31.12.2008., srijeda
Moja Ustanova rekla je da ćemo danas radit do dvanajst. Onda imamo slobodno do ponedjeljka a ondak u ponedjeljak radim pa u utorak ne i tako sam u tuzi i brizi. Jerbo kako će moja Ustanova živit ako mi ne radimo? I ako stalno tako plandujemo pa plandujemo.  No nije na meni da odlučujem ja MORAM danas otić u 12 i pojavit se u ponedjeljak, pa ću sa žaljenjem i dubokom tugom slegnut ramenima i otić u jedan od svojih domova.Naimekae. Napisala sam jučer post o svoje tri lokacije na koje trenutno živim no sam ga izbrisala, post mislim, zbograditoga jer mi je to bolna tema i jer mi svaki komentar, pa i onaj najdobronamjerniji izgleda kao da mi neko stavlja nož direkt u srce. A onda ga okreće. Nož mislim. Pak da sebe poštedim te boli neću o tome. Naimekae. Seljakala sam se u svom malom životu već puno previše puta. A seljakala sam se stalno u nešto tuđe. Što, mogu reć nije najljepši osjećaj na svijetu. Iz tog tuđeg znala sam biti i otjerana pa mi to nisu baš najljepše uspomene . U tuđem si uvijek gost. U tuđem oni koji IMAJU gledaju te pogledom "to je moje, ti si višak". Pak to onako nekako boli. Zato sam sanjarila o nečem svom , o nečem di ću biti a da nitko ne može reć "za pet dana izvoli se iseli". Što je još i dobro. Jer ti dalo vremena. Gore je kad ti kažu da odeš u jedan u noći. Sad odmah da odeš. I tako. Trenutno živim na tri lokacije : prva lokacija je ova sad di spavam. Druga je ovaj novi stan di ću spavat. Jednom. Nadam se ubrzo. Treća lokacija je kućica na kojoj ima nekog namještaja koji može bit na drugoj lokaciji. Pak ja živim, zadnja dva mjeseca u tom trokutu : lokacija a , lokacija b, lokacija c, te u skladu s time i moj mozak živi. Živi na način da nema pojma što u njemu ima. Kaos rekla bih. Stoga mi lokacija četiri a to je posao za sada najdraža. Jerbo se tu niš ne mijenja, a kako stvari stoje neće se promijeniti ovo stoljeće a ni iduće. Blato je blato ne moš ti to bez melioracije promijenit. Pak mi to dođe, lokacija četri mislim, kao neki stup i oslonac. ZNAM da imam jutarnje mise i ZNAM da moram slušat laprdanja,viku, deračinu, trpit ujutro jaču kasnije slabiju histeriju, ali isto ZNAM da je stol na mjestu na kojem je i jučer bio. I stolac je na mjestu na kojem sam ga jučer ostavila. I telefon je na istom mjestu. Što ne mogu reći za ostale tri lokacije.  I tako... Želim svima sve najbolje u Novoj! Želim Vam mir. Želim da Vam bude sretna. I vesela. I puna smijeha. A sebi želim samo mir. Onaj unutra. Za ostalo, lako ćemo. Uz srdačan pozdrav Vaša Levant (o.a. ovo sam pokupila od Lorne i Fulvusice. Ovo -Vaša Levant-. Možda je to sad IN. A ja to ne znam. Da je to IN mislim. A ne može to tako .) |
30.12.2008., utorak
I da ja ondak legnem i spavam ko princeza tamo di ja hoću i di je moje mjesto.29.12.2008., ponedjeljak
|
Dobro jutro. Sretan Božić i sretnu Novu želim svim dobrim ljudima. I želim i svima drugima koji to nisu, tu ubrajam i sebe, no možda jednog dana postanu. Dobri mislim. Dobrodošla natrag Leeloo. Što reć a da to bude pametno? Nešto sam se jako profinila, dakle profinjenija sam zahvaljujuć blagdanima, kada mi je Ustanova dala 5 dana slobodno. E tih sam dana čitala. Čitala sam Orhana Pamuka "Snijeg" a ondak sam još čitala Dorćol i puna sam mudrosti i znanja, te kao takva ne mogu danas laprdat kad laprdanje zahtijeva čist i jednostavan misaoni proces, a moj nije takav. Misaoni proces mislim. On je daklen profinjen kao što sam već bila naglasila. No negdje sam čitala da moraš 6 puta ponoviti istu stvar i tek onda se ta stvar prihvati. Dakle još dva puta moram reć da sam profinjena pa će štovano čitateljstvo, ako je za vjerovat psiholozima, kad ode s ovog bloga otići s mišlju "uh što je levant jedna profinjena žena." A to mi je i namjera. Da me se tako gleda. Da me se tako prihvati. Jer što jes, jes. Od istine se neda pobjeć profinjenost je moja osnovna karakteristika. Hodam svijetom visoko uzdignute glave i mekog pogleda. Mekog zato što intelektualna misao u mojoj glavi izaziva takav pogled. Eto. Na znanje svima štovanim čitateljima : ako želite biti profinjeni kao što sam to ja čitajte Orhana Pamuka. Nobelovac je to. "Snijeg" mu odličan samo težak za čitanje, ponekad mučan. Al dobar. Idem sad malo raditi a ondak ću napraviti update ovog posta. Sa slikama štanda Noine arke. Neka se zna da osim što sam profinjena to sam i dobra. Ko kruh sam dobra. Pak volontiram za male pase i mačke. No sam skromna pak o tome neću puno. Jedan poduži post ću samo napisat pri tom pokušavajuć da ne hvalim sebe previše. A onda opet, ne mogu da se ne hvalim, jerbo činjenice su činjenice, istina je istina, moja plemenitost je nešto o čemu treba govoriti. Nema se tu šta puno razmišljati ni filozofirati. Ak sam dobra ondak sam dobra i ništa se tu ne može po tom pitanju napraviti. Đizzzzz, krenula sam opet govorit gluposti i besmislice, vrijeme je da malo odem pred ogledalo i da si kažem "Čuj Levant, ti si sad intelektualka, ipak si čitala ovih 5 dana, daj se tako i ponašaj. Govori i misli intelektualno ne laprdaj." Tako si idem reć sad pred ogledalom a ondak ću se vratiti sa novim, produhovljenim postom. |
23.12.2008., utorak
|
No inspiration. |
22.12.2008., ponedjeljak
|
Ino Mi koji smo previše aktivna bića, moradosmo otvorit i drugi blog. Majstor Zvone. Trenutno je na godišnjem odmoru.  Dječak Lovro. I Radnik Boško.  Mali Pas pozira.   |
19.12.2008., petak
New kids in town
18.12.2008., četvrtak
Leksikon
|
Champs je proslijedila leksikon meni i Lorni . Pa eto, kao dobra osmoškolka ja sam ga ispunila i šaljem ga dalje. ime: 5 slova, meni dopada. volem svoje ime. nadimak jednom su me zvali komarac. kad sam bila mala. Mislim da nije potrebno dodatno pojašnjenje zašto su me tako zvali. Pila sam krv. Svima u okolini. Sad me zovu po prezimenu. Bezveze .  da saznam da me neka cura traca, ja bih: loše se osjećam kad netko priča o meni. najviše volim to ne znati. čim čujem da je netko nešto pričao o meni dobro ili loše ne osjećam se nekako dobro. I pokušam izvest stvari načistac. Kad tad pokrenem tu temu. najvise komplimenata dobila sam na racun: pameti bemu.  , zatim kreativnosti, zatim tijela:"kako si ti lijepo mršava". sad,ako je to kompliment?kad se osjecam seksi, odjenem: usku majcu. nek se vidi struk  iznenadit cete se kad vam kazem da nikada u zivotu nisam: napravila tortu. najbolji ljubavni savijet koji sam dobila glasi: ne znam za ljubavni savjet da sam ikad dobila. a najbolji savjet koji sam dobila bio je ovaj : bolje jedan dobar prijatelj nego 100 loših. Pa ti reci . I još jedan : kada ne znaš što bi , vrati se korak unazad. Tih dva se pridržavam ko pijan plota. posljednji put sam plakala: prekjučer. hoće to mene. plakanjem izbacujem napetost. (i sve ostalo) mislim da je super kad muskarac: zna pokazati osjećaje . (ovo sam prepisala od champs no to bi i ja napisala) totalno sam ovisna o:društvu. teško mi je biti sama. lijepo je biti u vezi zato što je : što????  znam da sam zaljubljena: kad osjećam leptiriće u trbuhu outfit u kojem provodim slobodno vijeme je: prvo što dođe pod ruku. što je oprano i ispeglano to obučem. nikada ne izlazim iz kuce bez: malog pasa u zadnje vrijeme što me moze instant ohladiti kod decka:agresivnost i osjećaj nadmoći moja najlosija osobina: treba mi puno spavanja. na sebi najvise volim: svoju prebujnu maštu.nikad mi nije dosadno samoj sa sobom u svojoj glavi. i hrabrost. hmm da, svoju hrabrost najviše volim. hrabrost - pod tim smatram suočavanje sa svojim strahovima. tak! najcudniji trac koji sam cula o sebi: taj me još boli. ne mogu ga ponovit. nisu riječi to što boli nego ono "kako si nije dala truda da me upozna? pa to što ona priča nisam uopće ja". moja najgora navika je:pušenje kažu kad je u pitanju fizicki izgled: voljela bih biti jako lijepa. upečatljivo lijepa. a onda opet...što će mi to.. a druge volim vidjeti uredne. volim pristojno obučene ljude. odjeća puno govori,ma što god mi mislili o tome. prijatelji me stalno zadirkuju zato sto sam: za pušenje. Iduće dvoje blogera kojima predajem leksikon jesu.... (sad muzika. Betovenova Peta. Početak. Tadadam)... idućih dvoje blogera dakle jesu.... ....tadadadam DJ i Filipinka. |
17.12.2008., srijeda
|
I tako. Sjediš u autu i vrtiš svoj film. Pored tebe sjedi Muškarac tvog života (hmmm), te kao nešto razgovarate. Kao komunicirate. Kao on tebi nešto priča, pak ti odgovaraš. I tako u tom komuniciranju dođete do teme kućice pa on kaže kako je susjeda Dragica ok. Ti na to odgovoriš „je. Ona je meni zakon. Ona i Marija su meni zakon. Što one kažu to stoji. Obje su prostodušne, jednostavne i čiste i ono što one kažu je proizvod zdravog razuma“. Tako ti kreneš filozofirat. Muško pored tebe kaže „ma u pravu si, kad sam joj odnio poklon radila je neke jabuke…“ i tako nastavlja on, ali ti više ne slušaš jer ti se pali neka lampica. Pali se polako, kao one koje štede energiju. Najprije daju malo svjetlo, a zatim sve jače i jače. „Odnio poklon? Susjedi Dragici?“ polako se ocrtava misao u mojoj glavi . Da pojasnim. Budući da je trebalo ići na kućicu po nekakav alat to sam Muškarcu dala poklon za susjedu NADU. Prije toga sam nazvala susjedu NADU i rekla da sam isplela malu vesticu (bila me je zamolila) za njenu unučicu i da ću joj to dati kad dođem. Dakle zamotala sam vesticu, dodala jedan genijalan uradak od glinamola, to zamotala u šareni papir i ostavila vani na ormaru da čeka. Još sam bila susjedi NADI rekla da je to već zamotano i da može odmah pokloniti svojoj unučici. Finito. Kraj. Sve obavljeno. Mišljah. E dakle, Muškarac krenuo na kućicu po neki alat neki dan, te mu dah taj poklon i kazah : „odnesi onda ovo usput susjedi NADI. Ja sam ju nazvala i ona zna da će to dobit.“ Finito. Kraj. Sve obavljeno. Mišljah. I tako bi sve do tog razgovora u autu. To što ja mišljah da je sve obavljeno. Da je gotovo. Da je to prošlo svršeno vrijeme. Ali, ako hoćeš poslovati s muškim rodom moraš bit svjestan jedne činjenice. Ona glasi :"ja šumom, on drumom/ ja drumom on šumom". A meni se dogodilo o svijete da sam tu činjenicu smetnula s uma. Iliti pameti. Uglavnom smetnula sam s uma vrlo važan faktor poslovanja. Gore naveden. Uz nas, na kućici živi žena u kući. Draga je i dobra. Zove se DRAGICA.IDjeca su joj odrasla i vrlo velika. Velika po volumenu mislim. Njezina unučica ima cca 16 godina. Molim štovano čitateljstvo da sada pokuša zamisliti scenu kada Muškarac mog života dolazi njoj na vrata, predaje joj poklon. Susjeda DRAGICA uvodi ga u kuću. On govori „Ovo Vam je od Levant i mene poklon za Božić. Sitnica“ govori joj on kao skromno. Kao eto sjetili smo vas se. Još pri tom govori "od nas" O svijete. Te oni sjede za okruglim stolom i malo pričaju. Ona radi ocat od jabuka pa mu o tome priča. Zatim on odlazi. Susjeda DRAGICA otvara poklon. Uzima u ruke minijaturnu vesticu i uradak. Nema pojma što bi s time. Prislanja ju na sebe i vidi da joj može pokrit jednu desetinu tijela. Rasteže vesticu te vidi da ako dobro rastegne može ju navuć na ruku kao ajmo reć rukavicu. Jednu. Al di je druga pita se? Te vrlo vjerojatno pomišlja ovo „Ona vlasnica kućice prije bila je alkoholičarka. No ovi mora da su na LSD-iju“. Dakle, vratimo radnju u auto. Ja sad pitam da budem sigurna da je napravljena pizdarija „Ti si poklon odnio susjedi DRAGICI?“. Kaže on „da, nego kome?“. "Sudjedi NADI, pa rekla sam ti". On polako shvaća. Onoliko polako koliko je potrebno muškom mozgu da shvati. Jednom se to ipak dogodi Glasom umornim govori „dobro zajebo sam, pa što“ ( Naravno, kad on zajebe onda je „pa što“.) Te tako sad imamo situaciju da to isto muško mora otić te zamijenit poklone. Baš me zanima kako će to izvest, al neću mu pomoć. Neću i bok! Neka se sam izvadi iz toga. Eto. Pa ti reci. Ti reci da je poslovanje s muškim rodom ima kraja. Nema to kraja. To su priče. Koje nikad ne završavaju. Jer eto, nisam sigurna da mala vestica neće otić susjedi ZDRAVKI. Tko zna što je on opet čuo???? Zato ovim putem molim susjedu ZDRAVKU da se ne čudi ako otvori paket i u njemu vidi mali, minijaturni đemperčić. Neka ga samo vrati u paket i neka čeka, Muškarac će doći po njega. Ovih dana.  I donijeti joj drugi. Još ju molim da kod ponovnog zamatanja paketa pripazi da ne izgleda zgužvano, jer već je dvaput otvaran pa eto...Opet, mislem se, dosta je još vremena ostalo do Božića, pak možda 24.-og stigne u prave ruke. Ako je danas 17.ti a on ode do susjede Dragice te ga uzme i odnese susjedi ZDRAVKI još smo u prednosti pred vremenom. Jerbo onda sutra ili preksutra može otić susjedi ZDRAVKI, uzeti poklon i odnijeti susjedi NADI. Ako imam sreće dakle, NADA bi mogla dobit poklon 19.tog. U svakom slučaju u rezervi su 5 dana. Ako poklon slučajno ne ode direkt susjedi NADI iz ruku susjede ZDRAVKE, već bude još jedna do dvije susjede u igri. Dvije se mogu tolerirat, ali više ne. Nikako ne, jer vremena nema..... |
Zemlja Osmijeha - part 4. - kraj??
|
mogući kraj (version 1.) : Pojeli su ručak u tišini. Mama je stavila suđe u perilicu. Tata je obrisao stol. Malena je spremila kruh. Donko je vratio cvijeće na stol. Zatim su u tišini otišli svako svojim poslom. Mama u kupaonicu da rasprostre rublje, tata u sobu sa novinama, Malena u svoju sobu gledati crtiće koji su se uz titlove vrtili na njezinom televizoru. Donko u svoj kutak stana da malo prilegne, odmori i izbistri glavu. Pokušao je zaspati. Pokušao je meditirati. Pokušao je razmišljati o poslu. Pokušao je razmišljati o biciklu. Pokušao je razmišljati o knjizi koju je čitao. Pokušao je gledati televiziju. Pokušao je slušati instrumentalnu muziku na slušalice. Pokušao je pospremiti svoje knjige u regalu. Pokušao je rasporediti postere po sobi. Pokušao je pogledati koje pinkale rade a koje ne, da bi one koje ne valjaju bacio. Pokušao je počistiti ladice. Pokušao je....svašta je pokušavao ali koncentracije nije bilo. Vrtio se po sobi ko muha u paukovoj mreži. Što se više vrtio sve se više zapetljavao. Soba je počela dobivati izgled skladišta. Što je više pokušavao to je veći nered stvarao. Zatim je legao na krevet , pokušao se smirit. Rekao samom sebi. "Idem se otuširat". Zatim "idem si pripremit što ću obuć, moram bit uredan i čist. " To je nekako išlo. Izvadio je iz ormara smeđe hlače i novu vestu koju mu je ona bila kupila. Zatim je uzeo ručnik, uzeo odjeću sa sobom te krenuo u kupaonu. Pod tušem je pomislio "hmm. Možda je bolje da ne ponavljam još jednom. Možda je bolje da imam dvije rečenice u rezervi. " To mu se činilo mudrom odlukom. Malo se dvoumio no na kraju je zaključio da će tako biti puno bolje. Ako ima dvije rečenice , situacija će po njega biti puno bolja. Otuširao se, obukao. Počešljao pomno. Pogledao je na sat. Bilo je šest sati i deset minuta. Uzdahnuo je duboko. Pokušao se osmjehnuti ali nije išlo. Lice mu je izražavalo zabrinutost i punu koncentraciju. Osmjeh nije mogao proći kroz to. Otišao je u hodnik. Odabrao smeđe cipele. Obukao jaknu. U đep je stavio žvakaču, još jednom duboko udahnuo, pozvonio dvaput a onda jednom, znak za izlazak, te izašao van. Htio je trčati. No ne može doći uspuhan. "Moram hodati. Polako ću hodati. Nije to daleko. Razmišljaj o poslu" , silio je samoga sebe. Došao je do njezinog stubišta. Još jednom uzdahnuo duboko. Znao je ,ako sad stane neće moći dalje, dakle mora ravno do zvona i pozvoniti , brzo se popeti stepenicama i reći. Odmah reći. Pozvonio je dva puta kratko dva puta dugo. Interfon se oglasio svojim čudnim piskutavim zvukom. Otvorio je ulazna vrata od stubišta. Penjao se stepenicama, svaka iduća bila je sve teža. Na njezinom katu vrata su bila pritvorena. Pokucao je. Nitko nije došao otvoriti. Pokucao je još jedamput. Ništa. Stajao je tamo razmišljajuć što da napravi, a onda je otvorio vrata i zakoračio u stan. U hodniku nikoga nije bilo. Zakoračio je dalje u dnevnu sobu. Za stolom sjedili su Ona, njezina mama i njezin tata. Gledali su ga šutke. Donku su se odrezale noge. Sajao je tamo pod njihovim pogledima. "Što da radim? Ovo nisam očekivao , ovo nisam predvidio. Što sad da radim? Zašto su svi tu? Zašto me tako gledaju. Optužuju me? Ne optužuju me? Možda se to tako radi? Možda kod njih tako rade, da su svi na okupu?" krenuo je maraton u njegovoj glavi. Na komodi iza stola stajalo je cvijeće. Ono od jučer. I stajala je kutijica s prstenom. Primijetio je to. Cvijeće je bilo u vazi. "Znak? Dobar znak? Da me neće ne bi stavila cvijeće u vazu. Bacila bi cvijeće sigurno. Kad me ne bi htjela. I prsten ne bi bio uz cvijeće. " sve te misli prolazile su njegovom glavom brzinom svjetlosti. "Što sad očekuju? Zašto nije sama? Zašto su svi tu. Ne mogu pred svima izgovarati , ne mogu , ne mogu". I onda, najednom, kao da se nešto posložilo u njegovoj glavi. Nastao je mir. Znao je što mora napraviti. Znao je bez nekog razmišljanja, bez predviđanja, bez planova. Jednostavno je znao. Mirno je došao do komode. Uzeo je prsten. Iz vaze je izvadio jednu bijelu ružu. Stao je pred Nju i rekao "Ja te volim i htio bih da se udaš za mene imam još jednu rečenicu za iskoristiti nakon ove". Rekao je to mirno i smireno. Onako kako treba. Na njezinom licu pojavio se osmjeh. "Ja imam svih 5 rečenica čuvala sam ih za danas jučer sam bila razočarana danas sam sretna da udat ću se za tebe". (o.a. ovo je jedan od mogućih krajeva priče. to je kraj za romantičare. da je po mom ja bi ju poslala da mu izbuši gume od bicikla, a prsten bi rastalila i zlato odnijela zubaru da napravi zube od njega. pa bi imala zlatni zub. ona mislim. pa bi svaki zlatni zub predstavljao jednu prošnju. i još bi namjerno ju poslala da potroši sve rečenice tako da ne može reći da. ona bi htjela al ne može jer je sve potrošila. i još bi ....) |
12.12.2008., petak
Zemlja Osmijeha - part 3.
|
Donko je još malo pokušao čitati no nije mogao. Nije bio koncentriran. U glavi mu je stalno bila jedna te ista misao "sutra moram šutjet. Sutra mi trebaju 4 rečenice za vježbu. Hoću li uspjeti na kraju pred njom to reć?" bilo je pitanje koje mu nije dalo čitat. Odložio je knjigu, odlučio da neće više razmišljat da će pokušat zaspati. Sutra je novi dan, veliki dan i on mora biti odmoran. Jutro se došlo. Sunce je zasjalo u punom sjaju kad je Donku zazvonila budilica. Zaklopio ju je , te ostao u krevetu , kao i svakog dana. No , ovoga dana nije morao planirati. Znao je koju rečenicu će reć. Pročistio je grlo te rekao na glas, još ležeći "Hoćeš li se udati za mene?". Skočio je naglo iz kreveta, u uzbuđenju i radosti da je to mogao izgovoriti i da je zvučalo posve posve dobro. Otišao u kupaonu, oprao zube, počešljao se. Otišao u kuhinju, pojeo doručak. Danas je subota i ne mora na posao. Oprao je posuđe. Pripremio je maloj sestrici kruh namazan medom, narezao na male kriške, poklopio drugim tanjurom da se ne osuši , te uzeo ključeve od podruma da ode po bicikl. Izvadio je bicikl iz podruma, provjerio gume. Odnio ga na ramenima van pred stubište, provjerio da li je pumpa na svom mjestu, jer mu je prednja guma često ispuštala. Zatim je zajahao bicikl i odvezao se do jezera. Tu je namislio ponovit rečenicu drugi put. Glasno. Bilo je rano i na jezeru još nije bilo ljudi. Bilo je par šetača ali oni su bili daleko. Sjahao je sa bicikla, pročistio grlo te rekao ravno u jezero, jasno i vrlo glasno "Hoćeš li se udati za mene?" Hmmm. Bilo je dobro. Bilo je odlučno. Bolje nego prvi puta. Prvi puta bilo je nekako plaho i bojažljivo. Ovoga puta bilo je oštro. "Imam još dva pokušaja. Ovaj put bilo je dobro, samo moram dodati mrvicu nježnosti u glas. Malu mrvicu. Ne može to biti izgovoreno tako odlučno, prestrašit ću ju. Treći put probati ću nakon ručka. Kad budem sit". Ponovo je zajahao svoj bicikl. Odlučio je voziti se oko jezera i pokušati isprazniti glavu. Pokušati se opustiti. Vozio se kojih dva sata. Putem je sreo jedan par koji se svađao. Žena je lupala muškarcu po ramenu zatvorenom šakom. Ne prejako, dakle svađa nije bila ozbiljna. Muškarac je brisao naočale. Ne nervozno. Normalno dakle, mala svađica jednog para. Sreo je i ženu sa psom. Pas je bio nemiran i žena je pokazivala prstom da to ne smije radit. Sreo je i dvojicu prijatelja koji su očito šetali i družili se. Jedan je pokazivao prema čamcu na jezeru, drugi je kimao glavom u znak slaganja da je čamac prelijep. Tri su se djevojke rolale. Jedna iza druge. Posljednja je jela sendvič koji joj očito nije bio fin jer je radila čudne grimase. To je bilo sve. Nikoga više nije bilo na jezeru. Labudovi i patke plivali su po vodi. Labudovi elegantno i sa stilom. Patke provocirajuć i radeći predstave. Patke su takve. Napravivši krug krenuo je prema kući. Morati će oprat bicikl prije ručka. Zatim će jest, zatim će ponovit rečenicu u svojoj sobi pred ogledalom. Zatim će malo odspavati. Tek toliko da se još opusti. Zatim će se otići okupati. Ponovit će rečenicu četvrti puta u dvorištu oko pet popodne jer tada tamo nema nikoga. I onda će se obuć i krenuti prema njezinoj kući. Nije znao da li da ju prije nazove i ostavi znak. Tri zvonjave, pa jedna zvonjava ili da dođe nenajavljeno? Mislio je "možda neće biti doma?". No odlučio je da neće zvati. Doći će, pozvonit će. Ako je neće biti doma čekati će vani da se ona vrati. U tom razmišljanju stigao je pred kuću. Pokušao je biti neuzbuđen, hladan, trebalo mu je da danas bude hladan. Otišao je gore po krpu i kantu te krenuo prati bicikl. Namjerno je počeo misliti o poslu, tek toliko da mozak zaokupi drugim stvarima. Zatim je razmišljao o ručku. "Što bi moglo biti za ručak?" mislio je. "Volio bi da budu njoke. Volio bi da ako ne budu njoke da budu špageti. Volio bi da bude salata od kupusa". Tako je forsirao svoje misli, no negdje duboko iznutra jedna se stalno ubacivala. "Hoću li uspjeti izreći pred njom?" I tada bi ga prošli srsi nekog straha. "Hoću" naglo se uspravivši rekao je jasno i glasno. Odlučno. Na glas! Bila je to 3 rečenica! O ne. "O ne. rekao sam na glas. Imam još znači samo jedan pokušaj probe. Moram paziti , moram paziti. Moram biti koncentriran". govorio je samom sebi. Opravši bicikl i obrisavši ga bio je nekako smireniji. Odnio ga je u podrum, zaključao, krenuo u stan. Pozvonio je dvaput, odložio krpu i otišao u kuhinju. Kimnuo je glavom svima, odzravili su mu. Ručak je već bio na stolu. Valjuške. "To je dobar znak. Poželio sam valjuške i evo tu su. Dobar je to znak" kimao je glavom zadovoljno. |
Zemlja Osmjeha - part 2.
|
"Ne. Ponovit ću 4 puta na glas. Pred ogledalom. Peti put ponovit ću to pred njom! Mora upalit. Mora upalit" s nadom se osmjehnuo. "Samo da izdržim ovaj dan, danas ne mogu trošit rečenice. Sutra ću." opet je bio dobre volje. Otišao je šefu reći da kolega neće doći na posao jer mora na sud. Zatim je sjeo i počeo raditi. Kolege je umirio napisavši "sutra ću na glas vježbati". Kimnuli su glavama te nastavili sa poslom. Dan je prošao u miru i šutnji. Jedan od kolega dobio je telefonski poziv : dva puta zvoni, pa opet dva puta zvoni pa tri puta zvoni. To mu je supruga od doma davala znak da njegov dogovor za zubara vrijedi. Ubrzo je on otišao mahnuvši rukom u znak pozdrava. Ostala su njih dvojica. U pola jedan krenuli su na ručak. Uzeli svoje poslužavnike te stali u red. Jeli su u tišini. Platili su u tišini konobaru koji im se samo kratko naklonio. Vratili na posao. Tako je prošao radni dio dana. Poziva od tete iz vrtića nije bilo pa je Donko malo odahnuo zbog zdravlja svoje sestrice. "Mora da ide na bolje. Jutros je bila dobre volje i puna energije, bila je to vjerojatno samo mala prehladica". Zaputio se kući. Kući je pješačio. Uvijek. Volio je ići pješke. Gledao je ljude oko sebe, slušao ptice kako pjevaju. Slušao je pse kako laju. Slušao je zvukove prirode koji su do njega dopirali. Živjeli su u tihom kvartu u kojem nije bilo puno automobila. Odkad je donesen Zakon automobilske trube smatrale su se jednom rečenicom. Stoga nije bilo puno zvukova truba. Čuli su se samo zvukovi automobilskih motora. A oni su bili podnošljivi. Podnošljiviji nego trube. U njegovom kvartu nije bilo tramvaja. Bila je podzemna željeznica, ali podzemnom se nije volio vozit. Osjećao se tjeskobno tamo pod zemljom. U svakom slučaju, ovako ili onako, njegov je izbor bio da pješači. Imao je oko 20 minuta hoda do posla i volio je taj dio dana. Ujutro bi vodio malu sestru u vrtić a popodne bi imao za sebe. Tih 20 minuta. Za svoje dojmove. Za svoje doživljaje. Danas je hodao malo sporije nego inače. Bio je zabrinut. Ipak se bojao da unatoč glasnoj vježbi možda neće moć izgovorit rečenicu. Da će opet imat tremu i da će se opet blokirati. "Ne razmišljaj na taj način. Misli pozitivno. Reći ćeš. Stalo ti je. Nećeš se blokirat." sokolio je samoga sebe. "Vježbat ću sutra, vježbat ću u sebi, a zatim ću reći na glas. Četiri puta reći ću na glas. To mora upalit. Mora". nastavio je razgovarati sa sobom u svojoj glavi. Hodajuć polako i razmišljajuć stigao je do svoga stubišta. Otvorio je vrata, popeo se na prvi kat. Našao ključ. Otključao vrata i pritisnuo zvonce dva puta, koje je nedavno bilo instalirano odmah do ulaznih vrata. To zvono je ostale ukućane obavještavalo o dolasku. Svaki ukućan imao je svoj znak. Mala sestrica jednom. Donko dvaput. Mama triput. Tata četiri puta. Ako bi netko došao sa nekim gostom pozvonio bi svoj znak, zatim napravio kratku pauzu a zatim zvonio onoliko puta koliko ljudi je došlo sa njim. Rasprava na papiru vodila se oko znakova za spol gostiju. No odustali su od toga, jer je već i tatinih 4 puta bilo ponekad previše. Pa ako tata dovede još dva gosta, bit će 6 zvonjava. "Ako na taj šest dodamo i nekakve znakove za spol , nikad kraja zvonjavi" napisala je mama. Složili su se i na tome je ostalo. Odložio je torbu, skinuo cipele, obukao papuče te krenuo prema kuhinji. "Mami moram reć da tata ne dolazi na večeru". Obećao je jučer ocu da će tu rečenicu izreć a ne napisat . Rečenicu će mu otac vratiti kad njemu bude trebalo. Za isti razlog. Jer moralo se to izreć. Mami je to nešto značilo. Zbog nje su morali izreći to na glas. I on i otac. A jednom će morat i mala sestrica. Sada još ne jer je mala. Ušao je u kuhinju. Kimnuo glavom. Dodirnuo majčino rame, dodirnuo sestrinu glavicu. Promrsio joj kosu. Sagnuo se i poljubio joj topli obrašćić. "Tata neće doći na večeru, doći će kasno kući nemoj ga čekat nemoj mu ostavljat ništa na stolu ide na službenu bit će sit". Rekao je i sjeo na svoje mjesto. Lijevo od očevog sjedala. Nasuprot sestrinog. "Ostale su još dvije rečenice. Nemam što reć o njenom odgovoru. Moći ću pohvaliti maminu večeru. A mogao bih nešto reći i maloj sestrici. Već tri mjeseca nismo razgovarali". Okrenuo se prema njoj. Ona je sjedila pored mame koja je kuhala. "Narasla si i jako si lijepa curica sviđa mi se tvoja haljina i sviđa mi se kako si danas vidjela onog goluba sa jednom nogom i kako si bila tužna zbog njega ti si jedna dobra curica" rekao joj je nježnim tonom. Najnježijim što je mogao, budući da je zaboravio pročistiti glasnice prije govorenja . Nije navikao donositi tako brze odluke o rečenicama koje će upotrijebiti. Pa je zaboravio pročistit grlo prije izgovaranja. Začudio se svom glasu i izgovorenoj rečenici. Nepredviđenoj. A začudili su se i ostali. Mami je pala kuhača u juhu , a sestrica ga je gledala širom otvorenih očiju. No bila je sretna. Nasmješila se od uha do uha. Prišla mu je i dala mu je poljubac. Ona je za današnji dan potrošila sve svoje rečenice. Zato ga je čvrsto zagrlila i ostala tako u njegovom zagrljaju neko vrijeme. Mama se u međuvremenu pribrala. Nasmiješila se. Pomislila je "što se to događa sa mojim sinom? Dugo već nije rekao nešto lijepo . Dugo već nije rekao ništa u ovoj kući. Lijepo. Malena će biti sretna. " Večerali su u tišini. Nakon toga upalili su televiziju. Mama je gledala vijesti koje su tekle po ekranu. Malena je listala slikovnicu. Donko je sjedio u tatinom naslonjaču i bio sretan što je uveselio sestricu. I veselio se da će uveseliti i mamu. Još malo, kad završe vijesti reći će i njoj da je večera bila jako fina. Radovao se njezinom izrazu lica, zamišljao je kako će biti sav ozaren. I odugovlačio je trenutak. Vijesti su završile. "Mama večera je bila odlična juha je bila jako fina meso si ispekla baš onako kako ja volim salatu si napravila točno tako kako treba i volim te mama" rekao je u jednom dahu. Mama se trgnula na ponovni zvuk njegovog glasa. Tri puta u istom danu čula je glas svoga djeteta. "Ovaj dan moram zapamtit" mislila je. "Ovo je prekrasan dan za mene". Digla se, obrisala malo suzne oči , došla do sina i stavila mu ruku na rame. Nasmiješila se. Zatim su krenuli svako prema svojoj sobi. Mama je imala još jednu rečenicu. Tu je čuvala za oca, kad dođe doma. Djeca su svoje rečenice potrošila. to be continued... |
11.12.2008., četvrtak
5 rečenica ili Zemlja Osmijeha
|
U Zemlji H postojao je Zakon! Izglasan referendumom. 86% za, 14% protiv. Oni koji su bili protiv dobrovoljno su tih 6 godina otišli na drugo mjesto. Zakon je izglasan iz potrebe. Buka je bila postala prejaka. Ljudi su bili postali preglasni, prenaporni i prenametljivi. Sebi i drugima. Velika većina složila se da su prešli sve granice. Zakon se od milja nazvao "Babilonska kula". Zakon je glasio:" idućih 6 godina svatko dnevno smije izgovoriti pet rečenica. Nije dozvoljeno više. Nije dozvoljeno manje. Točno pet. Nema prebijanja. Nema posuđivanja. Svakome pripada 5 rečenica"! Donko se ujutro probudio , kao i svako jutro otvorio je oči te ostao u krevetu da odredi svojih 5 rečenica za danas. Bio je danas veliki dan za njega. Zaprosit će Dilenu! "Hoćeš li mi biti žena?" pitat ću , planirao je Donko. "Ona može kimnut glavom te je tako uštedjela jednu rečenicu. Ako kimne glavom DA moram se sjetiti da ne kažem ništa. Samo osmijeh. Ako kimne ne, pokušat ću sutra pitati zašto , jer mi još 4 rečenice trebaju za ostatak dana. Moram mami reći da je tata rekao da neće doći kući do 6. Zatim moram u vrtiću reći teti da moju malu sestru već tri dana boli grlo i da pripazi na nju. Zatim moram šefu reći da mi je kolega rekao da neće doći na posao jer ima sud. I navečer moram kod večere svima reći da je Dilena rekla da, ako mi kaže da. Ako mi ništa ne kaže neću trošit rečenicu. Ako kaže ne, isto neću trošit rečenicu. Ostaje mi onda još jedna rečenica . Mogao bih ju iskoristiti da kažem mami da joj je dobra večera. Već dugo joj ništa lijepo nisam rekao." E, kad je sve isplanirao ustao je , obukao se, počešljao. Oprao zube. Pjevušio je u sebi jer na glas nije mogao, potrošio bi svojih 5 rečenica. Sjeća se dobro onog utorka kada je mogao otpjevati 5 stihova jedne pjesme. O kako je to bilo lijepo! O kako je lijepo sjećanje na taj dan! Nasmiješio se sjećajući se da nikoga nije bilo toga dana doma. Nije morao ići na posao. Šutio je cijeli dan, radujući se noći. Čekao je 10 minuta do ponoći a zatim zapjevao iz svega glasa . Bilo je to jedno od njegovih najljepših sjećanja. Još ga i sad prolazi jeza i dlake mu se na rukama dižu od dragosti kad se prisjeti zvuka svog pjevajućeg glasa. Pjevao je onu kratku ljubavnu. Ispjevao ju je cijelu. "Dosta je maštanja, moram u vrtić i na posao ne mogu gubit vrijeme" mislio je. Upalio je televizor da vidi prognozu. Spiker se nasmiješio. Kimnuo je za "dobar dan" a zatim je preko ekrana počeo kliziti tekst. Da. Bit će sunčano. Donku je to bilo dovoljno. Zatvorio je TV. Krenuo prema sobi svoje male sestrice nadajući se da je obučena jer moraju požurit u vrtić. Malena je sjedila na krevetu. Donku je bilo žao da ne može pitati "kako ti je danas?" no ne smije potrošit rečenicu kojom mora zaprosit ženu koju voli. Stoga je samo podignuo obrve u znak pitanja i nasmiješio se . Sestrica je kimnula glavom i odgovorila osmjehom. "Dobro joj je dakle" pomislio je sav nekako sretan. Volio je svoju malu sestricu i brinula ga je ta bol u grlu. "Idemo?" pokazao je prema vratima glavom. Sestrica se digla, stavila ruksak na leđa, dala mu ruku te su krenuli iz njezine sobe, prema ulaznim vratima. Tu su, pred ulaznim vratima imali ustaljenu proceduru. "Imaš li ključ od stana?" pitao je nijemo pokazavši rukom na bravu. Ona ga je izvadila iz đepa i pokazala. "Dobro " pomislio je, "ima ključ". Jednom je tako bila klimnula glavom ali mu nije pokazala ključ. A nije ga imala, mislila je da ga je stavila u torbu no nije. Te je morala potrošit jednu rečenicu kad ga je od susjeda zvala telefonom na posao "nemam ključ, tu sam kod susjeda, dođi mi otključaj vrata" morala je reći. To joj je bila posljednja rečenica u tom danu te je ostatak dana bila morala prešutjet. Zato su se dogovorili da mu uvijek pokaže ključ, to će biti sigurnost i njemu i njoj a i neće morat trošit rečenice uzalud. A i on je toga dana imao probleme jer je morao kolegama i direktoru reći da mora otići jer mu sestrica nema ključa. Ta je rečenica bila izvanredna u tom danu, neplanirana, pa mu je cijeli tjedan bio u nekom kaosu, sve se produžilo, sve se postavilo nekako naopačke. Zaključali su vrata njegovim ključem te krenuli putem kojim su svakoga dana išli. Ona je gledala okolo te mu pokazala goluba s jednom nogom, on je kimnuo glavom u znak suosjećanja. Došli su u vrtić. Malena se skinula i obukla papuče. Teta ju je pomilovala po glavi u znak dobrodošlice i nasmiješila se. Malena je uzvratila osmijeh. Donko je morao reći za grlo, ne bi bilo dobro da pokazuje i da koristi pantomimu, mora to reći. Pročistio je grlo te rekao "Malenu već tri dana jako boli grlo molim vas pripazite na nju a ako joj ne bude dobro nazovite me na posao i neka tri puta zvoni zatim poklopite a onda ponovo neka tri puta zvoni pa poklopite ja ću znati da moram doći i odvesti ju doktoru". Teta je kimnula glavom u znak slaganja i razumijevanja. Ništa nije rekla jer je već dvije rečenice ujutro bila potrošila. Jednu na telefon. Nije joj bilo drago ali morala je zvati taksi mužu i reći adresu. Te joj nije bilo toliko žao. Planirala je tu rečenicu jučer navečer. Malo je bila zlovoljna jer je svoje rečenice trošila na njega. On je svojih 5 potrošio već ujutro, ali muž joj je , morala je. Ali , kad je išla na posao jedan joj je čovjek tako jako stao na nogu da nije mogla suzdržati uzvik boli. Kad je već uzviknula dala si je oduška te nastavila odmah iza uzvika "glupane debeli odvratni". Toliko ju je boljelo. Sada je razmišljala da će joj to poremetiti cijeli tjedan a plus toga boljelo ju je i dalje, mislila je da joj je slomio palac. No morala je pretrpjet bez uzvika i uzdisanja. Nema joj druge. Uzela je Malenu za ruku te su otišle u sobu za djecu. Donko je krenuo put cvjećarne. Cvjećarna je bila odmah iza ugla. Ušao je praćen zvukom zvončića na vratima. Kimnuo je glavom , cvjećarka je uzvratila kimanjem a zatim rekla "dobar dan znam da ćete se čuditi što koristim rečenicu na vas nikad ne pričamo no toliko sam sretna da to moram podijeliti još sa nekim naime ova cvjećarna jučer je dobila nagradu za najbolju cvjećarnu u gradu". Donko je stajao zapanjen. Nije bio navikao na njen glas. Nikada naime nije čuo njezin glas. Nikada nisu progovorili ni jednu rečenicu, čuvali su ih za neke druge ljude. Glas joj je bio fantastično mek i milozvučan. Ona je sjajila od nekog unutarnjeg ponosa. Na trenutak pomislio je da joj čestita na glas, no nije mogao. Nikako nije mogao. Trebaju mu njegove preostale četiri rečenice. Pogotovo mu danas trebaju. Zato joj je prišao i čvrsto joj stegnuo ruku uz velik i širok osmijeh. Govor tijela morat će nadoknaditi njegovo neizgovaranje riječi "čestitam". Bio je sretan, iskreno sretan zbog nje, ta poznaju se već skoro deset godina, isto su godište. Naravno da se radovao njezinoj sreći. Nasmiješili su se jedno drugome. Pokazao je na tri bijele ruže i 6 crvenih. To je još jučer smislio. To sa ružama. 3 bijele ukazat će na dan, a 6 crvenih na mjesec kada želi da bude svadba. Trećeg šestog. Samo neka kimne da. Shvatit će. Ma shvatit će ona. Jednog dana dok su bili na večeri iskoristili su svojih 5 rečenica te su rekli ono najosnovnije o sebi. "Ja volim bijele ruže ", bio je dio rečenice koju je ona bila rekla da bi mu opisala sebe. Zapamtio je to. Bijele će joj ruže pokazati da ju voli jer poštuje njezin izbor a crvene će joj pokazati njegovu ljubav. Ako ne bude dekoncentrirana shvatit će i simboliku datuma. "Samo da ne bude dekoncentrirana" , molio se u sebi hodajući prema njezinom stubištu. "jer ako ne shvati simboliku morat ću upotrijebit još jednu rečenicu a više ih nemam. Sve mi trebaju.". Došavši pred njena vrata ponovio je u glavi sve. "Prvo ću joj predati cvijeće, zatim prsten a zatim ću reći - hoćeš li se udati za mene?". Sakupio je svu snagu i pozvonio. Otvorila je vrata . Kad ga je ugledala nasmiješila se. Pomislila je "zašto cvijeće, što mu je?" . Donko je gurnuo cvijeće pred nju, zatim je gurnuo kutijicu i počeo hvatati dah za svoju, danas drugu, a inače sudbonosnu rečenicu . Hvatao je dah i hvatao ali rečenica nije izlazila. Gušilo ga je u grlu, blokirao se. Nije mogao ništa reći. Stajao je tamo nijem. Ona je stajala sa cvijećem u rukama, i kutijicom na dlanu, gledala je čas kutijicu, čas njega, čas cvijeće. Otvorila je kutijicu. Shvatila je. No ipak. Očekivala je da neće štedjeti na toj rečenici. Očekivala je da će joj pokloniti tu rečenicu i to pitanje. Očekivala je da to neće proći tako, bez riječi. "Mogao je uštedjeti tu rečenicu i izgovoriti je" mislila je ražalošćena. "Mogao je zbog mene". Izraz lica joj se promijenio, postalo je tužno. "Nije uštedio rečenicu" , mislila je. "nisam mu dovoljno značajna da bi ju iskoristio da me pita hoću li se udati za njega. Ne treba mi takav muškarac". misli su prolazile jedna iza druge. Brzo. I neorganizirano. I protiv njene volje. Nije htjela to misliti o njemu, nije htjela ali misli su bile brže. "Moža ne može? Možda mu je negdje potrebnije" pokušala je biti racionalna. "Gdje potrebnije? Ako ne može reć tu jednu rečenicu, ako ju nije mogao uštedjeti što će mi takav čovjek?" govorio je emotivni dio nje. Istovremeno Donko je gutao. Pokušao je pročistiti grlo i izgovorit. Tresao se, imao je tremu, nije mogao. Gledao je u nju izrazom paničnim. Gledao i šutio. Bio je potpuno blokiran. Stajali su tamo , nijemi oboje. Ona tužna i razočarana, on šuteć, osjećajuć kako ga neka težina prožela svog. Nije mogao govorit, nije se mogao pokrenut. Nije imao misli u glavi. Bio je veliko ništa. Stajali su i gledali se, a zatim se ona pokrenula. Prišla mu je, podragala ga po licu, nasmiješila se tužno , okrenula se i zatvorila vrata. Ostao je sam. Pred zatvorenim vratima. Nakon nekih 5 minuta pokrenuo se i krenuo niz stepenice. "Što se dogodilo? Što joj to znači , taj dodir po mom licu?" pitao se ali duboko u sebi znao je odgovor. Znao je. "Što da radim? Da se vratim? što ako opet neću moć reć? Da napišem? Ne , ne mogu napisat, moram reć. A kako da kažem kad sam se zblokirao? Da napišem da sam se blokirao i da ne mogu reć? Bože pomozi mi što sad da radim?" mislio je sav nesretan. "Moram na posao. Zakasnit ću. A onda ću morat objašnjavat zašto sam zakasnio. Pa ću potrošit tu rečenicu. Što da radim ? Što da radim?. Da se vratim gore, možda uspijem reć? Ne. Sad će mi bit još teže. Da joj pošaljem pismo? Ne. Ne. Ona to mora čut. Ja to moram reć. Moram joj pokloniti tu rečenicu. Kako da joj objasnim da sam joj htio pokloniti rečenicu ali da nisam mogao reć jer sam imao tremu?. Jer sam se bojao njezinog odgovora." Hodajuć i razmišljajuć tako stigao je na posao. Sjeo je za svoj stol, odložio stvari , pokrio glavu rukama i bio nesretan. Jako jako nesretan. Kolege su vidjele njegovu tugu, vidjele su da se nešto događa ali mu nisu mogli pomoć. Ne riječima. Stoga je jedan otišao do aparata i donio mu kavu. Drugi je ustao, prišao mu i stavio ruku na njegovo rame. Suosjećajno i nježno. "Tu sam" govorila je ta ruka "znaš da ne mogu ništa reć ali tu sam". Donko je popio donesenu kavu, malo se smirio, te uzeo papir i olovku i napisao je svojim kolegama što se dogodilo. "Što da radim?" napisao je na dno papira velikim slovima. "MORAŠ to reć" bio je odgovor na papiru "Vidiš da ne mogu. Ne da ne želim nego ne mogu. Imam tremu. Uhvati me strah. Ne mogu to izreć" Na drugom listu papira kolega je nažvljao odgovor "Ako ju voliš i ako ti je stalo moraš, nema ti druge. Vježbaj u sebi." "O zašto ne mogu vježbati na glas?" pomislio je Donko. I toga trena upalila mu se lampica! Ideja! "Sutra imam 5 rečenica!! Sutra mogu vježbati. Mogu 5 puta ponoviti na glas!" to be continued.. |
|
I tako u onoj mojoj maloj poštici jutros bijah. Jer režije moradoh platit. Te tako sparkiram uzduž i poprijeko svoje prekrasno vozilo. Upalim sva četiri i uđem s punom torbom režija. U drugoj torbi imadoh novac, jerbo ne stane sve u jednu. Torbu mislim. Te tako dođoh na red. Jedno muško, s prestenom na palcu, srebrnim obrađuje moju hrpu dotle ja gledam okolo. Vidim malu kasicu . Pomislim "idem dat". Uzimam torbu , onu drugu u kojoj je 12 tisuća eura , to mi đeparac, toliko svaki dan nosim sa sobom, zlu netrebalo. Nikad neznaš di ćeš što nać na akciji pa neka imam. Možda nađem nešto za obuć a nemam u novčaniku ništa. I kako sam gola i bosa, to bi rezultiralo dakle da i dalje ostanem gola i bosa. Ovako, cap-cap izvadim od đeparca, platim i svi sretni i zadovoljni. Nnnnda. Daklen uzimam tu drugu torbu, misleć odvojit nekih tisuću dvije eura za DORU - humanitarnu organizaciju za djecu, kadli mi pogled padne na slogan. "Za budućnost naše djece". Smrzla sam se. Doslovno. Ruka mi stala na pol puta. Jebala te budućnost djece ako ovise o onim žutim kovanicama tamo. Bilo me je sram. Stvarno me je bilo sram dati. Jebemti zemlju koja "budućnost naše djece" gradi na minijaturnim kasicama po poštama. I zemlju u kojoj nema srama. Jadna su ti to djeca kojoj budućnost ovisi o mojim kovanicama. Pak nisam ništa stavila. Samo je ostao sram da živim u takvoj zemlji. |
10.12.2008., srijeda
Jutarnje gunđanje-to zbog niskog tlaka
U zagrebačkoj galaksiji ih bar 3. 09.12.2008., utorak
Kviz znanja
Di kupuje Čižmek? Što je to 3 P?  Koja legenda živi?  I za kraj : Koji je pas najljepši na čitavoj zemaljskoj kugli?  |
|
Volim što u ovoj zemlji sve podređeno radnom čovjeku. Recimo dobri filmovi su na televiziji negdje oko 11. Oni kultni filmovi na primjer , koje bi si svako volio pogledati, pa čak i dva do tri puta, e ti su filmovi u 22,55 i završavaju u 1, 35. Pa radni čovjek koji je radio ujutro, onda došao doma pa radio po kući baš voli imat mali odmor do 11 sati navečer da bi onda pogledao film koji ga opušta i razvedri. To što će ujutro glavinjat koga briga, on je navikao na to. Radni je to čovjek može on to. Volim jako što su i ostale službe prilagođene radnom čovjeku. Recimo moraš otić na procjenu štete. Dogovoriš se sa čovjekom u pola šest popodne jer je to najprvo vrijeme kad možeš doć. Dođeš već lagano umoran al tko te pita. Misliš "ajde da to obavim". Dakle dođeš. I dođeš pred vrata a tamo piše RADNO VRIJEME : 8 - 14,30. Pak onda juriš s posla da bi si obavio ono što drugi mogu jer ne rade. Jerbo 1,2 milijuna ljudi u ovoj zemlji radi a ostali nemaju radno vrijeme. Da kažem ne rade ne mogu jer svi nešto rade ali nisu obavezni bit u uredu ili na poslu u neka vremena. I onda moraš moljakat okolo šefa i sve ostale da odeš a) doktoru b) procjena štete c) sve, ali doslovno sve ostalo Zgodno je to. Zgodno je da radni čovjek preopterećen. Ako je odnos 1,2 milijuna zaposlenih nasuprot 2,8 milijuna nezaposlenih onda jadna nam majka. A tako je. Na žalost. I na žalost ja spadam u tih 1,2 i pomalo pucam po svim šavovima. Svim. Ne mogu više. Jednostavno više neide. Dan bi mi trebao trajati barem 48 sati ako ne i više da bih stigla napravit sve što se od mene očekuje a da ne pričam da bih voljela i za sebe nešto napravit. No di ćeš to i kad? Ujutro se očekuje da budeš radnik udarnik. Što manje izlazaka to bolje. Popodne se očekuje da budeš prava pravcata žena rvatica te da održavaš svoj svijet u redu. Čistim i stabilnim. Zatim se očekuje da tetošiš penzionere koje imaš oko sebe jer njima dosadno. Zatim se očekuje da slušaš njihove mudrosti jer ih nemaju kom drugom prodavat. Zatim da ih slušaš i daš im pažnju. Zatim se očekuje da tvoj pas kaka u točno određenom prostoru. Zatim se očekuje da budeš vedar i smiren. Zatim se očekuje... Malo mi dosta tih očekivanja. Što radni čovjek dobiva? Ništa osim plaće. Kojom mora pokrit sve. Malo mi se diže tlak. I malo više ne mogu slušat kuknjave drugih. Jerbo niko ne sluša moje. Nitko ne pita. Funkcioniraj ili propadni. Dosta mi je razumijevanja drugih. Dosta mi je pomalo svega. |
08.12.2008., ponedjeljak
|
Nnnda. U subotu sam se srela sa NF-om koji došao u Metropolu samo zato da bi vidio malog pasa. Čak mi je rekao u jednom momentu "čuj levantica, ti me ne zanimaš, najbolje je da dođeš i da šutiš". Ja sam se bunila podosta oko onog "šutiš" , žensko sam nije to fer. Onda je nakon par dana razmišljanja rekao "ajde dobro, ne moraš samo šutit, moš me pitat kako sam i moš malo razgovarat samnom ali da odmah postavimo stvari na svoje mjesto, ti me uopče ne zanimaš moj prijatelj je Mali Pas. No budući da mali pas ne može doć bez tebe morat ću trpit i tvoje prisustvo, no molim te nemoj me previše davit ženskim razgovorima i sličnim glupostima, jerbo sam ja jedan ozbiljan lik, odgovoran lik i ne mogu se spuštat na tvoj nivo razgovora i laprdanja , jerbo bi mi to kvarilo imiđ, a bome bi mi i mozak dovelo u kaos i nered. ". Tako mi rekao pa ti reci. I onda smo se našli. Mali Pas i NF, ja sam stajala sa strane kako i priliči ženama u ovom društvu. Ja i doma tako, sjedim na maloj klupici i jedem što dobijem. Znam ja di je moje mjesto.  No dakle kad su se prijatelji ispozdravljali onda se primijetilo i mene. Reklo mi "čuj, odi ti obavljat svoje dužnosti i obveze a ja ću bit s malim pasom". Ja dužnosti i obveze nisam imala, subota je zaboga, što da se radi subotom popodne, što pitam ja vas? Pak sam rekla tiho "a mogu ja s vama na kavu?". NF je nafrljio nos i rekao "ajd dobro, ali samo kratko". I tako smo otišli na kavu. Mali Pas onako ošišan izazivao je opće divljenje u tom malom kafiću. Ja sam pokušala nekako uz njega dobit koji kompliment, zaboga i obukla sam se i frizuru napravila i mejkap stavila, ali nekako nisam uspjela. U dobivanju komplimenta mislim. Čak je i konobar zaboravio moju plaćenu pepsi kolu. Ono. Kad sam počela vikat "di je moja pepsi?" konobar me napokon primijetio i rekao "ah. vi ste tu. oprostite nisam vas zamijetio. evo sad će". pa ti reci!!! S NF-om sam razmjenila stručna mišljenja o atomskoj fizici te o jednoj ajnštajnovoj formuli koja mi sumnjiva. Zatim smo obradili jednu kemijsku formulu koja mi isto podosta sumnjiva. Onda je njemu bilo dosta mene, uzeo je malog pasa i otišao. E onda se vratio, rekao "bemu, pa pas je tvoj evo ti ga vraćam, ja sad idem na vlak. Javit ću ti kad idući put dolazim pa ti opet dođi s mojim prijateljem. Ovaj put dobro si se i pristojno ponašala, vidi se da znaš di je tvoje mjesto u ovom društvu, pa moš doć i ti". Odmah mi je bilo lakše, sada znam da sam prava hrvatica. Znam di mi je mjesto! |
|
Vikend je bio podosta jung. Sve nešto. Sam u subotu bila sa NF-om na kavici. Prije pak nego sam se vidjela sa NF spucala sam jednog đipa na cesti tek toliko jer mi došlo. Ako ga ja ne mogu imat, đip mislim, onda ne želim ni da ga drugi imaju.Takva sam ja.  I tako sam ga malo spucala, stala na stranu, upalila sva četri žmigavca te izašla van. Čovjek je izašao iz svog crnog dragocjenog vozila s kojim se očito poistovijetio, hoće to muškarce da se poistovijete sa svojim vozilom  , te počeo čupati kose."Ajme" vikao je te bi svaki slučajni prolaznik namjernik pomislio da je ovdje bila teška saobraćajna nesreća sa barem dvoje do troje mrtvih i 16 -ero ranjenih. Tako bi pomislio gledajuć ovog kako si čupa kosu i plače. Ja sam gledala širom otvorenih očiju i ustiju ne vjerujuć da zbog 10 cm lima neko može tako plakat. Ondak sam rekla "jel ćete vi sad tu plakat zbog 10 centimetra lima?" i to tonom "ideš mi na onu stvar", što mi je i išao, pak se malo smirio. Dala sam sve svoje podatke i ostavila ga da plače. I krenula dalje na sastanak sa NF-om, o čemu ću u idućem postu jerbo ne mogu sve u jednom. Postu mislim. Danas me čeka susret sa tim likom koji cvili zbog 10 cm lima. Pak me čeka plaćanje te štete. Dobro ću još proč ako me ne tuži i za duševne boli. Jerbo ih je imao tamo na cesti. Raspao se u svoje sastavne dijelove o svijete. Neću nikad shvatiti muški rod i njihovu vezanost za nešto takvo kao što je lim koji te treba prevesti od točke a do točke b. Pak ti je to život.  Muškarac mi rekao kasnije doma trebala si izać iz auta i počet vikat "kako voziš budalo jedna?!! Što kočiš di ne treba!!!. " no to se nisam sjetila. Jerbo sam još uvijek prepristojna. Morat ću poradit malo po pitanju svoje pristojnosti i stavu napad-obrana. Napadni da ne budeš napadnut! Polako ću već doći do toga. Jednom. |
05.12.2008., petak
Nakon šišanja
04.12.2008., četvrtak
03.12.2008., srijeda
Under consturction
svašta nešto
|
Ostavljam ostale Pljoskice da na svojim blogovima laprdaju i izmišljaju o subotnjem susretu a ja odo dalje s postovima i sa životom. Naime, ja to mogu jer ja sam bila ostala trijezna, jedina trijezna, pak meni ne treba cijeli tjedan da od toga dođem k sebi. Došla sam doma, otuširala se , legla u krevet i za mene je idućeg dana bio počeo novi dan. Što se za one ostale ne može reć, nikako se to ne može reć. Eto Skaska se trijeznila četiri dana, a koliko vidim i danas joj je još mutno. Povuci i Fulvusica će tako do Božića a i dalje pa s njima neću imat posla dok sve to ne prođe. Praznici mislim. Čini mi se da sam čula da će Povuci slaviti i pravoslavne božiće i nove godine, a nešto je bila gledala i u kalendar muslimanski pa mi se čini da će i to stavit pod "praznik - napit se treba". Lorna ko lorna sad će mjesec dana hodat u toj narodnoj nošnji, čujem da i na posao u njoj dolazi, jerbo ju nezna skinut. Ima tu svega po tim nošnjama, uzlova, mašnica, slojeva ma svega i to moraš znat skinut. Nošnju mislim. Znanja moraš imat. A ona to nema. Pa je sad lagano histerična jer u tom mora spavat. I tušira se u njoj, ako moji izvori informacija ne lažu. Nisam ja odavde će sad plakat za svojim demižonkama. Kratka da budem i jasna. Dakle htjela sam reć da su te cure zaglavile u tom alkoholizmu i da od njih neke veće koristi neće bit neko duže vrijeme. Jedino ja, odgovorna, stabilna, pametna kakva jesam mogu i moram nastaviti sa životom. I još i njih moram vuć, trijeznit, razgovarat s njima, pokušat im ukazat na njihovo ponašanje. Moram im ukazivat na to da alkoholizam nije više IN. Moram im kupovat nešto za jest, jer ništa ne jedu samo piju. Moram...ma svašta moram, neću sad tu nabrajat što sve moram, al nije mi lako, nije.. Ondak još tu na poslu me pritiskaju. Nogama i rukama me pritiskaju a ja se nogama i rukama koprcam da mi se da disat. I ondak čitam da u hrvatskoj 10% stanovništa sa invaliditetom. Poštujem. Suosjećam. No zaboravilo reć da ima još cca 50% stanovništva sa invaliditetom mozga. Neću na glas reć ko su ti , ja nisam. I još sam nešto jučer spoznala. Naimekae došlo mi u glavu pri tuširanju, obično mi kod tuširanja dođu takvi biseri, sasvim nepozvano rečenica „ma nije on kriv što je muško“. I ondak mi se lampica upalila. Shvatila sam da sam izrekla genijalnu misao!!! Ta će mi misao bit ideja vodilja odsada pa do kraja života u susretu sa takvima. Kakvima? Takvima koji nisu niš krivi što ih priroda zeznula pak od njih napravila osobu muškog roda. Nemogu si pomoć. Nikako isi ne mogu pomoć. Vjerojatno nose neku tešku karmu iz prošlog života, pak u ovom moraju proć to što moraju.A to je da budu tog spola. Je. Jako sam ponosna na sebe što sam to tako izbistrila. Jest da mi je to i prije moglo pasti na pamet, puno godina već imam i malo je sramota što nisam prije to već spoznala, no opet nikad nije kasno. Dakle od sada nadalje, kad me neko muško pokuša spizditi imam odgovor u glavi „daj levantica smiri se. Pa on je muško. Nije on kriv što je muško“ i odmah ću se smiriti i odmah će mi sve biti jasno ko dan. Eto. Tak Kategorija : vidi se da mi šef koji se odaziva na kodno ime "bio sam prazan. onda sam progledao i shvatio da sam prazan. zato sam se napunio taštinom. sad sam si taman" digao tlak do neba i šire. Moš slušat laprdanje i demagogiju jedan dan. Moš dva dana. Moš tri dana. Moš četri dana.Moš tjedan dana. Moš mjesec dana. Al ne moš dovijeka.. |
02.12.2008., utorak
Hrvatska pošta
|
Pazi ti sad ovo. Odem na poštu predati paket. Stanem uredno u red, dvoje ljudi ispred mene. Predam paket. Pita "avionom ili obično?" , niš ne odgovaram niš ne pitam,o imam ja iskustva, navikla sam da ako pitam neće mi znat niša reć. Ako pitam "koliko treba jednom ili drugom da stigne" reći će uz duboki uzdah "ah gospođo to ovisi". Ondak ću ja pitat "a o čem ovisi?" ondak će ona odgovorit "ah gospođo od puno faktora" onda ću ja reć "nabrojite mi bar jedan" Onda će ona reć "koji želite?" i tako ćemo se zamotat u petlji i nikad izać iz nje nećemo, stoga šutim i mislim se nek napravi kako misli napravit ja ću bit mutava. I odluči ona da to neće ić avionom te mi da račun. Pružim joj karticu. Vesela i sretna da je sve dobro prošlo, ušla sam, obavila idem van. Tako se ja mislim. No tako se u hrvatskoj pošti ne djeluje!! Ne moš pustit osobu van samo tako. Družit se malo treba, misle altruisti u hrvatskoj pošti. Misle oni koji smatraju da smo postali hladni i udaljeni. Da se ne znamo više razgovarat. Pak su po tom pitanju osmislili sistem druženja međusobnog a bome i sa hrvatskom poštom. Daklen izvadim karticu i dobijem odgovor "ne može. morate otići na drugi šalter. tamo će vam dat gotovinu a onda ćete se vratit k meni s gotovinom i platit" Onako u zaletu neke inteligencije i zdravog razuma , dakle po nekoj glupoj inerciji, dakle ne razmišljajuć, napravim pogrešku pa pitam "ako ima na šalteru dva metra od vas onda i vi možete provuć moju karticu?" Nisam dobila odgovor. Ništa, odem tri metra dalje , šalter prazan, ispred stoji aparat za kucanje pina. Stojim. Čekam. Učim strpljenje. Stojim. Čekam. Nakon nekih 10 minuta kažem "ima li netko ovdje da mi isplati novac". Sad biser : "ah, gospođo, ovaj šalter ne radi". Ja u šoku "jel mi to niste mogli reć?" Mislim. Poštica je mala. Sve skupa 10 metara kvadratnih. Ono, kad bi 20 ljudi htjelo ući u nju ne bi moglo. Šalteri su jedan do drugoga. Sve je to minijaturno. Dakle vidjela me je, čula je, sve zna ali ni dabi. Ništa da bi rekla. Osim: "Morate stat u ovaj red" Sad meni već tlak na 200. "U tom redu se plaćaju računi, ja moram dić novce da platim račun NA ONOM ŠALTERU 3 METRA UDALJENOM!" počinjem već tiltat a i glas mi izdajnički drhti. Blizu sam histerije.... "Ne! morate stati ovdje" Onda me je krenulo. Hodala sam po onih 10 metara ko lav u kavezu i svaki gunđavi penzioner me se nebi posramio. Dakle hodala sam i gunđala. O neorganizaciji. O lijenosti. O indiferentnosti. O neznanju. O.... Dok me penzionerka koja je plaćala račun nije pokušala srezat "Tako se mora". Tu mi je tlak stkočio sa 200 na 300 "Možda vi tako morate, ja nemoram. jel vi ne vidite da su indiferentni i lijeni i totalno neorganizirani" krenula sam vesti svoj vez... "Moramo tako" nastavlja ova "tako se to radi i tako mora biti". "E ne mora tako biti". Dalje neću nabrajat što sam sve rekla, jerbo se više ne sjećam a osim toga ne mogu sve to ponovit. Ondak me držala inspiracija, sad me drži sjećanje. Ispred mene stajao je penzioner sa svojim računima i šapnuo mi konspirativno "morate biti pristojni. Oni su tu gazde". Sad mi je tlak već na 400!!!!!!! Pogledam TE gazde i pomislim "božemesačuvaj tri žene, duplo mlađe od tebe su tebi gazde?" I krenem vesti. Opet isto kao i prije. Ne mogu ponovit što sam rekla jer se to neda ponovit, ali moram reć da sam dala sve od sebe. Tlak mi je još jednom bio skočio. Sa 400 na 500. Kad je penzioner, kojeg sam usput rečeno, pustila ispred sebe rekao gospođi na šalteru "ja ću kod vas prebaciti svoju ušteđevinu". To mi je dalo novi poticaj "Jeste ludi?" rekla sam "kod njih ćete štedit? Di vam je pamet?" U svakom slučaju napravila sam predstavu. Još sam i kišobran imala sa sobom pa sam ga koristila kao sredstvo za dodatne efekte. Mislim da sam pružila vrlo zgodnu sliku putnicima namjernicima. Žene na šalteru "one su tu gazde" ostale su mrtvo hladne na moje izljeve istine. Nitko se u stvari obazreo nije. Ovaj post posvećen je Hrvatskoj pošti i njezinim vrlim zaposlenicima, a posebno je posvećen savršenoj organizaciji poslovanja. |
01.12.2008., ponedjeljak
|
Budući da je u subotu bio sastanak Pljoskica to moram napisati post iz razloga što sam jedina objektivna i istinita. Znam da će ostale pisat svega i svačega pa stoga sam si dala truda da ja napišem istinu. Inače nebih, jerbo imam o puno drugih stvari pisati. Na primjer o kaosu u stanu koji napravilo Čudovište. Ili o tome što sam ja radila po pitanju štrikanja. O, puno toga ja imam za pisati no moram se sad prisiliti i napisati post o Druženju jerbo inače štovano čitateljstvo živjeti će u laži i neistini koju će širit tu na blogu i šire ostale Pljoskice. Znam, one će pisati o tome kako su dobre i divne i krasne , što sve nije istina, nikako nije istina.  Pokušat ću dat opći kratki pregled, no kratko neće moć biti zato što svaka od njih zaslužuje pokoji odlomak. Dakle ovako. Nakon što sam ih donekle naučila da se ne sastaje na parkiralištu, da se ne jede na parkiralištu, da parkiralište služi zato da bi se tamo parkirali auti, daklen, nakon što sam ih nakon godinu dana uspjela dovest do restorana, seljanke su to ne moš ti brzo s njima  , korak po korak, no daklen nakon što su nekako jedva jedvice prihvatile restoran kao mjesto sastajanja, to sad treba polako učit i ponašanje u restoranu.No ja sam strpljiva, malo pomalo dovest ću ih u red. Dakle u restoranu su se ponašale da je meni bilo neugodno. Prvo je Skaska ukrala vilicu i nož, a onda je htjela uzeti i tanjure s kojih smo jele palačinke. Bilo je 5 tanjura, velikih. To joj je taman za doma za goste , rekla je. Stavila je dva tanjura u torbu a ostalo nije znala kuda bi pa je pokušala meni uvalit u moju malu torbicu ruksag, no ja nisam dala, ipak sam ja pristojno biće i znam kako se treba u restoranu ponašat. ja ni po hotelima ne kradem ručnike. Dakle, drpila je znači samo vilicu i nož i ta dva tanjura, ostale tanjure ostavila je za drugi put. Nakon što je odradila taj dio posla krenula je pričat , što uostalom stalno i radi, ali smetala muzika , malo ju je dekoncentrirala, muzika mislim, jerbo joj zvučnik bio točno iznad glave. Te je stoga i zato stala na stol i iz zvučnika brutalno izvukla žicu uz rečenicu "neš ti mene .." zna se što , ja sam fina i pristojna i kulturna i ne mogu to ponovit. Kad je već bila na stolu, tu je i nastavila stajat, budući da ju je muzika iz ostalih zvučnika povukla, te je primila čašu i razbila ju o zid. Stalno je govorila "di mi je zastava ? di mi je zastava, zašto nemate zastavu?", no nisu se obazirali na nju, valjda ju već poznaju, znaju kakva je pa isto tako znaju da ju je u takvim stanjima najbolje ignorirat, jedino tako će se smirit. Vratila se dakle na stolicu i tu prosjedila ostatak večeri šuteći i trpeći bol u ruci koju je izazvala čaša koju je zdrobila kad je čula pjesmu "Zovi samo zovi...". Povuci Potegni je kao i uvijek prvih 5 minuta govorila. Ispričala je što ima za reć, zatim nam je podijelila čokolade. Sve čokolade bile su otvorene i napol pojedene. Ne znam kako joj je palo na pamet da ih takve zamota u celofan i podijeli nama.???, al eto to je Povuci, niš se ne treba čuditi. Da su još ti ostaci bili odlomljeni nikome ništa, no točno su se vidjeli zubi, vidjelo se na čokoladi da je jedena ustima a ne rukama. Mi smo se zahvalile i primile čokoladu, nitko joj nije rekao pri tome da se to tako ne radi, što da joj pričaš ionako neće slušat. Dakle podijelila je te čokolade i onda joj je, kao i obično glava pala na stol te je tu i ostala, glava mislim, do kraja našeg druženja. Inače Povuci ne hrče, no ovaj put jse premjestila, naslonila se na klupicu i malo zahrkala . Onda joj je slina došla u grlo pa se kao počela gušiti pa se probudila. Onda se premjesitla na drugu klupu, na nju se legla i tako je ostala do kraja. Nosile smo ju u auto i tamo ostavile, ne znam što je dalje s njom bilo. Mi bismo ju bile odvezle doma ali ona je kategorički vikala, kad se malo razbudila "neću kući , ostavite me tu!!". Pokušale smo ju uvjerit da to nije pametno no ona je vikala "neću doma, neću doma!!". Bile smo prisiljene dakle ostavit je na stražnjem sjedalu njezinog automobila. Pokrile smo ju dekicom koju smo tamo našle. Na deki je pisalo "u slučaju da se napijem pokrijte me dekom, jer je po noći hladno kad ostajem prespavat u autu". Moram ju danas nazvat da vidim jel živa i zdrava. Zatim Lorna. Ta je dakle sve pobrkala. Ona je mislila da se u restorane dolazi u narodnoj nošnji.Te je na sebe obukla šestinsku narodnu nošnju, pozvala tri tamburaša te njezin ulazak bio spektakularan. Konobarice su ostale na mjestu stojeći. Ljudi u restoranu ostavljali su svoje jelo i odlazili hrpimice van na zimu. Što je Lorni bilo taman jerbo je smazala sve što su ovi ostavili po tanjurima. Onda se je sjela, isplatila tamburaše te krenula pit. Razbila je jednu jedinu čašu, no to samo zato jer drugih nije više bilo. (o.a. pročitati prvi odlomak di se priča o Skaskinom razbijanju i drobljenju). Zatim Fulvusica. E ta je najgora. Ta se kao pravi fina, kao zima joj je pa zato pije. Ostale bar priznaju da piju radi pića, ali ova Pljoskica još nije sebi priznala tko je i što je nego sebe zavarava. E dakle stalno je vikala "meni je hladno, meni je hladno, dajte mi nešto da se ugrijem". Pa se hvatala boce. Povukla bi iz boce, zatim bi zašutila. Vjerojatno je uživala u okusu. I tako cijelo veče, odnosno jedan dio večeri, jer drugi dio je morala ić. Kao neke obaveze, bar nam je tako rekla, ali ipak je čekala da dođu palačinke, smazala je svoje i moje, a onda je kao zvao neko na mobitel i ona mora ić. Ja sam ju pročitala ali nisam ništa htjela reć. Znam da je išla u drugu birtiju, da pije sama, jer ovako mora dijelit s ostalima, a na to nije navikla. Dakle ona nas je bila napustila. I još ću reć da je s nama u početku bila I Nisam ja Odavde. Taman smo si bili podijelili darove, taman je Skaska skočila na stol kadli je Nisam Ja Odavde rekla "ja idem, moram ić". Skaska ju nije čula jer je bila zaokupirana zvučnikom. U stvari nitko ju nije čuo pa se Nisam Ja Odavde digla i rekla "vi ste amaterčine. Ja sam mislila da vi pijete, ali ovo što vidim je za mene amaterizam. Idem tamo di ima pravog alkohola i di se pušta muzika za moju dušu". Obukla kaput i otišla. Pa ti reci... O meni se zna. Ja sam bila pristojna. Sjedila sam na svom mjestu, pila kavu a zatim koka kolu, promatrala, pokušala smirit, pokušala civilizirat. Ono što uvijek i radim. No kažem. Strpljiva sam ja. Neide to odjednom. Civiliziranje mislim. Malo po malo i dovest ću ja njih u red. |