisjećam. Kidam komade svoga prošlog života, obuzet glađu za nekim svojim (boljim?) Ja, namirujem se po potrebi pa onako snubljen poput napojenog novorođenčeta zadovoljno odlazim u san stvarnosti.

Pilotu