Polja Brescie

Bila je to samo kratka sličica koja mi se ukazala onog momenta kada sam u gluho doba jutarnjeg svitanja ostavio topli kupe vlaka koji je jurio sjeverom Italije te izašao na prazni hodnik do prvog šporkog prozora koji mi se nudio… spustio sam doli staklo.

Hladan zrak. Posvuda magla, sivilo ranog jutra. Uvukao sam glavu, stao na trenutak misleći što mi ovo treba i tada sam ugledao,.. kako sam poslije izračunao, polja Brescie.

Vlak je jurio dugačkom ravnicom ne praveći zavoja tako da mi se širina pogleda prostirala od prvog do zadnjeg vagona. Izmaglica je obgrlila niska stabla masline, jabuke, stvarno nije bilo bitno što mi prolazi tog momenta pred očima, slika je slijedila sliku, sve je prolazilo tako brzo, a opet, kao da sam gledao u fotografiju. Bilo je to ogromno prostranstvo, uf jebemti, di si Roberto di Baggio! ushićeno sam pomislio i zablenuo se u tu sivu izmaglicu koja mi je ličila upravo na onaj topli jastuk što sam ga ostavio u kupeu.

Svatko je bar jednom bio svjedokom rađanja dana te svih onih faza jutra koje mu prethode, boje su tamne, sive, posvuda hladnoća i samoća. Puno mjesta za razmišljanje.
Vrijeme za onu prvu jutarnju cigaru koju hladni prsti nespretno vade iz mekog pakovanja stoše, yorka ili neke slične duhanske boemštine. Valjda sam zbog toga i propušio. Previše kulerskih filmova o Humpreyu Boggartu i ostalim klošarima. U to doba jutra misli se miješaju, kovitlaju, nisu staložene i mirne kao u predvečerja kada čovjek promatra zalaske sunca. Priličan je to šok za organizam, probuditi se u ranu zoru te izglavinjati kroz prozor vlaka u kojem vjerojatno svi spavaju pa i vlakovođe..hm
Cigara je dogorila, polja su i dalje jurila kraj mene, a horizont se ukazivao crven, narančast, plavkast, počeo sam halucinirati.. dobro, vrime je bilo za poći…

Uskoro su se počeli nazirati krovovi kuća u daljini, prva predgrađa totalno su me probudila te sam zviznuo staklo nazad gore i vratio se u kupe u kojem nitko nije primjetio moj odlazak. I bolje. Nisam ni ja primjetio njih, a bili su na istom mjestu gdje sam ih i ostavio. Onako zgužvani, uspavani, nepokretni. Kada sam zatvorio oči, polja Brescie i dalje su protjecala.....