Ljubav kroz riječi jedne žene
Bez naslova
Danas, dok su se naša četiri „sigurna“ zida tresla , sjetila sam se jednog davnog jutra u djetinjstvu.
Okolna brda su tutnjala. Imala sam osjećaj da se s tutnjavom i brda približavaju. Zemlja se tresla, podrhtavala. Sjedila sam čvrsto rukama pritišćući tlo. Tada nisam znala da podrhtavanje rukama ne mogu zaustaviti. Kad je tutnjava prestala, zemlja se umirila. Zavladao je nestvaran mir. Kasnije sam saznala da je taj dan ,snažan potres pogodio Banjaluku.
Stajala sam držrći se za štok. Bilo je nešto u onom zvuku što me na taj dan podsjetilo.Znala sam da je negdje još gore. Da brda tutnje, da se zemlja trese. Nisam znala da li je Zagreb ili Petrinja!? Plakala sam. Panično sam zvala Zagreb. Teško, ali uspjela sam ih dobiti. Onda su stigle vijesti iz Petrinje.... Sjećam se dragih ljudi koje sam srela na jednoj promociji . Plačem cijeli dan. Znam da od suza nema koristi, ali, ne mogu si pomoći.
Sjedim u svom kutku. Vani je nestvaran mir. Vrišti tišina.Vidim da su neki i žaruljice na prozorima i balkonima ugasili. Dobro je tako. Dok toliko ljudi plače, nemamo se čemu veseliti. Budimo s njima mislima, srcem i dobrim djelima. Istinska radost i sreća je samo onda kada je svi zajedno možemo podijeliti.
Čestitka
Oznake: božićne želje
23.12.2020. u 22:00 | 16 Komentara | Print | # | ^U knjižnici
U knjižnici, koricu uz koricu, stoji Roman poznatog pisca u tvrdom uvezu i Zajednička zbirka kratkih priča, poznatih i manje poznatih pisaca,veselih šarenih korica. Gleda Roman knjižicu od dvjestotinjak stranica, pa joj, onako u pola glasa kaže:
-Vidiš, mi romani smo najopširniji i najsloženiji prozni oblici, s manje ili više od šezdeset tisuća riječi, na četiristo, petsto stranica. Prepuni smo likova i događaja, panoramskih opisa mjesta i osjećaja. Možemo biti društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, kriminalistički, dječji. Mi smo klasični, moderni i suvremeni, na humorističan, satiričan, herojski i sentimentalni način. Čitaju nas na godišnjim odmorima, na dugim putovanjima, u krevetu prije spavanja. O nama raspravljaju, hvale nas i kritiziraju, prestižne nagrade dodjeljuju. Po nama filmove snimaju. U školama nas obrađuju.
-Respect, kaže Zbirka kratkih priča. Vi romani, opširni ste i opsežni; mi smo ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži onoga što imamo za reći. Nestalnom formom otkrivamo suvremeni, kaotični, nepredvidljivi doživljaj stvarnosti. Mi smo minijaturni romani ispričani u pet tisuća četiristo znakova, dvadeset redova, ili, u tristo pedeset i sedam riječi. Male smo, ali odvažne i hrabre, tužne i sjetne, radosne i sretne. Vatra smo i voda, ljubav i zloba, tuga, suza, sreća i sloboda. Ponekad smo raščupane priče. One koje se tiho, strastveno i vatreno, ispod plahti, na razbacanim krevetima i zgužvanim jastucima šapuću. Postojimo koliko i čovjek postoji. Prvo su nas pričali i prepričavali, onda su nas zapisivali. Štampaju nas u mekanom uvezu šarenih korica, u virtualnom obliku nevidljivog svijeta bez granica. Čitaju nas između šarenih korica, na mobitelima, tabletima, na svim mjestima, u svim prigodama. Jednostavne smo, životne i različite, kao i oni koji su nas doživjeli i napisali. Neke priče, baš kao i neke romane, u školama obrađuju. Mi jesmo kratke priče, i mi smo književnost.
-Nemam što dodati, nevoljko reče Roman.
Ispred police zaustave se muškarac i žena pažljivo čitajući naslove. Muškarac uzme Roman, pročita kratki sadržaj na zadnjoj strani korice i uputi se knjižničaru. Roman značajno pogleda Zbirku kratkih priča:
-Što sad kažeš?
-Važan je kratki sadržaj, ležerno reče Zbirka, u ženskoj ruci udobno smještena.
Kod knjižničara, sreli su se žena i muškarac, Zbirka kratkih priča i Roman.
Oznake: Knjižnica, roman, kratka priča
09.12.2020. u 17:19 | 20 Komentara | Print | # | ^Sveti Nikola
Sveti Nikola je zaštitnik djece, pomoraca, djevojaka, siromaha, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, otoka Sicilije, pariškog sveučilišta i mnogih gradova širom svijeta, među njima i Varaždina. Spomendan mu je 6. prosinca. Toga dana, njemu u spomen, roditelji darivaju djecu.
*****
Znam da svi znate legendu o sv. Nikoli. Svejedno, idemo je još jednom pročitati........
******
U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.
Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao tako veliki novac. Vidjevši kako je svota dovoljna, čak i prevelika da časno uda jednu kćer, opremio je i dade joj miraz. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. Dalje priča ima dva kraja:
-A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.
-Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tuda dolazi stavljanje poklona bilo u čarape ili čizmice.
*****
Dok djeca s radošću, nestrpljenjem i iščekivanje, čiste svoje čizmice, vraćam se u odrastanja svoje djece. U sjećanja.
Sutra će, bez obzira na godine, svatko dobiti svoju zlatnu šibu i vrećicu slatkiša.
Za sve one koji su sačuvali dijete u sebi, ostavljam zlatnu grančicu.
05.12.2020. u 21:00 | 13 Komentara | Print | # | ^
Advent
Ljepotu doživljavamo onako kako se osjećamo.
Advent je. Unatoč i usprkos svemu, grad je okićen. Sve je lijepo, samo, nedostaju ljudi. Žamor. Smijeh. Radost. Užurbanost.
Ovo je vrijeme kada bi s osmjehom trebali šetati gradom. S podvojenim osjećajima prolazim gradom.
Na Korzu, pažnju mi privlači najmanji među borovima u gradu.
Podsjeća me na čovjeka u ovom bodljikavom vremenu.
Malen, čvrst i postojan, u svojoj jednostavnosti i ljepoti ,radost budi i nadu daje.
Ako vas put dovede u moj grad, zaustavite se pokraj malog ljepotana.
01.12.2020. u 22:00 | 10 Komentara | Print | # | ^
