Ljubav kroz riječi jedne žene

Život je radost

Dok ne probano, ne znamo što znači samoizolacija. Malo je reći da, osim dosadne korone,disanje zatvaraju i četiri zida u kojima, doslovce,treba biti dvadeset i četiri sata.

Izlazak do kupaone zahtijevao je dezinfekciju prostora i svega onoga što s rukom dotaknem. Naravno, uz masku, i to ne običnu,, nego onu koju sada koriste zdravstveni djelatnici. Za to vrijeme muž je bio u drugoj sobi, iza zatvorenih vrata.Onda otvaranje prozora, dezinfekcija.... I tako četrnaest dana. Užas!

Nije bilo lako ni jednostavno, ali, uspjeli smo takvim načinom izbjeći da se i on zarazi. To je ono što je infektologici i našoj liječnici obiteljske medicine malo vjerovatno, pa će on ,za dva do tri tjedna, napraviti pretragu za antitijela.

Ima nešto na što se čovjek lako navikne. Na ono...kuc, kuc, kava, čaj, doručak, ručak je pred vratima, lako se naviknuti. Na početku, donio je stolicu u hodnik pa smo razgovarali. Onda smo se sjetili da možemo i mobitelom , što baš i nije bilo zanimljivo.

Ali dobro. Prošlo je. Prvi izlazak bio je do knjižnice. Grad u punom sjaju. Dobro je tako. Uvijek, usprkos i unatoč svemu, treba ići dalje. Treba se veseliti. Život je radost.

Ove godine, na prozorima Županijeske palače su radovi učenika i njihovih mentora. Adventski kalendar, meni najljepši do sada, djeca su napravila srcem i maštom.