|
I tako u onoj mojoj maloj poštici jutros bijah. Jer režije moradoh platit. Te tako sparkiram uzduž i poprijeko svoje prekrasno vozilo. Upalim sva četiri i uđem s punom torbom režija. U drugoj torbi imadoh novac, jerbo ne stane sve u jednu. Torbu mislim. Te tako dođoh na red. Jedno muško, s prestenom na palcu, srebrnim obrađuje moju hrpu dotle ja gledam okolo. Vidim malu kasicu . Pomislim "idem dat". Uzimam torbu , onu drugu u kojoj je 12 tisuća eura , to mi đeparac, toliko svaki dan nosim sa sobom, zlu netrebalo. Nikad neznaš di ćeš što nać na akciji pa neka imam. Možda nađem nešto za obuć a nemam u novčaniku ništa. I kako sam gola i bosa, to bi rezultiralo dakle da i dalje ostanem gola i bosa. Ovako, cap-cap izvadim od đeparca, platim i svi sretni i zadovoljni. Nnnnda. Daklen uzimam tu drugu torbu, misleć odvojit nekih tisuću dvije eura za DORU - humanitarnu organizaciju za djecu, kadli mi pogled padne na slogan. "Za budućnost naše djece". Smrzla sam se. Doslovno. Ruka mi stala na pol puta. Jebala te budućnost djece ako ovise o onim žutim kovanicama tamo. Bilo me je sram. Stvarno me je bilo sram dati. Jebemti zemlju koja "budućnost naše djece" gradi na minijaturnim kasicama po poštama. I zemlju u kojoj nema srama. Jadna su ti to djeca kojoj budućnost ovisi o mojim kovanicama. Pak nisam ništa stavila. Samo je ostao sram da živim u takvoj zemlji. |