Ljubav kroz riječi jedne žene
Tisuću pitanja
Volim ljude. Vjerujem u ljude, što nužno ne znači da ih uvijek i razumijem.
****
Čudno je ovo vrijeme u kojem živimo. Tamo gdje struka i nauka tapka u mraku, gdje se veliki broj ljudi trudi iznaći kakvo , takvo, rjšenje za izlazak iz bodljikavog, začaranog kruga, mase ljudi protestiraju tražeći pravo na slobodu mišljenja i kretanja, braneći svoje stavove, mišljenja i uvjerenja.
Da su okolnosti drugačije, rekla bih, u redu je. Tako treba.
Pravo svakog čovjeka je, pravo na život. Život jest sloboda, razumijevanje, međusobno uvažavanje stavova i mišljenja.
Gdje je u svemu tome odgovornost jednih prema drugima?
Ako ne prema odraslima, gdje je u ovom sveopćem ludilu odgovornost prema djeci? Onoj koja idu u prvi razred i koja abecedu trebaju usvojiti? Onima u drugom razredu koji tablicu množenja i dijeljenja trebaju naučiti? Onima kojima hormoni trebaju podivljati, koja prvu ljubav trebaju upoznati? Onima, koji još ne znaju govoriti, onima koji trebaju naučiti hodati.....onima koji ovaj naš svijet nevinim očima, s osmjehom gledaju?
Pitam one koji prosvjeduju, zašto nemaju maske? Zašto ne poštivaju razmak? Znaju li da ovo bodljikavo stvorenje ne bira svoje stanište prema stavovima i uvjerenjima? Svi smo, jednako kao i smrti, ovoj bolesti podložni.
Pitam ih, jesu li vidjeli sedmomjesečne bebe od covida oboljele!?
Jesu li probali kako je sve bljutavo kad nemate okus? Jesu li probali kako je biti u izolaciji(ako ste jedan od cijepljenih i imate blaže simptome) kako izgleda život, kad ništa ne smrdi i ništa ne miriši?
Pitam sredstva javnog informiranja, zašto toliku pozornost prosvjednicima posvećuju? Zašto pozornost ne usmjere tamo gdje je najteže? U bolnice! Na intenzivnu njegu!? Zašto svaki dan liječnike, medicinske sestre i sve pomoćno osoblje ne pitaju za njihovo mišljenje, za njihove stavove i njihove živote?
Zašto ne pitaju ,one sretnije, koji su na svojim nogama izašli iz bolnice? Oni će nam najbolje reći kako ništa nije važnije od života. Zašto ne posjete one koji se od najmilijih na dostojanstven način nisu mogli oprostiti?
Kad bi više takvih priča bilo, svima bi nam lakše i bolje bilo. Ovako, dok oni traže svoja prava, oni koji poštivaju upute, su u samoizolaciji. Bolesni. Uplašeni. Umjesto ukrašavanja doma i adventskog vjenčića, dezinfekcija, maske, izbjegavanje susreta u dvosobnom stanu., odvojenost od obitelji....
Pitam sve one koji se protive svemu, jesu li svjesni da ćemo biti slobodni i imati pravo na svoje mišljenje, samo, ako preživimo?Sloboda traži odricanaja! Pitam ih, jesu li spremni za desetak godina odgovarati onima čije djetinjstvo i čija mladost je zakinuta? Što će im odgovoriti?
Svi danas imamo tisuće pitanja, na koje odgovore ne znamo. Ne zna ni struka, ni nauka. I oni su ljudi, ali znaju više od nas laika. Slušajmo ih.
Znam da je između odobravanja i osporavanja istina učenja. Isto tako, znam da je put do odgovora dug i trnovit, a život, kratak, krhak i lomljiv.
****
Slušam kišu kako škrapuće i pljušti.
Svaku večer, zapalim lučicu za duše koje odlaze.
I dan i noć, nadam se da će sve brzo proći.
Oznake: izolacija, prosvjedi, pitanja
28.11.2021. u 22:00 | 9 Komentara | Print | # | ^